Tragedija nije bila nečuvena blasfemija. Bilo je to odsustvo urlikajućeg bijesa.

Ceremonija otvaranja Olimpijskih igara u Parizu prošlog petka bila bi uvreda za Caligulu. On se samo zalagao za perverziju, sadizam i razuzdanost, dok su ceremonije otvaranja u Parizu slavile mnogo, mnogo više. Hrabro su trubili o kraju kršćanstva, posebno, i zapadne civilizacije, općenito. Sa svojom blasfemijom Posljednje večere okićenom devijantnom LGBTQ+ burleskom, namjeravali su ništa manje od udarnog ovna protiv kršćanstva i civilizacije koju je ono rodilo.

Osim pregršt bijesa, opća reakcija kretala se od blagog zabavljanja, do “ho-hum dodaj sol”, do strastvenog slaganja, do prigušenog nezadovoljstva.

I u tome leži noćna mora.

Ne u poniženoj izvedbi, već u šik prihvaćanju. Čak bi se i Kaligula posramio. Njegova izopačenost nikada ne bi ni sanjala da se ruga nebeskom svodu rimskih bogova ili da poremeti temelje rimskog carstva.

Više od nekolicine vjerojatno su progonili Yeatsovi stihovi koji upozoravaju u njegovom “Drugom dolasku”:

Okretanje i okretanje u sve širem krugu
Sokol ne čuje sokolara;
Stvari se raspadaju; centar ne može držati;
Puka anarhija je puštena u svijet,
Krvlju prigušena plima je labava, i posvuda
Ceremonija nevinosti je utopljena;
Najboljima nedostaje svako uvjerenje, dok najgorima
Puni su strastvenog intenziteta.

Tragedija nije bila nečuvena blasfemija. Bilo je to odsustvo urlikajućeg bijesa. Nijedna takva ležerna reakcija ne bi naišla na takav napad na islam. Unatoč svim svojim divljim aberacijama, ne nedostaje muževnosti trenutnog bijesa. Ne i nekadašnji katolicizam svetaca i mučenika koji se busao u prsa. Prije šezdeset godina smatralo se da je taj tisućljetni katolički zaštitni znak neugodan za Crkvu koja se žuri sprijateljiti sa svijetom. Povijesno katoličko hvalisanje poput križarskih ratova, uništenja starih poganskih bogova i obraćenja nacija tiho je odloženo za katolicizam koji je lakši za korištenje. Anateme su mijenjane za nešto što se zove “dijaloško slušanje” i sigurnost zbog osjetljivosti na “različitost”. Neki članovi hijerarhije osudili su “prozelitizam”, klevetu o dovođenju muškaraca u Katoličku crkvu.

Katolici se sada neprestano vježbaju o jednom i jedinom grijehu koji “vapi k nebu za osvetom”: “izricanje presude”. (Za vas mlade, bila su jednom takva četiri grijeha. Pogledajte.) Naravno, upravo o tome govori Dekalog. Upravo razlog zašto ih vjeronauk više ne uči. Pa, neki od njih jesu. Ali možete ih nabrojati na prste jedne ruke.

Ovaj novi irenizam na steroidima svakodnevno se pojačava liturgijama koje izazivaju isto toliko žara i strasti za Boga kao i tjedni Ladies Auxiliary canasta club. Podsjeća na dnevne doze “osjećaja” iz Huxleyjevog Vrlog novog svijeta kako bi se održala odgovarajuća bezosjećajna obamrlost. Cijelu ovu užasnu sliku svakodnevno podupire svećenstvo koje je prilično zadovoljno standardom propadajuće sekularnosti, a ne standardom Krista Kralja. Ne vjerujete mi? Pogledajte njihova sjemeništa koja su pretvorena u gradove duhova, dokaz da je aggiornamento pošao po zlu. Nedavno je Red časnih sestara sazvao svečanu večeru kako bi proslavili objavu njihove smrti.

Da, kažete, ali nije li tamo bio američki biskup koji je registrirao blagi rezervat? Da, sasvim istinito. Ali njegovo sivo odijelo i rimski ovratnik kao da su ublažili učinak. Nazovite me staromodnim, ali svećenik u sivom odijelu ne izaziva ubrzanje srca kao što to čini pogled na svetog Franju Ksaverskog u mantiji s visokim križem.

Hoćemo li se usuditi na provokativnije pitanje? Da je Sveta Rimska Crkva sada tako jaka kao što je bila u vrijeme rimskih progona, srednjeg vijeka ili u pontifikatima blaženog Pija IX. ili sv. Pija X., bi li ovakva blasfemija pokazala svoje lice? Sekularni svijet se ne bi usudio. Da, ta su povijesna razdoblja Majci Crkvi donijela svoj dio sramote, ali nikada nisu ugrozila sam kamen temeljac njezina doktrinarnog naslijeđa. Nitko se ne bi rugao samim temeljima moralnog zakona, dapače božanski uspostavljenog poretka spolne razlike. A da jesu, dočekala bi ih sva žestina njezinih gromoglasnih osuda.

Da je Sveta Rimska Crkva sada tako jaka kao što je bila u vrijeme rimskih progona, srednjeg vijeka ili u pontifikatima blaženog Pija IX. ili sv. Pija X., bi li ovakva blasfemija pokazala svoje lice? Tweetaj ovo!

Te manične sile držala je podalje moć Crkve. I taj doktrinarni urlik urlao je bez ikakve nesigurnosti i jednim sveopćim glasom. Svijet ne bi pronašao pukotine u čvrstoću glasa Crkve u tim čvršćim danima. Suprotni glasovi doista bi se usprotivili, ali nisu imali iluzija o neosvojivim bastionima Katoličke crkve. Možda su ovdje ili ondje našli utočište kod odmetnutog svećenika ili pastira, ali oni iz te vrste bili su upadljivi u svojoj malobrojnosti.

Blasfemija tako velikih razmjera kao što je bila ceremonija otvaranja Olimpijskih igara u Parizu bila bi nezamisliva. Da, Napolean je 1809. godine oteo papu Pija VII., vukući ga preko Alpa nesigurnog zdravlja u Fontainebleau. A talijanske su vojske zauzele Rim 1859. godine, prisilivši blaženog Pija IX. da pobjegne iz Vječnog grada u grad Gaetu. Ali sva ta razaranja nisu se mogla približiti kolapsu koji nagoviještaju Svečanosti otvaranja. Dok je Crkva bila napadana, a pape maltretirani, temelji ljudskog dostojanstva i zapadne civilizacije nisu bili ugroženi. Crkva bi se, čak i sa svojim papama u zatočeništvu, za to pobrinula.

Neprijatelji svega što je dobro, istinito i lijepo našli su svoj otvor u desetljećima dugom gušenju glasa Crkve. Oni su vrlo jasno vidjeli detant Crkve s duhom svijeta i iskoristili savršenu priliku. Bila je to pobjeda koju su dugo čekali, a sada im je isporučena na srebrnom pladnju. Kako drukčije protumačiti nadbiskupa Pagliu, predsjednika Papinske akademije za život, koji brani prikaz olimpijske Posljednje večere “kao otkrivanje dubokog pitanja: svatko, apsolutno svatko, želi sjediti za tim stolom gdje Isus svima daje život i uči ljubavi.”

Ovo je velika dvosmislenost i kukavičluk.

Jedini zid čovječanstva protiv nasrtaja barbara je Katolička crkva. Ona jedina može vratiti glas potlačenima (Woked) Levijatana.

Godine 452. po Kr., bilo je to samo godinu dana nakon što je papa Lav Veliki hrabro branio hipostatsku zajednicu Krista našeg Spasitelja protiv heretika Eutiha.

S tim monumentalnim zadatkom koji je jedva dovršen, suočio se s još jednom krizom koja je opsjedala rimski svijet: napad Atile Huna. Njegove zastrašujuće horde desetkovale su velik dio bivšeg Rimskog Carstva, s njegovim nasljeđem visoke civilizacije i kulture. Sada je taj barbar bio pred samim vratima Rima. Činilo se da je sve izgubljeno. Papa Lav Veliki je u svečanoj procesiji sa svećenicima, đakonima i akolitima njišući zlatne kadilice izašao u susret krvožednom poglavici. Oči u oči, razgovarali su. Nakon kratkog razgovora, Atila se okrenuo i zapovjedio svojim trupama da se povuku. Rim je spašen. Kršćanstvo je spašeno. Civilizacija je ponovno mogla disati.

A Leo je kroz stoljeća postao poznat kao “Veliki”.

Samo Katolička crkva može spasiti čovječanstvo od barbara – bilo da je riječ o Attili ili Parižanima s Olimpijskih igara 2024.

Dakle, čekamo.

Fr. John A. Perricone

Fr. John A. Perricone, Ph.D., pomoćni je profesor filozofije na Sveučilištu Iona u New Rochelleu, New York. Njegovi članci objavljeni su u časopisima St. John’s Law Review, The Latin Mass, New Oxford Review i The Journal of Catholic Legal Studies. Do njega se može doći na www.fatherperricone.com.