Lucijina priča ispričana je u Djelima mučeništva: zbirci predaja, popularnih priča i legendi. Lucija je rođena krajem trećeg stoljeća u Siracusi, u imućnoj obitelji visokog ranga.

Naslovnica: Kip svete Lucije u Siracusi

Odgajana kao kršćanka, još je bila dijete kad je ostala siroče od oca. Njezina majka, Eutihija, odgajala ju je s ljubavlju i predanošću. Dok je još bila djevojčica, Lucy je razmišljala o svom predanju Bogu, ali je svoju želju zadržala u srcu. Ne znajući za namjere svoje kćeri, Eutihija ju je obećala za brak s mladićem koji nije bio kršćanin. Lucija nije otkrila svoju želju da svoje djevičanstvo ponudi Kristu i, uz razne izgovore, odgađa vjenčanje, uzdajući se u molitvu i božansko spasenje.

Putovanje u Cataniju i zagovor svete Agate
Bilo je to 301. godine kada su Lucija i njezina majka otišle na hodočašće u Cataniju, na grob svete Agate. Eutihija je bolovala od krvarenja i unatoč raznim i skupim tretmanima ništa joj nije pomoglo. U katedrali posvećenoj mladoj mučenici, majka i kći željele su zamoliti za milost ozdravljenja. Bio je 5. veljače kada su stigli do podnožja Etne, na Agatin blagdan. Sudjelovali su u euharistijskom slavlju na grobu svetice i „dogodilo se … da … čuvši evanđeosku epizodu o ženi s krvarenjem, koja je postigla ozdravljenje jednostavnim dodirom preklopa Gospodnje haljine, Lucija se okrenula svojoj majci i reče: ‘Majko, ako budeš vjerna onome što je pročitano, također ćeš vjerovati da Agata, koja je patila za Krista, ima slobodne i siguran pristup Njegovom sudu. Zato vjeruj njezinu grobu, ako želiš, i uskrsnut ćeš’ (Muka svete Lucije).

Eutihija i Lucija zatim su se približile Agatinu grobu. Lucy je molila za svoju majku i preklinjala za sebe da joj se dopusti posvetiti svoj život Bogu. Zanesena kao u blagom snu, dok je bila uhvaćena u ekstazi, vidjela je Agatu među anđelima, naviještajući joj: “Lucija, sestro moja i Djevice Gospodnja, zašto tražiš što mi možeš dati za sebe? Tvoja je vjera bila od velike koristi tvojoj majci, koja je već ozdravila. A što se mene tiče, grad Catania je pun zahvaljivanja, tako će vam se sačuvati grad Siracusa, jer se Gospodinu našemu Isusu Kristu svidjelo da sačuvate netaknuto svoje djevičanstvo.” Vrativši se sebi, Lucy je svoju viziju uputila svojoj majci i rekla joj da želi napustiti zemaljskog supružnika, tražeći da joj se dopusti da proda svoj miraz kako bi dala milostinju siromašnima.

Mučeništvo

Razočaran i nezadovoljan, Lucijin mladi udvarač je prefektu Paskaziju osudio Luciju kao kršćanku, optužujući je da obožava Krista i da se ne pridržava edikta cara Dioklecijana. Uhićena od strane prefekta, Lucija je ispitana i odbila je prinijeti žrtvu bogovima. Ispovjedila je svoju vjeru: „Ja sam službenica Vječnog Boga i On je rekao: ‘Kad vas vode kraljevi i prinčevi, ne razmišljajte kako ili što imate reći jer nećete govoriti sami nego Duh Sveti govori u tebi.” Pascasius ju je pritiskao: “Oh, onda, misliš li da imaš Duha Svetoga?” Lucija je odgovorila: “Apostol je rekao: ‘Čedni su hram Božji i Duh Sveti prebiva u njima.’”

Paskazije, kako bi je diskreditirao, tada zapovijeda da je dovedu u bordel; Lucija je tada izjavila da se neće prepustiti tjelesnoj požudi i da će, usprkos svakom nasilju koje će biti učinjeno njezinu tijelu protiv njezine volje, ostati kasta, čista i neokaljana umom i duhom. Nevjerojatno nepomična, vojnici je ne uspijevaju pomaknuti s mjesta. Vezanih ruku i nogu, ni volovima je nisu uspjeli odvući. Ogorčen izvanrednim događajem, Pascasius je naredio da se mlada djevica spali. Vatra joj nije ni najmanje naškodila.

Bijesan, Pascasius ju je odlučio natjerati da pogine od mača. Odrubljena joj je glava 13. prosinca 304. godine – donosi VaticanNews

U naše današnje doba počinjemo primjećivati neprijateljski stav prema Crkvi i njezinom učenju, baš kao što je bilo i u Meksiku prije 1917. godine. Možemo li nešto učiniti?

U veljači 1917. godine, prije ukazanja Gospe u Fatimi, i prije nego što su Sovjeti zauzeli Rusiju, komunisti su osvojili Meksiko. U Meksiku je nastao prvi socijalistički ustav u povijesti svijeta. Meksička vlada je znala da bi izravni sukob s Crkvom bio uzaludan, pa su svoje napore usmjerili na jedno posebno područje, a to je javno školstvo.

U tome području je započeo pravi sukob. Do tada je Crkva bila ta koja je svojim župljanima pružala obrazovanje prema crkvenom nauku, ali sa dopuštenjem države. Sfera utjecaja Crkve je bila velika u životu prosječnog Meksikanca. Sve glavne događaje u životu neke osobe (krštenje, školovanje, prva sveta pričest, brak, sprovod itd.) vodila je Crkva.

Budući da je takav utjecaj bio prepreka socijalistima, nova meksička vlada pokušala je Crkvi oduzeti pravo na obrazovanje, a zatim popuniti prazninu njihovim komunističkim obrazovanjem. Tako je zasađeno protu klerikalno sjeme i bilo mu je potrebno vrijeme da nikne.

Marksisti su se odlučili na napad

Idealno „vrijeme“ došlo je 1924. godine kada je na vlast došao bivši zapovjednik meksičke revolucije: Plutarco Elias Calles (1877. – 1945.). Iste godine službeno su započeli diplomatski odnosi između Meksika i Sovjetskog Saveza. Nakon što je Calles preuzeo vlast, konačno je počeo provoditi socijalistički ustav: redovnici su protjerani iz zemlje, klerička odjeća je bila zabranjena, vlada je zaplijenila crkvenu imovinu, zajedno sa školama, bolnicama, samostanima i sirotištima. Ubrzo su marksisti počeli progoniti klerike i tjerati meksičke učitelje da podučavaju marksističku doktrine ili će izgubiti posao.

Meksikanci i svijet su sa žalošću gledali zloupotrebe koje je administracija Callesa počinila nad svojim građanima. Kako tako otvorena protu katolička vlada može vladati u Meksiku? Zemlji Gospe od Guadalupea? Nevjerojatno. Neprijatelji vjere mislili su da će progon Crkve ugasiti katoličanstvo, ali kao što znamo iz povijesti, moć smrti i nasilja ne može nadvladati Crkvu. Slavni ustanak nastao je od Božjih ljudi koji su spojili nježnu ljubav Indijanca prema Gospi od Guadalupe s borbenim duhom Santiaga.

Anacleto Gonzalez Flores, jedan od vođa Cristerosa, pozvao je Cristerose na početku rata: „Jako dobro znam da je ono što sada za nas počinje Kalvarija. Moramo biti spremni uzeti i nositi svoje križeve” (Navarrete, Por Dios y Por la Patria, str. 123). Do 1929. godine četrdeset tisuća ljudi služili su kao Cristerosi živeći, umirući i vjerujući u Kristov križ (Coulombe, Puritansko carstvo, str. 366). Nakon godina sukoba postignut je mir (po vrlo visokoj cijeni), a Crkvi je ponovno bilo dopušteno djelovanje, dok su vjernici ponovno dobili slobodan pristup sakramentima.

Protiv današnjeg marksizma

U naše današnje doba počinjemo primjećivati neprijateljski stav prema Crkvi i njezinom učenju, baš kao što je bilo i u Meksiku prije 1917. godine. Možemo li nešto učiniti? Ako možemo, kako ćemo onda to učiniti? Jasno je da je prvi korak molitva i život u stanju milosti. Nakon toga moramo razviti stav pobožnosti i kršćanskog bratstva. Katolici su tijekom La Cristiade shvatili da su, bez obzira na razlike, svi međusobno djelovali sa istinskom ljubavi.

Nasuprot uvriježenom mišljenju, iako su Cristerovi bili izuzetno hrabri, obično su izbjegavali sukobe s vladinim trupama (ako je bilo moguće). Nisu tražili krv nego mir. Molili su se i iskazivali milost prema svojim neprijateljima. Kada su pobijedili u bitci, znali su da je to zato što se Krist borio za njih, a ne zato što su imali arsenal na raspolaganju (kojeg ionako nisu imali dovoljno) ili zemlju na kojoj su mogli biti slobodni. Znali su da je prvi korak u potvrđivanju katolicizma to da jedni prema drugima budu braća po Kristu. Ista lekcija ostaje nama danas.

Ako ćemo morati nositi ovaj križ, onda se moramo osvrnuti na one koji su to uspješno učinili prije nas i učiti od njih jer bi ta vjernost moglo značiti da ćemo biti generacija koja u ovoj zemlji uspostavlja katoličanstvo tako da ima vječan utjecaj. Usredotočimo se na ono što ima neposredan utjecaj na naše društvo, a to je život u stanju milosti. Pogledajmo potencijalno teška vremena koja su pred nama kao priliku da živimo snažan i smisleni katolicizam.

Ako dođe vrijeme da posadimo isto sjeme kao i Cristerosi, onda sa pouzdanjem u Našu Blaženu Majku trebamo odgovoriti na poziv uz poklik: „Viva Cristo Rey y Nuestra Señora de Guadalupe!“ (Živio Krist Kralj i Naša Gospa od Guadalupea!).

Izvor

Katedrala Naše Gospe (Notre Dame) u Parizu otvorila je vrata vjernicima nakon što je obnovljena od razornog požara prije pet i pol godina, koji je uništio toranj, krov i cijelo gotičko remek-djelo. Ceremonija otvaranja počela je simboličnim gestom pariškog nadbiskupa Laurenta Ulricha, koji je tri puta pokucao na vrata katedrale, nakon čega je izgovorio riječi: “Notre-Dame, otvori svoja vrata –  Marija Berić.

Antonin je majstor klesar specijaliziran za povijesne spomenike, prvenstveno se bavi restauracijom antičkog kamena i bavi se projektima umjetničkog oblikovanja i on je jedan od majstora koji je radio na obnovi katedrale.

Kazao je da je to bila nevjerojatne avanture.  ”Ta dva mjeseca bila su nevjerojatna. Atmosfera je bila fantastična, a upoznao sam sjajne ljude iz raznih struka. Ponekad nas je na gradilištu radilo i do 400 ljudi istovremeno. Nikada nisam vidio tako čisto i dobro organizirano gradilište”, ispričao je.

Molio krunicu dok je radio

Navodi ovaj majstor kako su mu emocije bile jako pojačane zbog toga što je počeo raditi na Notre- Dameu jer je bio kršten samo šest mjeseci ranije, tijekom mise uskrsnog bdijenja 2023.

”Od trenutka kada sam počeo raditi u Notre-Dameu, bio sam duboko dirnut. Zapanjio me masivni kip Krista koji blagoslivlja grad rukama s ranama od stigmi, koji se uzdiže nad južnim zabatom na kojem sam radio. Zaista sam osjećao da ponovno izgrađujem strukturu za Boga, u Božjoj prisutnosti”, kazao je.

Kazao je kako je često dok je radio znao izvaditi krunicu i moliti se. “Čekajući da nam dizalice donesu novo kamenje, ponekad bih izvadio svoju krunicu. Ipak smo radili za Gospu! Neki su me kolege dobrodušno zadirkivali, ali jedan kolega s Madagaskara često me branio govoreći: „Pusti ga, on se moli za nas”. Moliti krunicu na tom južnom zabatu, prateći putanju sunca tijekom dana, bilo je nevjerojatno”, ispričao je.

Učinili smo to za Boga 

Kazao je kako je njegovo obraćenje duboko utjecalo na njegov rad. “Svako jutro se molim svetom Josipu, zaštitniku obrtnika. Ako preskočim taj dio, osjećam da moj rad trpi. Moja vjera također oblikuje način na koji komuniciram sa svojim kolegama. Otvoreno govorim da sam katolik i pokušavam prenijeti svoju radost. Objašnjavam kako mi to što znam da nisam sam u suočavanju sa životnim izazovima, da Netko uvijek stoji uz mene, daje snagu da ustrajem”, rekao je.

Dodaje da se, radeći u crkvama, susreće se s veličanstvenim stvarima koje su nevidljive ljudima na zemlji. ”Ono što smo postigli na južnom zabatu doista je prekrasno, ali nismo to učinili za ljude; učinili smo to za Boga. Ima nešto duboko u vezi s tim”, ispričao je prenosi opusdei.org.

Foto: Reuters/Charles Platieu