Od početka rata u Ukrajini ‘jastrebovi’ i ‘golubovi’ unutar Europe i Europske unije nisu nikada bili ideološki, geopolitički, strategijski, moralno… međusobno udaljeniji – piše Zekerijah Smajić u Geopolitici.
Osim samog rata čija potencijalna eksplozivnost i njegova posljedičnost, poput Sudnjeg dana prijeti Europi – sudbonosnu podjelu euroatlantskih saveznika na ratnike i mirotvorce, paradoksalno, nisu stvorili Putin ni Rusija. Učinili su to lideri Francuske kao ‘lokomotive’ EU-a, Ujedinjenog Kraljevstva kao bivše članice europskog kluba u Bruxellesu, te Europska komisija kao ugovorni čuvar zajedničkih europskih vrijednosti i pravne stečevine bloka. I to ne samo retoričkim oružjem, već akcijom naročito u posljednje tri godine.
Oni čelnici EU-a čiji državnopolitički, filozofski pa i moralni diskursi nisu ukalupljeni u neoliberalne naočale kroz koje se na Zapadu dominantno vidi suvremeni svijet sa svim svojim pogubnim nejednakostima – ostavljeni su kući da se zabavljaju konzervativno-suverenističkim i mirotvornim poslićima. Sredinom prošlog mjeseca na Macronovim izvanrednim shuttle-summitima u Parizu , odabranih je bilo tek dvanaest iz cijele Unije. Prošlog vikenda, iako su mainstream i regionalni mediji izvještavali o summitu „svjetskih čelnika“, u londonskom Lancaster House ukupno je bilo osamnaest kakvih-takvih lidera: uglednijih, neuglednih, odlazećih, tek izabranih, neiskusnih!
U jednom od mojih nedavnih tekstova objavljenih ovdje detaljnije sam opisao vrlo blisku futuristiku Europske unije koncentričnih krugova i Europsku uniju u više brzina u kojoj bi trebalo biti mjesta za sve. Pogotovo za one koji na svoje države i svijet gledaju kao „na univerzalnu tržnicu“, a na ljudske jedinke kao „na aparate za obračunavanje prometa, profita i gubitaka“ (parafrazirano, The Guardian, Neoliberalizam: ideja koja je progutala svijet, 1.9.2017.)
U takvoj Uniji, u vrlo komfornoj ulozi sam u toj analizi vidio i Tursku, i Zapadni Balkan, i zemlje ‘europskog bliskog susjedstva’, pa čak i udaljenije države koje ne udišu europski zrak, ali su Europi od strateške koristi. Dakle: punopravne članice, pridružene zemlje, bliski susjedi, strateški partneri, zemlje s istim ili bliskim sustavima vrijednosti…
Slijepa ulica
U takvom geopolitičkom ozračju prošlog se vikenda u Londonu – prijestolnici nekadašnje globalne imperije koja je prije pet godina samovoljno napustila EU upravo zbog namjere da oslabi ujediniteljsku europsku ideju i ponovo oživi višestoljetnu imperijalnu auru na globalnoj sceni – dvadesetak sati se vijećalo „kako bi se pronašli temelji za suradnju Europe s Amerikom u stvaranju pravog mira u Ukrajini i zajamčene sigurnosti po Europu”, objavio je Zelenski na svom X-profilu kasno u nedjelju.
Kako svi radovi na izradi „plana za prekid borbi i mir u Ukrajini“, koji bi zatim trebao biti „predstavljen Sjedinjenim Državama uz zajednički nastavak njegove provedbe“ (Starmer) – nisu završeni tokom vikenda, te nakon što je i ‘jastrebovima’ postalo jasno da će u budućem mirovnom procesu za Ukrajinu upravo oni morati preuzeti sav teret i povijesnu odgovornost – Europa se ponovo našla u slijepoj ulici. Tek što je u Londonu ugledao leđa franscskom predsjedniku Emmanuelu Macronu, britanski premijer Keir Starmer se, u ulozi domaćina, distancirao od francuskog prijedloga o kratkotrajnom primirju između Ukrajine i Rusije.
Tako će konačna verzija europskog mirovnog plana, umjesto krajem ovog tjedna kako je Starmer prošle srijede obećao američkom predsjedniku u Ovalnom uredu, biti otpremljena nakon dodatnih usuglašavanja, a možda i nikad u formatu kakav je već predstavljen javnosti.
Što je zapisano u tom ratničkom manifestu?
„Slanje vojne pomoći Ukrajini sve dok bude potrebno i povećanje ekonomskih pritisaka na Rusiju sve dok se ne povuče iz Ukrajine; kako bi se Ukrajini osigurao trajan suverenitet i sigurnost njenog teritorija, Kijev mora biti uključen u sve faze mirovnih pregovora; sprječavanjem bilo kakve buduće ruske invazije na tlu Europe kroz permanentno ojačavanje ‘koalicije voljnih’ koja će biti u stanju obraniti Ukrajinu i zajamčiti joj bezuvjetan i trajni mir“.
U tom cilju i Europska komisija se u Londonuobvezala na „hitno naoružavanje Europe“, a konkretan plan će o tome biti predstavljen već na briselskom summitu EU lidera u četvrtak. „Sada je najvažnije da se pojačaju investicije u vojnoindustrijski kompleks na duže razdoblje kako bismo se u novonastalom geostrateškom okruženju pripremili za najgore, spriječili buduće ratove na tlu Europe i kako bismo svima dali jasno na znanje da se sve zapadne demokracije zalažu za ista načela“, kazala je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nakon Starmerovih shuttle-summita u Londonu.
Iako svjesna da bilo kakav mirovni sporazum za Ukrajinu nije izvodljiv bez političke, financijske i vojne podrške SAD-a, ratoborna europska „koalicija voljnih da ratuju“ je za sada odlučna ignorirati drugu, ključnu i najodgovorniju stranu u ukrajinskom ratu na čemu upravo insistira američki predsjednik, a to je Rusija. Motiv ratobornoj „koaliciji“, za koju je nesavršeni mir gori od nastavka rata, jeste samoubilački prkos administraciji američkog predsjednika zbog njegovog sve očiglednijeg realpolitičkog pragmatizma u vezi s Ukrajinom. Pragmatizma, kojeg europski lideri zbog osobnog ega i moralne nespremnosti na pokajanje za trogodišnje poticanje Zelenskog na rat – europskoj javnosti predstavljaju kao priklanjanje Trumpa Putinu.
I tu američko-europski odnosi pucaju! Francuski predsjednik tijekom vikenda domaćim medijima u Parizu čak i javno laže da bi „Europa sramno kapitulirala ako bi pristala na američki pristup prema ratu u Ukrajini“. „Američki pristup“ po Macronu je pregovaranje s Rusijom, a pregovaranjem do mira je po Macronu grijeh i „sramna kapitulacija“! Tako put do mira u Ukrajini vide zasad svi ‘jastrebovi’.
Mudrovanje europskih egocentrika o rusko-ukrajinskom ratu, nakon trogodišnjeg aplaudiranja potezima Bidenove Amerike, ovoga je puta pretvoreno i u zaključke za još uvijek nepoznate primatelje i njihove provoditelje u djelo. Dok su se europski ‘jastrebovi’ u Londonu još usuglašavali oko točki i zareza okvirnog mirovnog sporazuma, europski ‘golubovi’ su od čelnika Europske unije zahtijevali hitne, direktne i neodložne američko-europske razgovore bez ičijeg individualnog posredovanja. Pogotovo bez posredovanja britanskog premijera vrlo sumnjivog ljevičarskog opredjeljenja (Starmera) i francuskog centrističko-renesansnog „predsjednika bogatih“ (Macrona).
Europski ‘golubovi’ predvođeni mađarskim premijerom Victorom Orbanom nastoje ublažiti posljedice sva tri prošlotjednog diplomatsko-državničkog brodoloma u Washingtonu, potpuno nezapaženog Macronova posjeta američkom predsjedniku u ponedjeljak, bitno srdačnijeg ali također ispraznog Sratmerova susreta u srijedu, te debakla ukrajinskog predsjednika Zelenskog u petak!
Kako osobne netrpeljivosti pretvoriti u mir?
Ovakvi kakvi jesu, dakle, i u geopolitičkim okolnostima kakve su danas, Londonski zaključci o ratu i miru u Ukrajini nemaju nikakve šanse da budu provedeni u djelo ne samo zbog gore spomenute disonancije unutar Europske unije, već zbog toga što su irealni, a zbog svoje jednostranosti i potpuno neprihvatljivi upravo kod onih kojima su namijenjeni – u resorima američke administracije.
Upravo zato, u trenutku dok je nacrt kontroverznog mirovnog plana predstavljan medijima u Londonu i Parizu, Trumpova administracija je s druge strane Atlantica odmjeravala najnovije poteze prema Europi, Ukrajini, a vrlo vjerojatno i prema njenom prkosnom predsjedniku Zelenskom. Osokoljen strastvenim zagrljajem domaćina i razumljivo pristranom ikonografijom kojom je u subotu dočekan u Londonu nakon skandalozne oholosti u Ovalnom uredu (kažem ‘skandalozne oholosti’ jer uz svu žestinu i jednog i drugog predsjednika, Zelenski je ipak gostovao u kući domaćina Trumpa!), ukrajinski predsjednik je ponovo u Londonu (ignorirajući, dakle, već poznate stavove američke administracije) iznova i iznova inzistirao na prijemu njegove zemlje u punopravno članstvo u NATO-u!
Dok nastaju ovi redovi, na radnom stolu američkog predsjednika su prijedlozi brojnih „rigoroznih“ i „iznenađujućih“ mjera u vezi s Ukrajinom – od konačne odluke o trajnoj vojnoj neutralnosti i potpunog zatvaranja slavina američke vojne i financijske pomoć; preko zahtjeva Kijevu za ultimativno pokajanje ukrajinskog predsjednika „zbog iskazanog nepoštovanja prema instituciji američkog predsjednika, američkoj državi i američkom narodu“; pa do zahtjeva za neodložno održavanje predsjedničkih izbora u što kraćem roku i podnošenja formalnog zahtjeva američkom Kongresu da istraži sve dosadašnje putove novca američkih poreskih obveznika prema Ukrajini „budući da sam ukrajinski predsjednik odbija takve informacije podijeliti s američkim građanima“ (Kash Patel, šef FBI-a, Fox TV, 28.1.2025.).
Nepodnošljivost između Trumpove i ukrajinske administracije, između Trumpove Amerike i Europe, a pogotovo predsjednika Trumpa i EU-a (kao „nelegitimne organizacije koja radi protiv SAD-a“, Trump) – sve je vidljivija i rizičnija, što je apostrofirano i na londonskim shuttle-skupovima i diskretnim bilateralnim došaptavanjima prošlog vikenda.
Sublimirano: dominantno uvjerenje europskih lidera je da je konfiguracija nove američke vanjske politike u potpunoj disharmoniji s europskom i da je u velikoj mjeri podudarna s ruskom i kineskom vizijom novog svjetskog poretka; da su i najskromnije dobrobiti po Trumpovu Ameriku važnije od partnerstava utemeljenih na bilo kakvim „tradicionalnim zapadnim vrijednostima“; i na kraju najvažnije – da je Trumpovo viđenje glavnih uzroka ruske invazije na Ukrajinu za Europu neodrživo jer bi takav, šokantni, novoamerički narativ upravo najprominentnije europske lidere mogao koštati ne samo moralnog debakla pred vlastitim javnostima, već bi ih morao natjerati i na deblokadu više od 300 milijardi dolara protuzakonito prisvojenih ruskih zlatnih rezervi i trogodišnjih dividendi. Pa čak i više od toga – mogao bi ih koštati i brutalnih ratnih reparacija ne samo prema Ukrajini, već i prema Ruskoj Federaciji koja je, kako Putin voli reći, „u rat ušla iz preventivnih razloga“ polazeći od logike da je „bolje udariti prvi ako tuču već ne možeš izbjeći“.
Kako god bilo, skandalozne osobne nepodnošljivosti, osobne smicalice i smišljena blefiranja na najvišim razinama svjetske politike nije realno pretvoriti u iskrene odluke, a još manje u dobronamjerna djela. Da je to moguće, i prije rata u Ukrajini svijet ne bi bio toliko loš, a kompeticija bi, umjesto ‘sretnog vazalstva’ i tada i danas bila jedino legitimno mjerilo svačijeg učinka, pogotovo u svjetskoj politici.
Što sada činiti?
Povratak 65-70 godina unatrag i započinjanje transatlanstkih odnosa sasvim ispočetka, razumljivo, nije moguće. Šta onda činiti? Potrebna je osmišljena, realistična, racionalna i višeslojna prije svega moralnopoltička prekompozicija Zapadne Europe. Ali i ideološka, jer ljevica odavno nije politička majka radništva i pravde, centar nije ono što ime govori, niti su desni radikali u svemu radikalni kako ih se prikazuje. Mislim da se upravo u tome krije izvor mnogih aktualnih konfliktnosti između liberalno-konzervativne Trumpove Amerike i neoliberalne europske tvrđave iz koje se ne vide oni koji to iz vlastitih nacionalnih razloga nisu. A nije ih malo.
Dok Trumpova Amerika odlučno ulazi u bitku za promjene ne znajući unaprijed hoće li u svemu pobijediti, Europa još zadugo zbog kadrovske impotentnosti neće imati snage ni pokušati. Osim ako je, nedaj Bože, neko izvanredno stanje na to preko noći ne natjera!
Ako bi ipak Europa pronašla unutarnju snagu za suštinu umjesto blefa, u tom slučaju bi se i s Rusijom kao euroazijskom zemljom, prema istim kodeksima kao s drugima, mogao uspostaviti konstruktivan dijalog i čak brzo obnoviti savez od višestruke obostrane koristi.
Uvjeren sam da bi samo u takvoj igri geopolitičkog pokera, Trumpova, a sutra možda Wanceova, ili bilo koja druga Amerika – iz vlastitih geostrateških, trgovinsko-ekonomskih, financijskih i ideoloških razloga, htjela biti sigurnosni kišobran Europi, Europskoj uniji, i svakoj europskoj državi ukoliko bi se neka od njih našla u opasnosti od bilo kojeg potencijalnog agresora.
Sadašnja Europa je subjekt nezaustavljivog produbljivanja razdora između euroatlantskih saveznika.
Kad završi gradnja Antikrist dolazi… Knjiga Zapadni put u apokalipsu – istina, otkriva nam mjesto na koje će zasjesti Antikrist. Riječ je o Solomonovom hramu koji se nanovo gradi za prijestolje Antikrista a kojeg Židovi nazivaju Mesija.
U knjizi je ispisano sljedeće:
Dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja postao je uistinu mističan. Sam pakao je požurio da odahne s olakšanjem. Privremena vlada odmah ukinula sva ograničenja Židovima u Rusiji (sličan korak je bio prvi rezultat svih revolucija)
Uskoro – (opet slučajnost?) Na međunarodnoj razini donesena je Deklaracija Balfoura o formiranju “nacionalnog ognjišta” židova u Palestini. Tamo se ustremio iz početka potočić, a zatim i bujica ljudi, čiji su preci, u različito vrijeme, i u različitim zemljama, prihvatili judaizam.
Zidanje Solomonovog hrama
“A gdje su sada Zlatna vrata, kroz koja u grad mora ući Antikrist?”, Pitao sam u Jeruzalemu svog turističkog vodiča. Mladić, koji je do tada bio u potpunosti druželjubiv i šarmantan, doslovno je pozelenio od jada.
“Ne antikrist, već m-e-s-i-j-a!” – zlobno je naglasio svako slovo. Dakle tako! Vode turiste i poklonike, brinu se pronaći unosan poslić, sviruckaju na violini i – čekaju! Iz svakodnevice potpuno prizemnih poslova i poslića – čekaju!
Glavni mistični zadatak naseljenika je postao zidanje Solomonovog hrama. U svakoj sinagogi stoljećima su izučavali riječi starozavjetnih proroka Hagaja i Melahije o dolasku Mesije. Po proročanstvima, on će zasjesti u drugom hramu. Što to znači? Prvi hram koji je sazdao Solomon, razrušen je za vrijeme babilonskog cara Nabukodonosora. Drugi je podignut na tom istom mjestu krajem šestog stoljeća prije rođenja Krista.
Među zidovima drugog hrama o ispunjenju starozavjetnih proroštava pripovijedao je Krist – Mesija, neprepoznat od većine Židova. Oni čekaju drugog “Mesiju”. Čekaju, mada po riječi Spasiteljevoj, od drugog hrama već nije ostao ni kamen na kamenu. Njega su srušili rimski legionari 70. godine i tako načinili pralik budućeg Kraja Svijeta.
Treći Hram
Dakle, budući hram će postati treći. Uostalom, Židove mnogo ne brinu takve suštinske okolnosti. Ne brine ih ni odsustvo prvosvećenika za taj hram, jer sljedstvo svećenstva je davno potrgano.
(“U ljeto 2001. godine u najvećoj tajnosti, vlasti države Izrael odobrile su i omogućile, uz nezapamćeno osiguranje, na zahtjev ultraortodoksnog židovstva, svečano polaganje kamena temeljca za budući novi Solomonov hram na platou Hamija u Jeruzalemu. Zbog rizika od nezadovoljstva muslimanskog stanovništva Jeruzalema čin polaganja obavljen je za svega pola sata, uz prisustvo malobrojnih izabranika.
Čim je vijest o događaju prostrujala Svetim Gradom, u džamiji Al Aksa i oko nje okupile su se muslimanske mase, koje su počele kamenovanje židovskih vjernika kod obližnjeg Zida plača. Interesantno je da je najveći broj informacija svjetskih i domaćih agencija o zbivanjima u Jeruzalemu, govorio samo o neredima koje su izazvali Palestinci, dok je događaj koji im je prethodio uglavnom prešućivani.)
Sinagoge su prije škole nego hramovi. Uznositi žrtvu Bogu Judejci mogu jedino na gori Morija u Jeruzalemu. Dakle, već skoro dvije tisuće godina judajizam je lišen hramovnog života …
… Dakle, tko će zasjesti u novom, trećem hramu? Onaj tko će se oslanjati na svoje božansko porijeklo i na taj način smoći snage da ignorira odsustvo prvosvećeničkog plemstva. Onaj koji će sablazniti mnoge čudesima.
Da, ukoliko se to dogodi u trećem (u njemu se jedino i može dogoditi, jer hram za koji je postavljen kamen temeljac 2001. godine jeste treći. Prim. Priređivača), a ne u drugom hramu, čovječanstvo će imati posla ne s Mesijom, već sa onim koji će se pretvarati, to jest sa …
Katoličko i Pravoslavno predanje ga naziva antikristom. Zašto nije do sada došao, kada je još 1917. godine pao onaj koji ga “zadržava”. (Upravo carsku vlast podrazumijeva apostol Pavao kada govori o “zadržavanju” pojave antikrista. Kako piše V. Larionov: “U naše vrijeme treba misliti da se ima u vidu vlast budućeg Imperatora (suprotno antikristu on se nikad neće predstavljati kao mesija – prim. priređivača). Umjetno očuvanje drevnih tronova na Zapadu i pokušaj da se na vlast vrate drevne dinastije kao što su Merovinzi (“judejski carevi” – prim. priređivača) imaju suprotan smisao. Ovdje se, možda, radi o ispunjenju proroštva da će se prvi Antikristu pokloniti upravo carevi.”
“I sada znate”, piše apostol Pavao u poslanici Solunjanima o dolasku sina pogibelji – “što ga zadržava da se pojavi u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja već na dijelu, samo se neće izvršiti do tada, dok ne bude iz sredine uklonjen onaj koji je sad zadržava”.) Da, kulminacija napada na Treći Rim je postala ubojstvo Imperatora. (Talmud jasno ističe: “U opustošenju Rima je – naša nada”). Po mišljenju istraživača, kabalistički natpis, načinjen na zidu Ipatjevskog doma, znači sljedeće:
“Ovdje, po naredbi tajnih sila, Car je bio prinesen na žrtvu radi rušenja države. O ovome se izvještavaju svi narodi.”
Nema sumnje da su revoluciju u Rusiji 1917. godine financirali i moćni židovski bankari sa Zapada. Evo riječi jednog od njih: “Financirajući revoluciju u Rusiji, na jedan uloženi dolar zaradio sam 60 dolara”, Jakov Schiff.
S točke gledišta “ratnih simbola” odabir datuma ubojstva – dan svetog ubijenog mučenika Andreja Bogoljubskog – i mjesta – Ipatjevskog doma – također nije bio slučajan. Upravo u Ipatjevskom manastiru je osnivač dinastije Romanovih, Mihail Fjodorovič, dobio izvješće da je izbran za cara. Kabalisti – carove ubice dvadesetog stoljeća, smatrali su da kraj omražene im dinastije mora nastupiti upravo tako – znamenovan.
… Dakle, zašto nije došao Antikrist, kada je pao “onaj koji ga zadržava”?
Još na dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja, dok su u hramovima pjevali pokajne kanone Andreja Kritskog, u crkvi sela Kolomensko pod Moskvom dogodilo se čudo. Pronađena je drevna ikona Božije Matere – Državna. U rukama Bogorodice – bili su znakovi monarhijske vlasti. Ali, carska kugla na ikoni nije ovjenčana križem – to je simbol obezglavljene Rusije.
Što su u ovom događaju uvidjele duhovne oči ljudi?
Majka Božja se javila s tužnim likom, odjevena u carski kalež. I nagovijestila na taj način da preuzima ulogu “zadržavanja” na sebe.
Na sličan način je u Drugom svjetskom ratu spašena Rusija. U trenucima kada je Staljin ozbiljno razmišljao o predaji Lenjingrada, održana je prepiska između mitropolita Livanskih gora Ilije i njega. Staljin je prihvatio postupke za spas Rusije koje mu je priopćio mitropolit.
“Da se Lenjingrad ne smije predati, da se svećenici moraju vratiti s pročelja i iz tamnice, i da moraju početi s obavljanjem službe Božje, da hramovi moraju biti otvoreni, da čudotvorna ikona Kazanske Bogomajke mora biti pronijeta u litijama oko grada, i tada ni jedan neprijatelj neće stupiti na tu svetu zemlju … Pred Kazanskom ikonom treba biti služeno Bogosluženje u Moskvi, a potom i u Staljingradu, koji ne smije se predan neprijatelju. Kazanska ikona mora pratiti vojsku sve do granica Rusije … “. Pisma mitropolita Ilije i Staljina se i dan danas čuvaju u moskovskim arhivima. Staljin je ispunio sve zahtjeve – Rusija je spašena.
Z. K./dnevno.hr
Izvor: (Jurij. V. Vorobjevski – Zapadni put u apokalipsu, istina)
Val histerije pokrenut je prošli tjedan nakon prezentacije plana sveobuhvatne reforme Europske unije u Zakladi Heritage u Washingtonu.
Nekadašnji srednjoeuropski medij VSquare, financiran od strane USAID-a, izrazio je zaprepaštenje, pišući:
“Najutjecajniji think tank Trumpove administracije, Zaklada Heritage, prima prijedloge od neliberalnih snaga u Poljskoj i Mađarskoj o tome kako oblikovati budućnost Europske unije. Prijedlozi, do kojih je došao VSquare, uključuju demontiranje ključnih institucija EU i preimenovanje cijelog bloka.”
Cijeli članak, naširoko reproduciran u europskim medijima, znakovito je naslovljen: “Preimenovanje EU, raspuštanje Komisije: Za što poljski i mađarski neliberali traže potporu SAD-a.”
Uistinu, 11. ožujka na događaju koji je u Washingtonu organizirala utjecajna Zaklada Heritage, održana je prezentacija izvješća “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji”. Izvješće su pripremili poljski Institut Ordo Iuris i mađarski Mathias Corvinus Collegium (MCC) i predstavlja dva moguća scenarija za reformu Europske unije kako bi se obnovila demokracija i suverenitet njezinih država članica.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama.
Ovo je bio jedan od nekoliko događaja u Sjedinjenim Državama na kojima su sudjelovali predstavnici Ordo Iurisa. Ova prva ‘živa’ prezentacija ovih preliminarnih prijedloga reformi – zacrtavajući drugačiji smjer od onog koji su zamislile briselske elite – održana je prije planirane prezentacije 18. ožujka u Budimpešti i prezentacije 26. ožujka u Bruxellesu.
Bez sumnje će biti još takvih prezentacija (jedna je već planirana za Varšavu, no točan datum ostaje nepoznat). Ovo je posebno relevantno budući da se poticanje alternativnog projekta reforme EU-a proteže izvan poljskog Ordo Iurisa i mađarskog MCC-a, obuhvaćajući širu koaliciju desničarskih, konzervativnih krugova diljem Europe.
Demokracija u opasnosti: dvije suprotstavljene vizije Europske unije
Zapravo, inicijativa za izradu protuprijedloga planu reformi o kojem je Europski parlament izglasao u studenom 2023. — uz snažnu potporu francuskog predsjednika i njemačke kancelarke — započela je na konferenciji koju su u rujnu u Varšavi zajednički organizirali Ordo Iuris i The Heritage Foundation. Konferencija pod nazivom “Na pragu stanja Europe: Ekonomija, obrana, ideologija i zaštita suvereniteta u transatlantskoj perspektivi” okupila je predstavnike think tankova, političare, akademike, društvene aktiviste i javne intelektualce iz Poljske, Španjolske, Francuske, UK, Italije, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Mađarske, Hrvatske i SAD-a.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama. Applebaum je supruga poljskog ministra vanjskih poslova Radosława Sikorskog (koga je Elon Musk nedavno nazvao ‘Sorosevom marionetom’ usred njihove velike svađe na X-u) i glasni Trumpov kritičar. Tijekom prošlogodišnje predsjedničke kampanje u SAD-u, otišla je toliko daleko da je napisala: “Trump govori kao Hitler, Staljin i Mussolini.“
I sam Elon Musk povukao je usporedbe između EU-a i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik J.D. Vance upozorio: “Prijetnja koja me najviše brine u odnosu na Europu je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Međutim, nije Zaklada Heritage autorica izvješća, već dva neovisna europska think tanka. Štoviše, europski domoljubni krugovi orijentirani na demokraciju i slobodu pozvani su da doprinesu tekućem radu na ovom preliminarnom nacrtu.
Sam Elon Musk je u svojih X postova povukao usporedbe između današnje Europske unije i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik SAD-a J.D. Vance upozorio na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji:
“Prijetnja oko koje se najviše brinem vis-à-vis Europe nije Rusija, to nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski akter. Ono što me brine je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Reformski plan ukorijenjen u komunističkom Manifestu Ventotene, za koji su se zalagali gorljivi eurofederalisti poput zastupnika u Europskom parlamentu Guya Verhofstadta, Emmanuela Macrona i bivšeg njemačkog kancelara Olafa Scholza, označio bi kraj demokracije na kontinentu – osim ako ne izazove raspad Europske unije. Njihov plan nije samo federalistički, nego izravno centralistički.
Institut Ordo Iuris to je detaljno opisao u prošlogodišnjem izvješću “Zašto nam je potreban suverenitet? Deset područja predložene predaje nacionalnog suvereniteta u svjetlu Rezolucije Europskog parlamenta o prijedlozima za izmjene i dopune ugovora.”
Nasuprot tome, alternativna vizija koju predlažu europski konzervativci ocrtana je u nedavno predstavljenom izvješću: “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji.”
Kao odgovor na kritike Anne Applebaum, predsjednik Ordo Iurisa obratio se Xu, rekavši:
“Veliki reset osigurava vraćanje istinske slobode i suverene moći državama. Zajedničko tržište bez pretjerane regulacije. Kraj birokratskim pravilima. Fleksibilna Europska unija s više brzina spremna za globalne izazove.”
Potreba za takvim alternativnim reformskim projektom postaje sve hitnija, s ciljem da se Europa ponovno učini velikom. Dok je američki predsjednik Donald Trump kritizirao EU kao “gadnu” u kontekstu trgovinske politike, blok postaje sve opresivniji i zapravo gadniji u političkom smislu.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača.
Liberalna ljevica u Europi sada vidi rat u Ukrajini i novi pristup Amerike ovom ratu pod Donaldom Trumpom kao priliku za ubrzanje “europske integracije” – što se, u stvarnosti, prevodi u daljnju centralizaciju moći u rukama neizabranih eurokrata koje glasači ne mogu smatrati odgovornima.
Čak i bez čekanja na formalne reforme ugovora – koje trenutačno diskretno promiču europske elite uz malo medijskog nadzora – Europska komisija i Sud pravde Europske unije (CJEU) već tvrde da zakon EU-a i njegovo tumačenje od strane CJEU-a trebaju imati prednost nad nacionalnim ustavima. Time bi se pravosuđe i ustavni sudovi država članica EU-a izravno podredili sucima sa sjedištem u Luksemburgu, čime bi se nacionalni demokratski procesi zapravo potisnuli po strani.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača. Ova promjena je naglašena nedavnim događajima, kao što je otkazivanje predsjedničkih izbora u Rumunjskoj, “militantna demokracija” u Poljskoj koju financira EU (izgovor za kontrolu liberalne ljevice) i jeziva izjava povjerenika EU Thierryja Bretona da bi EU mogla intervenirati u Njemačkoj ako AfD pobijedi, ali i drugdje, baš kao što je to učinila u Rumunjskoj.
Zašto Veliki reset?
Zanimanje Zaklade Heritage za ovaj projekt proizlazi iz činjenice da Amerikanci imaju veliki interes za putanju svojih europskih saveznika. Zapadna civilizacija zahtijeva i jaku američku demokraciju i živahnu, demokratsku Europu. Takva Europa ne može postojati bez jakih, demokratskih i suverenih nacionalnih država.
Razgovor bi se stoga trebao odmaknuti od vizije reforme briselske elite i okrenuti transformaciji Europske unije vođenoj od temeljnih interesa. Ovaj alternativni put uključuje odmak od modela superdržave inspiriranog komunizmom, predviđenog Manifestom Ventotene (izričito naveden u prijedlogu reforme Europskog parlamenta iz 2023.), i povratak demokršćanskoj viziji Roberta Schumana, jednog od utemeljitelja poslijeratne europske integracije.
Schuman je jednom napisao:
“Demokracija mora biti kršćanska ili je uopće neće biti.”
Danas vidimo koliko su te riječi istinite – s obje strane Atlantika.
“Jao, dijete moje. Dolaze nam dani kada će monasi napustiti jaku hranu koju im je dao Duh Sveti i pojuriti za pjesmama i melodijama. Jer kakva se skrušenost, kakve suze rađaju od stajanja u crkvi, ili u nečijoj ćeliji, i galamljenjem poput volova? Dokle god stojimo pred Bogom, moramo to činiti sa savjesnošću, da naš um ne bude besciljno vođen tu i tamo – iz zapisa pustinjskih otaca prenosi “Kyrios”.
Doista, redovnici nisu došli u ovu pustinju kako bi napuhali svoje umove dok stoje u prisutnosti Božjoj, uz pjevanje psalama i održavanje ritma s melodijama zamahujući rukama i lupkajući nogama. Naprotiv, dolikuje nam da se Bogu molimo sa strahom i trepetom, sa suzama i uzdasima, a da nam glas bude trijezan, skrušen, odmjeren i ponizan.
“Jer uvjeravam te, dijete moje,” nastavio je Abba Pambo, “da će doći dan u kojem će kršćani napustiti knjige Svetog Evanđelja, Svete Apostole i Bogom nadahnute Proroke, i sastrugati Sveto Pismo iz pergamene na kojima su napisani, pišući umjesto njih Tropare i grčke stihove. I njihovi će umovi, dakle, biti usredotočeni na ono što ih udaljava od Svetoga pisma. Iz tog razloga, Oci su nam dali – oni koji žive asketski život u ovoj pustinji—zapovijed da ne pišemo živote i riječi otaca na pergamentu, nego na papiru; jer bi nadolazeći naraštaj mogao izbrisati živote otaca s pergamenta i napisati što god žele. To jest, bit će velika potreba za njima u budućnosti.”
Brat opet upita abu Pamba:
“Što onda? Hoće li oni promijeniti običaje i tradiciju nas kršćana?
I neće li biti svećenika u Crkvama, da bi se te stvari dogodile?”
A Starac je odgovorio; “U tim će vremenima ljubav mnogih ohladnjeti; i neće biti male nevolje, bit će sporova među narodima i seobe stanovništva, nestabilnosti među kraljevstvima, rastrošnosti među svećenicima i lijenosti među redovnicima. Pastiri će pokazati ravnodušnost prema njihovom spasenju i svojim stadima. Svi će monasi jedva čekati da pobjegnu u blagovaonicu; bit će svadljivi, lijeni u molitvi i željni klevete; brzo će naći greške starješinama i njihovim riječima, neće se obazirati na njih niti ih oponašati, već ih vrijeđati i govoriti: ‘Da smo u njihovim godinama, i mi bismo se mučili!”
“Biskupi će se tih dana,” nastavio je Abba Pambo, “bojati moćnika i suditi će im u skladu s donacijama koje od njih primaju. Neće braniti siromašne kada traže ono što im pripada; oni će nanijeti žalost udovicama a siročad će tlačiti, i među vjernicima će doći nevjerstvo, mržnja, pakost, zavist i svadljivost, ljudi će se naviknuti na varanje i pijanstvo.
A brat ponovno upita: “A što treba činiti u takvim vremenima?”
Na to je Starac odgovorio; “Dijete moje, u one dane neka izbavi dušu svoju onaj tko se želi spasiti i bit će velik u Kraljevstvu nebeskom.”
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
Vijesti7 dana ago
Vijesti2 tjedna ago
Vijesti5 dana ago