Connect with us

Vijesti

OSVRT – Francisco Franco: Bič Božji protiv masonerije

Published

on

Osvrt na knjigu : Francisco Franco y Bahamonde:  Masonerija, urednik Mr. sc. Emil Čić

Čitajući povijesne činjenice i dojmljiva svjedočanstva državnika i generala Francisca Franca y Bahamondea o uroti „sektaških otpadnika“ pod vodstvom engleske i francuske masonerije protiv katoličke Španjolske u izvrsnoj knjizi Masonerija (rujan, 2014.), koju je uredio i tiskao poznati hrvatski publicist i teolog mr. Emil Čić, na pamet mi je došla jedna emisija degutantne Latinice iz davne 2006. godine.

Prisjetimo se da su već tada dominirali na hrvatskoj nacionalnoj televiziji oni koji su se nadmetali tko će baciti više blata i tko će što više popljuvati sve ono što je hrvatsko, domoljubno, kršćansko, konzervativno, gdje je dr. Franjo Tuđman bio u posebnom ciljniku, a Hrvatska se do 2000. godine od tih istih uobičajeno nazivala „dobom Tuđmanova režima“. Svakako da je perjanica tih „pljuvača“ bio nezaobilazni Denis Latin.

Opus Dei i Franco na oštrici liberalnog noža

U toj Latinici govorilo se o tajnim društvima. Radovan Horvat, Veliki majstor Velike lože Hrvatske, uz svesrdnu Latinovu pomoć „objasnio“ je hrvatskom puku nevinost i humanost slobodnih zidara, a masonske lože su prikazane kao lože dobrote, dobrotvorstva i svekolike pripomoći ljudskom rodu. Istodobno je Latin kao krajnju suprotnost masonerije prikazao katolički svjetovni institut Opus Dei (Djelo Božje) kojega je osnovao sveti Jose Maria Escriva de Balaguer 1928. godine u Madridu i koji je sve godine tijekom Domovinskog rata iskazivao bezuvjetnu potporu hrvatskom narodu. Raznim smicalicama i manipulacijama Latin je prikazao Opus Dei kao desničarsko, nazadno i krajnje opasno društvo. Poseban krimen bila mu je suradnja sa „zloglasnim diktatorom“ Francom. Nakon krajnje tendencionalnih prikaza i priloga, Latin je na kraju emisije mudro stavio prst na usta i „sokratovski“ konstatirao: „Možemo zaključiti da su slobodni zidari liberalno društvo, a Opus Dei konzervativno.“

Latin nije bio svjestan da je tom izjavom gotovo u pravu, ali ne prema njegovom sudu „đavolje inverzije“: dobro = loše, a loše = dobro. Njegovo poimanje konzervativnog je potpuno suprotno od poimanja autora ovog teksta, odnosno prema njemu je to nešto najgore, nazadno, rigidno, ognjištarsko, kršćansko, desničarsko, nešto od čega treba bježati. Za njega je liberalno napredno,demokratično, europejsko, globalno, kozmopolitsko i anacionalno, ono što je ideal čovjekovog bitka. S Latinom se treba složiti kada kaže da je Opus Dei konzervativno društvo, ali zar konzervativno nije ono što štiti sve temeljne ljudske vrijednosti koje su istinski važne čovjeku, Bog, vjera, obitelj, nacija, ljudski moral, dostojanstvo čovjeka i sve povijesne tekovine društva.

Ako izda masonsku tajnu, da mu se raspori utroba, iščupa srce… je li to liberalizam!?

Da su masonske lože liberalna društva Latin je ponovo djelomično u pravu. Masonstvo je rodilo liberalizam kako bi lakše vladalo svijetom jer s pojedincem kojemu su država, nacija i vjera – stega, a on, kao pojedinac, ishodište svemira, veoma je lako vladati. Međutim, za masonske lože nikako se ne može reći da su liberalne. Zar je to liberalizam kada kandidat prigodom stupanja u članstvo masonskih loža priseže da neće odavati masonske tajne, a u protivnom da mu se raspori utroba, iščupa srce, rasiječe na četiri dijela i slično?

Upravo o „liberalnoj“ naravi masonerije, kako reče famozni Latin, koja je putem najgnusnijih smicalica, podvala i laži rastakala povijesnu katoličku zemlju Španjolsku, ali koja je i zaslužna za izgon Družbe Isusove iz država zapadne Europe, progovorio je Francisco Franco u ovoj jedinstvenoj knjizi. Latinove uvrnute i lažne interpretacije iz te Latinice nadahnule su i mene da u knjizi Vladari svijeta, koju sam tada privodio kraju, posvetim nekoliko stranica katoličkoj organizaciji običnih i krjeposnih ljudi Opus Dei, kao i Vrhovnom zapovjedniku Španjolskih oružanih snaga, časnom generalu Franciscu Francu.

Opus Dei – univerzalni poziv na svetost

Sveti Escriva de Balaguera osnivanjem organizacije Opus Dei Crkvi je otkrio novi originalni put u promicanju svetosti u svim slojevima društva i u svakom stališu. Ova organizacija običnim ljudima pomaže živjeti kršćanski poziv i radi gotovo isključivo na posvećivanju laika i običnih vjernika. Promiče svijest o univerzalnom pozivu na svetost, odnosno daje temeljnu postavku da je svaka osoba pozvana od Boga da bude sveta. Taj cilj se ostvaruje svakodnevnim obvezama u kojima članovi što bolje služe svojoj obitelji, prijateljima i društvu uz duhovnu obnovu i kršćansku krjepost, redovito pristupaju Svetim sakramentima i raznim tečajevima iz teologije i filozofije. Opus Dei je jasno organizirana ustanova kojoj je glavna oznaka vjernost Papi i crkvenom učiteljstvu koja uz svesrdnu Božju milost i blagoslov Crkve ostvaruje svakim danom sve veće uspjehe. Danas ima preko osamdeset i pet tisuća članova od kojih je oko tisuću i devetsto svećenika. Ova katolička ustanova kao feniks je iz gorušičinog zrna izrasla u snažni pokret koji se snažno suprotstavlja izumima „Velikog oka“, neoliberalizmu, postmodernizmu, laicizmu i globalnom hedonizmu.

Upravo je to razlog što se našla na udaru „latinaša“, koji je predstavljaju kao desničarsku „kršćansku sektu“, neprijatelja modernog sekularnog svijeta, oporbu Drugom vatikanskom saboru itd. Dapače, ako se Opus Dei smatra organizacijom bliskom generalu Franciscu Francu, stvari iz drugog kuta gledišta sjedaju na svoje mjesto. Opus Dei i njezin osnivač, sveti Balaguer, bili su uvijek bliski samo kršćanskom puku i Katoličkoj crkvi, a ako je kršćanski puk bio na strani regularne španjolske vojske i uzornog vjernika, generala Franca, onda se to može i tako protumačiti.

Britanski i francuski masoni gurnuli Šanjolsku u krvavi rat

Treba reći istinu da su španjolski građanski rat, odnosno Francov Križarski rat u Španjolskoj, nametnuli britanski i francuski masoni koji su, poput Listopadske revolucije u Rusiji, htjeli srušiti sve katoličke monarhije na zapadu Europe (što su i učinili) i na vlast kao novi pokus dovesti komunističku, fašističku ili nacističku diktaturu.

Komunistička strahovlada, tzv. Španjolska republika, trajala je pet godina, tijekom kojih je provodila neviđeni teror nad Katoličkom crkvom i svim protivnicima revolucije. Republika je uspostavljena padom Monarhije1931. godine kada su uz izdašnu pomoć britanske i francuske masonerije na izborima pobijedili republikanci i socijalisti. Iako je već tada Crkva postala metom progona, pravi teror nad Crkvom počeo je 1936. godine kada su po istom scenariju tijesno pobijedili na izborima socijalisti, komunisti i republikanci. Nakon brutalnog ubojstva konzervativnog političara i bivšeg ministra financija Calva Sotela 1936. godine, očito da je kap prelila čašu.

General Franco preobučen u Arapa došao je u španjolski dio Maroka gdje su ga podržale sve vojne jedinice. Preko veleposlanika je prvo započeo pregovore s Ujedinjenim Kraljevstvom, a zatim s Trećim Reichom i Italijom s ciljem dobivanja veće vojne pomoći, ponajviše aviona. Pregovori su bili uspješni sa zadnje dvije države, a pomoć je uskoro stigla i od portugalskog katoličkog predsjednika Antonia de Olivera Salazara. Dana 5. kolovoza, Franco je bio uspješan u probijanju blokade s novopridošlom pomoći i postavio je konvoj brodova s oko 2 000 vojnika. Nakon preuzimanja vlasti na otprilike trećinom Španjolske započeo je građanski rat, odnosno Francov Križarski rat. Na jednoj je strani bila legalna španjolska vojska s vrlo pobožnim katoličkim generalom Francom na čelu, a na drugoj plaćeničke horde britanske i francuske masonerije. Osim španjolskih komunističkih urotnika i ostalih masonskih pokornika, većina je bila strana plaćenička vojska sastavljena od raznih pustolova, bezvjernika, revolucionara, komunista i anarhista, koji su nakon Drugog svjetskog rata u svojim komunističkim državama obnašali čelna vladajuća mjesta.

Nakon Francovog vojnog udara sa zvjerskim žarom započinje neviđeni krvavi pir Republike nad Crkvom i svećenstvom. Katalonski anarhist i pisac Joan Peiro piše: „Ako postoji Bog ubijte ga u žaru borbe.“ Radio Barcelona prenosi zapovijed Republike: „Treba srušiti Crkvu i sve ono što na nju podsjeća.“ Članovi komiteta dobivaju zapovjedi poput ove: „Ako se radi o svećenicima nema milosti: treba ih sve poubijati bez milosrđa; imamo naređenje da ubijemo sve biskupe, svećenike i fratre.“ Rezultat bezbožničkog gnjeva Republike bio je nezapamćen u povijesti čovječanstva. Posljednjih dana srpnja 1936. godine svakog dana ubijeno je oko 60 svećenika, a na blagdan svetog Jakova, 25. srpnja, ubijeno ih je 95. Tim ritmom ubijanje svećenika i fratara nastavilo se i u kolovozu… Rekapitulacija je slijedeća: anarhisti i komunisti tijekom španjolskog građanskog rata (1936. – 1939.) zvjerski su pobili 13 biskupa, 4 184 biskupijska svećenika i sjemeništaraca, 2 365 redovnika, 283 redovnice i nekoliko tisuća vjernika laika. (Augustin Kordić: Šest pravih svjedoka vjere, Veritas – br. 4/2001.)

Odjednom su se stvorile dvije Španjolske: Domovina, koja je branila povijesnu katoličku Španjolsku, i „demokratska“ Republika, koja je htjela „iščupati“ Boga iz španjolskog naroda. Rat je sam po sebi brutalan, tako da su se razni zločini događali na obim suprotstavljenim stranama. Razlika je međutim bila golema. Dok su komunistički urotnici poput zvjeradi ubijali svakog simpatizera Francove Domovine, dotle je Franco još 1937. godine zabranio nelegalne egzekucije te je donio ukaz u kojem stoji da svaka smrtna kazna treba biti opravdana i potpisana od njega samoga. No, u svjetskoj historiografiji „brutalnost“ je kao etiketa pripisana samo katoličkom pobjedniku.

Franco je oslobodio Madrid 27. ožujka 1939. godine što je značilo pad Republike. Rat je službeno završio 1. travnja iste godine. Na taj datum, Franco je uzeo svoj mač i stavio ga na Oltar u crkvi i dao prisegu da taj mač više nikad neće upotrijebiti osim ako sama Španjolska ne bude pod prijetnjom invazije. Prisege se držao do kraja života.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Španjolska, i pored silnog nagovaranja Hitlera, nije zauzela proosovinski stav. Franco je proglasio neutralnost Španjolske. Jednostavno on nije imao ništa zajedničko, osim zajedničkog neprijatelja (masonerije i komunizma), s Hitlerom i Mussolinijem, ljudima čije ideologije nemaju ništa zajedničko s jedinim pravim Bogom kojega je Franco silno ljubio. Štoviše, zgražao se i gorko tugovao nad Hitlerovim napadom na katoličku Poljsku.

Upravo iz ovih razloga neprocjenljivo je značajna Francova knjiga Masonerija, koja će hrvatskom čitatelju, napose povjesniku koji nije imao prigodu saznati istinu o španjolskom građanskom ratu, rasvijetliti ulogu masonerije u razaranju katoličke Španjolske, srozavanju ugleda Monarhije u inozemstvu i potkopavanju njezine moći u tuzemstvu, od osnivanja prve masonske lože u Madridu, koju je 1728. godine utemeljio engleski vojvoda Felipe Wharton, istinski nitkov i pustolov, pa sve do Republike. Knjiga je zbir povezanih članaka koje je Franco pod pseudonimom Joakim Boor objavljivao u dnevnim novinama Arriba od 1946. do 1950. godine. Nabijena je povijesnim podatcima i relevantnim dokumentima koji prodiru u tajne radnje masonerije s njezinim poznatim ciljevima i rovarenjima: mržnjom na Rim i Španjolsku te činjenice da se to niti pod koju cijenu ne želi priznati. Pisana je razumljivim jednostavnim jezikom, kao priručnik u obrani Domovine.

Knjiga je do ovog hrvatskog izdanja Emila Čića prevedena još samo u Kaliforniji na engleski jezik. No, „začudno“ ona više ne postoji u prodaji niti u Španjolskoj niti u SAD-u. Knjiga je čak uklonjena iz fonda podataka španjolskih knjižnica. Zato treba čestitati Emilu Čiću na hrabrosti i snalažljivosti što je jedina politička Francova knjiga objavljena u Hrvatskoj. Isto tako treba pohvaliti prevoditelja i recenzenta knjige Zorana Vernazzu, ne samo zbog izvrsnog prijevoda, već i zbog recenzije knjige u kojoj se posebice osvrnuo na Družbu Isusovu, koja je rođena 1540. godine u Španjolskoj i koja je kao vojujuća crkva spasila jugoistočnu Europu od protestantske hereze. Iako je utemeljitelj Družbe bio Bask, sveti Ignacije Lojola, Španjolci su osim Portugalaca činili njenu jezgru.

Knjigu Masonerija možemo podijeliti u tri povijesna španjolska razdoblja, period Monarhije, doba Republike i Križarskog rata, te Francove Domovine. Ne ulazeći u prepričavanje ovog izvrsnog štiva u kojemu su iznijete stotine do sada prešućivanih činjenica ili vješto preoblikovanih u svjetskoj historiografiji, Franco u prvom povijesnom razdoblju čitatelja upoznaje kako je masonerija rođena u nepokoravanju i otpadništvu od vjere kao protestantski neposluh predvođen i upravljan od engleskog kralja Henrka VIII. Ona se, predvođena „Majkom loža“ (Velikom ložom Engleske), vrlo brzo proširila na europski kontinent rastapajući katoličke države, počevši s Francuskom. Vrlo brzo masonerija je postala  nedjeljivo tkivo svih stališa protestantskog svijeta, poglavito u liberalnim i socijalističkim strankama, dok se u državama s katoličkom vjerom ona hrani društvenim otpadcima, liberalima, ateistima, komunistima i odmetnicima.

Upravo su ti masonski otpadnici došli na španjolski dvor iz Napulja 1759. godine zajedno sa vladarom Karlom III. iz kuće Burbonaca. Ministri masoni, koji su dokazano bili protiv Boga i Crkve, okruživali su kralja te ga obmanjivali, a masoni su ušli i u časnički kadar sve do vrhovnog stožera. Potkopavali su Monarhiju dva stoljeća. Onemoćala i umorna Monarhija pala je poput zrelog voća kao žrtva vlastite slabosti, i dogodila se Republika.

Za Franca su svi progoni koje je Crkva pretrpjela od javne vlasti u zadnja dva stoljeća isključivo djelo masonerije i njezinih sljedbenika. Na temelju prikupljenih dokaza Franco detaljno opisuje razorne manipulacije, maestralne urote, podmetanja i gnusne izmišljotine koje je masonerija uprla protiv Družbe Isusove i to upravo u katoličkim zemljama: Portugalu, Španjolskoj, Napulju, Parmi, Francuskoj itd. Družba Isusova, koja je stvorena u vrijeme dok je Luther širio svoju herezu, od samog početka žestoko se borila protiv lažnih dogmi protestanata, koji su iz tog razloga svoju neskrivenu mržnju usredotočili protiv Reda. Masonerija, koja se postupno uvukla u sve pore društva zapadne Europe, uspjela je javnim kampanjama, proizvodnjom i falsificiranjem dokaza izokrenuti teze. Imajući pravu fobiju od Isusovaca, masonerija se čvrsto držala one Calvinove rečenice: „Isusovce treba ubiti, ili tlačiti klevetama.“

Na opće zaprepaštenje katoličkog svijeta, Kardinalskog kolegija i cjelokupnog episkopata, papa Klement XVI., pod snažnim pritiskom i ucjenama „katoličkih“ monarha, Burbona i janzeista, obznanio je 1773. godine svoju bulu Dominus ac redemptor kojom je bez ikakvih osuda nauka ukinuo Družbu. Jasno da se Franco najviše zadržava na Španjolskoj gdje razgolićuje i pobunu Esquilache iz 1776. godine, koja je značila pobunu protiv isusovaca što je i dovelo do njihovog utamničenja i izgona iz Španjolske.

Zanimljivi su Francovi dokazi kako su se isusovci protjerali iz španjolske kolonije Paragvaja. Isusovci su u Paragvaj došli 1585. godine i tamo su ostvarili jedan od najznačajnijih misijskih pothvata osnivajući zaštićena sela, zvana „redukcije“, u kojima su živjeli preobraćeni i pokršteni Indijanci koji su dragovoljno željeli upoznati Zakon Križnog Puta Isusa Krista. Nakon što je masonerija optužila isusovce za pokušaj atentata na portugalskog monarha 1758. godine, bogatu isusovačku misiju u Paragvaju dodatno se oklevetalo. Masonska urota osmislila je bajku koja prikazuje preobraćenog isusovca po imenu Nikola I., koji se proglasio kraljem Paragvaja, koji pliva u zlatu i bogatstvu dok narod gladuje i sl. Tko je ustvari bio predmet urote – veličanstveni „kralj Paragvaja“, čija je Misija naprasno razorena? Zagrebački isusovac, pater Nikola Plantić.

Nadalje, Franco oštroumno determinira odnos masonerije i marksista i komunista. Dok je komunizam protukapitalistički pokret, dotle masonerija služi kao zamjena kapitalizmu (danas ostvareno u globalizaciji neoliberalizma). Dok masonerija osvaja dobro raspoređenu manjinu, komunizam je, iako oponaša masoneriju, politika masa. Marksisti i komunisti ne običavaju biti masoni, ali su masoni njihovi upravljači. Iako Franco ne zalazi u ratna zbivanja španjolskog građanskog rata ostavljajući njegovu analizu povjesnicima, on citira jednu masonsku publikaciju u kojoj otkriva kako je 149 masona tvorilo ustavotvorni Cortes (Parlament) Republike te da je masona posebice bilo među ministrima, gradskim upraviteljima, generalnim direktorima itd.

Poslije Drugog svjetskog rata Španjolska je pod pritiskom masonskih velesila Ujedinjenog kraljevstva i SAD-a bila desetak godina pod ekonomskom blokadom, a nije bila primljena ni u Organizaciju Ujedinjenih Naroda. Franco u knjizi razotkriva i razgolićuje činjenice i postavlja određena pitanja. Na blistavi način zaključuje kako su masoni u većini zemalja zapadnog svijeta poslije Drugog svjetskog rata preuzeli vlast te kako je OUN ustanova koja je postala najveći masonski hram.

Zar je razlog „hermetičkog izolacijskog prstena“ oko Španjolske što u njoj nema „demokracije“, pita se Franco? Kako onda to nije slučaj sa zemljama komunističke strahovlade: sa SSSR-om, Poljskom, Čehoslovačkom, Bugarskom, Rumunjskom, Jugoslavijom? Osim toga, Franco već tada razobličuje gorku činjenicu, u kome smjeru se izvitoperila demokracija koja je postala krivotvorina istinske demokracije u ime naroda.

Ako je razlog izolacije Španjolske suradnja sa silama Osovine, Franco i taj argument opovrgava dajući dokaze kako se Španjolska žilavo odupirala Hitleru i Mussoliniju te postavlja novo pitanje. Zašto taj međunarodni „tretman“ nema Švedska, kroz koju su u ratnim godinama nesmetano prolazili njemački vojni vlakovi za Norvešku i Finsku, a čija je industrija u potpunosti bila u službi njemačkih vojnih snaga? Zašto taj tretman nema niti Danska, koja je dragovoljno dopustila okupaciju i čiji su kralj, vlada i političari ostali u suživotu s osvajačem? Ili pak Švicarska, čija je gotovo cijela industrija mobilizirana za ratne nacističke snage? Franco daje odgovor: u tim zemljama je masonerija velevlast, a ktomu su kralj Danske i kralj Švedske bili visokorangirani masoni 33. stupnja.

Jedini razlog bjesomučnog napada masonske hidre na Francovu Domovinu je taj što je Španjolska postala najčvršći bedem protukomunizma, zato što je uništila izdajničku masoneriju u Španjolskoj, zato što je obnovila Španjolsku na temeljnim nasadima Kristove vjere, što je Katoličku Crkvu proglasila službenom religijom Španjolske, zbog toga što je Domovina postala Božji rukavac mira i koja je pobjegla od „duha Zapada“. Zasigurno da su pobjeda narodne vojske u Francovom Križarskom ratu zlatni plodovi katoličke vjere i dar Božanske volje.

Francisco Franco je 1947. godine Španjolsku proglasio monarhijom. On nikada nije imao želje za kraljevskom titulom. Privremeno je tu poziciju ostavio praznu, a on je de facto bio regent. Nosio je generalsku odoru. Kad je smatrao da je sazrelo vrijeme, postavio je 1969. godine princa Juana Carlosa de Borbona za princa Španjolske, a od 1973. odrekao se i titule premijera Španjolske te je ostao samo vođa Domovine i vrhovni zapovjednik vojske.

Nakon Francove smrti, kralj Juan Carlos I., u kojega je Franco gajio veliku nadu kako će nastaviti put povijesne katoličke Španjolske, vrlo brzo je okrenuo ploču. Širom je otvorio vrata masoneriji i Španjolska je ponovo teško posrnula…

Francisca Franca je Palmarijanska katolička crkva, koja svoje najveće uporište ima u Španjolskoj, proglasila svetcem. Francova kanonizacija nije priznata od strane Rimokatoličke Crkve.

Vratimo se na kraju onoj Latinici. Poznato je da se Latin bojao snimati Latinicu u živo kao neki drugi voditelji, a nije niti imao hrabrosti komunicirati s gledateljima. Njegove emisije su iz tog razloga završavale upravo onakvim zaključkom i „istinom“ kakvu je unaprijed skrojio svojim manipulacijama i falsifikatima. Da bi to postigao, u pravilu je u emisiju pozvao pet-šest poznatih ljevičara, anacionalnih globalista ili protunarodnih i protukatoličkih slavoserba, a njima je suprotstavljao ponekog hrvatskog domoljuba. Ako mu rezultat emisije niti pored takvog odnosa snaga nije bio apsolutno uvjerljiv u korist „pljuvača“ Hrvatske, u stanju je bio iz emisije isjeći i do 80% iskaza hrvatskih domoljuba. Zato je taj mali veliki voditelj svoje emisije snimao ranije da bi ih poslije u svojoj „krojačnici“ skrojio i sašio po mjeri „onih drugih“.

Bez obzira na taj omjer snaga, jedan sudionik emisije se grčevito borio protiv one većinske svite koja je ili gromoglasno navijala za Latina ili pak samo šutljivije slijegala ramenima i klimala glavom u znak potpore voditelju. Budući da mi je za moju knjigu Vladari svijeta „na meti“ bio voditelj emisije te raskrinkavanje laži o institutu Opus Dei, kao i o katoličkom državniku Franciscu Francu, zaboravio sam ime kao i lik, tada još meni nepoznatog, vatrenog domoljuba i zagovornika istine.

U proljeće 2011. godine putovao sam sa svojim prijateljima koje sam upoznao koju godinu ranije, prof. Antunom Abramovićem, dipl. ing. Markom Franciškovićem i mr. sc. Emilom Čićom u Sarajevo na predstavku svoje knjige Masoni i okultisti. Oni su mi bili predstavljači knjige. Putujući u opuštenoj atmosferi slučajno sam spomenuo upravo tu Latinicu i tog „neznanca“ koji je i pored Latinovih „škara“ među poznavateljima te materije bio pobjednik. Na moje radosno iznenađenje Emil je uzviknuo: „To sam bio ja!“

Tako se s ovom briljantnom knjigom Masonerija Francisca Franca zatvorio jedan krug. Kako to da je prevedena baš na hrvatski jezik? Je li Emila Čića netko nadahnuo „odozgo“ u ovom poduhvatu? Tu prosudbu neka donese sam čitatelj.

Mladen Lojkić/CROATIVE.net

Vijesti

Mirotvorci u stoljeću svjetskih ratova i revolucija

Published

on

Pred predstojeće europske parlamentarne izbore, Hrvatska paneuropska unija – Ogranak Split i Hrvatska udruga Benedikt pozivaju vas sutra (četvrtak), 6. lipnja s početkom u 18 sati na tribinu: Mirotvorci u stoljeću svjetskih ratova i revolucija: Coudenhove-Kalergi, Stjepan Radić, Mahatma Gandhi. Razmišljanja pred Europske izbore u XXI. stoljeću.

Glavni govornik: akademik Mislav Ježić, počasni predsjednik Hrvatske paneuropske unije. Prisutnima će se obratiti: prof. dr. sc. Pavo Barišić, predsjednik Hrvatske paneuropske unije, prof. dr. sc. Ivan Pavić, predsjednik splitskog ogranka Hrvatske paneuropske unije i Radoslav Zaradić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.

Tribinu će voditi Marija Barić Đurđević, Hrvatska paneuropska unija.

U konferencijskoj dvorani hotela Dioklecijan u Splitu (Splitska kuća zdravlja), Kranjčevićeva 45.

Hrvatska udruga Benedikt

Continue Reading

Vijesti

PONOSAN NA KORJENE Najtrofejniji američki trener jučer dobio hrvatsko državljanstvo

Published

on

Bill Belichick posjetio Vatrene: “Ponosan na hrvatske korijene”

Gost hrvatske nogometne reprezentacije danas je bio Bill Belichick, najtrofejniji trener u povijesti američkog nogometa s osam osvojenih naslova Super Bowla.

Foto: Drago Sopta/HNS

Nakon što je uoči prijateljske utakmice između Hrvatske i Sjeverne Makedonije dobio na dar uokvireni dres s brojem osam i prezimenom Biličić na leđima, kao podsjetnik na njegove hrvatske korijene, Belichick je posjetio Vatrene poslije ručka i u ugodnom druženju usporedio neke svoje najveće uspjehe s onim hrvatske nogometne reprezentacije.

Belichick je kao pomoćni trener osvojio dva prstena s New York Giantsima, a potom je kao glavni trener poveo New England Patriotse do šest naslova prvaka. Nakon kratkog videa o njegovoj karijeri, Belichicku je dobrodošlicu ispred Saveza poželio glasnogovornik Saveza, Tomislav Pacak:

“Među nama ima dosta ljubitelja NFL-a, ali za one koji manje prate football, danas je s nama najveći trener američkog nogometa u povijesti, ili možda jednostavnije, Guardiola, Ancelotti i Mourinho u jednoj osobi. Lijepo je vidjeti koliko ističete svoje hrvatske korijene i privilegija nam je ugostiti vas ovdje u Rijeci”.

Belichick je u Hrvatsku stigao na poziv Petea Radovicha, još jednog izuzetnog uspješnog Hrvata u Americi koji je kao TV producent osvojio čak 45 Emmyja. Radovich je kratko predstavio Belichicka i dao uvod u nekoliko anegdota koje je proslavljeni trener podijelio s igračima:

“Kad su 2014. godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu igrali Hrvatska i Meksiko, kladio sam se kondicijskim trenerom New England Patriotsa, koji je Meksikanac, i izgubio okladu jer je Hrvatska doživjela poraz pa sam morao biti odjeven tipično meksikanski, s velikim sombrerom na glavi. Tri godine poslije vi ste, dečki, pobijedili Meksiko 2:1 pa je on morao nositi hrvatsku kapu, hrvatsku zastavu i dres Luke Modrića. Bila je to slatka osveta, ha, ha, ha…“, istaknuo je Belichick, od jučer državljanin Republike Hrvatske, koji je redovito u svojim medijskim nastupima isticao svoje hrvatsko podrijetlo i tijekom nekih najvažnijih utakmica u svojoj karijeri nosio na rukavu hrvatsku trobojnicu.

Foto: Drago Sopta/HNS

“Ponosan sam na svoje hrvatske korijene, moji djed i baka su došli u SAD 1910. godine iz Draganića i imali težak život, ali je zato moj otac, također trener američkog nogometa, uspio doživjeti svoj američki san. Jučer sam postao hrvatski državljanin, sad sam jedan od vas, bez obzira na to što ne pričam hrvatski. Čast mi je biti u vašem društvu, gledao sam jučerašnju utakmicu i zaista ste bili fantastični”.

Belichick je iz prve ruke mogao objasniti kako je u sportu najzahtjevnije uzastopno postizati vrijedne rezultate, poput Vatrenih, koji su se s dva posljednja svjetska prvenstva vraćali s odličjima.

“Često u sportu znamo čuti kako momčadi koje su došle do samog kraja, a nisu uspjele, kažu da će se vratiti sljedeće sezone, a to nije jednostavno jer moraš proći sve iznova. Jednako tako, naravno da je lakše doći do vrha, nego ostati na vrhu jer postaneš meta i jer si postavio standarde svima drugima i svi žele dostići tvoju razinu. Za mene je sve u izgradnji momčadi iz sezone u sezonu i postizanju prave razine forme kad je to najpotrebnije, u mom slučaju tijekom studenoga, prosinca i siječnja, u vašem slučaju uoči velikih natjecanja”, objasnio je Belichick.

Izbornik Dalić i kapetan Modrić uručili su Belichicku potpisani dres i potpisanu loptu, a Belichick je uzvratio potpisanim loptama za američki nogomet. 

U nekoliko rečenica objasnio je i svoj odnos s najvećim quarterbackom u povijesti NFL-a, Tomom Bradyjem.

“Tom je nevjerojatan igrač, vrlo pametan, onaj koji pokreće momčad i gradi uspjehe momčadi. Međutim, on je zadužen samo za jedan segment igre, jer kad odvojeno igraju obrana i napad. Dakle, ako momčad želi uspjeti, mora biti dobra u svim segmentima igre. Tom Brady je bio sjajan igrač u sjajnim momčadima, u društvu ostalih odličnih igrača”, zaključio je Belichick, koji se poslije obraćanja Vatrenima zadržao u kratkom razgovoru s kapetanom Lukom Modrićem, koji u hrvatskim, ali i svjetskim okvirima zaslužuje usporedbe s Tomom Bradyjem. Zbog svega što je napravio s Hrvatskom i Real Madridom. Neki će reći i zbog godina, ali u slučaju obojice, i Bradyja i Modrića, one su bile i ostale samo broj.

Ipak ima jedna razlika. Brady je u 46. rekao zbogom aktivnom igranju, Luka je još uvijek na velikoj sceni. I tek mu je 38!

Foto: Drago Sopta/HNS izvor: HNS
Continue Reading

Vijesti

Nova knjiga o Chestertonovom pogledu na katoličko socijalno učenje

Published

on

Uredio predsjednik Društva Gilberta Keitha Chestertona, ‘Lokalizam’ postavlja pitanje bi li Chestertonove ideje za organiziranje društva doista funkcionirale – piše Fr. Michael Rennier

U burnim studentskim danima, kad sam bolno tražio svoj odrasli identitet, isprobao sam puno novih filozofija. Izludio bih svoje roditelje nasumičnom izjavom da sam postao socijalist ili monarhist ili anarhist. Otprilike u to vrijeme sam saznao za nešto što se zove “distributizam”. Nisam imao pojma što je to bilo osim da je imalo neke veze s ekonomijom i da su ljudi koji su bili u katoličkim krugovima bili skloni tome.

Kad god sam čuo da se govori o distributizmu, to je uvijek bilo povezano s katoličkim socijalnim učenjem, srednjim vijekom i G.K. Chestertonom. Tijekom tog vremena prije mog obraćenja, sve katoličko još mi je bilo tajanstveno i donekle odbojno. Iz tog razloga, iako sam čitao nešto Chestertona i sviđao mi se njegov rad, nikad se nisam potrudio dublje čitati o njegovim idejama o distribuciji.

Promjena imena i nova knjiga

Pretpostavljam da čak ni unutar same Katoličke crkve koncepti koji leže u osnovi distribucije nisu široko shvaćeni. Samo ime je čudno. Je li distribucija politička filozofija? Neka vrsta krštene verzije socijalizma? Zahtijeva li to okretanje protiv bogatih i raspodjelu njihove imovine drugima putem kaznenih poreza ili sile? Možda ova nerazriješena pitanja pomažu objasniti zašto bi nestalo malo katolika izvan predanih chestertonovaca označilo sebe kao distributiste.

Chesterton Society želi sve to promijeniti. Konkretno, Dale Alquist predvodi inicijativu za točnije preimenovanje distributivnih načela kako bi ljudi zapravo mogli shvatiti o čemu se radi. Njegov prijedlog je da se to jednostavno nazove “lokalizam”.

Alquist objašnjava svoje razmišljanje u uvodu u Localism: Coming Home to Catholic Social Teaching (Lokalizam: Povratak doma katoličkom socijalnom nauku) iz Sophia Institute Pressa. To je jedna od knjiga na Aleteijinoj ljetnoj listi knjiga za odrasle 2024.

Nije politička filozofija nego način života

Prvo, iako se lokalizam bavi načinom na koji su ljudske zajednice uređene, to nije politička filozofija koja bi se mogla naći u bilo kojoj knjizi ili kojoj bi se pridržavala određena politička stranka. Lokalizam ne zagovara nikakav određeni oblik vlasti ili političara. To je način života namijenjen svima, bez obzira na društvene slojeve, društvene klase, količinu bogatstva i nacije.

Općenito govoreći, ideja iza lokalizma prilično je jednostavna, toliko da mi se, kad sam je prvi put čuo, učinilo da nije ništa više od zdravog razuma. Lokalizam je ideja da vlasništvo nad dobrima, zemljom, poslom, imovinom i slobodom treba distribuirati što je moguće šire na što je moguće više ljudi. Ova zajednička dobra ne bi trebala biti prikupljena u posjed vrlo malobrojnih.

U praksi se ova ideja pretvara u podršku lokalnim zajednicama, obiteljima i vlasništvu malog poduzetništva. Izgleda kao da imate vlastiti vrt, snažnu lokalnu zajednicu, inicijativu da budete kreativni i štedljivi kako biste svoj dom učinili lijepim i sposobnost da zaradite za pristojan život bez nepotrebnog miješanja vlade. Lokalizam djeluje po katoličkom principu supsidijarnosti, što znači da sve što se može učiniti na lokalnoj razini treba ostati na lokalnoj razini.

Iz tog razloga, lokalizam se suprotstavlja socijalističkoj kolektivizaciji ili drugim oblicima društvene organizacije gdje bi sile poput nacionalnih vlada, globalističke kontrole gospodarstava ili velikih kapitalističkih poduzeća koncentrirale vlasništvo među manje ljudi.

Korijeni lokalizma

Mnogi su iznenađeni kada otkriju da lokalistička načela postoje već dugo vremena i imaju katolički pedigre. Papa Lav XIII tvrdi u svom iznimno utjecajnom društvenom dokumentu, Rerum Novarum, napisanom 1891., da što više ljudi zaslužuje imati priliku postati vlasnicima. Ovaj koncept vlasništva uključuje posjedovanje dijela proizvodne imovine, mjesto u sindikatu, malo poduzeće i, da, čak i vlasništvo nad donošenjem zakona, izborom političkog vodstva i načinom na koji zajednica upravlja sama sobom.

Kako objašnjava Lav XIII., Crkva podupire promicanje ljudskog dostojanstva, što uključuje ali nije ograničeno na ekonomsku i društvenu slobodu. Obitelj i mjesna župa naša je najvažnija društvena jedinica. Svaka politička intervencija koja ih slabi je preuzimanje vlasti koja nije pošteno zaslužena.

Pozivanje na razgovor

Lokalizam je pokušaj da se Chestertonove zdravorazumske ideje ponovno učine široko dostupnima. Namijenjeno je potaknuti razgovor. Ne razgovor o određenoj političkoj teoriji ili političkoj stranci, već o tome kako mi kao pojedinci živimo svoje živote. Svi bismo trebali imati pravo glasa u tome što će nam se dogoditi i kako ćemo koristiti svoje slobode doprinosa općem dobru.

Za mene to znači ulaganje velike većine moje energije u moju obitelj, moj brak, moju župu, moj grad i dobro djelo koje mi je Bog osobno dao da izvršim. Ne gubim vrijeme brinući se o stvarima koje su izvan moje mogućnosti promjene. Umjesto toga, uzgajam maline, kupujem lokalno, podržavam privatno katoličko školovanje i školovanje kod kuće i glasam na lokalnim izborima. Ova mala mjesta, naši domovi i obitelji, kaže Chesterton, mjesto su gdje će se “sačuvati sjeme civilizacije”.

Vrijednost štedljivosti

Zbog potpune transparentnosti, napisao sam esej koji je uključen u Localism. Moj esej govori o tome kako je štedljivost kreativna i lijepa. Kada koristimo svoje talente za izradu dobrih i korisnih predmeta za naše domove i župe, oni na kraju ispadaju puno ljepši od ekvivalenta masovne proizvodnje. Lokalni napori, na primjer, izravno su odgovorni za zapanjujuće veličanstvene katedrale gotičke Europe. Te su bogomolje uglavnom rezultat lokalnih obrtnika koji su radili u zajednicama koje su njegovali, i kao takve te katedrale stoje kao spomenici ljubavi.

Pročitao sam sva poglavlja u Localismu i potpuno sam uživao u svakom prilogu. Eseji su različiti, ali postoji zajednička tema: da lokalizam nije apstraktan, kompliciran, okrenut unatrag ili naivan. Upravo suprotno, to je put naprijed. To je najpotpuniji zagrljaj našeg upravljanja kako bi ova zemlja procvjetala i odražavala Božju ljepotu. Pročitajte ovu knjigu ako ste zainteresirani za praktične savjete kako živjeti kreativnije, s više slobode i više radosti u životu koji vam je dan i koji je jedinstveno vaš.

Fr. Michael Rennier/Altea

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved