Connect with us

Vijesti

Papa prepoznaje Hrvate po mirisu …

Published

on

Rasisti tvrde da pripadnici njima mrskih rasa posjeduju specifičan miris… piše Hrvoje Hitrec na Projektu Velebit.

Ni jedan komentator, koliko sam vidio, nije se usudio ili nije htio napisati bitno: imamo papu rasista. Njegova opaska da prepoznaje Hrvate po mirisu, podsjeća na ne tako davno slično osjetilno iskustvo Boba Dylana odnosno Zimmermana, doduše modificirano, ali još više na sve poznate i nepoznate rasiste koji su tvrdili, pisali i govorili da njima odiozne rase imaju specifičan miris, pa valjda i narodi kojima vlasnici neugodnih mirisa pripadaju. Kakav to miris imaju Hrvati, papa nije definirao, no znajući za njegovu ljubav prema malobrojnom, ali u katoličkoj vjeri jednom od najsnažnijih europskih naroda, može se naslutiti da izjava ne miriše na dobro, a ono što je slijedilo u tom zrakoplovnom njegovu razmišljanju isto je tako skandalozno.

Autor: Hrvoje Hitrec

Malo kiše, malo sunca, malo toplo, malo hladno, orkanski vjetrovi u Zagrebu, gradu podno Velebita, podosta neobičan svibanj, mrzle večeri i noći čak i na Braču gdje sam našao posao na baušteli, dokazujući da sedamdeset i šest nije previše. U Splitu sam zakasnio na trajekt točno jednu minutu, pa do sljedećeg plazio ulicama i podrumima čudesnoga grada – toga dana nisu na ulici klanjali selefije, vidio sam samo selfije i mnoštvo turista, kao usred ljeta, sačuvaj nas Bože. Peristil nije bio obojen u crveno, a nisam ni očekivao jer su neki nitkovi tih dana u crveno obojili Trg bana Jelačića u Zagrebu gdje se bolje osjećaju, to jest pofarbali svojim komunističkim znakovljem i krvoločnim izjavama o slavnom oslobođenju grada 1945., te se neki hvalili i ubijanjem ratnih zarobljenika. Policija je bila hladna kao špricer, a što ratni zločini ne zastarijevaju – koga briga. Pa riječ je o ubijenim Hrvatima, a to se ne računa, kao što reče Miroslav K.

U Splitu je veća atrakcija bio sretno spašeni trajekt za Anconu, koji je dugo plutao negdje u visini Kornata. “Moj” trajekt za Supetar isplovio je baš kada se dotegljeni nesretnik bližio sigurnoj luci, na palubi nije svirao orkestar, nitko nije skakao u more, nitko nije stradao. Prestrašeni putnici malo su se opustili, prikazivan im je film o Titanicu i svi su bili veseli. A i more se smirilo.

Ja se nisam mogao smiriti nakon ispada pape Franje. Ni jedan komentator, koliko sam vidio, nije se usudio ili nije htio napisati bitno: imamo papu rasista. Njegova opaska da prepoznaje Hrvate po mirisu, podsjeća na ne tako davno slično osjetilno iskustvo Boba Dylana odnosno Zimmermana, doduše modificirano, ali još više na sve poznate i nepoznate rasiste koji su tvrdili, pisali i govorili da njima odiozne rase imaju specifičan miris, pa valjda i narodi kojima vlasnici neugodnih mirisa pripadaju. Kakav to miris imaju Hrvati, papa nije definirao, no znajući za njegovu ljubav prema malobrojnom, ali u katoličkoj vjeri jednom od najsnažnijih europskih naroda, može se naslutiti da izjava ne miriše na dobro, a ono što je slijedilo u tom zrakoplovnom njegovu razmišljanju isto je tako skandalozno.

Njegov je legitimni consigliere, znači, patrijarh Irinej odnosno Gavrilović, simbol suvremene velikosrpske politike i otvoreni mrzitelj svega hrvatskog, pa po prirodi stvari i svega katoličkog, šovinist i nositelj virusa teritorijalnih pretenzija presađenih iz devedesetih, ratni huškač kao i svaki onaj koji iz Srbije (a ima ih i u Hrvatskoj) potpuno očito vidi Hrvatsku samo zapadno od crte Virovitica-Karlobag, s tim da Karlovac ostaje istočno. Pa ako je za novootkrivenoga rasista Franju šovinist Irinej veliki čovjek, onda Bergoglio nema što tražiti u Rimu kojemu su (rimskoj Crkvi) Hrvati odani od vremena Branimira najmanje, onda tu nema više što oklijevati nego tražiti da se makne s mjesta na kojemu su ponekad bili veliki pape, zadnji od njih Ivan Pavao II. koji je u najtežim vremenima govorio i mislio hrvatski.

Uostalom, papa Benedikt je živ, možda i relativno zdrav, pa neka jednostavno nastavi pontifikat ondje gdje je prekinut. Vratite nam Benedikta! Ako Franjo postane nasilan, treba ga poslati u Avignon ili Beograd, premda ni to nije najbolje rješenje. No ako se baš mora, i to dolazi u obzir, bilo je u doba Žigmunda Luksemburškog više papa, čak trojica, jedan je u vrijeme koncila u Constanci završio u tamnici, druga su se dvojica odrekla, a papom je postao četvrti, s tim da je koncil u jednom trenutku – da bi uspostavio neki red – sebe proglasio višim “tijelom” od pape (i papa). Elem, treba li sazvati koncil?

Kada ga se izravno nešto pita, onda papa Franjo migolji, sve mu je nešto još nejasno, mnogo toga još ne razumije, a ne zna se kada će. Ako ne zna pročitati ili poslušati što mu govori Crkva u Hrvata, a govori mu jednodušno i bez rezerva, podastire dokumente koje nitko ne može dovesti u pitanje, Stepinčeve govore itd., onda je Bergoglio nesposoban za dužnost koju obavlja, te bi treba abdicirati. Ako pak izigrava cijeli postupak kanonizacije, pa i mišljenje Kongregacije, navodno zato što se preko SPC-a želi upucati Moskvi – ostavljajući Hrvate na cjedilu – onda treba reći da to više nisu samo iluzije nego bolesne deluzije.

Da nisu u pitanju Hrvati, da nije u pitanju Crkva u Hrvata, cijeli bi katolički svijet ustao na noge i usprotivio se takvom vladanju poglavara koji donosi odluke po volji druge jedne Crkve, i to baš Srpske pravoslavne crkve, službene Crkve države Srbije, SPC koja je bila u prvim redovima barbarskoga napada na Hrvatsku, hrvatske gradove i sakralne spomenike, meljući u prah sva katolička zdanja. Kako je to bradati consigliere objasnio papi? Nikako, jer ga papa to nije ni pitao, niti ga zanima. Franju zanima samo Stepinac i kako usporiti ili posve otkloniti kanonizaciju čovjeka i svećenika koji se jedini u okupiranoj Europi javno i jasno odredio protiv rasnih zakona. Je li baš to za Bergoglia crimen, budući da je rečeni papa (nehotični?) rasist, kao što smo utvrdili?

Ono što je već sada razvidno jest da papa Franjo nikada ne će postati svecem, kao što su kanonizirani mnogi njegovi prethodnici. Možda ga SPC proglasi svojim svecem, uz Velimirovića.

Krunski Irinejev dokaz, koji je Franjo objeručke prihvatio, bila je knjiga Viktora Novaka “Magnum crimen”, a tko je u tu knjigu samo zavirio, zna da pršti od protukatoličkih i protuhrvatskih nazora, podmetanja i krivotvorina. Znači, tu je knjigu papa prigrlio, ta je knjiga u odnosu na Hrvate (koji zaudaraju) i bl. Alojzija Stepinca – postala službenom istinom, takoreći Biblijom u “procesu” priznavanja odnosno nepriznavanje Stepinčeve svetosti. A i jest riječ o procesu, koji je već po svemu nalik onom koji je komunistička vlast pod Jakovom Blaževićem vodila protiv Stepinca nakon što su komunisti poklali stotine tisuća Hrvata, među njima više od šest stotina svećenika, pa se bacili (ne na kraju, ubojstva su nastavljena) na Alojzija. I tada su kao “svjedoci” na sud organiziran zapadno od škole u Klaićevoj pripuštani samo oni koji su govorili protiv Stepinca, a mnogi od onih drugih vjera i narodnosti koji su htjeli reći da ih je taj čovjek spašavao – ostali su na ulici, a vjerojatno je poslije dio njih nestao u noći. Oni pripušteni bili su irineji i viktori toga vremena.

Kada ga se izravno nešto pita, onda papa Franjo migolji, sve mu je nešto još nejasno, mnogo toga još ne razumije, a ne zna se kada će. Ako ne zna pročitati ili poslušati što mu govori Crkva u Hrvata, a govori mu jednodušno i bez rezerva, podastire dokumente koje nitko ne može dovesti u pitanje, Stepinčeve govore itd., onda je Bergoglio nesposoban za dužnost koju obavlja, te bi treba abdicirati. Ako pak izigrava cijeli postupak kanonizacije, pa i mišljenje Kongregacije, navodno zato što se preko SPC-a želi upucati Moskvi – ostavljajući Hrvate na cjedilu – onda treba reći da to više nisu samo iluzije nego bolesne deluzije. I mi Hrvati imali smo svoje Križaniće i Strossmayere pa znamo kako su njihove fantazije završile, u sibirima i razočaranjima, s tim da su rečeni ipak nešto više znali o raskolništvu i europskoj povijesti uopće od sadašnjeg pontifexa koji sa srpskim pravoslavljem pleše argentinski tango.

Sada je očito i našim prelatima prekipjelo, a glasnogovornik toga gnjeva bio je nadbiskup Puljić koji je rekao što je trebalo reći, bez zadrške, jedva se suzdržavajući od prejakih riječi, dostojanstveno mirno i točno kazao je, drugim riječima, da se nikada u povijesti papinstva ništa slično nije dogodilo i da su Hrvati ogorčeni kao što nikada do sada nisu bili. Ta je izjava naravno brzo došla do Franje koji je smislio kako da smanji štetu, pa je hitno dopustio hodočašća svećenika u Međugorje. Tako je pokazao da je ne samo nedostojan, nego da se bavi sitnim politikantstvom. A glede Hrvata uopće, za vanjskopolitička i vojna pitanja trebalo bi mu uz Irineja postaviti za savjetnika Carla Bildta, a za unutarnja Vojislava Šešelja.

Pisac ovih redaka bio je već odavno izravan govoreći o trenutnom papi, što si Crkva u Hrvata nije mogla odmah dopustiti, pa je upravo anđeoski strpljivo promatrala što se događa i pokušavala u javnosti donekle opravdati (ali ne i razumjeti) Franjine smicalice. No, sada je očito i našim prelatima prekipjelo, a glasnogovornik toga gnjeva bio je nadbiskup Puljić koji je rekao što je trebalo reći, bez zadrške, jedva se suzdržavajući od prejakih riječi, dostojanstveno mirno i točno kazao je, drugim riječima, da se nikada u povijesti papinstva ništa slično nije dogodilo i da su Hrvati ogorčeni kao što nikada do sada nisu bili. Ta je izjava naravno brzo došla do Franje koji je smislio kako da smanji štetu, pa je hitno dopustio hodočašća svećenika u Međugorje. Tako je pokazao da je ne samo nedostojan, nego da se bavi sitnim politikantstvom. A glede Hrvata uopće, za vanjskopolitička i vojna pitanja trebalo bi mu uz Irineja postaviti za savjetnika Carla Bildta, a za unutarnja Vojislava Šešelja.

Vjera je, uz jezik, običaje i zajedničku povijest, bitna sastavnica nacionalnog identiteta, obilježje jedne civilizacije iliti jedne kulture. Postoje danas različite civilizacije na ovom svijetu, različite kulture, i one se – gledajuću općenito – razlikuju prvenstveno po religiji kojoj pripadaju. Nema u tome ništa loše, vrijednosti nisu uvijek iste, ili uopće nisu slične, ali ako jedna kultura, jedna civilizacija, ugrožava drugu ili ju kani silom eliminirati, ako postane militantnom, onda dolazi do stanja koje je Huntington nazvao sukobom civilizacija. Na malom uzorku, možda, za nas i te kako velikom, događa se to nama već više od stoljeća i pol s vojujućim srpskim pravoslavljem koje se maroderski vuče za vojskama istočnoga susjeda iz pakla, ili štoviše korača u prvim redovima kao u srpskoj agresiji na Hrvatsku, agresiji koja se nastavlja za sada drugim sredstvima, a ima svoje skaute i u samoj Hrvatskoj.

Na neki način mi smo se već navikli, čak više-manje mirno gledamo kako službena državna vlast bojažljivo kalkulira ili štoviše pada u zamke, političari su to bez znanja ili sitni tapkaroši koji prodaju ulaznice za europske unije i slično, ali kada udarac dolazi iz središta naše civilizacije, centra koji bi trebao biti u katoličkoj metropoli i u osobi pape, tada su stvari daleko dramatičnije i prelaze granicu naše čuvene šutnje. Crkva u Hrvata je progovorila, Bogu budi hvala, osjetila je da više nema vremena za oklijevanje i treba vikati s krovova. Baš kao što treba gromkije progovoriti o Bleiburgu i Križnim putovima, u času kada – zasigurno ne samostalna u odlukama – Crkva iz Koruške (ili Austrije) dobiva migove (ne avione) da se pridruži onima koji genocid nad hrvatskim narodom guraju pod tepih.

Bliži se dan komemoracije, šaka tzv. antifašista divlja, državna vlast ostavlja pokroviteljstvo Sabora, ali ne unosi nimalo strasti i osjećaja, u stilu – proći će i taj dan u godini, iskapanja mrtvih hrvatskih vojnika i njihovih obitelji ne će biti jer za to nema novaca, pa dobro (poručuju oni između redaka) još nismo našli ni nestale branitelje iz Domovinskog rata niti ih revno tražimo, pa ne ćemo valjda tražiti ostatke onih iz Drugog rata kojih se nitko ne sjeća, ne znamo ni imena, kako da ih onda nađemo?

I tako (da parafraziram) cijeli jedan naraštaj Hrvata iz četrdesetih ostaje pod zemljom, cijeli jedan današnji naraštaj odlazi iz zemlje. I to kakve zemlje. Prelijepe. Hrvatska puna budala, trebao bi biti slogan, nesposobnih amatera koji su se nakotili od početka 21. stoljeća i zauzeli sve što se uzeti moglo, umjesto djece rodili malodušnost opasniju od svih zala što spopadnu čovjeka. Bitka protiv malodušnosti ona je odsudna bitka koju sada moramo voditi, jer ako nju izgubimo, loše nam se piše.

Europski izbori

Htio sam nešto napisati o njima, ali što? Postoje teme koje su čak ispod moje razine, ne posebno visoke. Ovi europski izbori obična su gnjavaža i hrvatski puk ih doživljava kao nasilje. Jedva čeka dugoročnu prognozu. Ako na dan izbora bude lijepo vrijeme, onda će ubaciti – ne u kutiju nego u prvu brzinu, pokrenuti automobil i otići na izlet… No ipak: vidio sam kadrove s poticajnoga skupa SDP-a, na kojemu se pozdravljalo s “drugovi i drugarice”, te bi s tim pozdravom u Europu, gdje je takav pozdrav valjda uobičajen. SDP retardira, prvo je vratio u svoj naziv riječ i pojam partije, sada pada još dublje. Što bi rekli sindikati: pada do iznemoglosti

Advertisement

Vijesti

(VIDEO) Plaćeni ubojica šokirao javnost priznanjem da je poslan da ubije Carlsona: Tko ga je unajmio…

Published

on

Na nekim stranicama društvenih mreža procurile su informacije o tome tko je trebao likvidirati poznatog voditelja.

Poznati američki novinar Tucker Carlson bio je svjestan rizika koji u njegov život nosi intervju s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, no pravi novinar ne bi bio novinar da ne pokušava ići u krajnosti.

Što je Carlson i učinio i uspio natjerati više od milijardu ljudi da pogledaju intervju s Putinom.

No, sada se doznaje da je Carlson bio na meti Ukrajinaca koji su za njegovu likvidaciju angažirali izvjesnog Vasilija Petrova Aleksejeviča.

Ukrajinski obavještajci navodno su planirali ubiti Tuckera Carlsona u Moskvi, a čovjek koji je plaćen da ubije novinara detaljno je objasnio plan.

Vasilij Petrov Aleksejevič, koji je trebao ubiti Carlsona, uhićen je u Moskvi.

U videu koji se pojavio na Platformi X, on priznaje da je bio angažiran da ubije Carlsona.

– U studenom 2023. regrutirala me ukrajinska obavještajna služba. Trebao sam postaviti eksplozivnu napravu pod auto i za to mi je obećana nagrada od 4000 dolara. Trebao sam postaviti eksploziv u podzemnu garažu hotela u Moskvi, a meta je bio američki novinar Tucker Carlson – kazao je između ostalog Aleksejevič u videu.

Sad, je li ovo ruska medijsko-psihološka operacija ili ne, nadamo se saznati ubrzo…

(Mediji)

Continue Reading

Vijesti

Obljetnica smrti dr. Ante Starčevića: Otac Domovine – putokaz domoljubima!

Published

on

Na današnji dan 1896. godine preminuo je dr. Ante Starčević, veliki politički vođa, jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti te jedan od najvećih promotora ljubavi prema Hrvatskoj, još za života nazvan Ocem Domovine – donosi Domovinski pokret.

Starčević se zalagao za samostalnu Hrvatsku te je smatrao da bi ona s Austro-ugarskom monarhijom trebala biti povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Upozoravao je kako je i Beograd neprijatelj hrvatske slobode i samostalnosti.

Dr. Starčević, hvala vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku, i danas ste uzor i putokaz domoljubima. Počivali u miru Božjem, neka vam je laka hrvatska gruda!

Domovinski Pokret

Continue Reading

Vijesti

Munja osakatila kip svetog Petra u Buenos Airesu, na Bergogliov rođendan, dan prije izlaska Fiducie Supplicans?

Published

on

Internet je trenutno preplavljen izvješćem rezignacioniste Andree Cioncija, autora Ratzingerovog koda (koji je ovdje razotkrio Franjin sljedbenik), koji kaže da je kip svetog Petra na pročelju svetišta Gospe od Ružarija, sv. Nikole u provinciji Buenos Aires, Argentina, udarila je munja 17. prosinca zbog čega su mu otpali aureola i desna ruka, zajedno s ključem koji je držao (što simbolizira ključ kraljevstva nebeskog; usp. Mt 16,19):

Buenos Aires: munje na aureoli i ključevima svetog Petra. Bergoglio na kraju puta?” (Glavno mjesto Pape)
Cionci je o tome objavio i video reportažu (na talijanskom).

Fotografija prije i poslije sada kruži (vidi sliku iznad), iako neki dovode u pitanje autentičnost ove priče i/ili fotografije. Međutim, u svom članku Cionci kaže da su incident potvrdili jedan velečasni, Justo Lofeudo i svećenstvo svetišta.

Udar groma navodno se dogodio 17. prosinca 2023., što je bio Franjin 87. rođendan, a bilo je to jedan dan prije objavljivanja Fiducia Supplicans, Bergogliove paklenske deklaracije koja dopušta blagoslov sodomitskih parova. Pronicljivi promatrač na društvenim je mrežama istaknuo kako se upravo desna ruka koristi za blagoslove, a upravo je desna ruka kipa svetog Petra sada smrvljena u prah.

Svetište se nalazi u San Nicolás de Los Arroyos, koji pripada provinciji Buenos Aires, ali je preko 100 milja sjeverozapadno od grada Buenos Airesa. Kip svetog Petra nalazi se desno od glavnog ulaza, što se jasno vidi na ovoj fotografiji iz 2018. godine.

Kako bismo lakše procijenili ovaj navodni incident, prisjetimo se nekoliko povijesnih činjenica.

Polaganje prava Jorgea Bergoglia na papinstvo (kao ‘papa Franjo’) počelo je 13. ožujka 2013. To se nije moglo dogoditi bez da je ‘papa’ Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) prvi napustio položaj, što je i učinio 28. veljače u 8 sati. :00 min popodne po lokalnom vremenu, u trenutku kada je njegova unaprijed najavljena ostavka stupila na snagu.

Unatoč svim teorijama da je Ratzingerova ostavka bila manjkava i samim tim nevaljana, namjerno ili slučajno, podsjetimo, on je službeno izjavio da ostavku podnosi “na način da je od 28. veljače 2013. u 20 sati Rimska stolica, Stolica svetog Petra, bit će upražnjena i konklavu za izbor novog vrhovnog pontifeksa morat će sazvati oni čija je to nadležnost” (Benedikt XVI., Deklaracija od 11. veljače 2023.).

Međutim, ono što je najvažnije razumjeti jest da Benedikt XVI. nikako nije mogao dobiti papinstvo od početka 2005., stoga nije imao ništa od čega bi mogao odstupiti:

– Nevaljana ostavka ili nevaljani izbor? Ratzingerovo poricanje papinskog primata

Tako je 11. veljače 2013. Benedikt XVI. objavio svoju namjeru podnijeti ostavku, a mnogi će se sjetiti da je upravo na današnji dan, kasnije noću, munja udarila u kupolu bazilike svetog Petra, i to ne jednom nego dva puta :

Evo nas brzo nazad u sadašnjost. Navodno je udarila još jedna munja, a ovoga puta bio je to kip svetog Petra na ili u blizini Bergogliovog starog gazišta.

“Kad Bog kaže da nisi papa”, komentirao je jedan korisnik Twittera, nadajmo se (ali ne nužno) na dušu:

Ne, Fred Simon. Munja je pogodila kip svetog Petra i oštetila ga, u pokrajini Buenos Aires, tako Bog ne daje svijetu do znanja da Bergoglio u Rimu nije papa. Želite li znati kako nam Bog daje do znanja da otpadnik Bergoglio nije papa? Pa, evo malog izbora:

  • Franjo: Različite religije su ‘obogaćenje’ za čovječanstvo
  • Franjo na Međureligijskom kongresu: ‘Čovjek je put za sve religije’
  • ‘Navjestite ples ravnoteže i harmonije’: Franjo potpisuje ludu međuvjersku klimatsku izjavu
  • ‘Promjena paradigme’: Franjo izdaje katastrofalan Motu Proprio usmjeren na teološku revoluciju
  • Izgradnja raja na zemlji: Franjina poruka za Svjetski dan migranata
  • Masonsko bratstvo umjesto Isusa Krista: Franjina poruka za Svjetski dan mira ne iznenađuje
  • Franjo muslimanskim starješinama: ‘Samo će nas transcendencija i bratstvo spasiti’
  • Naturalizirati da bi neutralizirao: Kako Franjo lukavo lišava Evanđelje njegovog nadnaravnog karaktera
  • Otpadnik luta: Franjo kaže da je bratstvo “sidro spasenja za čovječanstvo”
  • Indiferentizam za djecu: Franjo podupire međureligijski “Park susreta” u Argentini
  • Otpadnik Bergoglio podržava svjetske religije kao “različite načine dolaska do Boga”
  • Franjo proširuje “Božji narod”: Sada uključuje sve religije!
  • Dobrodošli u Religiju bratstva: Franjo objavio opasan novi “Papin video”
  • Otpadnička Abu Dhabi deklaracija o ljudskom bratstvu
  • Naturalizam u punoj snazi: Franjo o postojanju svih religija

TAKO znamo da Franjo nije papa: jer on obično čini stvari koje bi božanska pomoć za papinstvo spriječila pravog papu da čini – stvari koje bi, da ih radi pravi papa, posve uništiti i učiniti besmislenom (malo opasnom!) instituciju papinstva.

Kakvu božansku pomoć, možda se pitate? Onaj o kojem se govori u bezbrojnim učiteljskim izjavama o papinstvu:

Kao što je naučavao papa Pio XI.

…[I]kako nikakvo krivotvorenje ili iskrivljavanje božanskog zakona, nego pravo istinsko poznavanje njega, ne bi moglo prosvijetliti umove ljudi i voditi njihovo ponašanje, potrebno je da se sinovska i ponizna poslušnost prema Crkvi kombinira s odanošću Bogu i želju da mu se podložimo. Jer sam je Krist učinio Crkvu učiteljicom istine iu onim stvarima koje se tiču ispravnog uređenja moralnog ponašanja, čak iako neka spoznaja o istome nije izvan ljudskog razuma. …[Bog] je postavio Crkvu za čuvara i učitelja cjelokupne istine o vjeri i moralnom ponašanju; stoga bi joj vjernici trebali iskazati poslušnost i podložiti svoje umove i srca kako bi bili sačuvani neozlijeđeni i slobodni od pogrešaka i moralne pokvarenosti, te kako se ne bi lišili te pomoći koju je Bog dao s takvom velikodušnošću, trebali bi pokazati tu dužnu poslušnost ne samo onda kada Crkva nešto definira svečanim sudom, nego također, u odgovarajućem omjeru, kada se konstitucijama i dekretima Svete Stolice propisuju i osuđuju mišljenja kao opasna ili iskrivljena.

Stoga neka i vjernici budu na oprezu od precijenjene neovisnosti osobnog suda i te lažne autonomije ljudskog razuma. Jer sasvim je strano svakome tko nosi ime kršćanin vjerovati svojim vlastitim mentalnim snagama s takvim ponosom da se slaže samo s onim stvarima koje može ispitati iz njihove unutarnje naravi, i zamišljati da Crkva, koju je Bog poslao da poučava i vodi sve narode, nije upućen u sadašnje stvari i okolnosti; ili čak da se moraju pokoravati samo u onim stvarima koje je ona odredila svečanom definicijom, kao da bi se njezine druge odluke mogle smatrati lažnima ili da izlažu nedovoljan motiv za istinu i poštenje. Naprotiv, karakteristika svih pravih Kristovih sljedbenika, pismenih ili nepismenih, je da dopuste da budu vođeni, te vođeni u svim stvarima koje se dotiču vjere ili morala od strane Svete Crkve Božje preko njenog vrhovnog pastira, rimskog prvosvećenika, koji je sam vođen Isusom Kristom Gospodinom našim.

(Papa Pio XI., Enciklika Casti Connubii, br. 103-104; podcrtavanje dodano.)

I ne, Franjina prisutnost u Vatikanu nije samo stvar postojanja ‘lošeg’ Pape, kao što je Crkva imala nekoliko puta u prošlosti:

Dakle, je li navodni udar groma u kip svetog Petra u blizini Buenos Airesa znak s neba koji najavljuje kraj vladavine zabluda ‘pape’ Franje? Budimo iskreni: nitko ne zna. Možda i jest; možda i nije.

Ipak, najvažnija točka je sljedeća: stvarno nije važno. Svatko tko, posebno u ovoj fazi, traži munju da mu kaže je li čovjek koji je objavio hrpe bogohuljenja, bezbožnosti, skandala, hereze, pogreške i svetogrđa u svom službenom učiteljstvu zapravo Kristov namjesnik koji drži vrata pakla od prevladavanja, nije razumio što je papinstvo ili kako katolicizam funkcionira.

Oh dobro. Ako ništa drugo, ova munjevita priča je barem jedna stvar: krajnje zabavna.

Izvor: Novus Ordo Watch izvor slike: popehead.substack.com

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved