Connect with us

Hrvatska baština

Pavlini u Hrvatskoj

Published

on

Slika 1. Crkva u Remetama (MJ)

Pavlini (lat. Ordo fratrum S. Pauli primi eremitae: Red braće sv. Pavla prvoga pustinjaka, akr. OSPPE), katolički monaški red. Red nosi ime po sv. Pavlu Tebanskom (III./IV. st.) kojega tradicija smatra prvim pustinjakom i začetnikom kršćanskoga anahoretizma. U vrijeme progona cara Decija odlazi u pustinju, gdje do kraja života živi isposnički, u samoći i kontemplaciji.

Za osnutak pavlinskoga Reda vrlo je zaslužan pečujski biskup Bartolomej koji je 1215. u podnožju gore Mečeka u Mađarskoj dao sagraditi crkvu sv. Jakova Apostola i uz nju samostan. On je napisao i prve upute za zajednički život pustinjaka.

Slika 2. Crkva u Remetama (MJ)

Red je ustrojio ostrogonski kanonik Euzebije koji je okupio raspršene pustinjake i zatražio  potvrdu iz Rima. Papa Urban IV. (1261.– 64.) potvrdio je red, Kardinal Gentilis de Monte Florido, legat pape Klementa V., dekretom Qui saecularia 13. prosinca 1308. dao je pustinjacima – pavlinima pravilo sv. Augustina. Ovaj se ndnevak smatra službenim početkom Reda pavlina.

Geslo pavlinskog Reda: Sam sa samim Bogom!

Generalna Uprava pavlina nalazi se u poljskom nacionalnom svetištu Crne Gospe u Čenstohovi (Częstochowa).

Karizma Reda

  * Njegovanje kontemplacije Boga u samoći kao i ljubav prema liturgijskoj molitvi;

  * Marljiv i siromašan život te prakticiranje pokore;

  * Posebno štovanje Bl. Djevice Marije;

  * Vođena Duhom Svetim i osjetljiva na znakove vremena apostolska revnost u službi Crkve i bližnjih; ta se revnost posebno izražava u propovijedanju Božje Riječi, svjedočanstvu života, podjeli sv. sakramenata, napose ispovijedi.

Pavlini su također na poseban način stali u obranu nerođenih započinjući molitvenu akciju Duhovnoga posvojenja nerođene djece.

Pavlini u Hrvatskoj 1244. ̶  1786.

1244. pavlini dolaze u Hrvatsku Dubicu. Izgrađuju pedesetak samostana i redovničkih kuća, (do carskog ukinuća 1786.), podijeljenih u dvije hrvatske provincije: hrvatsku i istarsko-vinodolsku. Pavlini su se brzo proširili Hrvatskom zbog uzorna redovničkoga života, domoljublja i naobrazbe.

Najpoznatiji samostani bili su u Lepoglavi, Remetama kraj Zagreba, Crikvenici, Senju, Križevcima, Kamenskom kraj Karlovca, Sveticama kod Ozlja te Sv. Petru u Šumi u Istri.

Samostan u Remetama (1272.) prvo je i najstarije pavlinsko Marijansko svetište. Grof Herman Celjski podiže samostan u Lepoglavi 1400., a Katarina Frankopan utemeljuje samostan u Kamenskom kod Karlovca 1404. godine.

Tijekom više od pet stoljeća svoga života i djelovanja u Hrvatskoj, gotovo da i nema područja ljudskoga života u kojemu pavlini nisu ostavili dubok i neizbrisiv trag. Mada su svi pavlinski redovnici živjeli skromnim i strogim životom, bogatstvo duha očituje se u predivnim samostanima i crkvama koje i danas svjedoče o njihovoj ljubavi prema Bogu i vlastitome narodu.

Od 1700. u Lepoglavi je i Generalna uprava reda. Nakon premještaja sjedišta pavlinskoga reda u Lepoglavu, nekoliko je Hrvata obavljalo dužnost generala reda: Stjepan Trnavljanin, Šimun Bratulić, Martin Borković (3 puta), Pavao Ivanović (2 puta), Augustin Benković, Ludovik Barilović (2 puta), Gašpar Malečić, Ivan Krištolovec, Andrija Mužar i drugi.

Pavlini su dali nekoliko zagrebačkih biskupa (Vuk Gyula, Šimun Bratulić, Martin Borković i Emerik Esterházy), od kojih je poslije Bratulić imenovan kaločkim, a Esterházy ostrogonskim nadbiskupom. Augustin Benković bio je velikovaradinski biskup, a Juraj Utješenović ostrogonski nadbiskup, kardinal, gubernator i državnik u Erdelju.

Slika 3. Oltar u crkvi u Lepoglavi (MJ)

Imali su dobro opremljene ljekarne i poznate ljekarnike kao što su Ivan Ekkert u Sveticama, Leopold Wuezberger u Lepoglavi, Pantaleon Blasche u Olimju, kirurge (ranarnike) Simuna Fortnera u Lepoglavi, Varaždinca Ferdinanda u Olimju, Marina Ivančića u Remetama. Ne može se govoriti o baroku u Hrvatskoj, a da se ne spomene pavlina i slikara Ivana Rangera i pavlinsku školu.

Slika 4. Samostan u Lepoglavi (MJ)

Doprinos razvoju našega jezika dao je pavlin Ivan Belostenec svojim rječnikom Gazophilacium. Dali su značajna imena u hrvatskoj književnosti i kulturi kao što su leksikograf i pisac Ivan Belostenec, kajkavski pisci Tituš Brezovački, Ivan Krištolovec, Hilarion Gašparoti, Mijo Kristofić, Tomo Stoos, povjesničari i teološki pisci Josip Bedeković Komorski, Andrija Eggerer, Nikola Benger, Gašpar Malečić, Krizostom Križ i drugi.

Slika 5. Spomen-ploča u Lepoglavi (MJ)

Vrhunski skladatelj među pavlinima bio je Amando Ivančić. Pavlini su utemeljili i prvu javnu gimnaziju u kontinentalnoj Hrvatskoj, u Lepoglavi (1503.).  Premda pustinjački red, darovima plemstva dobili su velike posjede pa su postali snažan i bogat red koji je proširio svoju djelatnost na gospodarsko, vjersko-propovjedničko i kulturno područje. Nenadomjestiv je doprinos pavlina razvoju školstva, književnosti, kiparstva, stolarstva, medicine, poljoprivrede…

Osnovali su prvu hrvatsku gimnaziju u Lepoglavi 1503., prethodnicu javnih gimnazija, jer su u njoj, premda je bila unutarnjeg tipa, tj. za potrebe pavlinskoga podmlatka, studirali i svjetovni mladići. Prestala je raditi 1526., a ponovno je bila otvorena 1582. Zatvorena je 1637. budući je počela djelovati Isusovačka gimnazija u Varaždinu. Javne gimnazije po uzoru na isusovačke i njihov školski sustav, pavlini su potom otvorili u Križevcima i Senju. Od 1670. djelovala je u Križevcima niža gimnazija s četiri razreda u kojoj su se školovala i »vlaška djeca« toga dijela vojne krajine. U Senju je djelovala potpuna gimnazija od 1725. i nju su pohađali uz svjetovnu mladež i senjski sjemeništarci do 1741., kada je biskup otvorio posebnu sjemenišnu školu. Senjsku su gimnaziju nakon ukinuća pavlina vodili naizmjence biskupijski kler i franjevci. Pavlini su preuzeli 1776. i dvije isusovačke gimnazije (nakon ukinuća isusovačkoga reda), u Varaždinu i Požegi, i vodili su ih do 1786. U Lepoglavi su imali studij filozofije (od 1656.) i teologije (od 1683.) sve do 1783., koji je od pape dobio povlasticu i prava podjeljivanja akademskih stupnjeva. Priličan broj prigodnih filozofsko-teoloških izdanja objavljenih za javne ispite i promocije svjedoči o plodnoj djelatnosti toga studija; lepoglavski profesori bili su gotovo isključivo Hrvati. U XVIII. st. nekoliko su godina držali i studij filozofije i teologije još u samostanima u Čakovcu, Remetama i Olimju.

Slika 6. Freska u samostanu u Lepoglavi (MJ)

Unaprijedili su poljodjelstvo, osobito vinogradarstvo i voćarstvo te unijeli u naše krajeve nove i nepoznate kulture. U Lepoglavi su 1742. otvorili tvornicu svijeća, a u Očuri (lepoglavskom posjedu) tvornicu papira. U samostanima su ustanovili bogate knjižnice, bavili su se glazbom (pavlinska pjesmarica) te različitim obrtima, a posebno je poznata bila lepoglavska umjetnička radionica u kojoj su djelovali glasoviti barokni slikari I. K. Ranger, Luka Markgraf, Franjo Bobić, Andrija Remetski, kipari i rezbari P. Riedl, Filip Vidrić, ljevači zvona Laktancije i Santini, urari Antun Kerker i Josip Friedl.

Car Josip II. ukida red pavlina 1786. Tom odlukom ugašeni su svi pavlinski samostani u Hrvatskoj i Ugarskoj. Taj događaj opisuje stihom August Šenoa u Fratarskoj oporuci.

Na inicijativu pokojnoga kardinala Franje Kuharića krenula je obnova hrvatskih pavlina 1972. Iz Poljske (Częstochowa), gdje su se pavlini jedino sačuvali, došli su ponovno u Hrvatsku 1972. i preuzeli samostan Kamensko kraj Karlovca. Samostan je opustošen i razoren 1991. za srpske agresije zbog čega su pavlini otišli u Sveti Petar u Šumi. Od 1995. u karlovačkom kraju obnavljaju i vode samostane Kamensko i Svetice.

Danas pavlini djeluju u tri hrvatska samostana te tvore Hrvatsku Quasi-provinciju (Kamensko-Karlovac, Sv. Petar u Šumi i Svetice kraj Ozlja).

Izvori: Tomislav Bogdanović, Josip Bratulić, Ante Sekulić, Zborniku radova i katalog izložbe Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244. ̶  1786., Wikipedija

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka

Published

on

By

Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice),  Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk,  Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.

Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.

Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.

Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je

riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.

Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.

Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.

Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.

Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.

Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…

Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica

Published

on

By

Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.

Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.

Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.

Sakralne znamenitosti:

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.

Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.

Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.

Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.

Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu:  Ribarska noć,  Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.

Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved