Connect with us

Vijesti

PERFIDNI ALBION Zašto je britanska politika bila protiv „Oluje“, a podržavala rat u Ukrajini?

Published

on

Na pitanje iz naslova ovoga teksta mogle bi se napisati knjige. Ali bit odgovora vrlo je jednostavna. Politike svjetskih sila izviru iz njihovih interesa. Za to su si svjetske sile osigurale posebna tijela unutar svojih državnih aparata, za koja onda postoje posebno školovani kadrovi i sustavi donošenja odluka. To često čini i razliku između velikih i malih zemalja, razvijenih i nerazvijenih, subjekata i objekata svjetske politike, onih koji znaju definirati svoje interese i provoditi ih i onih koji nemaju te sposobnosti.

Britanska politika neposredno prije pada Berlinskoga zida

Kako se ravnoteže moći između svjetskih sila sporo mijenjaju, tako se onda sporo mijenjaju i njihovi politički ciljevi na globalnoj sceni. Iznimka su veliki ratovi, poput dvaju svjetskih ratova koji su završili bitno izmijenjenim odnosima između poraženih i pobjedničkih sila. Poredak nakon 2. svjetskoga rata, uspostavljen na konferenciji u Jalti, bio je na snazi sve do pada Berlinskoga zida. Što se britanske politike tiče, iznimno cijenjena britanska političarka Margaret Thatcher do posljednjega je trenutka nastojala spriječiti raspad Varšavskoga pakta, posebice ponovno ujedinjenje Njemačke. Konkretno, Thatcher se dva mjeseca prije pada Berlinskoga zida sastala s Mihailom Gorbačovom i poručila mu da destabilizacija istočne Europe i raspad Varšavskoga pakta nisu u interesu Zapada te da Zapad ne će forsirati napuštanje komunističkoga poretka. Ključan citat za razumijevanje takva britanskoga stajališta upravo slijedi:

„Mi ne želimo ujedinjenu Njemačku – to bi dovelo do promjene poslijeratnih granica, a to ne možemo dopustiti jer bi takav razvoj događaja potkopao stabilnost cjelokupne međunarodne situacije i mogao ugroziti našu sigurnost.” (v. Thatcher told Gorbachev Britain did not want German unification)

No kotač povijesti nije se mogao više zaustaviti. Komunistički je poredak propao, milijuni ljudi napokon su mogli udahnuti malo svježega zraka u obliku demokracije. Sjedinjene Američke Države tada je predvodio Ronald Reagan, koji nije imao sumnje treba li srušiti Berlinski zid. On će u govoru ispred Brandenburških vrata 12. lipnja 1987. zatražiti: „Gospodine Gorbačove, srušite ovaj zid!“ To će se konačno dogoditi u noći između 9. i 10. studenoga dvije godine poslije toga. Europa je okrenula novu stranicu svoje povijesti i nastavila svoje daljnje ujedinjavanje. Sam Sovjetski Savez raspao se bez krvi. Sa svoje strane, zapadne sile bile su obećale Gorbačovu da se NATO kao vojni savez ne će širiti na istok jer je svima bilo jasno kako bi to moglo ugroziti sigurnosne interese Moskve, tada i sada, nuklearne svjetske sile. (v. NATO Expansion: What Gorbachev Heard)

Britanija u Europskoj uniji

Jedan isječak na YouTubeu među mnogima rado gledane britanske političko-satirične serije „Yes Minister“ skupio je milijunske preglede te razvlači osmijeh na lice i dan danas. Kaže se da je u svakoj dobroj šali pola istine, a u ovoj zapravo sigurno i više od pola. Serija je snimljena prije Brexita, a u spomenutom isječku protagonisti serije objašnjavaju zašto je Velika Britanija u EU-u:

„Ministarstvo vanjskih poslova (Foreign Office) proeuropski je nastrojeno zato što je zapravo antieuropski nastrojeno. Državni službenici (Civil service) ujedinjeni su u želji osiguravanja da zajedničko tržište nikad ne zaživi. Zato smo ušli u EU… Velika Britanija imala je istu vanjsku politiku unatrag barem 500 godina. Stvoriti neujedinjenu Europu. Iz tih razloga borili smo se s Nizozemcima protiv Španjolaca, s Nijemcima protiv Francuza, s Francuzima i Talijanima protiv Nijemaca, i s Francuzima protiv Talijana i Nijemaca. Podijeli pa vladaj. Zašto bismo to sad mijenjali kada je tako dobro sve funkcioniralo… Moramo sve srušiti i zato moramo biti unutra. Pokušali smo stvari srušiti izvana, ali to nije uspjelo. Sada kada smo unutra, možemo od svega napraviti svinjski doručak. Postaviti Nijemce protiv Francuza, Francuze protiv Talijana, Talijane protiv Nizozemaca. Ministarstvo vanjskih poslova je presretno. Kao u stara dobra vremena… Što EU ima više članica, više se sredstava može rabiti, cijela stvar postaje sve besplodnija i impotentnija.“

No da stvari nisu baš išle po ovom planu, s vremenom je postajalo sve očitije. Njemačka, kao najjača ekonomija, počela je imati sve veći utjecaj na kontinentu. Odnosno, strah od njezine dominacije unutar EU-a bio je s britanskoga stajališta potpuno opravdan. Pridodaju li se tomu i jeftini ruski energenti koji su njemačko gospodarstvo, ali i gospodarstva još nekih drugih europskih zemalja činili konkurentnima i neovisnima o opskrbi energentima na koje su Britanci imali utjecaja, niza razloga za zabrinutost svakako je bilo. (v. F. William Engdahl: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak)

Konstantno slabljenje britanskoga utjecaja u EU-u, dobrim dijelom i zbog sve slabije britanske ekonomije, dovelo je i do unutarnjega sukoba između njezinih političkih aktera u pitanju treba li ili ne ostati u Europskoj uniji. Prvo je održan neuspio referendum o škotskoj samostalnosti 2012. godine čime je Velika Britanija osigurala svoju državnu cjelovitost prije sljedećega koraka. A sljedeći korak bio je uspjeli referendum o britanskom izlasku iz EU-a održan dvije godine poslije toga, odnosno 2016., pri čemu je Škotima bila slaba utjeha da je tek samo svaki treći stanovnik Škotske bio za Brexit. Istovremeno, daleko na drugoj strani europskoga kontinenta, već su bile posložene karte za jedan novi sukob koji će imati dalekosežne posljedice.

Britanska politika prema Ukrajini

Ukrajina je dugo bila zemlja koja je na svim izborima bila između Istoka i Zapada, odnosno kandidati jedne ili druge opcije pobjeđivali su s tek nekoliko postotaka prednosti, osim ako nisu bili opterećeni korupcijskim skandalima. Korupcija u Ukrajini naslijeđena je kao golem problem još iz komunističkoga vremena, kao uostalom i u mnogim drugim zemljama. No u nesređenu društvu kakvo je ukrajinsko, korupcijski skandali bili su ujedno i idealno sredstvo za političke obračune, a u tom su mnogi vanjski čimbenici imali svoje računice i utjecaje.

Godine 2012. na ukrajinskim predsjedničkim izborima pobijedio je Viktor Janukovič, političar nesklon približavanju Zapadu. Još 2010. Ukrajinski parlament upravo je na njegov premijerski prijedlog izglasovao odluku o odustajanju od članstva u NATO-u i neutralni status zemlje. Političke razlike unutar Ukrajine počele su se produbljivati i započeo je niz prosvjeda. Sve je kulminiralo krvoprolićem 2014. godine u kojem je poginuo velik broj prosvjednika i veći broj policajaca. Pala je krv i nije se više moglo natrag. Na istoku zemlje, posebice sklonom Rusiji, dolazi do oružane pobune. Nakon toga dolazi i do ruske aneksije Krima gdje je stacionirana ruska flota, čime su ostvareni svi preduvjeti za budući širi sukob. Sam je sukob zaleđen 2014. sporazumom iz Minska, oko kojega su posredovale Francuska i Njemačka, tada predvođene Françoisom Hollandom i Angelom Merkel. Velika Britanija, tada još u Europskoj uniji, nije bila dio toga sporazuma.

Godine 2019. na izborima u Ukrajini uvjerljivo je pobijedio Volodimir Zelenski, koji je prije toga imao (ne)uspješnu glumačku karijeru, posebice u političko-satiričnoj seriji u kojoj je igrao ulogu ukrajinskoga predsjednika od 2015. do 2019. godine. Ta se uloga pokazala odličnom odskočnom daskom za izbore u društvu umornom od korupcije i željnom nečega novoga. Godine 2021. Angela Merkel izjavila je pomalo iznenađujuće kako se više ne će kandidirati za njemačku kancelarku i najavila odlazak iz politike. U to vrijeme britansku vladu predvodi Boris Johnson, veliki zagovornik britanskoga puta izvan Europske unije, a ukrajinski predsjednik Zelenski održavao je razne sastanke s ciljem uključenja Ukrajine u NATO.

Rusija će izvršiti agresiju na Ukrajinu u veljači 2022. Posljedice će biti strašne, posebice za Ukrajince, milijuni će se raseliti, cijeli gradovi i industrije bit će uništene, i stotine tisuća mladića ubijeno ili učinjeno trajnim invalidima. No prije te potpune katastrofe, a odmah nakon što prvi napad Rusije na Kijiv i duboko u unutrašnjost Ukrajine nije uspio, dvije zemlje našle su se za pregovaračkim stolom. Bivši izraelski premijer Naftali Bennett posredovao je u pokušajima uspostave mira i dao svoju procjenu uloge pojedinih aktera. Po njemu su zapadni saveznici početkom rata blokirali sporazum Ukrajine i Rusije, odnosno „Boris Johnson usvojio je agresivnu liniju, Scholz i Macron bili su pragmatičniji, a Biden je bio i jedno i drugo”. (v. Razgovor s Naftalijem Bennettom)

Koliko je Ukrajina bila važna Velikoj Britaniji, pokazuje i podatak da je tijekom 2022. Boris Johnson tu zemlju posjetio čak četiri puta. Promjenom vlasti u Velikoj Britaniji nije se promijenila sama politika prema Ukrajini. Velika Britanija i s novim je premijerom Keirom Starmerom zadržala agresivnu liniju, kako se izrazio izraelski diplomat. Koliko je to u ukrajinskom, a koliko u interesu Velike Britanije, postoje podvojena mišljenja. U svakom slučaju, mrtvi se ipak broje samo na jednoj strani ovoga „velikoga prijateljstva“. A kad smo kod prijateljstava, isto je tako važno imati u vidu kako će pri projiciranju svojega utjecaja na kontinentu Velika Britanija uvijek paziti kako ne bi srušila svoje strateško savezništvo sa SAD-om. Razlike mogu postojati i postojat će, ali ta osnovna premisa britanske politike teško će se sasvim promijeniti, pogotovo ne zbog Ukrajine.

Dosadašnja britanska politika prema Hrvatskoj

Hrvatska se nakon Prvoga svjetskoga rata našla u Jugoslaviji, kojom je dominirala Srbija, kao državnom rješenju koje, između ostaloga, može suzbiti njemački utjecaj prema Istoku. Jugoslavensko rješenje dogovoreno je i na Jalti za razdoblje nakon 2. svjetskoga rata. Velika Britanija, nasuprot Njemačkoj, zalagala se za njezino održavanje i nakon izbijanja rata devedesetih i osamostaljenja Hrvatske. Tu se odmah vidi razlika u pristupa britanske politike prema Hrvatskoj i prema Ukrajini, iako zapravo postoje, iz moralne i etičke perspektive, velike analogije između hrvatsko-srpskoga rata i ukrajinsko-ruskoga rata.

Britanska politika odradila je svoju sramotnu ulogu i oko haaških suđenja. Žrtvi se sudilo kao da je ona bila agresor, ne bi li se krivnja za rat potpuno relativizirala, a jugoslavenska formula učinila ponovno mogućom. To je izazvalo veliku štetu hrvatskomu društvu, koje i danas pokazuje patološke poremećaje, a Domovinski rat pao je u drugi plan u usporedbi s podjelama iz 2. svjetskoga rata. Trenutačno, nova Jugoslavija nije ostvariva, pogotovo dok je Beograd pod dominantno ruskim utjecajem. Ali isti oni mediji u Hrvatskoj koji su bili toliko aktivni u širenju haaške krivnje na sve znane i neznane, i dan danas s velikom nostalgijom pišu o starim dobrim vremenima iz bivše države, a njihove internetske naslovnice znaju imati i više priloga iz „regiona“ nego iz same Hrvatske.

Goleme razlike u britanskoj politici postojale su i prije, posebice na kraju 2. svjetskoga rata. Naime, nakon tog rata, osam tisuća pripadnika ukrajinske SS divizije našlo je svoje utočište u Kanadi i Velikoj Britaniji, zlu ne trebalo ako dođe do nekoga novoga ratnoga sukoba na području Ukrajine. (v. 14th Waffen Grenadier Division of the SS (1st_Galician)) S druge strane, hrvatski zbjeg pred komunističkim i jugoslavenskim terorom na kraju 2. svjetskoga rata završio je britanskim vraćanjem svih izbjeglica i masovnim ubojstvima vojnika, žena i djece, u suprotnosti sa svim međunarodnim konvencijama. Britanska dokumentacija o tim događajima i dan danas tretira se kao tajna i povjesničari joj ne mogu pristupiti. Slično je i sa stotinama grobnicama po Sloveniji i Hrvatskoj. One i dalje čekaju istražitelje. I tako već 35 godina od raspada Jugoslavije. Ništa ni danas ne smije poremetiti lažnu sliku o nastanku komunističke Jugoslavije, odnosno, da se od početka radilo o zločinačkoj tvorevini u čije su temelje ugrađeni masovni zločini protiv političkih protivnika i onih koji bi to s vremenom eventualno mogli postati. (v. Predaja koja se nikad nije smjela dogoditi)

Usporedbu između britanske politike prema Ukrajini i prema Hrvatskoj treba imati na umu kako ne bi bilo nimalo dvojbi da su svjetske sile, ovisno o svojim interesima, u stanju u istom trenutku bez ikakvih zadrški funkcionirati na temelju dvostrukih kriterija. I zato, kada se govori o britanskoj politici, treba prvo shvatiti koji su njezini interesi i prioriteti na određenom području. Ali, da isto tako ne bi bilo zabune, to vrijedi i za druge svjetske sile, a ne samo za Veliku Britaniju. U takvom svijetu onda i Hrvatska mora vidjeti koje su njezine realne mogućnosti, kao i ne upadati u zamke obavljanja poslova za tuđe interese. A da bi to Hrvatska mogla trajno činiti, za početak mora biti sigurna ima li aparate i institucije koji će se tim temama sustavno i dugoročno baviti, kao i učiti od onih koji su na tom putu mnogo dalje napredovali. (HKV)

Vijesti

‘EVOLUCIJA’ OŠTRO NA NIZBRDICI Svjetska premijera: Kako je svijet nastao u šest dana!?

Published

on

Zaboravite evoluciju: ZEMLJA JE STARA SAMO NEKOLIKO TISUĆA GODINA! Strogim genetskim istraživanjima se dokazalo da je Darwinova teorija evolucije statistički nemoguća! Pogledajte što su rekli Newton, Edwin Hubble, Einstein o geocentričnom sustavu… zašto su nam sve ovo tajili bar dvjesto godina!?

Konačno, jeste li znali da Katolička crkva nikada nije izdala nikakvu službenu izjavu, kojom podržava evoluciju, gibanje Zemlje ili stari svemir?

„U ovom smo filmu prikupili najbolje nauke otaca i srednjovjekovnih teologa, najbolje zaključke suvremenih znanstvenih eksperimenata i teorija i najbolja tumačenja Pisma na temelju iscrpne egzegeze izvornog hebrejskog teksta.

Sve smo ih spojili kako bismo dobili biblijski najpouzdanije i znanstveno najodrživije objašnjenje o podrijetlu i funkcioniranju svemira za koje vjerujemo da ga kršćanski nauk može ponuditi u današnje doba.“ – dr. Robert Sungenis, katolički apologeta i autor

„U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.“ Knjiga Postanka 1:1-5

Continue Reading

Vijesti

Psiholog o pjesmi i pobjedniku Dore: ‘Pjesma je odraz bolesnog vremena’

Published

on

Na ovogodišnjoj Dori, pobjednik je postao Marko Bošnjak sa svojom pjesmom Poison Cake koja je izazvala brojne reakcije i podijelila javnost. Jedan od privih svećenika koji je za ovu pjesme rekao: ”Posion cake – pjesma je puna otrova. Izbjegavajte!”, je fra Ante Vučković.  

Upravo je on upozorio da trebamo paziti što slušamo. Donosimo vam još jedan duhovni osvrt na ovu pjesmu, a to je od teologa i psihologa patera Mije Nikića, koji je za Glas Koncila komentirao pobjedničku pjesmu Dore – Marija Berić u Vjera.hr.

Pater Nikić je izrazio zabrinutost zbog duhovne poruke koju pjesma nosi. Prema njegovom mišljenju, tekst pjesme, koji sadrži stihove poput “Zagrizi moj otrovni kolač” i “Sutra ćeš biti pokopan”, odražava pesimistički i destruktivni duh današnjeg društva. Nikić ističe da su ove riječi izraz frustriranog duha koji ne može pronaći smisao u životu i koji se okreće otrovnoj osveti kao rješenju.

Pater Mijo Nikić komentirao pobjedničku pjesmu Dore Foto: Snimka zaslona

Otrovne i negativne poruke i utjecaj glazbe

Prof. Nikić također postavlja pitanje jesmo li postali “bolesno osjetljivi” na ovakve sadržaje, kao i jesmo li postali “bolesno neosjetljivi”. On smatra da smo postali previše neosjetljivi na otrovne i negativne poruke koje dolaze kroz moderne komunikacijske platforme, što može imati ozbiljan duhovni utjecaj.

Nikić naglašava da pravi izlaz iz ove situacije nije u osveti i otrovnim reakcijama, već u iskrenom oprostu, koji je jedini put do iscjeljenja na osobnoj i društvenoj razini.

O utjecaju glazbe na čovjeka govorio je Matija Šafran na otvorenom susretu zajednice ”Nanovo rođeni” koji je tom prilikom istaknuo kako je tema glazbe jako bitna za čovjeka.

”U ovom vremenu kada smo prisiljeni na slušanje bilo kakve glazbe, nameće nam se glazba, većina potrošača glazbe danas, glazbu shvaća kroz materijalne oči i većina ju smatra kao zabavu ili jednu robu, a glazba je nešto puno dublje”, objasnio je.

”Kad govorimo o utjecaju glazbe na čovjeka, važno je sagledati tri razine na kojima se taj susret događa.

Čovjek je biće sastavljeno od tri dimenzije: tijela, duše i duha. Tijelo reagira na ritam, duša obuhvaća naše emocije, osobine i karakter, dok duh teži nečem neograničenom – možemo ga zamisliti kao dah koji nam je udahnut od Boga.

Glazba djeluje kroz tri ključna elementa: ritam, harmoniju i melodiju. Ona može oplemeniti društvo, ali ga također može i narušiti – ovisno o tome kako je koristimo”, istaknuo je Matija Šafran.

Continue Reading

Vijesti

IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.

Published

on

Ovih sati izlazi ogromna količina dokumenata vezanih uz atentat na američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja – piše Cesare Sacchetti… Neki su još uvijek užasnuti, a nije teško razumjeti njihove razloge…

Foto: J.F. Kennedy s Ben Gurionom, izraelskim premijerom, s kojim je imao dosta loše odnose…

Još uvijek smo tek na prvim otkrićima i potvrdama onoga što se može definirati kao pravi državni udar, a među tim otkrićima i potvrdama je da CIA nije htjela objaviti dokument koji je praktički potvrdio kako je američkim obavještajcima upravljala izraelska obavještajna služba kroz kontrolu ljudi lojalnijih Izraelu nego Sjedinjenim Američkim Državama, poput bivšeg šefa CIA-ine kontraobavještajne službe, Jamesa Angletona.

Deklasificirani dokument u kojem CIA traži da se ne spominje Izrael

Angleton je bio jedan od onih ljudi koje su Izraelci upućivali što treba, a što ne smije govoriti, a nije teško zamisliti da je CIA proizvodila dezinformacije koje su osmislili i napisali ljudi iz Mossada u Tel Avivu.

Stoga se još jednom čini nemogućim razumjeti dinamiku koja je dovela do JFK-ove smrti bez ispitivanja svakog pojedinog elementa ove priče koja vodi natrag, točno, do židovske države.

Niti cionističke zavjere protiv JFK-a i priča o Kennedyju

A da bismo to učinili, možemo započeti rekonstruiranjem niti zavjere protiv predsjednika iz nedavno procurjelog audio zapisa između američke poduzetnice Billie Sol Estes, već osuđene za prijevaru, i Cliftona Cartera, desne ruke bivšeg potpredsjednika i predsjednika Lyndona Johnsona.

Carter ne škrtari riječi u ovom razgovoru. On jasno kaže da je nalog za ubojstvo predsjednika Sjedinjenih Država, JFK-a, dao njegov potpredsjednik, Lyndon Johnson, koji je imao dubok prezir i odbojnost prema Kennedyju i njegovoj obitelji, smatrajući ih previše neprijateljskim prema određenim interesima moćnih lobija u Washingtonu.

Billie Sol Estes

Audio je držao u ladici nećak Billie Sol Estes, kao da čuva policu osiguranja preko koje može sačuvati vlastiti život ili da može ucjenjivati ​​vrlo isplativog Lyndona Johnsona.

Kennedyjevi su se sukobili s previše moćnih osoba u Washingtonu, a iznad svega usudili su se izazvati bijes stvarne cionističke sile koja je kontrolirala Sjedinjene Države tijekom 20. stoljeća i ranih godina sadašnjeg stoljeća.

Cionistički i židovski svijet jako je mrzio obitelj Kennedy ne samo zato što su bili pripadnici katoličke vjere, prava bauk u talmudskom svemiru, već i zato što su namjeravali stati na kraj moći koju je ovaj iznimno moćni lobi imao nad Amerikom.

Rat između Kennedysa i Židova već je započeo godinama prije, za vrijeme zabrane zabrane, kada su ulice američkih gradova i Chicaga krvale bande ne samo Al Caponea, već su prije svega pripadnici židovske mafije, poput Meyer Lanksyja i Mickyja, kad je itacija, koja je bila pamtila, u skladu s holillyjem, kojim se ne pamti, a to je, što je samo pamćeno, u skladu s Hollywoodom.

Joe Kennedy začetnik je ove obitelji irskih emigranata koja se probila u svijet američkog kriminalnog podzemlja zahvaljujući svojim vezama s tim likovima s kojima je surađivao i s kojima je počeo ilegalno uvoziti alkoholna pića iz Kanade i Europe.

Čini se da je veza plodna sve dok Joe konačno ne prekine s gangsterima poput Cohena i dvije strane započnu žestoki rat.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Joe Kennedy postaje respektabilan poslovni čovjek te čak započinje svoju karijeru u svijetu diplomacije, te dobiva prestižno mjesto američkog veleposlanika u Londonu, jednu od najvažnijih pozicija u ovoj sredini.

Tih godina Kennedy je razvio bliske veze s tadašnjim premijerom i visokorangiranim masonom Winstonom Churchillom, no to ga nije spriječilo da shvati da su financijski krugovi koji su računali pokrenuli moćnu mašineriju koja je pod svaku cijenu htjela uvući Sjedinjene Države u Drugi svjetski rat.

Shvatio je to i slavni i legendarni avijatičar švedskog podrijetla Charles Lindbergh, koji je izričito doveo u pitanje spletke cionističkog lobija i Velike Britanije da uključe Sjedinjene Države u rat koji bi koristio samo onima koji su htjeli izgraditi određeni red iz kaosa, da upotrijebim izraz vrlo popularan u ložama.

Naredba je bila izgraditi američki imperij koji bi kao svoju primarnu svrhu imao zaštitu i osiguranje interesa onih, poput Churchilla, koji su htjeli izgraditi svjetsku vladu i onih koji su željeli izgraditi židovsku državu koja će postati najutjecajnija nacija 20. stoljeća.

Američki predsjednici bili su samo instrumenti te moći.

Oni su bili izvršitelji oporuka koje su već bile napisane negdje drugdje znatno unaprijed, a Joe je, unatoč svojoj nejasnoj prošlosti, savršeno razumio tko je zapravo glavni u Americi i želio je da to znanje prenese svojoj djeci kako bi imali oružje koje on nije mogao imati da se suprotstavi takvoj moći.

John Kennedy i cionističko pitanje

Joeov se san ostvaruje kada u Bijelu kuću stiže njegov sin John Fitzgerald, koji je već bio senator od poslijeratnog razdoblja i koji je već shvatio korijen cionističkog problema u Sjedinjenim Državama.

Osoba koja mu je to dala do znanja bio je čovjek poput Benjamina Freedmana, poduzetnika židovskog podrijetla, čija se priča nikad dovoljno ne proučava jer je previše “iritantna” za neke koji žele prešutjeti ono što neki Židovi koji su prešli na katoličanstvo imaju za reći.

Freedman je bio cionist od samog početka, onaj koji je savršeno dobro znao koji su pravi ciljevi ovog moćnog svijeta, koji bi pretvorio Sjedinjene Države u svoju dugu gospodarsku i vojnu ruku da se ništa nije učinilo da se to spriječi.

Tako je počela popularizacija poduzetnika koji je postao katolički aktivist i uspio se obratiti Kennedyju kako bi ga obavijestio o prijetnji koju cionizam predstavlja za Sjedinjene Američke Države i za cijeli svijet.

Mladi senator sluša, uči čak i više nego što je već naučio od svog oca, i stiže u Bijelu kuću s vrlo jasnim idejama o tome što je stvarna sila koja kontrolira njegovu zemlju.

Odmah počinje rat s cionizmom. U to je vrijeme u Tel Avivu postojao čovjek poput premijera Ben Guriona, koji se smatra jednim od utemeljitelja Izraela, s prošlošću terorista Hagane, koji je sudjelovao u nekoliko masakra nad civilima.

Izrael je želio postati nuklearna sila. On nije težio izradi atomske bombe da bi se zaštitio od napada, već da bi imao to razorno oružje koje može staviti pod kontrolu cijeli arapski svijet i one koji se nisu htjeli pokoriti ekspanzionističkim željama židovske države.

Počinje vrlo težak sukob između Kennedyja i Ben Guriona (s naslovne slike).

Izraelski premijer Kennedyja naziva nekom vrstom novaka koji nije u stanju razgovarati s njim, dok je američki predsjednik savršeno svjestan da mu Izraelci lažu o nuklearnom programu pokrenutom u Dimoni, u izraelskoj pustinji.

U mjesecima prije smrti, američki je predsjednik bio uporan u stavu da će se AIPAC, iznimno moćni izraelski lobi, smatrati stranim agentom te da će se pod svaku cijenu spriječiti da Izrael postane nuklearna sila.

Kennedy je ušao u zabranjenu zonu. Ušao je u sanctum sanctorum, da tako kažemo, stvarne moći koja vlada Amerikom i morao je biti eliminiran pod svaku cijenu.

Zavjera u Dallasu

Predsjednika je u studenom 1963. u Dallas pozvao predsjednik lokalne židovske zajednice Julius Schepps koji ga je odveo u grad u kojem se dogodila spletka.

Oswald, žrtveni jarac kojeg su već označili njegovi stari lutkari u CIA-i, nije čak ni bio tamo gdje će ga Warrenova komisija kasnije smjestiti, to jest na peti kat spremišta knjiga.

Bio je vani, na ulici, što je pokazala i snimka Associated Pressa.

Na oružju kojim je pucano nisu bili čak ni njegovi otisci prstiju, koji su se pojavili tek više od tjedan dana nakon što su znanstveni testovi već utvrdili da Lee Harvey Oswald nije uzeo tu pušku Carcano.

Pucnjevi nisu došli s leđa kako tvrdi Warrenova komisija. Krenuli su sprijeda, što se jasno vidi iz Zapruderovog filma.

Kennedyja je ustrijelio netko ispred predsjednika, a ne iza njega, a Bill Cooper, bivši vojnik američke mornarice, već je u kasnim 1980-ima otkrio da je vidio povjerljive dokumente u kojima se navodi da je Kennedyja ustrijelio njegov vozač William Greer.

Na restauriranoj snimci tih dramatičnih trenutaka, Greer se može vidjeti kako u lijevoj ruci drži predmet koji je uperen u Kennedyja, a ne treba ga brkati s odrazom sunca na glavi guvernera Connallyja pored vozača Tajne službe.

Kennedyjeva glava eksplodira, a Jacqueline, njegova žena, pokušava pobjeći jer je vidjela jasnu scenu.

Povijest mijenja tok. Predsjednik koji se htio suprotstaviti židovskoj državi eliminiran je samo zahvaljujući masovnoj suradnji snaga sigurnosti koje su umjesto da ga zaštite sudjelovale u njegovom ubojstvu.

Lyndon Johnson: Suučesnik pučista u ubojstvu predsjednika

Lyndon Johnson je u rekordnom roku odmah postao predsjednik SAD-a, kada bi u svakoj sudskoj istrazi na popisu osumnjičenika trebao završiti sam američki potpredsjednik, kao prvi dobitnik te smrti.

Johnson je već dan prije priznao svojoj ljubavnici Madeleine Brown da je sve spremno da ubije predsjednika Kennedyja.

Potpredsjednik je bio sve što Kennedy nije. Namjeravao je staviti Sjedinjene Države u službu Izraela, a pod njegovom administracijom ne samo da bi AIPAC povećao svoju moć, već bi Izrael izgradio vlastito nuklearno oružje, koje i danas tajno i ilegalno drži.

Izrael i danas pamti Johnsona kao jednog od predsjednika koji su najbliži židovskoj državi u američkoj povijesti i ne čudi što on tako govori.

Johnson je predsjednik koji je dopustio Izraelcima da napadnu američki brod USS Liberty, što je dovelo do smrti 34 američka mornara, u pokušaju da Sjedinjene Države uđu u rat protiv Egipta.

Izrael ubija američke vojnike i umjesto da bude kažnjen, nagrađuju ga predsjednici poput Johnsona.

Predsjednik koji je zamijenio Kennedyja u golemoj organiziranoj zavjeri, prema nekoliko izraelskih izvora, također je bio židovskog podrijetla i to bi pomoglo da se još bolje razumije njegova privrženost izraelskoj stvari.

U ubojstvu Kennedyja, cionistička prisutnost je posvuda. To je u Jacku Rubyju, mafijašu židovskog podrijetla, pravim imenom Jacob Rubenstein, poslan da ubije Oswalda kako bi izbjegao pretjerano neugodno suđenje.

Ruby je otvoreno rekao da je to učinio kako bi spasio Židove od mogućeg pogroma ako se sazna istina.

Tako je i u Warrenovoj komisiji, gdje je i sam Earl Warren bio židovskog podrijetla kao i 10 od 22 člana tog tijela koje je htjelo učiniti sve da optuži Oswalda i izostavi sve dokaze koji su pobijali teoriju o usamljenom ubojici i jednom metku koji napravi sedam okreta u zraku prije nego što pogodi Kennedyja u glavu.

Teorija koja bi možda bila u redu za fliper, ali koja je nevjerojatno prijevara koju je ova komisija podnijela Amerikancima.

Stroj koji je doveo do JFK-ove smrti je onaj koji kontrolira duboku državu u Washingtonu, onaj koji kontrolira CIA-u i onaj koji je pisao vanjsku politiku svakog američkog predsjednika od poslijeratnog razdoblja do dolaska Trumpa.

Kennedyjeva palica prešla je Trumpu

Predsjednik koji je prekinuo taj kontinuitet nedvojbeno je Donald Trump, koji je, za razliku od svog prethodnika, odabrao mnogo suptilniju i vještiju strategiju.

Nije izabrao put frontalnog i otvorenog sukoba protiv židovske države, već se uvijek deklarirao kao njezin “prijatelj”, a zatim se upustio u geopolitiku jasno suprotnu onoj koju je želio Tel Aviv, koja je započela povlačenjem trupa na Bliskom istoku i nastavila se završetkom posredničkih ratova koje je Washington pokrenuo u ime cionističkog lobija.

Ovo je tema o kojoj se mnogo raspravlja i jedan je od glavnih bojnih konja lažnih protuinformacija koje, u svom bjesomučnom pokušaju da Trumpa povežu s Izraelom, ne kažu da je Trump bio prvi predsjednik koji je okončao beskrajne ratove na Bliskom istoku i čak ne kažu da je Trump bio predmet niza beskonačnih pokušaja njegova života, a sve su organizirale iste cionističke sile koje su ubile Kennedyja 62 godine ranije.

Ne riskirate da budete višestruko ubijeni ako niste izazvali bijes krugova poput AIPAC-a, raznih neokonzervativaca i svih onih židovskih financijskih fondova koji su se dan prije napada u Butleru u Pennsylvaniji kladili na njegovu smrt jer su jasno znali, baš kao što su znali razni fondovi koji su prije 11. rujna stavljali svoje kratke oklade protiv zrakoplovnih kompanija uključenih u 11. rujna.

Trump je od ovih sila bio predodređen da dobije metak u glavu, baš kao i predsjednik Kennedy, ali Providnost je na dan trećeg ukazanja Fatime htjela da mu se život poštedi jer je iza puta ovog čovjeka očito stajao i postoji puno veći plan, a to je stati na kraj despotizmu ovih sila koje su htjele podići globalnu tiraniju, kakvu smo vidjeli u vrijeme pandemijske farse.

Trump krvari iz uha nakon što ga je Thomas Crooks upucao

Trump je uspio doći do točke u kojoj JFK nažalost nije uspio, a to je neovisnost Sjedinjenih Država o stranim lobijima i uklanjanje FED-a iz njegove financijske moći.

Kennedy nije samo razgnjevio cionizam, već i njegov financijski ogranak, Federalne rezerve, koje su osnovale obitelji poput Warburga, Vanderbilta, Rockefellera i Morgana, raznih povjerenika obitelji Rothschild u Sjedinjenim Državama.

Predsjednik Kennedy je zapravo potpisao Izvršnu naredbu 11110 kako bi se Ministarstvu financija omogućilo tiskanje vlastitog novca bez da ga proslijedi iz FED-a u ruke privatnih bankara.

Čini se da je Trump također otvorio put kraju moći FED-a mjerama posljednjih godina, zahvaljujući kojima je učinkovito prisilio američku središnju banku da tiska novac kako bi pomogla malim i srednjim poduzećima, za razliku od onoga što su činili njegovi prethodnici, koji su računalima koja su tiskala novčanice puštali da rade samo za bankarske institucije kao što su Goldman Sachs i JP Morgan.

Promjena paradigme bila je jasna i oštra, toliko da se razni visoki financijski bankari sada boje da bi više od stoljeća moći FED-a nad Sjedinjenim Državama moglo doći do kraja.

Povijesna nit koja povezuje dvojicu američkih predsjednika, Kennedyja i Trumpa, čini se očiglednijom i čvršćom nego ikad.

Trump je u potpunosti preuzeo naslijeđe svog nasljednika i uspio ga je provesti do kraja.

Amerika konačno ulazi u eru u kojoj više nije podložna dominaciji aškenaskih financija i globalnog cionističkog pokreta.

Kennedyjev san sada postaje stvarnost, a Donald J. Trump to je omogućio.

Cesare Sacchetti/LaCrunadellAgo

Napomena: Mišljenja navedena u tekstu ne moraju odgovarati stavovima Redakcije Croativ.net-a

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved