U svibnju 1220. je arhiepiskop Dimitar Homatijan poglavar Arhiepiskopije Prve Justinijane i cijele Bugarske sa sjedištem u Ohridu uputio Rastku – Savi pismo, koje slijedi i koje nije poznato u Hrvatskoj jer o njemu niti jedan Srbin nije pisao, a poznato je da su Srbi izvor pravoslavlja i samo to što su oni napisali vrijedi pročitati.

Foto: SAVA s latinskom tonzurom (podstrig). Ikona se nalazi u manastiru Mileševo, a Sava je osobno pozirao freskopiscu.

„Dimitar, po Božjoj milosti arhiepiskop Prve Justinijane i cijele Bugarske i sveti božanski arhijerejski sinod njegove dijaceze najčasnejšemu između monaha i sinu od velikog župana Srbije, gospodina Save, Božji mir i blagodat i pozdrav u svetom Duhu.

Od davnina smo mi slušali kako si ti, kad si ostavio svoju zemlju i  srodstvo (rodbinu) kao i svo otčevo nasljeđe, jednostavno rečeno, svet i sve što je od svijeta ti si izabrao primorski Atos, nazivan Sveta Gora zbog toga što tamo žive sinovi – asketi i kad si se tamo zamonašio podvrgnuo si sebe monaškom životu sličnom onomu koji su živjeli ondašnji asketi, muževno boreći se protiv vraga, Sotone. Već se i iza granice proširila tvoja slava među monasima.

Što će kasnije biti mi ne možemo znati ali sad su stigle glasine koje ruše veličanstvo tvog podviga, naime da je asket Sava ostavio Atos i ondašnji život i vratio se natrag slično onima, koji mijenjaju svoje namjere za zlo, protiv kojih se Evanđelje buni i dogodilo se ono što je bilo na početku da ga je ljubav prema domovini zarobila i otela od Svete Gore oduzevši mu svo oružje i on se ponovno doselio u Srbiju; od asketa pretvorio se u ustrojitelja i upravitelja svjetovnih dijela i preuzeo na sebe dužnost izaslanika vlastelina i na ovaj način sve što je pridobiveno iz monaškog osamljeništva zamijenio svjetovnim pomislima, svjetovnim pustoslovljem i svjetovnim nemoralom, sudjelovao u pirovima; jahao konje najplemenitijih pasmina, lijepog izgleda i hoda, u raskoši slavljen za vrijeme mimohoda. Koračajući ovim putem on se zaželio hierarhijskog dostojanstva i kad je otputovao, ne znamo gdje, odjednom dobio takvog dostojanstva i vratio se svojoj domovini veličanstveno proglašenim arhijerejem Srbije. Tu je on rukopoložio više arhijereja, ne znamo jesu li za određena mjesta. I općenito rečeno on nije samo prekršio svoje monaške zavjete nego i ozbiljno poremetio crkveni život.

Kad smo o tebi sve ovo načuli i slično – jedno prije, drugo nedavno – mi nismo htjeli u tome povjerovati jer znamo da glasine u najvišoj mjeri vole laž; zato smo i mi smatrali da nije naša dužnost istraživati kako si se ti iz Svete Gore odjednom ubacio usred svjetovnih dijela, jer se mi nismo naučili istraživati tuđe živote kako bismo druge osuđivali jer to nama brani (zabranjuje) i božanska zapovijed: nemojte osuđivati da ne budete osuđeni i sve ostalo što propisuju svete riječi nastavak tog stiha.

Ako ti i jesi dobio arhierejstvo, od koje Crkve? Da to istražimo nama je dužnost. Koristeći se božanskim i svetim kanonima, mi želimo znati, ako si ti, o blaženi, postao arhierejem, kao što to donose glasine, to gdje? I ako je to u Srbiji, mi pitamo: Kako? Jer ako si ti postao mitropolit po pravu, koje od drevnosti (od davnina) pripada carevima da obnavljaju gradove i da njih uzdižu iz manje časti, tj. episkopsku prema veću – mitropolitsku ili arhiepiskopsku, to 12. i 17. pravilo Halkidonskog (Kalcedonskog) sabora i 39. pravilo Trulskog sabora razmatraju ali si ti prije toga morao biti episkop kako bi išao prema počastnijem i višem činu. Ti nisi bio niti episkop a i nikako nisi imao carsku dozvolu za svoje uzdignuće (u arhiepiskopa). Gdje je sad carstvo kojemu pripada ta počastna privilegija? Ako takvog carstva nema, i ti nemaš blagoslovljeni razlog.

U slučaju da si ti uzdignut u arhiereja za bezepiskopsku Srbiju, to ti najbolje znaš da se Srbija nalazi u dijacezi (crkvenog op.a.) prijestolja Bugarske. Ako te je naime neka Srbija izabrala za episkopa grada Rasa, koji je podložan arhiepiskopu Bugarske i  koji ga mora rukopoložiti, to si ti na ovaj način, suprotno crkvenim kanonima pridobio arhierejsko dostojanstvo i ušao si (prodro) u tuđu eparhiju i sebe podvrgnuo kazni božanskih kanona kao čovjeka, koji je okrenuo, bolje rečeno, uništio dobro ustanovljeno od otaca stanje. I zato si se obukao u prokletstvo kao u košulju, po riječima psalmopjevca.

Kad bismo se morali držati istine, ako ti, otče si primio arhierejstvo zbog revnosti prema Evanđelju, to sukladno sa velikim blagovijestnikom Pavlom, ti ga moraš blagovijestiti ne tamo gdje je Hristos poznat, kako bi gradio na tuđe temelje, no kao što je pisano, onima kojima On nije poznat kako bi preko njega progledali i oni, koji za njega nisu čuli.

I tada nitko tko blagovjerno razmišlja ne bi poricao tvog rukopoloženja kao očigledno i usklađeno s apostolskom revnošću. U slučaju da postoji mjesto gdje nije prodrla apostolska propovjed, a Srbija po Božjoj blagodati blagovjerno i kršćanski živi kao što je postavljena na temelju apostola i koju upravlja dodijeljeni njoj od otaca arhierej; to ne zbog revnosti prema Evanđelju nego zbog slavoljublja ti si dosegnuo (preskočio) arhiepijskog dostojanstva i primio si ga za vlastitu osudu i slično onim životinjama, koji u želji da napadnu bacaju se protiv najoštrijih mačeva. Vidiš li sad kako je neprikladno tvoje svećenstvo.

I pogotovo, ako je to istina, da si ti naime kanonski postavljenog episkopa u Prizren tiranski zbacio s episkopske katedre i prisilio jadnika da se odrekne, kako bi opravdao svog neodgovornog zla u obliku odricanja; na njegovom si mjestu postavio nekog tamo svog istomišljenika i na ovaj si način povećao ogorčenost crkvenih kanona na sebe i još više Božju ogorčenost zbog kršenja kanona.

Ako se je ipak i moralo popustiti tvojoj želji, to tebi je bilo obavezno, o dobrejši, ne tražiti nekoga drugoga nego zatražiti predstojnika bugarske dijaceze kao autokefala i njemu podređenih eparhijskih arhiereja i izmoliti za sebe (episkopsko op.a.) dostojanstvo i ti bi to možda i dobio uz odgovarajuću ekonomiju. U kojoj je mjeri neprimjereno to da si dobio rukopoloženje od drugoga umjesto od autokefalnog arhiereja znaju oni, koji su dobro proučili knjige zakona i kanona. Kako bismo sve ovo jasno prikazali mi prilažemo izvode iz božanskih i svetih kanona pa tako 35. apostolsko pravilo govori …(slijedi tekst 2. pravila II. ekumenskog sabora, 13. pravilo Antiohijskog sabora i 12. pravilo Halkidonskog sabora op.a.), ohridski arhiepiskop i Sinod zaključuju: 

Na temelju onoga što sveti i božanski zakoni propisuju i zbog toga što nama ne sliči (ne priliči) da zašutimo za ovo djelo, koje se je sasvim na očigled prikazalo neprikladnim,  evo mi sinodalno objavljujemo tvojoj častnosti, da ako se ti odrekneš dobivenih prava, koja od davnina pripadaju našoj dijacezi, a koja sada držiš silom, dobro ćeš učiniti i ispravno ćeš postupiti; tako što ćeš doći k sebi i shvatiti ovaj nekanonski čin i vratit ćeš se na ovaj put, kojem su od davnina koračali tvoji predci, ti ćeš se moći pokajati i dobiti oprost.

Ako, pak, ostaneš nepromijenjen u svom drskom djelovanju i inzistiraš na svome,  ignorirajući ovo naše pisanje sam ćeš sebe podvrgnuti onoj kanonskoj kazni kojom ti se po zakonu opravdano prijeti i podvrgavamo te isključenjem od Presvetog i Životvornog Trojstva i odsijecamo te od zajedništva s vjernicima kao prekršitelja zapovijedi svetih božanskih kanona i kao čovjeka koji je unio pomutnju i narušavanje u crkveni sustav, koji su od davnina sveti otci definirali. Stoga će oni koji su u zajedništvu s tobom biti podvrgnuti istim kaznama, bilo da su duhovnog ili svjetovnog ranga i statusa. I nositelj našeg današnjeg sinodalnog spisa, presveti episkop skopski, ljubljeni u Gospodinu naš brat i suradnik, gospodin Ioan, kojeg smo birali dizanjem ruku da razjasni tvojoj častnosti i usmeno gore napisano. Mjesec svibanj (1220. op.a.).”

Iz ovog dokumenta jasno je da je sveti sinod arhiepiskopije Prve Justinijane i cijele Bugarske sa sjedištem u Ohridu, Srbiju doživljavao kao sastavni dio Ohridske arhiepiskopije i nije našao nikakvo opravdanje – ni kanonsko ni moralno – za stvaranje samostalne srpske crkve. Optužio je Savu za tri bezakonja: 1) primanje episkopskog rukopoloženja od strane duhovne vlasti, 2) ulazak u Rašku episkopiju, koja je imala episkopa rukopoloženog od bugarskog arhiepiskopa, i 3) uklanjanje prizrenskog episkopa, kojeg je imenovao bugarski arhiepiskop.

Ohridski sinod nije priznao pravednim ni motiv kojim se je Sava, čini se, opravdavao – vjerska neprosvećenost Srbije, jer se po njima o kršćanskom prosvjećenju Srbije oduvijek brinula Ohridska arhiepiskopija, postavljajući posebnog episkopa.

Dao mu je na znanje da nikako ne bi mogao postati episkopom po kanonu pa čak i po crkvenoj ekonomiji „možda”.

Ovo je prvi put (ne i zadnji) da je netko od visokog pravoslavnog klera prokleo Savinu protukanonsku tvorbu.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR