Connect with us

Vijesti

PISMO IZ PAKLA

Published

on

Mlada njemačka djevojka provodila je svoj godišnji odmor na jezeru Lago di Garda u Italiji 1937. godine. Krajem drugog tjedna mjeseca rujna dobila je pismo od majke u kojemu je pisalo: “Zamisli, umrla je Ana. Poginula je u automobilskoj nesreći. Jučer su je sahranili.”

Ana joj je bila kolegica iz ureda. Djevojka je bila pogođena i zbunjena. Drugoga dana prisustvovala je sv. Misi, koju je namijenila za pokoj njezine duše. No cijeli dan ju je progonio neki čudan nemir. Uzbuđena je otišla spavati i nije mogla zaspati. U noći je čula nekakav šum, kao kada bi joj zlovoljni šef bacio preko stola svežanj spisa. Pomolila se i pokušala zaspati. Tada je sanjala ovo (preneseno iz Molitvenik-hr):

Izlazi iz sobe i pred vratima nalazi poštu. Kada je dobro pogledala, skamenila se. Pismo od Ane! Je li moguće? A zna da je mrtva. Sjeda na klupu u parku, otvara pismo. Nema potpisa ali rukopis je Anin. Dobro ga poznaje. Sva uzbuđena počne čitati:

“Klara! Nemoj moliti za mene! Ja sam izgubljena. Ako te o tome potanko izvješćujem, nemoj misliti da to činim iz prijateljstva. Mi ovdje nikog ne ljubimo. Ovo činim pod pritiskom neizrecive moći. Uistinu, ja bih te najradije ovdje vidjela, ovdje gdje mi je suđeno biti cijelu vječnost. Ne čudi se toj mojoj želji. Mi prokletnici svi tako mislimo. Naša je volja otvrdnula u zlu. Mada ti na ovaj način otvaram oči, ja to ne činim s dobrom nakanom.

Sjećaš li se kako smo se pred četiri godine upoznale u Munchenu? Ti si tada imala 23 godine. Kada sam ja stupila u službu, ti si se tamo nalazila već šest mjeseci. U početku, meni nevještoj ti si znala nešto pomoći. Dala bi mi kakav dobar savjet. Ah, što to znači “dobar”? Ja sam se tada divila tvojoj ljubavi za bližnjega. Glupost! Danas sam uvjerena da je tvoja ljubav izvirala iz bahatosti. Ti si samo htjela pokazati kako me natkriljuješ. Već onda sam na to pomišljala. Mi tu ne priznajemo nikakvo dobro. Nikomu!

Moja ti je mladost poznata. Spomenuti ću ti neke pojedinosti, koje ti možda nisu poznate.

Prema planu mojih roditelja, ja se nisam smjela roditi. Kada sam ugledala svijet, jedna moja sestra imala je četrnaest, druga petnaest godina. O, da se barem nikada nisam rodila! O, kada bi se sada mogla uništiti i tako umaći ovim mukama. Nikakav užitak ne bi se mogao usporediti s užitkom nepostojanja! Ali ja moram biti, moram živjeti. Biti onakva kakva sam samu sebe stvorila: biće sa promašenim ciljem života.

Moja majka išla je koji puta nedjeljom u crkvu, ali me nikada nije naučila moliti. Sva je tonula u dnevnim brigama, mada nama nije išlo loše. Riječi: molitva, blagoslovljena voda, Crkva, ja pišem s neizrecivim prezirom. Uopće, mrzim sve ljude, posebno one koji odlaze u crkvu. Sve su te stvari za nas vrelo neopisivih muka. Sve spoznaje o sebi, svako sjećanje na nešto lijepo što smo u životu doživjeli – sve je to za nas plamen koji sažiže. Sve nas sjeća milosti koju smo otklonili. To nas proždire. Mi ne jedemo, mi ne spavamo, mi ne hodamo. Duševno prikovani, slušamo plač i škripanje zubi. Bjesnimo u neprolaznoj patnji. Čuješ li? Mi ovdje pijemo mržnju kao vodu. Mrzimo svakoga, najviše Boga. To ti moram protumačiti.

Blaženi u Nebu moraju Boga ljubiti. Ne mogu drugačije. Oni Ga direktno gledaju u svoj Njegovoj blistavoj ljepoti. To ih neizmjerno usrećuje. Mi to znamo i ta nas spoznaja baca u bjesnilo. Ljudi na zemlji mogu, ali ne moraju Boga voljeti. Mogu se odlučiti i protiv Njega. Ali mi, kojima Bog pristupa kao Sudac i Osvetnik, kao onaj koga smo prezreli i odbacili, koji dolazi u vihoru, mi Ga možemo samo mrziti i to svom snagom svoje pakosne volje. Vječno. Mi smo se dragovoljno odlučili protiv Boga. Te se odluke mi ni danas ne odričemo i nikada je nećemo promijeniti. Razumiješ li sada zašto je pakao vječan? Zato, jer se naša tvrdokornost nikada ne može promijeniti.

Odupirem se da ti ovo pišem, ali ne mogu odoljeti. Činim to po nekom “naređenju”. Rado bih lagala, ali ne mogu, rado bih psovala, ali sam prisiljena da to ne činim. Naprotiv, moramo priznati da je i s nama Bog u nekom smislu milosrdan. Na zemlji je to očitovao tako što nije dopuštao našoj volji da potpuno podivlja, kako smo mi željeli. To bi povećalo našu krivnju, pa dosljedno i kaznu. Sada svoje milosrđe prema nama pokazuje tako da nas ne prisiljava da mu stupimo bliže i tako donekle ublažuje naše muke. Svaki korak prema Njemu povećao bi našu patnju, kao što bi tebi svaki korak dublje u vatru prouzročio sve jače boli.

Ti si bila ogorčena kada sam ti jednom na šetnji pripovijedala što mi je rekao otac prije moje prve svete Pričesti: pobrini se Anice za lijepu haljinu! Sve drugo je budalaština. S majkom se uvijek svađao. Koji put sam ti znala o tome nešto reći. Sramila sam se radi njihova neslaganja. Ah, sramiti se, kako je to smiješno. Nama je ovdje sve svejedno. Uskoro više nisu spavali u istoj sobi. Ja sam spavala s mamom, tata u drugoj sobi. Tako je mogao dolaziti kući kada je htio. Pio je i zapio sve što smo imali. Moje su starije sestre bile namještene. Živjele su odvojeno od nas. Tako se majka brinula samo za mene. Posljednjih godina otac je često tukao majku. Prema meni je uvijek bio dobar. Jednoga dana čak je sam nosio moje cipele u trgovinu da ih zamijeni, jer mi nisu bile dovoljno moderne.

U noći, kada je moga oca udarila kap, dogodilo se nešto što ti nikada nisam rekla. Sada to moraš znati. Vrijedno je znati, jer me tada prvi put opsjeo zao duh, koji me sada muči.

Spavala sam kod mame. Njezino jednolično disanje bilo je dokaz da tvrdo spava. Najednom sam čula da me netko zove. Neki nepoznati glas me pitao: “Što će biti, ako ti otac umre?”

Iskreno ti kažem da oca više nisam voljela od kada je s majkom onako strašno postupao. Zapravo, ja nisam ljubila ni nju ni njega. Osjećala sam samo neku naklonost prema onima koji su mi učinili kakvo dobro. Ljubav, bez obzira na sve živi samo u onim dušama koje su u milosti. Ja već tada nisam bila. Na tajanstveno pitanje odgovorila sam: “Ah, neka umre!” Nakon kratkog vremena opet sam začula isto pitanje. “Neće umrijeti!” – vrisnula sam gotovo zdvojno. Pitanje se ponovilo i treći put. Sada mi je došlo pred oči kako se otac gotovo uvijek vraćao pijan kući, kako je bučio, bio grub s mamom, kako nas je sramotio pred ljudima i doveo na prosjački štap, pa sam uzviknula: “Meni je svejedno. Neka umre!”

Kada je drugo jutro mama htjela pospremiti očevu sobu, vrata su bila zaključana. Oko podneva silom su ih otvorili. Otac je ležao na krevetu na pola obučen – mrtav. Udarila ga je kap. Tako sam izgubila oca.

Marta K. i ti nagovorili ste me da pristupim u Organizaciju katoličkih djevojaka. Predavanja koja sam tamo slušala, meni su bila dosadna. No priredbe sam voljela.

Sjećaš se da sam brzo u njima preuzela glavne uloge. To je laskalo mojoj samodopadnosti. I izlete sam voljela. Nekoliko puta sam se čak dala nagovoriti da pristupim ispovijedi i Pričesti. Na ispovijedi nikada nisam imala što reći. Nisam se osjećala grješnom. Ti si me često opominjala: “Ana, ako ne budeš molila, propasti ćeš.” Uistinu, malo sam molila i to vrlo nevoljko. Imala si pravo. Doista, svi mi koji smo u paklu, ili nismo uopće molili, ili smo molili premalo. Molitva je prvi odlučan korak prema Bogu. Posebno molitva Onoj koja je bila Majka Isusova, a čije ime mi ovdje u paklu nikada nećemo izgovoriti. Molitva njoj upravljena oduzme vragu više duša, nego što mu ih osiguravaju najveći grijesi.

Nastavljam bjesneći, molitva je nešto najlakše što čovjek može učiniti na zemlji. Upravo zato jer je laka, Bog je uz molitvu vezao spasenje. Tko redovito moli, tome Bog malo po malo daje toliko milosti i snage da će se podići iz grijeha, pa makar u njih utonuo do grla. Posljednjih godina moga života na zemlji nisam uopće molila. Nikada. Tako sam temeljito upropastila milosti, bez koje nema spasenja. Mi ovdje ne primamo nikakvih milosti. Podrugljivo bismo ih odbili, kada bi nam i bile ponuđene. Tu nema nikakvih promjena, Klara! Kod vas na zemlji čovjek može pasti iz milosti u grijeh, bilo iz slabosti, bilo iz pakosti. Iz grijeha se može opet podići do nevinosti. Sa smrću sve prestaje. Čak i u odmaklim godinama promjene postaju sve teže i rjeđe. Istina je da se čovjek do zadnjeg trenutka može opredijeliti za Boga ili protiv Njega.. Ali redovito se događa da on u zadnjem času hoće ono što je htio čitav život. Dobra ili slaba navika mu je druga narav, koja ga tada povuče za sobom.

Tako se dogodilo i sa mnom, koja sam živjela potpuno odvojena od Boga. Zato sam se pri zadnjem pozivu milosti odlučila protiv Njega. Nije bilo sudbonosno to što sam griješila, nego što se nisam htjela grijeha osloboditi. To, to!

Sjećam se da si me više puta nagovarala neka slušam propovijedi, čitam dobre knjige, vjerske časopise. Odgovarala sam: “Nemam ti ja za to vremena.” Nisam htjela uznemirivati ionako uznemirenu nutrinu.

Brzo sam se zasitila Organizacije katoličkih djevojaka.. Osjećala sam da tamo ne pripadam jer mi nije bilo stalo da se poboljšam. Ti to nisi slutila, mada si primjećivala da sam nezadovoljna i nesretna. Govorila si mi: “Ispovijedi se, pa će sve biti dobro!” Slutila sam da je tako. Ali svijet, tijelo i vrag držali su me već tada čvrsto u svojim pandžama.

U upliv vraga na čovjeka ja nisam nikada vjerovala. Sada ti potvrđujem, da takve kakva sam bila ja vrag ima čvrsto u svojoj vlasti. Samo mnoge molitve, žrtve i trpljenja mogle bi ih istrgati iz njegovih kliješta. A i to bi išlo polagano. Istina je da i danas ima opsjednutih, kakvih je bilo u Isusovo vrijeme. Vrag doduše ne može posve oduzeti slobodnu volju onima koji mu se predaju, ali Bog dopušta da se Sotona ugnijezdi, malo po malo u dušama onih koji tvrdoglavo odbijaju milost. Mi prokleti mrzimo i vraga. Ali on nama ugađa na taj način što nastoji da sve vas dovuče ovamo.

Vi tu strahotu ne možete razumjeti. Vrazi se roje svijetom kao komarci. Ljudi zbog zaslijepljenosti to ne vide. Nama nije lakše kad koja duša prispije u pakao. Naprotiv, to povećava naše muke. Ali mržnja, mržnja je naša bit i mi je ostvarujemo cijenom vlastitog trpljenja. Zar nema takvih slučajeva i kod vas u svijetu?

Iako sam bježala od Boga, On me trajno tražio. Po naravi sam bila čovjekoljubiva, rado sam učinila kakvo dobro djelo. Time sam utirala put milosti i svraćala na sebe Božju pozornost. Koji put me Bog zvao u Crkvu. To mi je izgledalo kao tuga za domovinom. Kada sam nakon napornog rada u uredu vodila brigu o bolesnoj majci, ti su Božji pozivi bili još jači. Kada ti je jednom uspjelo da me odvedeš u Crkvu, bila sam toliko potresena, da sam skoro doživjela svoje obraćenje. Zaplakala sam, no već u slijedećem trenutku nisam tu želju osjećala. Pšenicu je gušilo trnje. S izgovorom da je vjera samo nekakvo čuvstvo, ja sam taj poziv milosti lako otklonila. Jednom si me napala što sam pred Tabernakulom samo izvela nekakav pokret, a nisam se poklonila. Ti si to pripisala mojoj lijenosti. Nisi slutila da ja već tada nisam uopće vjerovala u Kristovu prisutnost pod prilikom kruha. Sada vjerujem Klara, jer je to tako i ja vjerujem, kao što čovjek vjeruje u oluju koju je proživio.

U međuvremenu stvorila sam sebi vjeru po vlastitom ukusu. Prihvatila sam mišljenje – koje je u našem uredu bilo u modi – da ljudska duša nakon smrti seli iz stvorenja u stvorenje i tako nastavlja život u beskraj. Tako sam ja riješila pitanje o zagrobnom životu i posve stišala glas savjesti.

Zašto mi nikada nisi spomenula Kristovu prispodobu o bogatašu i siromahu Lazaru, u kojoj stoji da je duša jednoga odmah nakon smrti otišla u pakao, drugoga u Nebo? No mislim da ni time ne bi ništa postigla. Sama sam sebi stvorila nekakvog Boga koji je bio dovoljno dalek da ne osjećam nikakvu obvezu prema Njemu. Takav Bog nije imao nikakvog neba da mi ga dade i nikakvog pakla da me u nj strmoglavi. Častila sam ga tako da sam ja njega ostavila na miru i on mene. Što čovjek želi, rado vjeruje da je tako. Tokom godina u meni se učvrstilo uvjerenje da je ta vjera prava. Tako se dalo nesmetano živjeti. Po vlastitoj volji i ukusu. Jedno bi mi ipak slomilo vrat: teško i dugo trpljenje. A ono nije ni od kuda dolazilo. Sve mi je išlo glatko. Bilo mi je lijepo. Razumiješ li sada što znači izreka: Koga Bog ljubi, onomu šalje stradanja?

Bio je lijep proljetni dan. Katolička liga priredila je izlet. Ponavljam – izlete sam voljela. Ali me uvijek smetalo ono vjersko blebetanje i posjet svakoj crkvi na koju smo naišli na putu. Već tada mene nije zavodila Gospina slika na oltaru. Jedna druga slika kraljevala je na oltaru mojega srca: Maksova slika iz susjedne trgovine.

Upravo te nedjelje Maks me pozvao na izlet. Djevojka s kojom je redovito odlazio, bila je u bolnici. Pristala sam, otišla sam s njim. Bio je ljubazan prema svakoj djevojci, a ja sam htjela da takav bude samo sa mnom. Ne, njegova žena, nego njegova jedina žena. to sam htjela biti. Za vrijeme izleta Maks me upravo obasipao ljubaznošću i duhovitošću. Nije mi bilo dosadno kao na izletima s Katoličkom ligom.

Drugo si mi jutro predbacila zašto nisam išla s vama na izlet. Tvoje prvo pitanje je bilo: jesi li bila na misi? Smiješno! Ta dogovorili smo se da idemo vrlo rano. Sjećaš li se što sam ti odgovorila? Dobri Bog nije tako uskogrudan i sitničav kao tvoji župnici. Sad kažem: Bog uza svu svoju dobrotu, više zahtijeva nego svi tvoji duhovnici zajedno. Ali nakon prvog izleta s Maksom , još jednom sam došla u Društvo. Bilo je to o Božiću, na priredbu. Nešto me je tamo vuklo, no dušom sam se bila već posve odijelila. Kino, ples, izleti – to se smjenjivalo jedno za drugim. Nekoliko puta sam se s Maksom posvađala. Pogotovo kada je njegova bivša djevojka izašla iz bolnice i podivljala kada je saznala za mene. Užasno me napala. Ostala sam mirna i dostojanstvena. To je Maksu imponiralo, pa se posve odlučio za mene. Govorila sam o njoj hladno s izvjesnim razumijevanjem, ali otrovno. Ocrnjivala sam je. To je najbolja priprava za pakao – sotonizam u pravom smislu riječi. To ti pripovijedam da vidiš kako sam se definitivno od Boga odvojila.

Moj konačni otpad od Boga bio je u tome što sam čovjeka postavila na Njegovo mjesto. Ništa ne može ukloniti tako temeljito Boga iz našega srca kao ljubav prema osobi drugog spola, ako se ona sastoji samo u putenoj sferi. U tome je njezina strahota i otrov. Moje obožavanje Maksa postala je moja nova vjera. Borila sam se protiv Boga. Ti toga nisi bila svjesna. Smatrala si me još vjernicom. Ja sam to i htjela. I crkveni porez sam redovito plaćala. Neko osiguranje i s te strane mislila sam neće škoditi. Tvoji odgovori često su bili izvrsni, ali ja sam ih otklanjala. Ti jednostavno nisi smjela imati pravo.

Pred udaju bila sam još jednom na Ispovijedi i na Pričesti. Tako je bilo propisano. Učinili smo to oboje. Zašto ne? Formalnost je formalnost. Ti takvu ispovijed smatraš nevrijednom. U redu, ali ja sam i nakon takve Ispovijedi imala mirnu savjest. To je bila moja zadnja sveta Pričest. Nedostojna. S Maksom sam lijepo živjela. U svemu smo se slagali. I u tome da život ne opterećujemo djecom. Maks je ipak htio barem jedno dijete, ali sam mu ja i tu želju izbacila iz glave. Lijepa odijela, elegantno pokućstvo, barovi, izleti automobilom i slične zabave – za to sam živjela. Svake nedjelje nekamo smo skupa odlazili. Ali, priznajem ti, nisam bila sretna, mada sam se uvijek slatko smiješila. Nešto me izjedalo u duši. Uvijek sam željela da nakon smrti za koju sam mislila da je vrlo daleko, ne bude ničega. Karakteristično? Istina je ono što sam jednom čula na propovijedi, da Bog za najmanje dobro djelo koje čovjek učini uvijek plati na ovaj ili onaj način. Kada zna da neće moći platiti na drugom svijetu, učini to na ovomu. Tako sam nenadano naslijedila veliki imetak od neke tetke. Muž je dobio veću plaću, tako da smo upravo sjajno živjeli. Svi ljudi s kojima smo se družili živjeli su kao i nas dvoje.

Ako smo koji put na izletu posjetili koju crkvu, u njoj su nas zanimale samo umjetnine. Ako se koji put u meni pojavilo kakvo pobožno čuvstvo, brzo sam ga odagnala. Tako sam svaki poziv milosti brzo uklonila. S posebnim užitkom sam ironizirala srednjovjekovne slike koje su prikazivale pakao: vrag na ražnju peče duše koje cvrlje na žeravici, dok mu drugi đavoli dovode nove žrtve. Klara, pakao je moguće slikati, ali ga nije moguće naslikati. Sve ljudske predodžbe o njemu nisu ni sjena njegove stvarnosti.

Sjećaš li se kako smo jednom raspravljali o paklu? Ti si ga opisivala kao vatru koja sažiže. Tada sam ti gurnula pod nos upaljenu šibicu i zapitala: Da li tako smrdi? Ti si šibicu lako ugasila. Ovdje vatru nitko ne može ugasiti. Kažem ti, vatra o kojoj govori evanđelje na znači samo grižnju savjesti. Vatra je vatra. Doslovno treba shvatiti što je Onaj rekao: “Idite od Mene, prokleti u oganj vječni!” Doslovno. Da, ova je drukčija vatra nego vaše na zemlji, ali je vatra. Vama je naše stanje posve neshvatljivo. Ali naša najveća muka sastoji se u tome što nikada nećemo vidjeti Boga. Čudno, da te u vječnosti trajno muči ono za što ti na zemlji nije bilo stalo. Ali tako je to. Dok nož leži na stolu čovjek se ne uzrujava, ne osjeća njegovu oštrinu. Ali zarini mu ga u srce, pa će osjetiti što je njegova oštrina. Tako je sa nama. Sada u vječnosti osjećamo gubitak Boga, dok smo na zemlji to samo izdaleka gledali.

Svi prokleti u paklu jednako ne trpe. Katolici trpe više nego drugi, jer su imali više milosti koje su proigrali. Trpi više onaj tko je više znao. Tko je griješio iz zlobe teže pati od onoga tko je griješio iz slabosti. Ali nitko ne trpi više nego što je zaslužio. O, da to nije tako! Barem bi opravdano mrzila! Ti si mi nekoć govorila da svatko svjesno odlazi u pakao. Smijala sam se tome. Smatrala sam: u pravi čas već ću sebi nekako pomoći. A ipak sam svjesna istine koju sam koji put u sebi ponavljala. Ano, ako iznenada umreš, otići ćeš Bogu nespremna. snosit ćeš posljedice. Nisam se obratila. Zla navika me je povukla. Povratak je sve teži, što je čovjek stariji. Tako me je smrt zatekla nepripravnu.

Pred tjedan dana, govorim po vašem načinu brojenja, jer je ovdje sve drugačije otišla sam sa mužem na izlet. Bila je nedjelja, posljednji dan moga života. Uživala sam. Bio je prekrasan sunčani dan. Obuzeo me poseban osjećaj sreće i zadovoljstva. Kada smo se navečer vraćali kući, moj je muž izgubio vlast nad volanom, jer ga je zaslijepio automobil koji je dolazio iz suprotnog pravca. Tresak . . . . i vrisak: Isuse! Nije to bio pobožan zaziv, nego spontani krik, nastao iz straha. Osjetila sam užasnu bol. Što je ona prema ovim mukama! Zatim mi se sve zamračilo. Zanimljivo. Onoga jutra kada sam se spremala na izlet, sijevnula mi je misao: nedjelja je, kako bi bilo da još jednom odemo na misu? Zvonilo je i kao da me je dozivalo. Presjekla sam misao sa jednim odlučnim: ne! Kako to da jednom zauvijek ne mogu to izbiti iz glave? Što je bilo poslije smrti, preuzimam posljedice. Sada ih snosim.

Što se sa mnom dogodilo nakon smrti, ti to znaš. Ja ne znam. Mi redovitim putem ne možemo znati što se zbiva na svijetu. Ali znam da sam se u trenutku odvajanja duše od tijela našla u nekoj svjetlosti koja zasljepljuje. Dogodilo se kao u kazalištu, kada se sva svjetla u kazalištu ugase. Osvijetljen je samo prizor na pozornici, prizor moga života. Duša mi se ukazala u zrcalu: sve prezrene milosti od prve mladosti do zadnjega “ne”, što sam ga izgovorila u nedjeljno jutro. Osjećala sam se kao zločinac pred kojim defiliraju njegove žrtve. Da žalim? Ne! Da se sramim? Ne! A ni izdržati nisam mogla pred licem Boga, kojega sam prezirala. Tako je ostao samo – bijeg. To je bio Posebni sud. Na onom istom mjestu gdje je ostalo ležati moje mrtvo tijelo. Nevidljivi Sudac rekao je: Idi! Kao jezičac svijetlo-plavičastog plamena, pala sam u pakao.”

Advertisement

Vijesti

Milorad Popović: Suverenisti moraju čvrsto stati i ujediniti se da spriječe posrbljavanje Crne Gore

Published

on

Posrbljivanje Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, bit će sve agresivnije i brutalnije, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer etnički i klerikalni fašizam, rasizam i šovinizam i da hoće ne mogu se obuzdati: oni nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom.

Doktrinarne zablude su najgore od svih pogrešnih pretpostavki: one su najčešće odraz neznanja – krivog znanja – predrasuda, indoktrinacije ili dugotrajnih navika.

Milorad Popović

Ni nakon pobjede velikosrpskih stranaka 30. kolovoza 2020., na krilima tzv. Moleban revolucije, subjekti koji su predvodili suverenistički pokret na referendumu 2006., njima bliski mediji i intelektualci, uglavnom nisu uvidjeli svoju temeljnu pogrešku, zbog koje se pobjednički referendumski blok nakon 2010. počeo urušavati i gubiti snagu.

U sudaru zaostale, ali kompaktne ideološko-političke grupacije čija su središta u Beogradu i Moskvi, s tzv. reformistima- multinacionalnom koalicijom Zapadnog usmjerenja – nadjačali su rusko-srpski populisti, na sličan način kao 1989., tijekom Antibirokratske revolucije.

Albancima povjereni prljavi poslovi

Protagonisti i ideolozi Moleban revolucije, kao i njihovi prethodnici iz vremena AB revolucije, imali su dominantan ideološko-propagandni narativ o borbi protiv kriminala i korupcije te očuvanju „svetinja“. Među brojnim bizarnim podudarnostima dva “događanja naroda” danas je posebno zanimljivo da su tvorci Moleban revolucije, kao i njezine prethodnice osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu, najprljavije poslove povjerili dvojici etničkih Albanaca.

Ergo, Crna Gora je danas, za razliku od republika u okviru socijalističke Jugoslavije, nominalno nezavisna država, ali na čelu države, Vlade i Skupštine Crne Gore, i na svim vitalnim mjestima u domeni kulture, obrazovanja, medija, diplomacije, pravosuđa, tužiteljstva, sigurnosti i obrane, postavljeni su kadrovi koji su se politički – i drugim sredstvima – borili protiv crnogorske državne samostalnosti.

Dakle, režim u Podgorici, u maniri kolonijalnih i autoritarnih antidemokratskih i antizapadnih sustava, metodom batine i mrkve pacificira suverenističko javno mnijenje i dodatno zastrašuje dezorijentirane oporbene stranke.

Davali su lažna obećanja DPS-u i SD-u da će ih pozvati u koaliciju, dok su u isto vrijeme egzemplarno hapsili i mučili utjecajne suce i tužioce, direktore, akademike i policijske dužnosnike koji su personificirali bivši režim. Neki od njih mjesecima se drže u zatvoru, bez optužnice i sudske presude.

(Najočitiji primjer političkog utjecaja u represivnim i pravosudnim procesima je ukidanje prvostupanjske presude Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću za pokušaj državnog udara, dok je njihov tužitelj Saša Čađenović u istražnom pritvoru. Petnaestomjesečni pritvor od strane nove vlasti Veselin Veljović, bivši ravnatelj policije – kojemu su srpski nacionalisti posebno zamjerali sudjelovanje u prosvjedu povodom inauguracije mitropolita SPC Joanikija – bio je izložen mučenju i ponižavanju kakvo se nije primjenjivalo ni u Staljinovom gulagu: teško bolesnog su ga lancima vezali za bolnički krevet!?)

Osim toga, legalizirano je svakodnevno javno medijsko negiranje i vrijeđanje crnogorske povijesti, kulture i nacije, a s druge strane, kriminalizirani su javni istupi i tekstovi književnika, sveučilišnih profesora, novinara i njihova reagiranja na očigledan šovinizam i klerofašizam.

Dakle, sudski procesi i najave tužbi protiv Sretena Vujovića, Bobana Batrićevića, Antene M, Pobjede nisu hirovi pojedinih tužitelja, već dio smišljenog plana zastrašivanja i slamanja svakog otpora velikosrpskom nacionalizmu, njihovog strateškog plana za konačno rješenje crnogorskog pitanja.

U tom kontekstu valja razumjeti i pripremu likvidacije Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao i činjenicu da u posljednje četiri godine PEN, CDNK, DANU i druga esnafska umjetnička udruženja nisu dobila nijednu eura iz državnog proračuna.

Diskriminirani su i istaknuti crnogorski kulturni stvaraoci, izdavači i časopisi koji su od vitalnog značaja za afirmaciju novijeg književnog i umjetničkog stvaralaštva. I u širem društvenom kontekstu provodi se sustavna diskriminacija građana crnogorske, bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti.

Mnogi građani su profesionalno degradirani – ili ostali bez posla – jer nisu iskazivali lojalnost vlastima, srpskoj crkvi i pripadnost srpskom narodu. Osim toga, vlasti su dale ultimativni zahtjev da se popis stanovništva provede u prosincu, usred zime, što je nedvojbeno motivirano namjerom da se krivotvori nacionalni sastav Crne Gore, odnosno da se smanji broj nacionalnih Crnogoraca u odnosu na nacionalnim Srbima.

Drugim riječima, Crnogorci su relativno većinski i državotvorni narod u Crnoj Gori i imaju manje građanskih i kulturnih prava nego bilo koja manjina u demokratskim europskim zemljama. (U malim zemljama s autoritarnim naslijeđem, gdje prevladava predmoderni imperijalizam u susjedstvu, pripadnici ugrožene nacije postaju apatridi: ljudi bez prava i časti.)

Strategija srbizacije Crne Gore uglavnom je gruba i nasilna, ali je nakon brojnih poraza u posljednja tri i pol desetljeća u nekim sferama postala fleksibilna, s dvostrukim standardima. Aktualni čelnici i ministri u Podgorici, njihova diplomatska logistika, svim silama pokušavaju zapadnim političarima i medijima pokazati da su prodemokratski i proeuropski, dok u unutarnjoj politici bespogovorno slijede direktive Srbije, SPC i srpske sigurnosno-propagandne službe zadužene za degradiranje, obesmišljavanje i onesposobljavanje svih autentičnih proeuropskih subjekata u sferi politike i civilnog društva.

Propagandni obrazac njihove medijske mašinerije prilagođen je mentalitetu ovdašnjeg gledišta: nacionalni Crnogorci se ne mogu optužiti za zločine nad Srbima, niti za vjerski fundamentalizam, i zato ideju  crnogorskog suverenizma izjednačavaju s “korumpiranim Đukanovićevim režimom”.

Drugi, klasični velikosrpski propagandni narativ je da je crnogorska nacija stvorena i osmišljena u ideološkim laboratorijima Kominterne i Vatikana, kako bi se razbilo srpsko nacionalno i nacionalno jedinstvo.

Za političku desubjektivizacije Crne Gore, nacionalnu asimilaciju Crnogoraca, pretvaranje građanske, multikulturalne države u zemlju „srpsko-ruskog svijeta“, s obzirom na još svježa sjećanja na ratne zločine u četiri rata koje je inicirao velikosrpski nacionalizam, ideolozima aktualnog režima je za strateško preoblikovanje društva i države važno pridobiti vodstva manjinskih naroda, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Odnosno, savez rukovodstva nacionalnih nesrpskih stranaka sa suverenističkim Crnogorcima, koji je uspostavljen 1997. godine, treba po svaku cijenu raskinuti.

Tako planirana koalicija velikosrpskih stranaka proizašla iz Moleban revolucije s glavnim nacionalnim strankama Bošnjaka i Albanaca – od nacionalnih nesrpskih stranaka, jedino rukovodstvo HGI-a i DUA-e ne pokazuje nikakve namjere biti dio osovine koju personificira Andrija Mandić – imao bi dvostruki učinak. Donekle bi relativizirali nacionalističku pozadinu Bečića, Milatovića i Spajića – dijelom i Mandića – i, po uzoru na Sandžak, učinili monetama za potkusurivanje tradicionalne politike Beograda.

Ipak, nemali dio odgovornosti za sadašnje stanje snose građanske stranke čiji su glasači pretežno crnogorski nacionalnosti. Jer, prije svega, DPS, kao najjača partija opozicije, nije izvukao pouke iz poraza 2020.

Dopustili su Spajiću da ih, u dogovoru s Bečićem i Mandićem, vuče za nos: oni bi tobože postali podobni za koaliciju ako smijene svoje bivše dužnosnike koji su u javnom mnijenju poznati kao korumpirani. Neiskusni čelnici DPS-a nisu shvatili da stranka za koju glasa većina nacionalnih Crnogoraca može biti podobna sadašnjoj vladajućoj strukturi – točnije njihovim mentorima iz Beograda i Moskve – samo ako se javno odrekne programskih političkih principa, prije svega. afirmaciju crnogorskog identiteta, te se uklopiti u netransparentnu opstrukciju zapadnih integracija. (DPS-ov najveći zločin, za koji se dugo moraju okajati, jeste to što su predvodili pokret za nezavisnost.)

Stoga se u dijelu javnosti sve glasnije postavlja pitanje: ima li sadašnje rukovodstvo suverenističkog bloka sposobnost da Crnu Goru vrati na kolosijek sekularne, građanske, mediteranske i prozapadne politike? Ima li intelektualnog potencijala, jake volje i dovoljno akcijskog jedinstva koje će, urbi et orbi, jasnim činjenicama, hrabro i beskompromisno, predočiti javne i prikrivene manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji ugrožava državnost, ustavni poredak, ljudska prava i građanski mir u maloj mediteranskoj republici?

U fokusu javnog mnijenja je i pitanje: ima li među suverenistima dovoljno pameti da se spriječi namjera čelnika pojedinih stranaka nacionalnih manjina u njihovoj samoubilačkoj namjeri da se pridruže snagama čiji je krajnji cilj ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore?

Nužnost formiranja suverenističke fronte

Da bismo razumjeli glavne političke tokove suvremene Crne Gore, u našoj javnosti, ali i u stručnim inozemnim krugovima, važno je najprije prihvatiti i proučiti jednu zanimljivost koja je bila nepoznata u povijesti modernih europskih država. Naime, predsjednik države, Vlada i Skupština pripadali su bloku koji se borio protiv neovisne i međunarodno priznate Crne Gore. Tako su čelnici sadašnjeg režima, njihovi ministri i zamjenici, trenutno prisiljeni ljuljati neželjeno dijete, tražeći način da ga se riješe.

Relativiziranje ključne činjenice – u domaćoj i međunarodnoj javnosti – da su sadašnji vlastodršci Crne Gore po svom mentalitetu i političkom kapacitetu slični kolonijalnim namjesnicima u zemljama trećeg svijeta dovelo je do zamagljivanja inače mutne političke crnogorske stvarnosti, a presudno je utjecao na nepostojanje jasne strategije obrane temeljnih nacionalnih interesa: izazvao apatiju, izostanak organiziranog otpora pri satiranju svih elemenata državnog suvereniteta, građanskog duha i nacionalnog identiteta.

Da bi se zbunjenost i osjećaj nemoći suverenističkog bloka zamijenio borbenim i kreativnim aktivizmom, potrebno je potpuno promijeniti dosadašnji ideološki i politički raison d’etre. Po redu stvari, prvo bi iz Skupštine Crne Gore trebale izaći suverenističke stranke: zbog potpune klerikalizacije građanskog društva i sustavne nacionalne diskriminacije, koja se ogleda u nekažnjivosti zločina na temelju vjerske i nacionalne mržnje, skrnavljenja državnih simbola te grubo kršenje Ustava Crne Gore od strane javnih dužnosnika, uključujući i predsjednika državnog parlamenta.

Nakon izlaska iz Sabora potrebno je formirati programsku koaliciju suverenističkih stranaka koje su istinski proeuropske i pronatovske. Jer ekonomska i propagandna moć velikosrpskog bloka, koji je filijala Beograda i Moskve, toliko je nesrazmjerna u odnosu na zadrte independiste da svaku pojedinačnu stranačku politiku suverenista čini gubitničkom. (Osnivanje novih partija, od bivših članova DPS-a, SDP-a, LSCG, URA-e, samo dodatno rasipa glasove tradicionalnih suverenističkih glasova.)

No, ni ujedinjenje političkih stranaka, bez aktivne potpore cjelokupnog civilnog društva i dijaspore, nema dovoljno snage da preokrene unutarpolitičku situaciju niti da stranim centrima moći koji se bave balkanskim zemljama autoritativno predoči stvarno stanje stvari.

Zato je potrebno osnovati Crnogorski kongres koji bi okupio političke stranke, nevladine udruge, kulturne i znanstvene udruge i ugledne pojedince iz zemlje, a iz inozemstva nacionalne zajednice iseljenika porijeklom iz Crne Gore, uspješne poduzetnike i javne osobe, kao i strance koji su prijatelji naše države. U tom kontekstu, s obzirom na to da su oporbeni mediji, organizacije i pojedinci koji afirmiraju crnogorsku kulturu getoizirani i bez podrške države, potrebno je uspostaviti nacionalnu fondaciju za kulturu i medije.

Jedinstveni suverenistički blok stvorio bi potrebnu sinergiju, akcijsko jedinstvo čiji spontani bunt na velikim skupovima nakon 30. kolovoza 2020. i prosvjeda na Belvederu 2021. do sada nije imao tko artikulirati i povesti. Jasna ideološko-politička polarizacija između velikosrpskih nacionalista i prozapadnih suverenista utjecat će na smanjenje prostora za mešetare koji zbog osobnih interesa radije ulaze u vladu, a pomoći će stranim centrima koji odlučujuće utječu na Balkanu, kako bi razjasnili svoju sliku o tome da je u Crnoj Gori prije svega u pitanju konceptualni i svjetonazorski sukob rusko-srpske i proeuropske politike, a ne samo borba za goli interes i moć.

Dakle, spomenuti nesrazmjer u broju, ekonomskoj moći i drugim resursima između vladajuće strukture i onih koji se bore za nacionalni opstanak i univerzalna ljudska prava nužno nameće organizirano i kontinuirano uključivanje dijaspore: broj građana porijeklom iz Crne Gore u Europi i oba Amerika je veća od onih koji žive u domovini. Stoga je u Crnogorski kongres, kao krovnu organizaciju, potrebno uključiti sve Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, koji imaju živo sjećanje i emociju prema svojoj zemlji porijekla.

Sinergija demokratske oporbe s dijasporom, između ostalog, trebala bi se temeljiti na otvaranju ureda u nekoliko velikih svjetskih centara – Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Rimu – koji bi svjetsku javnost informirali o stvarnom stanju u Crnoj Gori. (Model stranih predstavništava danas prakticiraju katalonski independisti, a dvadesetih godina prošlog stoljeća raštrkana crnogorska emigracija imala je svoje odbore – u kojima su bili i utjecajni stranci – u Rimu, Ženevi, Parizu, Londonu, Bologni, Buenos Airesu, Torontu.)

 Perspektive suverenističke borbe

Danas je stanje u razjedinjenom političkom bloku koji je pobijedio na referendumu 2006. godine slično kao na području nakon velike elementarne nepogode: vlada nered, dezorijentiranost, apatija, bez sposobnosti strateškog promišljanja. Postavlja se pitanje ima li Crna Gora političku i intelektualnu elitu koja će razumjeti dosadašnje zablude i znati iskoristiti komparativne prednosti, jer je sadašnja situacija ipak neusporedivo povoljnija nego, na primjer, 1920. ili 1990. godine?

Nominalni državni suverenitet i članstvo u NATO-u otvaraju širok manevarski prostor za učinkovitu borbu, koja će prisiliti režim na određene iznuđene poteze: da se jasnije očituje o unutarnjim prijeporima izazvanim uplitanjem antieuropskih centara moći, koji uzrokovat će diferencijaciju, političke sukobe i pokazivanje pravog političkog lica.

Dakle, čelni ljudi aktualnog režima, njihovi suradnici i savjetnici, neće se moći predugo skrivati ​​iza lažnih građanskih i demokratskih narativa – to im neće savjetovati ni vanjski mentori – jer većini se žuri. dovršiti nacionalnu asimilaciju Crnogoraca i imati neobuzdani animozitet prema državi koju predstavljaju.

Uostalom, Mandićevo postavljanje srpske zastave u parlamentu i proslava Dana državnosti Srbije u Pljevljima nisu izolirani incidenti, već su dio smišljenog plana pripreme javnog mnijenja za promjenu Ustava, koja će Crnu Goru simbolično i jezično definirati kao država srpskog naroda. Stoga će srbizacija Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve agresivnija i brutalnija, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer, etnički i klerikalni fašizam, rasizam, šovinizam ne mogu se čak ni da hoće samo sebe zauzdati: nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom, odnosno neprijateljskim vatikansko-komunističkim zamorcem koji je stvoren samo da razbije jedinstvo srpskog naroda.

No, upravo će žestoki napadi na crnogorsku državu i naciju pokazati koliko su utemeljena mišljenja raznih Rakovića da su Crnogorci izgubili povijesnu vitalnost i smisao postojanja. Pokazat će se, naime, je li u Crnoj Gori, u znatno boljem položaju – s neusporedivo više resursa i boljom vanjskopolitičkom situacijom nego što je bila u prethodnim stoljećima – ostalo nešto od stare borbenosti, političke budnosti i strateškog smisla. Odnosno, hoće li sadašnji stranački čelnici nastaviti politiku sitničarenja i konjunktura ili će osobne i stranačke konjunkture i ambicije podrediti općim interesima. I ima li u intelektualnom miljeu, u građanskom društvu, dovoljno samosvjesnih osoba koje će, bez obzira na razna iskušenja, izdržati u ovoj neravnopravnoj, ali časnoj i izazovnoj borbi.

Vjerujemo da ih ima i da će ih biti više nego danas, jer opstanak suverene, građanske Crne Gore i crnogorske nacije nije partijsko pitanje, nije samo političko pitanje – ono je pretpolitičko – jer zadire u sva područja intimnog, kulturnog i društvenog života.

Zato se u tu borbu moraju aktivno uključiti civilni sektor, nevladine udruge, kulturne ustanove, cehovske udruge, utjecajni javni dužnosnici koji će ukazivati ​​na retrogradnu nacional-šovinističku ideologiju koja konstantno provodi političku, nacionalnu, jezičnu i vjersku diskriminaciju. .

U tom smislu, važno je zapamtiti da se Europska unija temelji na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima. Zato bi osmišljena i kontinuirana kampanja – posebno u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu – mogla vjerodostojno pokazati da je današnja Crna Gora, koju personificiraju Mandić, Bečić, Milatović, Spajić, zapravo balkanska Bjelorusija, zloćudna sama sebi i svojim Komšijama. (Ovo pitanje ima i važan geopolitički aspekt: ​​Rusija se namjerava instalirati u Sredozemnom moru preko Srbije, kako bi se infiltrirala u jedini pomorski prostor, od Portugala do Sirije, koji nije pod kontrolom NATO-a.)

U tom kontekstu važnu ulogu trebale bi preuzeti domaće organizacije za ljudska prava: uz nacionalni PEN klub, koji predstavlja dio međunarodnog društva pisaca i novinara sa središtem u Londonu, Crnogorski helsinški komitet i druge udruge koje se bave ljudskim pravima, trebali bi u svakoj općini u Crnoj Gori imati suradnike koji će informirati o pojedinačnim diskriminacijama na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Pokret otpora protiv pretvaranja Crne Gore, de facto i de iure, u srpsko-rusku koloniju, treba graditi i kroz druge vidove otpora: na društvenim mrežama, sindikalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima. Također je važno ostati otvoren prema svima onima koji programski promiču građanske i multikulturalne vrijednosti, mediteransku i prozapadnu orijentaciju, bez obzira jesu li u nekom trenutku izgubili orijentaciju i ušli u razne aranžmane s nacionalnim hegemonima. Posebno je važno biti osjetljiv na manjinske stranke, jer je dominantna većina njihovih birača uvijek bila za samostalnu, višenacionalnu državu. Stoga je opravdano očekivati ​​da će u jednom času shvatiti da su možda postali moneta za potkusurivanje neprijateljima Crne Gore.

Jer neće proći mnogo vremena kada će postati jasno da su pozivi Andrije Mandića, Bečića, Milatovića, Jokovića i ostalih velikosrpskih političara na „nacionalno pomirenje“ samo demagoške floskule, čiji je pravi cilj isključivo „pomirenje u Srbiji“, u kojoj bi manjine narodi u Crnoj Gori imali status Bošnjaka i Albanaca u Srbiji.

Zaključak

Važno ponoviti da se nijedan fašizam, rasizam, šovinizam, imperijalizam, hegemonizam ne može – i kad bi htio – obuzdati. Nema milosti i razumijevanja za sve što je slabije od njega i što mu nije nalik.

Za klasičnog velikosrpskog nacionalista nema prijateljskog i bezopasnog crnogorskog suverenista – bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost – jer oni samostalnu Crnu Goru i Crnogorce smatraju povijesnom i nacionalnom anomalijom. Stoga, kao ni za Andrićevog Karađoza, za njih nema nevinih pobornika nezavisne i demokratske Crne Gore, jer: „Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, loše mislila.“

No, treba priznati da su napadi na crnogorski suverenitet i asimilaciju crnogorske nacije, u posljednje četiri godine, prilično učinkoviti – iako često zbrkani i traljavi – jer su opsesivni i beskrupulozni, a s druge strane, nisu naišli na organizirani otpor u onim sferama gdje se brani nacionalni ponos, oblikuje kolektivno pamćenje i rade planovi. Njihov sadašnji učinak odraz je činjenice da crnogorski suverenisti još nemaju kompaktnu ideologiju, organizaciju, jake vođe, niti strateške saveznike.

Političke stranke su u zbrci i previranju, utjecajni intelektualci još uvijek su spoznajno i emocionalno u sferi jugoslavenstva i komunizma, nedostaju aktivne kulturne institucije.

(Matica crnogorska, jedina kulturna institucija Crnogoraca koja je na državnom proračunu, nema ni kadrovski potencijal ni ambiciju da po definiciji – s obzirom na stupanj nacionalne ugroženosti – okuplja intelektualce koji se zalažu za opstanak crnogorske nacije i stati na čelo masovnog kulturnog pokreta, u svakom dijelu Crne Gore).

Dakle, kada je organizam napadnut smrtonosnom bolešću, on ima dvije kontradiktorne reakcije: da se odupre svom snagom da bi preživio ili da se prepusti bolesti bez otpora. Naredni mjeseci i godine pokazat će: je li ovoj generaciji Crnogoraca još nešto ostalo od onog slobodoumnog nacionalnog genija kojeg su slavili Walter, Puškin, Garibaldi, Lord Gladstone ili su postali zajednica bez  vitalnosti i vizije kojoj prijeti skori nestanak.

PS “Češće se junak želi veselo nasmijati grohotom.”

Unatoč svemu, postoje dobri izgledi da će Crna Gora i Crnogorci preživjeti treći veliki smrtonosni udar velikosrpskog nacionalizma u posljednjih sto godina. Prije svega zato što je velikosrpstvo imitacija ruskog imperijalizma, zapravo pseudo imperijalizma, koji usprkos svojoj opsesivnoj ustrajnosti i nepromišljenosti do sada nije pokazao sposobnost pune asimilacije bilo koje etničke, vjerske i nacionalne zajednice.

I zato – između ostalog – smatram da su Crna Gora i Crnogorci, čiji korijeni sežu u 9. stoljeće i dukljanskog arhonta Petra – koji su preživjeli Bizant, Nemanjiće, pet stoljeća osmanske dominacije na Balkanu, tri vojne okupacije u 20. st. – neće nestati nakon što su pravo na samostalnost izborile država i nacionalni entiteti koji su nastali tek nakon Drugog svjetskog rata.

Milorad Popović/ AntenaM

Continue Reading

Vijesti

ŠTO UČINITI KADA SAKRAMENTI NE BUDU DOSTUPNI?

Published

on

Konferencija o. Rippergera, poznatog američkog duhovnika i egzorcista, o tome – što učiniti kada sakramenti ne budu dostupni?

Jedan od najbitnijih videa za poslušati. Spremite ovaj video, pošaljite onima koji su u vjeri i zapišite dane informacije, trebat će vam.

Prijevod i adaptacija – Izdavačka kuća Kyrios

Continue Reading

Vijesti

Fakti koje mediji svjesno prešućuju o Lordu Jacobu Rothschildu

Published

on

U ponedjeljak je obitelj Rothschild objavila smrt lorda Jacoba Rothschilda. Imao je 87 godina – donosi portal Epoha (autor: Antonio Klasić)

Rothschildi potječu od Mayera Amschela, koji je rođen u Frankfurtu 1744. godine i trgovao je novcem u kući s crvenim natpisom. Njegovih pet sinova osnovali su banke u Frankfurtu, Beču, Napulju, Londonu i Parizu.

No, nije s tim počelo. Rothschildi su bili Hazari koji su prešli na judaizam. To je škakljiva tema – prije nego što shvatite, bit ćete označeni kao teoretičar zavjere ili antisemit – ali Biblija nas upozorava na ljude koji tvrde da su Židovi, ali to nisu.

“Znam tvoja djela, i tvoje nevolje, i tvoje siromaštvo, i tvoje bogatstvo; i znam bogohuljenje onih koji sebe nazivaju Židovima, a to ipak nisu; jer oni su Sotonina sinagoga. – Otkrivenje 2:9

“Poslat ću vam ljude koji pripadaju sotoni. Kažu da su Židovi, djeca Božja, ali su lažljivci. Natjerat ću ih da kleknu pred tvoje noge i neće imati izbora nego priznati da te volim.” – Otkrivenje 3:9.

Nadalje, ne zovu se Rothschild, nego Bauer. Ne samo da su bili uključeni u trgovinu opijumom i robljem, već su također financirali američke kolonije i američki građanski rat. Podržavali su i financirali obje strane. Rat je veliki biznis, a banke odlično zarađuju na kamatama.

Abraham Lincoln je jednom trebao više novca. Kamatne stope njujorških bankara za njega su bile previsoke. Tako je sam počeo tiskati državni novac. Nije naplaćivao nikakve kamate i uspio je izbjeći Rothschilde.

Manje od dva mjeseca prije završetka američkog građanskog rata, predsjednik Lincoln je ubijen. Vidite li ovdje uzorak? Njihova strategija je: izazvati ratove, dati objema stranama zajmove po pretjeranim kamatama, a ako vlade ne mogu vratiti zajmove, Rothschildi instaliraju središnju banku koju su sami stvorili.

Godinu dana nakon osnivanja Federalnih rezervi, američke središnje banke, izbio je Prvi svjetski rat. Rothschildi su financirali obje zaraćene strane. A tko je financirao Osovinu i saveznike u Drugom svjetskom ratu? Pogađate: bankari Rothschild.

Nisu posuđivali samo tijekom Drugog svjetskog rata. U svojoj knjizi “The Mind of Adolf Hitler: The Secret Wartime Report”, psihoanalitičar Walter C. Langer piše da Hitlera nisu samo podržavali Rothschildi, nego je i sam bio Rothschild. Nakon Drugog svjetskog rata osnovana je država Izrael.

Koliko je ljudi umrlo u ratovima koje su financirali bankari? Bez rata, novac presuši. A to je veliki problem za one koji ovise o ratu.

Dana 4. lipnja 1963. predsjednik John F. Kennedy potpisao je dekret kojim je vladi vraćena moć izdavanja novca, što znači da se više nije morala obraćati Rothschildovim federalnim rezervama.

Nekoliko mjeseci kasnije, JFK je ubijen.

U desetljećima koja su uslijedila središnje su banke rasle kao pečurke. Godine 1998. Europska središnja banka osnovana je u Frankfurtu, gdje je i započela.

Činjenica je mnogo no ovo je samo nekoliko najbitnijih koje su izravno utjecale na sudbinu svjeta i živote ljudi. (Antonio Klasić /Epoha.com.hr)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved