Connect with us

Vijesti

Pismo židovskog publicista P.J. Cohena rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Wiesnthal, o velikosrpskoj propagandi i srpskom antisemitizmu

Published

on

Citiram  pismo koje je Philip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, 27. veljače 1992. uputio rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal. U pismu Cohen uspješno raskrinkava velikosrpsku propagandu koja je početkom devedesetih Hrvatsku optuživala za fašizam i antisemitizam. Cohen ističe da je antisemitizam duboko ukorijenjen u povijest Srbije. (hkv)

Philip J. Cohen o velikosrpskoj propagandi i srpskome antisemitizmu

Poštovani rabine Cooper,

U tijeku je kampanja kojoj se želi američku židovsku zajednicu uvjeriti da Srbi vole Židove. U toj se kampanji želi reći i to da u Hrvatskoj postoji rastući fašizam i antisemitizam. Svrha ovoga pisma jest sagledati tu propagandnu kampanju. Ovdje donosim dokaze:

1. Da Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas, 1992.

2. Srpska „ljubav“ prema Židovima politički je motivirana – žele pridobiti simpatije i potporu Židova za srpske terorističke ambicije.

3. Srbi zlorabe žrtve Holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz Holokausta koji se dogodio u Srbiji.

Židovske zajednice koje su živjele na onome dijelu Balkana koji je bio pod osmanskom vlašću stoljećima su uživale relativnu stabilnost i sigurnost. Tome je došao kraj početkom 19. stoljeća, kada se raspalo Osmansko Carstvo i kada se pojavila država Srbija.

Srpsko protjerivanje Židova iz Beograda i okolice počelo je s vladavinom Karađorđa Petrovića, ubrzo nakon uspješnog srpskog ustanka protiv turske vlasti, godine 1804. Kasniji progoni Židova dogodili su se 1846. i 1861. Srpski je antisemitizam snažno došao do izražaja u listopadu 1940., šest mjeseci prije njemačke invazije na Jugoslaviju, kada je srpska monarhija donijela zakon kojim je Židovima ograničila poslovanje i upis na sveučilište (Prilog A). Sljedeće godine, u listopadu 1941., srpske su vlasti, koje su surađivale s nacistima, izdale antisemitske poštanske marke na kojima se prikazuje židovsko-komunističko-masonska zavjera za ovladavanje svijetom. Kao što ih se na tim markama prikazuje, Židovi su bili poniženi, izjednačeni sa zlom i krajnje pokorni. Prilažem jednu uvećanu kopiju tih maraka (Prilog B) i njihov detaljan opis (Prilog C). Srbi već 50 godina nastoje uvjeriti svijet da su sve zlo u Jugoslaviji počinili Hrvati. Istodobno su cijelo to vrijeme nijekali da je ratna vlada Milana Nedića bila fašistička, da je Srbija imala značajnu vojnu i civilnu vlast u vrijeme njemačke okupacije, da je donijela zakone o rasnoj čistoći, da je sudjelovala u uništavanju Židova u Srbiji te da su Srbi imali koncentracijske logore. No, objavljeni i provjereni dokazi, koja je Srbija nastojala sakriti1, jasno pokazuju sve naprijed navedeno. (1)

Slikovni rezultat za srpski regent sa hitlerom
Knez Pavle i Adolf Hitler

Srpska kvislinška vlada iz vremena Drugog svjetskog rata, kojoj je privremeno na čelu bio Milan Asimović, od travnja do kolovoza 1941., a kasnije Milan Nedić, surađivala je s nacistima od početka do kraja. Nedić je osobno blisko surađivao s lokalnim nacističkim dužnosnicima i osobno se sastao s Hitlerom (2) u njegovu zapovjedničkom bunkeru 19. rujna 1943. (Prilog D). U studenome 1941. Mihajlo Olcan, ministar u Nedićevoj vladi, hvalio se u srpskim novinama Obnova da je „Srbiji dopušteno ono što nije dopušteno nijednoj drugoj okupiranoj zemlji, tj. da uspostavi zakon i red vlastitim oružanim snagama“. (3) S nacističkim blagoslovom Nedić je osnovao Srpsku državnu gardu, kao sastavni dio Srpske državne sigurnosti, koja je bila pod zapovjedništvom Dragomira Jovanovića, bivšeg dužnosnika grada Beograda. (4) Drugi čovjek po snazi, odmah iza Nedića, bio je Dimitrije Ljotić, ideolog fašizma koji je, mnogo godina prije nacističke okupacije, osnovao Srpsku fašističku stranku. Ljotić je organizirao srpske dragovoljačke postrojbe, čija je glavna zadaća bila hvatati Židove, cigane i partizane, i odvoditi ih na smaknuće. U siječnju 1942. list Obnova pohvalno je izvijestio o tome kako je 12. postrojba Srpskih dragovoljačkih snaga uhvatila u Nišu sedam Židova. (5) Nisu samo Nijemci ubijali Židove u Srbiji. Tijekom 1941. novine Obnova (6) i Naša Borba (7, 8) objavljivale su članke o tome da su Židovi stari neprijatelji srpskoga naroda te kako Srbi ne bi trebali čekati da Nijemci počnu istrjebljivati Židove. Koncentracijski logor Banjica, u Beogradu, bio je „u vlasništvu i pod upravom“ isključivo Srbije. Pretvaranje tamošnje bivše vojarne 18. pješačke divizije u koncentracijski logor, kao i troškovi rada samog logora financirani su iz proračuna grada Beograda. (9) Zapovjednik toga logora bio je srbijanski policajac Svetozar Vujević. (10) Svi podatci o preživjelima koncentracijskog logora Banjica bili su napisani isključivo srpskim jezikom i ćiriličnim pismom. (11) Ti podatci pokazuju da je kroz taj logor prošlo najmanje 23.697 žrtava.12 Među njima je bilo mnogo Židova, uključujući i najmanje 798 djece. (12)

Srpski su čuvari strijeljali najmanje 120 djece. (13) Jedna je srpska tvrtka bila sklopila s nacističkom Gestapo uredom u Beogradu ugovor za kupnju odjeće židovskih žena i djece (14) usmrćenih u pokretnim nacističkim plinskim kamionima, u kojima su Židove ubijali dok su ih vozili cestama izvan Beograda, 1941. i 1942

kamion-gas-van_small
Dušegupka, kamion-ubica 

U oglasima za novačenje objavljivanim u novinama za srbijanske policijske snage pisalo je da „kandidati ne smiju imati nimalo židovske ni ciganske krvi“. (15) Istodobno je Srpska pravoslavna crkva otvoreno surađivala s nacistima, a velik dio svećenika javno je branio progon Židova. U studenome 1941. srpski pravoslavni svećenik Dušan Popović izjavio je u crkvi Sv. Marka u Beogradu: „Mi smo izdani i prodani. Crv izdaje i korupcije, koji je utjelovljen u judaizmu, prodro je u srž Jugoslavije“. (16) Dana 30. siječnja 1942. metropolit Josif, privremeni poglavar Svete sinode Srpske pravoslavne crkve, objavio je proglas kojim je zabranio prijelaz Židova na srpsko pravoslavlje. (17) Tim je proglasom, izdanim u suradnji s nacističkim okupacijskim vojnim vlastima, spriječen jedan način spašavanja židovskih života. U kolovozu 1942. Nedićevo vijeće ministara donijelo je uredbu kojom je proglašeno da sva židovska imovina u Srbiji postaje vlasništvo Srbije. (18) Istoga mjeseca, dr. Harald Turner, SS-ov opunomoćenik za Srbiju, pohvalio se da je Beograd prvi europski grad koji je postao Judenfrei. (19) Od 11.970 beogradskih Židova samo ih je 1.115 preživjelo rat. (20) Ukupno je istrijebljeno 94% Židova koji su živjeli u Srbiji (21), dijelom zbog visoke razine suradnje srbijanske vlade, Srpske pravoslavne crkve i srbijanske javnosti s nacistima. Na jednom javnom okupljanju u Kruševcu ministar Mihajlo Olcan, koji je surađivao s nacistima, „zahvalio je Bogu što jako snažna šaka Njemačke nije udarila u glavu srpskoj naciji“ nego „u glavu Židovima u našoj sredini“. Olcana je zatim blagoslovio srpski pravoslavni svećenik Hranislav Popović, koji je bio nazočan. (22) Od kraja Drugog svjetskog rata jugoslavenska vlast, u kojoj su prevlast imali Srbi, nije bila prijatelj Izraela ni židovskog naroda. Kada je izraelski predsjednik vlade Ben-Gurion pri put zatražio da Izrael bude primljen u Pokret nesvrstanih zemalja, Beograd je to odbio, jer je bio naklonjen Arapima. Beogradska je vlada godinama pomagala i obučavala teroriste PLO-a. Odmah nakon ubojstva Leona Klinghoffera na brodu Achile Lauro, Abu Abas bio je radosno dočekan u Beogradu. Za vrijeme perzijskog Zaljevskog rata Beograd je podupirao svoga saveznika Irak. Detaljan prikaz jugoslavenske potpore terorizmu sadržan je u jedmom specijalnom Izvješću kongresne radne skupine (Prilog E). Nažalost, antisemitizam i danas ustrajava u Srbiji. List Pravoslavlje od 15. siječnja 1992., službeni list Srpske pravoslavne crkve, objavio je jedan članakpod naslovom: „Židovi opet raspinju Krista“ (Prilog F).

Marke-Srbi ubijaju židove

Četiri antižidovske poštanske marke izložene na Antimasonskoj izložbi koju su u Beogradu od 22. listopada 1941. i 18. siječnja 1942. organizirale srpske vlasti.

Početkom ovoga mjeseca službena novinska agencija Tanjug, sa sjedištem u Beogradu, objavila je da je Rusija priznala Hrvatsku zahvaljujući manipulacijama židovskog lobija. To su komentirale moskovske novine Izvestia (Prilog G). S obzirom na sve izneseno, nepristojno je što je jedan članak dr. Klare Mandić, iz Društva srpsko-židovskog prijateljstva iz Beograda, nedavno naširoko publiciran u židovskim novinama diljem Sjeverne Amerike (Prilog H). U tome članku piše kako su navodno Hrvati u Petrinji, u rujnu 1991., ubili Židovku po imenu Ankica Konjuh, i zaključuje: „Tko će od nas biti sljedeći?“ No, istina je da Ankica Konjuh, bog joj dao pokoj duši, nije bila Židovka, i tu je činjenicu doktorica Mandić saznala 23. prosinca 1991. ili oko toga datuma, kada se u Beogradu sastala Federacija židovskih zajednica Jugoslavije i rekla doktorici Mandić da prestane pogrješno predstavljati Ankinu Konjuh kao prvu židovsku žrtvu toga rata (Prilog I). Susreo sam se s doktoricom Mandić i čuo njezin govor 20. veljače 1992. U Hillel Houseu Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, D.C. Osobno sam vidio kako doktorica Mandić uručuje gore spomenuti članak tamošnjem rabinu, bez ikakva komentara. Sama je rekla da ima malo Židova u Društvu srpsko-židovskog prijateljstva, ali je to brzo pripisala jednostavnoj činjenici da Srba u Srbiji ima brojčano znatno više. Ali, istina je da aktivnosti doktorice Mandić nemaju blagoslov ni potporu srbijanske židovske zajednice. Zapravo, židovski intelektualci u Srbiji sumnjaju u motive toga društva (Prilog J). Doktorica Mandić za sebe kaže da je očevidac toga sukoba (Prilog K), ali od početka rata nije imala nijedan izravan kontakt ni s jednim od devet židovskih zajednica iz Hrvatske. Suprotno tome, prilažem izjave dvaju bona fide židovskih očevidaca, Nenada Porgesa i Darka Fischera (Prilozi L i M).

Nenad Porges je predsjednik Židovske zajednice grada Zagreba, gdje živi 1.200 od 2.000 hrvatskih Židova. Darko Fischer je predsjednik Židovske zajednica grada Osijeka, gdje je Centar Židovske zajednice bombardirala Jugoslavenska vojska, kojom zapovijedaju Srbi (Prilog N). Kada su doktoricu Mandić zamolili da komentira bombardiranje sinagoge u Dubrovniku, rekla je da tamošnja sinagoga nije ni oštećena. Ali, Židovi očevidci s time se ne slažu (Prilog O). Dakle, nije se moguće oteti dojmu da je doktorica Mandić više zainteresirana za srbijanske (propagandne) interese negoli za dobrobit Židova. U biti, njezinu turneju govora po Sjevernoj Americi, iz veljače 1992., nije promicala nijedna američka ni kanadska židovska organizacija ni Židovska zajednica grada Beograda. Tu je turneju promicala tvrtka Wise Communications, koja se bavi odnosima s javnošću i ima sjedište u Washingtonu, i koja zastupa srbijansku naftnu kompaniju Jugopetrol, što je samo maska pod kojom zastupa komunističku beogradsku vladu. Američko židovsko-srpsko društvo prijateljstva, sestrinska organizacija Društva doktorice Mandić iz Beograda, na najnepošteniji način izrabljuje Holokaust. Ta se kalifornijska podružnica zdušno trudila i trudi izjednačiti položaj Srba i Židova tijekom Drugog svjetskog rata, kao žrtava Hrvata. Njihov je bilten pun priča o ustaškim zvjerstvima (Prilog P). No, taj selektivan prikaz povijesti sadrži ozbiljne manjkavosti, a to su: nikada ne spominju srpsko sudjelovanje u Holokaustu ni srpski genocid nad Hrvatima i slavenskim muslimanima. Vrijedno je sagledati bosanske muslimane, koji su 500 godina mirno živjeli sa židovskom sefardskom zajednicom. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata srpski su četnici, po izričitoj zapovijedi svoga vođe Draže Mihajlovića, nastojali iskorijeniti sve ne-Srbe iz Srbije, Bosne i Hercegovine, i Hrvatske, i u tome su pohodu poklali između 86.000 i 103.000 slavenskih muslimana. (23, 24) Danas mnogi Srbi ponosno ističu da su četnici bili njihove obrambene snage u Drugom svjetskom ratu, ali to je jednostavno povijesni revizionizam. U stvarnosti, četnici, koji su u prvome redu željeli restaurirati srpsku krunu i teritorijalnu ekspanziju srbijanske države, bili su moralna inačica hrvatskih ustaša. I jedni i drugi bili su stopostotni počinitelji genocida. K tome, četnici su surađivali i s nacistima i s fašistima pa su židovski borci odlučili napustiti četnike i priključiti se Titovim partizanima.

U rujnu 1991., nakon što sam otkrio spomenuti bilten Američkog židovsko-srpskog društva prijateljstva (Prilog P), telefonirao sam njegovu uredniku gospodinu Grujiću. Prvo je nijekao da se Holokaust ikada dogodio u Srbiji. Kada sam mu nabrojio nekoliko koncentracijskih logora, rekao mi je da su Hrvati tada bili došli u Srbiju i vodili te logore, što je toliko smiješno da ne zaslužuje nikakav daljnji komentar. Zbog toga prijetvornog povijesnog revizionizma teško mi je vjerovati da su takvi Srbi naučili lekciju iz Holokausta. Danas Srbi, u dijelovima Hrvatske pod srpskom vlasti, prisiljavaju Hrvate da nose crveno-bijele trake oko ruke, što sablasno podsjeća na žute trake koje su Židovi u Srbiji bili prisiljeni nositi za vrijeme Holokausta (Prilog Q). Doktorica Mandić glavni je zagovornik gledišta da u Hrvatskoj raste antisemitizam, a njezine optužbe usredotočene su na dr. Tuđmana. Ali, židovski čelnici u Hrvatskoj i Židovi koji posjećuju Hrvatsku svjedoče da u Hrvatskoj nema nikakva dokaza o državnom antisemitizmu. Optužbe protiv Tuđmana ne proistječu toliko iz njegovih poteza prema Židovima, koji su potpuno dobroćudni (Prilozi R i S), nego iz prevedenih isječaka iz njegove kontroverzne knjige Bespuća (Prilozi T, U i V). No, vrijedno je primijetiti da gotovo sve te isječke američkim čitateljima milostivo stižu uglavnom iz jednog izvora – iz Beograda. No, nitko do sada nije točno preveo naslov te knjige, koji glasi: „Bespuća povijesne stvarnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja“. Knjiga u biti istražuje čovjekovu nehumanost prema čovjeku i daje pregled genocida tijekom ljudske povijesti. Iako u načelu Židovi nisu fokus te knjige, opisani su pokolji Židova iz raznih povijesnih razdoblja. Nažalost, dubokoj temi ove knjige pristupljeno je na prilično nespretan način. Knjiga doista sadrži dijelove kojima nedostaje senzibiliteta prema židovskim osjećajima i židovski su čelnici u Hrvatskoj prvi izrazili oštru kritiku na račun Bespuća. Ipak, svaki pošteni čitatelj može reći da ta knjige nije opravdavanje Holokausta, za što je neki optužuju, ni nijednog čina genocida iz bilo kojeg vremena. Autor također hvali Židove. U jednom poglavlju, koje nikada ne navode (srpski izvori), Tuđman kaže da su Židovi najciviliziraniji narod na zemlji. Zato bi bilo razborito prevedene isječke prihvaćati s oprezom, budući da ta knjiga može biti predmet namjerne manipulacije. Daljnje vrednovanje ove knjige mora pričekati bona fide prijevod. Kao što znamo, Istina je prva žrtva rata i komunizma. Nažalost, u Jugoslaviji, u kojoj su vladali Srbi, prisutni su i rat i komunizam. Moramo biti svjesni da je židovska zajednica omiljena meta propagandista. Beograd osobito zlorabi židovsku osjetljivost na Holokaust u pokušaju da pridobije simpatije Židova na stranu Srba, koji sebe prikazuju kao žrtve, dok skrivaju svoju ulogu zločinaca i anitsemita. S obzirom na naprijed navedene dokaze, čovjek mora propitivati pravu prirodu i značenje novostečene ljubavi Srba prema židovskome narodu.

Srdačno, Philip J. Cohen

Bilješke

1 Vuković, Tomislav, Mozaik izdaje, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1991.

2 Obnova, Beograd, 21. rujna 1943.

3 Obnova, Beograd, 21. studenoga 1941.

4 Borković, Milan, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985., str. 236.

5 Obnova, 31. siječnja 1942. 6 Obnova,

6. listopada 1941.

7 Naša borba, Beograd, 23. studenoga 1941.

8 Naša borba, 30. studenoga 1941.

9 „Banjica“, Historijski arhiv Beograda, Beograd, 1967., str. 25.

10 „Banjica“, Historijski arhiv Beograd, Beograd, 1967., str. 21.

11 Vuković, Tomislav, Mozaik izdaje, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoga, Zagreb, 1991., str. 79-80.

12 „Banjica“, Istorijski arhiv Beograda, Beograd, 1967., str. 178.

13 Zorkić, Sretenije, „Teror u Beogradu za vreme neprijateljske okupacije“, Godišnjak grada Beograda, Beograd, 1959., str. 490.

14 Politika, Beograd, 1. studenoga 1944.

15 Obnova, 10. siječnja 1942.

16 Obnova, 1. prosinca 1941.

17 Glasnik Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 1. ožujka 1942.

18 Obnova, 29. kolovoza 1942.

19 Politika, 29. Travnja 1989. Dana 8. lipnja 1942. Emanuel Schafer, njemački zapovjednik sigurnosti u Srbiji, izvijestio je jednu skupinu njemačkih časnika, u kojoj je bio i najviši nacistički general Paul Bader, da je Beograd prvi grad u Europi koji je Judenfrei.

20 Historijski arhiv Beograda, Beograd.

21 Shelah, Menachem, „Četnici“, u Gutman, Israel, ur., Encyclopedia of the Holocaust, MacMillan, New York, 1990., vol. 1, str. 288-289.

22 Obnova, 15. rujna 1943.

23 Kočović, Bogoljub, Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, Veritas Foundation Press, London, 1985., str. 124.

24 Žerjavić, Vladimir, „The Losses of Yugoslav Population in the Second World War“, u Geographical Papers, Institute of Geography, vol. 8, University of Zagreb, 1991, p. 96 („Gubitci jugoslavenskog stanovništva u Drugom svjetskom ratu“, u Geografske radovi, Zagreb, svezak 8, 1991., str. 96).

Uredila; Lili Benčik/hrvatskepravice

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju. Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved