Connect with us

Vijesti

POD OPSADOM Inspirativni poziv na borbu tijekom mračnog i izazovnog vremena

Published

on

Austin Ruse je napisao korisnu knjigu naziva Pod opsadom: Nema ljepšeg vremena za vjernog katolika, koja opisuje zla našeg doba i što možemo učiniti da im se suprotstavimo.

Katolik se lako može osjećati obeshrabrenim u naše vrijeme. Kultura se odlučno okrenula protiv kršćanskih vrijednosti i pokazuje znakove stalnog pogoršanja. U tome kontekstu, nova knjiga Austina Rusea, pod naslovom Pod opsadom: Nema ljepšeg vremena za vjernog katolika, inspirativan je poziv na borbu.

Ruse tvrdi da bi nam trebalo biti drago što živimo u tako teškim vremenima zbog mogućnosti da postanemo sveci. Ruse rezimira tezu svoje knjige na sljedeći način:

„Bog je u svojoj velikoj providnosti dopustio da veliko zlo dođe na našu zemlju. Ali On nas je isto tako poslao, u svojoj velikoj providnosti, da učinimo nešto po tom pitanju. To je čast, koju bismo trebali prihvatiti. Ne smijemo prihvatiti da je situacija izgubljena; ne bismo se trebali skrivati i čekati bolje dane. Mi smo Gospodnje ruke i noge na ovoj zemlji, a bolji dani ovise o nama. Moramo se boriti protiv onih koji su sada smješteni u vladi, akademiji, korporacijama, medijima, Hollywoodu. Moramo preuzeti odgovornost s radošću u srcu znajući da je to misija koju nam je On dao“.

Međutim, ako se želimo uključiti u ovu titansku bitku, moramo razumjeti prirodu zla s kojim se suočavamo. Ruse daje mračnu sliku stanja našeg vremena. Jedno od glavnih zala je „transrodnost“, koju Ruse opisuje na sljedeći način:

„U osnovi postoji ideja da su Bog ili priroda pogriješili s nekim ljudima i dali im pogrešne reproduktivne organe. Ali povrh toga je potvrđena tvrdnja da neuspjeh zapravo nije Božji ili prirodni, već naš jer nismo uspjeli opaziti ove neobične dugine boje“.

Transrodni pokret sve je više usmjeren na djecu, a klinike spolno zbunjenim adolescentima blokiraju pubertet operacijama i drugim lijekovima koji mijenjaju tijelo (fizionomiju). U nekim američkim saveznim državama novac poreznih obveznika sada financira operacije promjene spola za osobe mlađe od petnaest godina. Ruse navodi posebno tragični slučaj šestogodišnjeg dječaka Jamesa Youngera kojega je majka prisiljavala da nosi haljine kao djevojčica po imenu Luna:

„Kada je s ocem, James je dječak. Bira odjeću i igračke za dječake. Ali majka ima skrbništvo, pa je Jamesa gurnula prema lijekovima koji blokiraju razvoj u pubertetu, to su hormoni za promjenu spola i možda će ići na operaciju. Dječakov otac je otišao na sud boriti se protiv onoga što se događa s njegovim sinom. No, sud se priklonio majci. Sada otac prema odluci suda mora svog sina nazivati kćerkom i koristiti njegovo žensko ime. Ako odbije, izgubit će svaki kontakt sa sinom“.

Seksualni odgoj i pornografija su isto tako postali veliki problemi. Ruse opisuje kako njegov vlastiti školski odbor u okrugu Fairfax u državi Virginiji “zahtijeva od djece da prođu osamdeset sati seksualnog odgoja“:

„Učenici šestih razreda imaju predavanja o „seksualnim partnerima“. Učenici sedmih razreda imaju predavanja o „analnom seksu“. Učenici osmih razreda podvrgnuti su učenju dvadeset i dvije reference o „analnom seksu“ i dvadeset referenci o „oralnom seksu“. Učenici desetih razreda uče o promicanju pobačaja i o tome kako doći do njih, a da to ne kažu roditeljima“.

Primjerice, pornografska web stranica poznata kao MindGeek zarađuje više novca od Netflixa i ima veću popularnost od Facebooka ili Amazona.

Dolazimo i do pobačaja. Iako je došlo do masovnog povećanja broja Amerikanaca/ki koji sebe opisuju kao pro-life, izjednačujući se u broju s onima koji sebe nazivaju pro-choice, a državna zakonodavstva donijela su više od dvjesto paragrafa pro-life zakona, ipak je u interesnim skupinama za pobačaj došlo do “pretvaranja“ kako su „za izbor (pro-choice), ali ne i za pobačaj“. Udruženja poput Shout Your Aortus sada otvoreno slave tu praksu, a Nacionalni ženski pravni centar opisuje pobačaj kao „čin ljubavi, suosjećanja, iscjeljenja i nesebičnosti“.

Nova religija

Ruse prati razvoj onoga što je poznato kao američki „zid odvojenosti“ između crkve i države. U američkim terminima, sekularizam je označavao vjeru u vjerski pluralizam, ali danas je počeo označavati postojanje bez religije. Šezdesetih godina prošloga stoljeća Vrhovni sud je nametnuo ovaj potonji oblik sekularizma Americi, zabranivši molitvu i čitanje Biblije u javnim školama. Potonje odluke Vrhovnog suda uvrstile su kontracepciju, pobačaj, sodomiju i istospolne brakove kao ustavna prava.

Broj Amerikanaca koji sebe opisuju kao kršćane se smanjio sa devedeset posto na šezdeset posto od 70-ih, a dramatično je porastao broj onih koji se izjašnjavaju da su areligiozni (sa sedam posto na dvadeset i dva posto). Ipak, Ruse tvrdi da mi zapravo ne živimo u sekularnom dobu i da su čak i „ne-konfesionalni“ ljudi duboko religiozni. Praksa poput joge i koncepti poput „wellnessa“ poprimili su religiozno značenje. Zabilježen je masivan porast vjere u reinkarnaciju, ‘duhovnu energiju’ u fizičkim stvarima, vidovnjake i astrologiju. Jedno istraživanje pokazalo je da je čarobnjaštvo najbrže rastuća američka religija. Tijekom saslušanja Brett Kavanagha okupila se skupina vještica koje su bacile čine na njega, a deset tisuća ljudi se registriralo za događaj pod nazivom „začaraj Kavanagha“.

Iako je pad kršćanstva doveo do porasta okultne i new age duhovnosti, nova svjetovna religija koju Ruse naziva „državnom crkvom“ je dogmatična i netolerantna kao i svaka druga. Jedna od njezinih glavnih dogmi je usmjerena prema pravima LGBT osoba, dok se neslaganjem s njima riskira osobnu i profesionalnu isključenost iz društva. Program LGBT udruga je prodro u svako područje života, od obrazovanja do vojske i korporacija. LGBT pokret masovno podržavaju bogate korporacije. Čak deset posto najviših rukovodilaca banke JP Morgan Chase se definira pripadnicima LGBT-a. Pokret se infiltrirao u odjele ljudskih resursa glavnih korporacija i koriste njihova filantropska oružja koja doniraju stotine milijuna dolara za tu svrhu. Ruse opisuje kako su velike korporacije postale sugovornice vodeće LGBT organizacije, a to je Human Rights Campaign (HRC):

„Kada LGBT udruge namignu, onda se korporativna Amerika nasmiješi. Više od tisuću korporacija dobrovoljno je sudjelovalo u upitniku organizacije Human Rights Campaign, uključujući gotovo sve američke tvrtke s popisa Fortune 500. Devedeset i jedan posto tvrtki iz popisa Fortune 500 ima zaštitu rodnog identiteta navedenu u njihovim politikama nediskriminacije, a devedeset i osam posto tih tvrtki (korporacija) nudi zaštitu kod promjene spola. Čak, 686 korporacija izvještava o tome, ili šezdeset i četiri posto ukupnog broja korporacija je postiglo rezultat od sto posto na upitniku“.

Ruse pita:

Što će se dogoditi kada sve korporacije u Americi dobiju stopostotni rezultat na indeksu jednakosti Human Rights Campaign? Hoće li se organizatori mirno vratiti svojim životima? Vjerojatno neće. Moć je atraktivna, a uvijek se može isprazniti više džepova i uznemiriti više heretika. Human Rights Campaign posjeduje spektakularnu zgradu u centru Washingtona, samo nekoliko kvartova od Bijele kućeGodišnje zarade pedeset milijuna dolara. Ovaj homoseksualni novac ne raste na drveću. Nastao je strahom pojedinaca i velikih korporacija koji su prvotno plaćali zaštitu radi mira, ali sada su iskreno predani homoseksualnoj agendi“.

Da bi izbjegli suprotstavljanje cenzorima nove religije, mnogi se ljudi jednostavno samo cenzuriraju. Samocenzura je postala posebno snažna u sveučilišnim kampusima iz kojih često potječu loše ideje. Ruse navodi rezultate studije o samocenzuri na jednom sveučilištu:

Istraživači su 2019. proučavali slobodu izražavanja na Sveučilištu Sjeverne Karoline u Chapel Hillu. Pitali su studente koliko su puta tijekom semestra zadržali za sebe osobno mišljenje vezano za nastavu jer su bili zabrinuti zbog posljedica izražavanja svoga mišljenja. Iznenađujuće su otkrili da se čak dvadeset i tri posto samo-identificiranih liberala samo-cenzuriralo; dok se šezdeset i osam posto samo-identificiranih konzervativaca samo-cenzuriralo“.

Prihvaćanje izazova

Under Siege: No Finer Time to be a Faithful Catholic by [Austin Ruse]

Ipak, usprkos tolikim strašnim problemima koji pogađaju naše društvo, Ruse tvrdi da je danas sjajno vrijeme za život. Živimo u jednoj od najvećih rasprava svih vremena, one koja se tiče same naravi ljudske osobe. Ruse vjeruje da bismo se trebali osjećati privilegirano što živimo u vremenu ove rasprave jer buduće će nas generacije pitati što smo učinili.

Ruse smatra da postoje tri zapreke nasuprot odlučnog djelovanja: strah, nostalgija i zabava. Stalna su iskušenja da se sakrijemo od opasnosti, da čeznemo za vremenom koje je davno prošlo ili da se upuštamo u duge i besmislene argumente o oblicima društva koja bismo željeli vidjeti realizirane, ali za koje je vrlo vjerojatno da se neće ostvariti. Napokon, postoji sklonost da se izgubimo u zabavi, društvenim mrežama i drugim bjegovima od stvarnosti.

Ruse vjeruje da bismo trebali uzeti u obzir činjenicu da Crkva nikada nije radila kompromise u vezi braka i obitelji. On navodi sljedeće:

„Razmotrite… pobačaj, kontracepcija i seksualna izopačenost sakramenti su seksualne ljevice, a sada i uspostavljeni od državne crkve. Katolička crkva se svemu tome protivi“.

Sjedinjene Američke Države imaju nekoliko izvrsnih katoličkih izdavačkih kuća, televizijskih kuća, radio stanica i sveučilišta. Iako se smanjio broj zvanja, ona su se povećala u tradicionalnim kongregacijama, kao što su Svećeničko bratstvo svetog Petra i Institut Krista Kralja. Mnogi redovi časnih sestara koji zadržavaju tradicionalnost i vjerni su katoličkom učenju imaju mnogo zvanja.

Ruse daje praktične prijedloge o tome što katolik može učiniti da se suprotstavi dominantnoj kulturi. Kaže da katolici ne bi trebali govoriti neprijateljskim jezikom, na primjer, izbjegavajući riječi poput „roda“ i umjesto toga koriste riječ „spol“. Mogu donirati ili pomoći pro-life ili pro-obiteljskim udrugama, te prijateljima i obitelji reći svoje stavove i ukloniti svoju djecu iz javnih škola te objasniti poznanicima zašto su to učinili.

Ovo je nadasve korisna knjiga u opisu zala našega vremena i onoga što mi možemo učiniti da im se suprotstavimo.

Izvor | Quo Vadis Croatia

Vijesti

Dr. Anđelko Milardović: Europa je razapinjući samu sebe odustala od svojega identiteta

Published

on

Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“

Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.

U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?

Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.

Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.

Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.

Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?

Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.

Milardovic knjiga 2

Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?

Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.

U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“

Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.

Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?

Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.

Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?

Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.

Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?

Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.

Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?

Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.

Milardovic knjiga 1

Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?

Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa. 

Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?

Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.

Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.

Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.

Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).

Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?

Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.

Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.

Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV

Continue Reading

Vijesti

Spomen na 1145. obljetnicu PRVOG PRIZNANJA HRVATSKE (879. – 2024.)

Published

on

Spomen na 1145. obljetnicu Branimirove godine (879. – 2024.)

Spomen na 1145. godišnjicu Branimirove godine. To je spomen na međunarodno priznanje Hrvatske 7. lipnja 879., na pismo Pape Ivana VIII. knezu Branimiru, biskupu Teodoziju i hrvatskom narodu.
Pronalaskom oltarne pregrade u crkvi sv. Petra Apostola u Muću Gornjem 1871. započelo je istraživanje srednjovjekovnih lokaliteta na području Hrvatske. Oltarna pregrada iz Muća Gornjeg spade u najvažnije spomenike rana hrvatske povijesti jer je na njemu uklesano ime hrvatskog vladara kneza Branimira i godina 888. Osim u Muću Gornjem pronađeno je još pet kamenih natpisa koji spominju kneza Branimira. Kameni natpisi nađeni su u Ninu, Ždrapnju, Šopotu, Otresu, Lepuru i lokalitetu Bribirska Glavica.
Početkom 879. godine Branimir postaje hrvatskim knezom koji uspostavlja kontakt sa Svetom Stolicom. Papa Ivan VIII. obavještava Branimira da je na blagdan Uzašašća, 21. svibnja, blagoslovio njega i njegov narod na oltaru u bazilici Sv. Petra:

“Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu pred žrtvenikom sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da uzmogneš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.”

Papa sv. Ivan Pavao II. je 30. travnja 1979. u spomen na 1100. obljetnicu pisma pape Ivana VIII slavio s hrvatskim biskupima, svećenicima i hodočasnicioma na glavnom oltaru bazilike Sv. Petra SVEČANU SVETU MISU NA HRVATSKOM JEZIKU, što je bio prvi takav slučaj u povijesti.

Godine 1979. Održano je prva proslava Branimirove godine u gradu Ninu, 1100.-a godišnjica. Svečanu sv. Misu slavio je kardinal Franjo Šeper kao papin delegat uz sudjelovanje oko 500 svećenika, 1000 časnih sestara i velikoga mnoštva od oko 250.000 vjerničkog puka. Mnogi su došli iz svih krajeva ondašnje države u narodnim nošnjama. Opći je dojam svih izvjestitelja iz Nina bio je da se je “dogodilo čudo na Grguru”!

U nedjelju 10. lipnja 1979. na blagdan Presvetog Trojstva bio je dan zahvalnosti Presvetom Trojstvu za dar vjere u zajedništvu Katoličke Crkve. U Muću Gornjem, gdje se nalazi Branimirova zadužbina, sv. misu slavio je biskup Ivo Gugić u koncelebraciji sa 70 svećenika i u prisutnost 7000 hodočasnika.

U zagrebačkoj nadbiskupiji središnja proslava je bila u zagrebačkoj katedrali koju je slavio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz sudjelovanje oko 6000 vjernika.
Danas se (7. lipnja) obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.

izvor: Marko Jukić/Hrvatski spomenar

Continue Reading

Vijesti

Danas je Presveto Srce Isusovo

Published

on

Presveto Srce Isusovo: Poticaj za uvođenje ovog blagdana došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine.

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi – donosi Josip Antolović, SJ u Bitno.net.

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine. Ali tek je 1765. godine papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.

Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegova slavljenja, papa Pio IX. je 1856. godine posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765., a općevažeći postali 1856. godine.

Blagdan Presvetog Srca Isusova slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova.

Uoči Svete godine 1900. papa Leon XIII. uputio je cijeloj Crkvi posebnu encikliku kojom poziva sve biskupe i vjernike da se te godine 1899. svi posvete na blagdan Srca Isusova njegovu Božanskom Srcu.

Svi mi vjernici znamo vrijednost Srca Isusova. Ono je bilo darivano od vječnog Oca za nas da nas otkupi od grijeha, Ono je bilo probodeno za nas na Križu da nas iscijeli i okupa u svojoj Svetoj Kupelji za vječni život… To Presveto Srce mora uvijek kucati u nama!

Josip Antolović, SJ

Posvetna molitva Presvetom Srcu Isusovu

Preslatki Isuse, Otkupitelju roda ljudskoga, pogledaj na nas, koji klečimo ponizno pred Tvojim oltarom. Tvoji smo i Tvoji hoćemo biti; a da uzmognemo biti što tješnje s Tobom združeni, evo se svaki od nas danas dragovoljno posvećuje Presvetom Srcu Tvomu.

Mnogi Te doduše nisu nikad upoznali; a mnogi su Te odbili prezrevši zapovijedi Tvoje. Smiluj se, predobri Isuse, jednima i drugima, pa ih privini na sveto Srce Tvoje. Budi kraljem, Gospodine, ne samo vjernicima koji se nikad nisu od Tebe rastali, nego i rasipnim sinovima koji su Te ostavili. Učini da se oni što prije povrate u očinsku kuću; da od nevolje i gladi ne poginu. Budi kraljem i onima koje je zavela zabluda mišljenja ili ih rastavila nesloga; pa ih privedi u luku spasa i k jedinstvu Crkve da uskoro bude jedno stado i jedan pastir. Budi napokon kraljem i svim onima koji se nalaze u praznovjerju starih pogana; izbavi ih iz tmina i privedi ih u svjetlo i Kraljevstvo Božje.

Podaj, Gospodine, Crkvi svojoj sigurnu i stalnu slobodu; daj svim narodima mir poretka, učini da se od jednog do drugog kraja zemlje čuje jedan glas: Hvala budi Božanskom Srcu po kom nam je dano spasenje. Njemu budi slava, Njemu čast u vijeke. Amen!

Bitno.net

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved