Društvo

Podsjetnik na nekažnjene komunističke zločine nad Hrvatima

Published

2 godine ago

22 kolovoza, 2022

mjukic

Slika 1. Likvidacija ranjenika (izložba 1945., MJ)

Nakon što su pobili i protjerali bivše vlasnike komunistički zločinci uselili su se u kuće i stanove žrtava, prisvojili njihova imanja i postali komunistička elita. Prije Drugog svjetskog rata pripadnici nove komunističke elite bili su krpaši, beskućnici, neradnici, zgubidani i teroristi. Borbu domoljuba za oslobođenje domovine komunisti su krajem rata prisvojili i usmjerili na borbu za vlast, za vlastiti probitak. Svi koji su smetali ili mogli smetati su fizički uklonjeni. Zločini su se višestruko isplatili jer su prisvojili tuđu imovinu, dobili dobro plaćeni državni posao, mirovine, povlastice i počasti.

Danas preostali zločinci, njihova djeca, unuci i ideološki sljedbenici etiketiraju one koji otkrivaju istinu, one koji su žrtve njihova komunističkog terora pa zazivaju povratak komunističke diktature, čine verbalne zločine, željni su krvi i najradije bi pobili sve one koji ne misle kao oni, sve one koji otkrivaju istinu. Sebe nazivaju antifašistima (antife) a s antifašizmom nemaju nikakve veze. Nikada nisu bili antifašisti, bili su lenjinisti, staljinisti, maoisti, titoisti, znači fašisti leve orjentacije koji su ubili više od 100 milijuna ljudi u svijetu.

Slika 2. Likvidacija zarobljenika (izložba 1945., MJ)

Podsjetnik za antife ali i za premijera Plenovića o komunističkim zločinima:

Više od 600 masovnih grobnica u Sloveniji
Više od 940 masovnh grobnica u Hrvatskoj, od toga u Zagrebu i okolici oko 120.
Iz zagrebačkih bolnica komunisti su odveli i ubili 4.791 ranjenika. U jami Jazovki nađeni su posmrtni ostatci 814 osoba.
Ubili su 664 katolička svećenika, časne sestre i sjemeništarca.
Uništili su groblja hrvatskih vojnika iz Drugog svjetskog rata diljem Hrvatske.
Konfiscirali su imovinu stotina tisuća ljudi u Hrvatskoj, imovinu Katoličke crkve i mnogih udruga. Samo dio konfiscirane imovine je vraćen bivšim vlasnicima.

Komunistička vlast je ubila sve one koji su mislili drugačije, posebno su im smetali intelektualci i vlasnici nekretnina. I nakon 77 godina djeca i unuci zločinaca ne žele priznati činjenice o počinjenim zločinima već ih negiraju i pravdaju. Ubojice, koje su još žive, negiraju svoje zločine i zločine komunističke partije, a neki ih i veličaju i opravdavaju!? Ubili su nevine ljude iz ideoloških razloga i koristoljublja (prisvajanje imovine žrtava). Nikada se nisu pokajali niti ispričali za učinjeno!

Slika 3. Ubojstvo prof. Ljudevita Juraka (izložba 1945., MJ)

Na popisu ubijenih nalazimo umjetnike (slikare, pisce, operne pjevače), znanstvenike, novinare, svećenike, časne sestre, sjemeništarce, pitomce, ranjenike, bolničare, političare. Poznati zagrebački stradalnici koji nisu bili nosioci vlasti:

prof. dr. Ljudevit Jurak, svjetski poznati patolog i sudski medicinar,
Danijel Uvanović, fizičara svjetskog glasa. (Mjesto ukopa nije poznato! Također su osudili i ubili njegovu suprugu Zlatu).
Josipa Horvata, akademskog slikara, prvo su ga ubili pa su nakon tri mjeseca donijeli presudu. Mjesto ukopa se ne zna!
Đuro Stipetić, rektor Sveučilišta u Zagrebu
Germogen Maksimov, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit zagrebački
Ismet Muftić, zagrebački muftija
Filip Popp, protestantski svećenik, prvi biskup Evangeličke Crkve u Hrvatskoj
Lipharda (Josipa) Horvat, katolička redovnica
Geralda (Ana) Jakob, katolička redovnica
Konstantina (Roza) Mesar, katolička redovnica
Joco Cvijanović, operni pjevač i svećenik Hrvatske pravoslavne crkve (srpske nacionalnosti)
Grozda Budak, gimnazijalka, kći Mile Budaka
Agathe von Hausberger, američka novinarka
Emil Periška-Lalec, nogometaš, reprezentativac SHS-a (OI 1920.) i
mnogi drugi (popis je jako dug).

Slika 4. Ubojstvo časnih sestara (izložba 1945., MJ)

Treba spomenuti da su hrvatske žrtve koje su komunisti ubili dokazane (izvršene ekshumacije) i dokazive (poznate lokacije gdje je iskapanje prekinuto i lokacije koje su poznate a nisu istražene) za razliku od komunističko-četničkih mitova o Jadovnom i Jasenovcu gdje se broj žrtava višestruko uvećava bez ikakvih dokaza. Treba podsjetiti na činjenice:

Šuma Macelj (nađeni ostatci 1163 žrtve), još ima 130 neistraženih grobnica (procjena je od 13.000 do 15.000 žrtava),
Tenkovski rov Tezno (Istraživanjem 70 m rova nađeni su posmrtni ostatci 1179 žrtava. Rov je dug 3 kilometra, pored rova ima više grobnica. Procjena je od 15.000 do 70.000 žrtava).
Kočevski rog (prema svjedočenju izvršioca zločina oko 30.000 žrtava)
Jazovka (nađeni posmrtni ostatci 814 žrtava, ranjenici i bolesnici zagrebačke bolnice)
Huda jama – Barbarin rov 1416 žrtava, (ukupan broj oko 3.000 žrtava)
Rudnik Pečovnik (neistraženo, procjena oko 12.000 žrtava)
Novim istraživanjima u Zagrebu: u Gračanima ekshumirani su posmrtni ostatci 265 žrtava, na Tuškancu 24 žrtve. a u Savskoj 77. nađeni su ostatci 25 žrtava. U Gračanima su istražene samo 3 od 17 poznatih lokacija, a u Savskoj ulici istražen je jedan dio. U Savskoj ne će biti moguće izvršiti temeljita istraživanja jer se na mjestima mogućih grobnica nalaze zgrade.

Slika 5. Grobišta u Sloveniji i Hrvatskoj (izložba 1945., MJ)

Za počinjene zločine nitko nije odgovarao, neke istrage su pokrenute a nikad nisu završile, neke su obustavljen, a mnogobrojne nisu ni započete. Znaju se imena počinitelja (zločinaca) ali neokomunistička vlast nije ništa poduzela niti želi poduzeti. Današnja Republika Hrvatska nije pravna država jer nije izvršila lustraciju (kao druge komunističke zemlje), nije se odrekla komunističkih kadrova niti komunističke ideologije pa je na dnu Europske unije. Nažalost, komunistima se zločin višestruko isplatio. O komunističkim zločinima se ne piše, ne govori javno. Ako netko iznese rezultate istraživanja o komunističkim zločinima slijedi progon onoga koji je objavio rezultate (slučaj novinara Tihomira Dujmovića).

O zločinima se javno moralo šutjeti sve do 1990. /1991. Hrvatski je Sabor osnovao Komisiju za ispitivanje žrtava rata i poraća 1992. Nakon što su iskopani posmrtni ostatci ubijenih u Maceljskoj šumi (posmrtni ostatci 1163 žrtve) rad komisije je blokiran. U Maceljskoj šumi ima još 130 neistraženih masovnih grobnica. Vlada druga Račana je Komisiju ukinula 2002. Posmrtni ostatci žrtava nađenih u Maceljskoj šumi su 12 godina bili na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. To je najbolji pokazatelj kako se takozvani antifašisti odnose prema žrtvama, kako shvaćaju ljudsko dostojanstvo i pravnu državu.

Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata osnovan je 2011. Ured je ukinut (nakon godinu dana) nakon što su otkopane prva tri lokaliteta (od 17) u Gračanima gdje je prema izjavama svjedoka ubijeno oko 800 ljudi. Milanovićev SDP kao slijednik komunističke partije nije dozvolio otkrivanje istine. Daljnje istraživanje je organizirano pri Ministarstvu branitelja.

Prof. dr. Andrija Hebrang je bio volonter predsjednik Upravnog vijeća Ureda, u jednom razgovoru je kazao kako se Milanovićeva vlada odnosila prema istraživanjima komunističkih zločina: “Utvrdili smo trideset mogućih lokacija i počeli otkopavanja četiri lokaliteta. Otkopali smo posmrtne ostatke pobijenih pacijenata bolnice Brestovac na Sljemenu, ali i trideset malodobnih kostura s prostrijelima na na stražnjem dijelu lubanje. Ruke su im bile vezane debelom žicom Prikazali smo rezultate rada Ureda uz nazočnost velikog broja medijskih kuća. Samo je jedna od njih objavila kratku informaciju, ostale su dobile zabranu objavljivanja. Radi li se o državnoj cenzuri ili o autocenzuri urednika bolna je tema koja će se jednom otvoriti. Ugledni novinar Tihomir Dujmović napisao je u Večernjem listu kolumnu o tom događaju i istoga je dana dobio otkaz. Bio je to putokaz ostalima koji bi se usudili pisati istinu. Današnja Vlada također ne nastavlja daljnja iskopavanja, niti to može u sadašnjoj organizaciji u kojoj je za to zaduženo Ministarstvo hrvatskih branitelja prema starom SDP-ovom konceptu. Prema savjetima iz Vijeća EU, to mora raditi neovisno tijelo poput ureda ili agencije organizirano na županijskim razinama. U tom slučaju moglo bi se tražiti financijska sredstva EU fondova jer radi se o opsežnom i skupom poslu. Dali smo Vladi pismene prijedloge kako to učiniti, ali bez odgovora.”

O Gračanima: “Nažalost, od 17 lokaliteta za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo 3.”

“Poražavajuća je činjenica da grobnice u Gračanima još uvijek nisu otkopane, usprkos tome što su nam podaci o njima dostupni još od 1991. Najveće otpore istini o Gračanima, ali i šire, organizirao je SDP-ov ministar branitelja Predrag Matić. To je onaj ministar koji se je zajedno s Bojanom Glavaševićem na poznatoj snimci s kolegija ministarstva ismijavao mrtvim hrvatskim braniteljima. Matić je čak podigao spomenik u Granačina s falsificiranim umanjenim brojem ubijenih, te je uklesan broj od 134 žrtve umjesto 783!”

“Kasnije smo morali taj broj uklesan u kamenu ispraviti. Tako daleko seže mržnja i borba protiv istine! Slijedila je zabrana Ureda i zaustavljanje daljnjih otkopavanja kao i nastavka šutnje o najvećem poslijeratnom zločinu u Europi. Prema poznatoj preporuci rezolucije vijeća Europe o kominističkim zločinima, nema pomirbe bez istine. Bez istine o zločinima komunista nema pomirbe ni među Hrvatima. Možda baš zato ne dopuštaju daljnja iskapanja? To je mišljenje nas oko milijun Hrvata koji tražimo kosti naših otaca, ali nekoliko stotina tisuća pobijenih ostaju i dalje najveća tajna hrvatske države. Sličnu sudbinu imaju i hrvatska tijela pokopana u Sloveniji, gdje istraživanja uz velike otpore …”

Vijeće Europe je 2006. izglasovalo Rezoluciju 1481. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Sabor je iste godine, kao svojevrsni odjek Rezolucije 1481., donio vlastitu Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.

Nažalost Rezoluciju i Deklaraciju su ostale mrtvo slovo na papiru u Republici Hrvatskoj koja se hvali svojom europskom orjentacijom.

Slika 6. Preorano vojno groblje na Mirogoju (MJ)

Komunisti (takozvani antifašisti) su osim likvidacija protivnika zatirali spomen na žrtve pa su uništavali groblja, zabranjivali sahrane ubijenih i postavljanje spomen obilježja, također su tijela žrtava polagali u neobilježene grobnice pa se za mnoge ne zna mjesto ukopa, uništavali hrvatska sela (naselja) i mijenjali imena naselja, zabranjivali povratak u ta mjesta.…

Danas u Republici Hrvatskoj ideološki i biološki nasljednici komuniste slave, obilježavaju ili negiraju zločine nad hrvatskim narodom pa time jasno pokazuju da RH nije pravna europska zemlja već balkanska neokomunistička zemlja koja se još nalazi u okovima komunističke ideologije.

Hrvatski političari će se 23. kolovoza lijepo slikati dati izjave o komunističkim zločinima i nastaviti s neokomunističkom politikom. Unatoč činjenica hrvatski političari će i dalje tvrditi kako je RH moderna države europske orjentacije, što je velika laž.

U Plenkovićevoj “europskoj Hrvatskoj” zločinci (koji su još živi) uživaju u vilama i mirovini, a pravosuđe istražuje je li neki mladac buntovnik uzviknuo ustaški pozdrav (bez ikakve veze s ustaštvom). Slavljenje zločinca Tita, korištenje komunističkog znakovlja u ideološke svrhe je dopustivo i poželjno u neokomunističkoj Hrvatskoj.

Veličanje zločinca Tita u Hrvatskoj dokaz je da živimo u neokomunističkoj državi. Turističku zajednicu Grada Zagreba je u svoje brošure uvrstila i “Šetnju s Titom”!

Šetnja s ubojicom 250.000 do 500.000 Hrvata stoji 150 kuna!

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić