Vijesti
POKOP HRVATSKE KUNE I SIMBOLIČNOG DATUMA – H. Hitrec: Opet ćemo da budemo zajedno u Evroslaviji…
Published
2 godine agoon
By
Uredništvo
Bože moj veliki, još se nismo ni okrenuli, a već je prošla prva polovica siječnja. Vrijeme leti kao ruske rakete na ukrajinske gradove. U Hrvatskoj je unatoč siječanjskoj depresiji bilo nekoliko impresivnih događaja, osim omanjeg potresa u Zagrebu – kad već nema prave obnove od velikih potresa, barem ima obnove potresa, tek toliko, za podsjet – našlo se još uzbuđenja, recimo u konstrukcijskoj obnovi Vlade koja je iznjedrila novoga bana Banovine Branka Bačića čija je zadaća da izvuče kola iz blata dosadašnje nesustavne sustavnosti, ili bolje rečeno iz gline. Tako je Hrvatska, znači, svom silinom uletjela u novu godinu, optimistična i vedra vlast pokopala je kunu uz veliko slavlje, a narod grintao i plakao, ma tko ga pita.
Pogrebu je bio nazočan i srbijanski Dačić, u Zagrebu ustvrdio da trebamo živjeti u miru kada nam je već suđeno da živimo zajedno, iako ne živimo zajedno, ali omaklo mu se, to je, Pavlovljev refleks (što se babi snilo…). U svemu, sada su se odnosi Hrvatske i Srbije tako sjajno poboljšali da još samo fali Novosadski dogovor. Neznatnu sjenu bacio je Dačićev put iz Zagreba u istočno Sarajevo, na proslavu genocidnoga srpskog entiteta pod ravnanjem Milorada, ali Dodika. Nije točno da je 9. siječnja 1992. proglašena Republika Srpska. Toga je dana samoproglašena Srpska republika u BiH, a tek u kolovozu iste godine dobila je ime koje ima i sada, a koje su joj daytonski mudraci ostavili da bi njime mogla mahati i s vremena na vrijeme prijetiti sjedinjenjem s majkom Srbijom, možda na kraju i s majčicom Rusijom ako Putinu uspije što mu nikako ne uspijeva. A onda svi zajedno na more! Može preko Crne Gore, ali je ondje usko, bolje preko doline Neretve, onda ulijevo preko Pelješkoga mosta do srpskoga Dubrovnika. Ako sve krene dobro, u sva područja gdje žive pokatoličeni Srbi i pomuslimanjeni Srbi i uopće na zapad, sjever i jug. Zapadno do Atlantskoga oceana.
Nije to moja konstrukcija: društvenim mrežama širila se nedavno snimka razgovora sa stanovitim istoričarom, on nabrajao koje sve zemlje pripadaju Srbima i Srbiji, a kada ga je novinar upitao za Portugal, tek je tada poskočio i viknuo: Ma naravno i Portugal!
Sarajevska srpska proslava bila je razlogom, kako to već biva, da se Hrvati prisjete voljom velikih sila arhivirane Herceg-Bosne, čiji je nestanak i utapanje u Federaciju BiH baš povijesna tragedija. Povod prisjećanju jest faktografsko divljanje, to jest vojujući pokušaj da i samo ime Herceg-Bosne bude zauvijek prešućeno, kao da i nije postojala, da ju bude zabranjeno spominjati jer nije politički korektno. Ha! Ta je tendencija godinama, ako ne i desetljećima, nazočna i u hrvatskim medijima, pa sam s velikim zaprepaštenjem pročitao u večernjim tiskovinama napokon točne i „hrabre“ hrvatske analize i zaključke o nedugom, ali slavnom postojanju tog organizma (uz još nekoliko sličnih ratnih hrvatskih tijela na drugim područjima BiH). Ma najednom mi se pričinilo da čitam Portal HKV-a koji je za sve vrijeme hrvatske šutnje o Herceg-Bosni pisao upravo tako kao sada rečene tiskovine, izazivajući prirodne omraze orjunaša, izetofila i bakirofila, ali i zazore hrvatskih vlasti u mnogim trenutcima, u svakom slučaju svih onih koji pokazuju zube čim netko govori o jedinstvenom hrvatskom korpusu, dokazano jedinstvenom u ratu devedesetih.
Ne mogu ti vajni protuhrvatski idioti, ta klatež s kojom se bakćemo, zaboraviti koliko je i kako sjedinjeni hrvatski narod pridonio obrani i opstanku Hrvatske, te konačnom trijumfu. Da, moglo bi se reći, a i može, da bez Hrvata iz „BiH“ ne bi opstale dvije države – BiH i Hrvatska. Prva bi odmah otišla u povijest da ju Hrvati nisu podržali na referendumu, druga bi trećinom okupirana i zavezana u konopce srpskih krajina bez mostobrana zvanog Herceg-Bosnom teško preživjela posebno na jugu gdje je srbizirana jugoslavenska vojska hrlila koritom Neretve i bila zaustavljena.
O Bosni (i Hercegovini) kao nepobitno hrvatskoj povijesnoj baštini teško se moglo išta čuti u hrvatskim medijima i drugdje, ako se tko i ohrabrio povezivao je temu, sumnjičavo, tek sa Starčevićem i njegovim „fantazmima“, valjda preživjelim i opasnim. Ni takvi odvažni, izbačeni i oni iz main streama, nisu htjeli ili nisu znali odgovoriti na krucijalno pitanje koji je to narod živio u „BiH“ prije dolaska Turaka i kojim je jezikom govorio. Jest, bilo je u srednjem vijeku i ostataka naroda koji su nestali, Obra iliti Avara i drugih, ali su tada već bili zaboravili tko su, bilo je romanskih potomaka i ponešto ilirskih koji su u brdima, baveći se stočarstvom, a potom i trgovinom, zadržali stanovit identitet, poznatiji kao Vlasi, i to je sve.
U zadnjih nekoliko desetljeća hrvatske šutnje o Bosni u prošlosti, u prvi su plan došle monstruozne krivotvorine, kako iz muslimanskoga, tako i iz srpskoga tabora, i jedni i drugi tvrde da su u Bosni odvajkada, od Adama, lažu i kradu sve u šesnaest upravo deseterački (hoće Srbi al hoće i Turci). Opet oživjeli falsifikati o bosanskom kralju Tvrtku I. vrhunac su parahistoričarskoga diletantizma u službi aktualnog srpskog imperijalizma. Bosanski kraljevi (pa ni oni koji su imali nekoliko kapi nemanjićke krvi), ni bosanski i humski velikaši nakon Tvrtka jači od kraljeva, bili su iz hrvatskih loza. Jedini velikaš koji je pouzdano bio Srbin jest Hrvoje (Vukčić) Hrvatinić, ha.
Dodikov „povijesno-znanstveni“ nedavni govor služi tek „modernoj“ inačici srpskog imperijalizma pod nazivom srpski svet, izrečen u nazočnosti srbijanskoga predstavnika koji je malo (i neinteligentno) mutio vodu u Zagrebu, a žešće nastavio turneju po „srpskim zemljama“ južno od Save. Turneju od Milorada do Milorada. Na proslavu mirne reintegracije nitko od njih stigao.

S tim u svezi, rado bih (bih, jest) da pročitate moj roman „Vladar Bosne“, prešućen kako se i dolikuje, a ni promociju nije imao jer je objava pala u doba korone. Povijesno razdoblje: prijelaz 14. u 15. stoljeće, u stvari pikarsko-viteški roman s protagonistom svojedobno poznatim u cijeloj Europi, „najljepšim muškarcem“ svoga doba i znanim vojskovođom, Talijanom koji postade mađarskim plemićem i prijateljem Luksemburškog. Prije svega, roman je to o Bosni netom prije upada Turaka, o kraljevima poslije Tvrtka i ugarskoj opsesiji da zavlada tim krajevima, o Bosanskim krstjanima (koji nisu bili heretici ni patareni) i bitkama toga doba, o franjevcima posebno u Srebrenici gdje iz toga vremena ostade zapis o hrvatskom jeziku u istočnoj Bosni. Eto, bezočno vam nudim da pročitate knjigu, pa će vam štošta postati jasnije, kao što je meni trebala godina i dulje da mi ponešto bude jasnije (roman objavio AGM). Jer, tako je malo pouzdanih podataka i tako malo ljudi koji su u svoje vrijeme pisali kronike, u Bosni nikako ili se izgubilo, u Hrvatskoj slabašno, pa zato i danas imamo povjesnike koji love u mutnom i pokušavaju čak i dokumentima potvrđene, kanonske istine o hrvatskim knezovima i kraljevima dovesti u sumnju.
Dobro je to, i tužno, konstatirao Vjekoslav Klaić: „Za čitavoga vladanja knezova i kraljeva hrvatske krvi nije se našlo domaće čeljade koje bi namjerice zabilježilo zgode svoga vremena da im se uspomena sačuva. Hrvati nemaju domaćega ljetopisca prije god. 1102. Gotovo sve što o prva četiri stoljeća hrvatske povjesnice znademo, zabilježili su strani, Hrvatima većinom neprijatni ljetopisci. Stoga su i vijesti iz toga doba vrlo mršave i često pristrane – tuđi kroničari nisu naime bilježili dična djela praotaca naših, nego samo ono što je hrvatskim susjedima bilo u prilog.“ Čeljade, da, zaboravljena riječ. A ono „neprijatni“ nema značenje neugodni, nego ne-prijateljski.
X x x
Idemo u zbilju 2023. koja je počela nadonosno. Jedino što kvari ugodne osjećaje u Hrvatskoj inflatorna su kretanja i ponešto više cijene nego u zemljama gdje su više plaće. Nije u pitanju samo hrana čija je cijena u eurima znatno manja no što je bila u kunama, nego i različite obrtničke usluge. Posebno su na meti frizeri. Poskupjelo šišanje, i to znatno. Meni osobno nije taj skok problem, šišam se sam otkako znam za sebe, ako vidim da od kose (vlasi, ha) ništa ne vidim uzmem škare i odrežem što mi smeta. Ni s brijanjem nemam teškoća, a ako mi je brada preduga, opet škare i režem. U nezaboravnoj komunističkoj Jugoslaviji ljudima s dužom ili čak ponešto kraćom kosom priskakali su u pomoć organi represije, da, bio je socijalizam s ljudskom licem. Čitam baš ovih dana Osobni dnevnik Franje Tuđmana, tražim neki podatak, i naiđem slučajno na – šišanje. Spominje Tuđman neimenovanoga sveučilišnog profesora kojega su uhitili odnosno uhapsili (polovica sedamdesetih), ispitivali ga i – ošišali (tadanji uobičajeni ritual), ali ga nisu poslali u zatvor nego pustili, a on prosvjedovao – da kako će takav pred studente. Dosta gadno i ponižavajuće, ali i jeftino. Ništa mu nisu naplatili. A sada za šišanje treba izdvojiti lijepu svotu eura. To jest ako doma nemate škare.
Tuđmanov Dnevnik pun je takvih zgoda, šturih bilježaka o sudbinama ljudi u teroru nad Hrvatima, dnevnik vođen do svršetka osamdesetih kada je autor zapisa odlučio, s heterogenom skupinom domoljuba, prekinuti hrvatsku kalvariju. Nekidan, 15. siječnja, mediji se spominju dvaju znamenitih događaja – međunarodnoga priznanja Hrvatske 1992. i završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja godinama poslije. Glede priznanja, ponavljam što sam već rekao, da je najvažnije priznanje bilo ono 1991. kada smo mi Hrvati priznali sami sebe i svoju Hrvatsku, da toga nije bilo, ne bi ni ostalih priznanja. A glede samostalne i suverene Hrvatske – nije slučajno pokop hrvatske monete obavljen isto tako 15. siječnja, nije slučajno da smo baš toga datuma ostali bez monetarnoga suvereniteta. Cinično, da. Pamti pa vrati, poručuju sadanji vlastodršci, mnogi iz obitelji koje su se zgražale kada se svojedobno pojavila hrvatska kuna, zaključile slično kao u Beogradu da je oživljena ustaška država. Sada je svima laknulo. Imat ćemo i mi jednoga dana evro, vele u Srbiji (rublja je rezervna varijanta), opet ćemo da budemo zajedno u Evroslaviji. Bio je Dačić u pravu, samo je malo trčao pred rudo.
Hrvoje Hitrec/HKV
You may like
-
Hitlerov bijeg u Argentinu u Kennedyjevim tajnim dosjeima: Fuhrer i američka duboka država?
-
Križni put za nerođene u Splitu i Zagrebu
-
TRI POSLJEDNJA PROROČANSTVA Sv. Padre Pia koja šokiraju kršćane
-
V. Starešina: Enigma u Srbiji traje i dalje: Tko organizira prosvjede? Dosad najsličniji scenario je…
-
APOKALIPSA SE BLIŽI! SKRIVAJU GA OD JAVNOSTI: Ovo je mjesto na kojem će sjediti Antikrist!
-
Projekt reforme EU predstavljen u Washingtonu prouzročila histeriju u EU medijima koje financira USAID
Vijesti
Hitlerov bijeg u Argentinu u Kennedyjevim tajnim dosjeima: Fuhrer i američka duboka država?
Published
12 sati agoon
26 ožujka, 2025By
Igor Matić
Na kraju Drugog svjetskog rata sve je u Njemačkoj bilo u ruševinama. Saveznici pobjednici u tom katastrofalnom ratu na koji su upozoravali ljudi poput Joea Kennedya i legendarnog avijatičara Charlesa Lindbergha činili su ratne zločine usred bijela dana.
U Dresdenu je, primjerice, 1945. godine došlo do jednog od najzloglasnijih istrebljenja prošlog stoljeća, kada su Angloamerikanci sravnili sa zemljom čitav grad nedužnih civila koji su bili žrtve sukoba, a nikako odgovorni.
Ipak, Washington i London nisu marili. Bilo je potrebno dati signale stanovništvu uključenom u sukob i o tome što će se dogoditi nakon rata.
Američko carstvo je bilo u usponu i nije bilo spremno na kompromis ni s kim.
Masakri nad civilima bili su signal da svi shvate što je prava bit moći Anglosfere.
Bila je to srž terora, krvi i najzločinačkijeg nasilja nad civilima, što se vidjelo nekoliko mjeseci nakon bombardiranja Dresdena, u Hirošimi i Nagasakiju, gradovima nuklearnog holokausta koji su masakrirali japanske katolike, ali to je “detalj” koji razni liberalni povjesničari uvijek zaborave napisati u svojim izvješćima.
Upravo je na tim ruševinama službena historiografija izgradila priču o smrti Adolfa Hitlera.
Führer je vidio kako se san o izgradnji njegovog Trećeg Reicha i životnog prostora povezanog s njim razbija u komadiće.
Istina o Hitlerovom kraju
Dana 30. travnja 1945. odlučio je sebi oduzeti život zajedno sa svojom povijesnom konkubinom Evom Braun, na prilično dramatičan i teatralan način.
Kako bi izbjegli zarobljavanje od strane pobjednika, njih dvoje su se navodno otrovali cijanidom, a zatim su im tijela spaljena kako bi spriječili da budu predmet ismijavanja i poniženja kao što se samo dan ranije dogodilo onima Benita Mussolinija i njegove ljubavnice Clarette Petacci, koje su ubili krvoločni partizani po nalogu, najvjerojatnije, tadašnjeg britanskog premijera, visokorangiranog masona Winstona Churchilla, koji je to htio kako bi nestali dokazi o korespondenciji između njega i bivšeg talijanskog premijera.
Hitler je, kako se navodi, izabrao ovu smrt kako bi izbjegao sličnu sudbinu, a među izvorima koji potvrđuju ovu verziju je i Otto Günsche, časnik SS-a, koji će biti ključni svjedok cijele službene verzije prema kojoj je njemački kancelar počinio samoubojstvo.
Činilo se da su Sovjeti tada izabrali dva puta. Jedan je bio onaj koji je zapravo odao priznanje Günscheovoj verziji.
Drugi je bio da Führer uopće nije dočekao smrt, već je umjesto toga uspio uspješno pobjeći u Latinsku Ameriku zahvaljujući odlučnoj potpori onih koji su ga zapravo trebali izvesti pred sud, naime Sjedinjenih Američkih Država.
Ovu hipotezu već je 2014. iznio istraživač Jerome Corsi, koji je u svojoj knjizi “U potrazi za Hitlerom” napisao da Adolf Hitler nije počinio samoubojstvo u svom bunkeru u Berlinu, već je prirodno umro mnogo godina kasnije, u Argentini.
Corsi je u to vrijeme već donio neke vrlo čvrste dokaze.
Arheolog Nicholas Bellatoni pregledao je fragmente DNK iz Hitlerove lubanje koje čuva Državni arhiv Ruske Federacije i došao do zaključka da oni ne pripadaju ni njemačkom kancelaru ni njegovoj konkubini Evi Braun, već 40-godišnjoj ženi koja nije imala nikakve veze s njih dvoje.
Sovjetski Savez očito je u svojim povijesnim arhivima čuvao dokaz koji su razni povjesničari smatrali “kraljicom”, a koji je zapravo bio lažan.
Corsijevo istraživanje nije se zaustavilo na već čvrstim znanstvenim dokazima.
Pregledao je druge deklasificirane dokumente američkog State Departmenta i došao do zaključka da su čak i ljudi poput generala Dwighta Eisenhowera, koji je kasnije postao predsjednik 1953., znali da Hitler nije počinio samoubojstvo, već da je preživio katastrofu u koju je uvukao Njemačku.
Corsi je izričito izjavio da je osoba koja je omogućila Fuhreru da pobjegne u Južnu Ameriku bila figura poput Allena Dullesa, šefa CIA-e pod gore spomenutom Eiseovom administracijom i kratko vrijeme pod predsjednikom Kennedyjem, s kojim je tajni agent imao poznate i vrlo oštre tajne sukobe.
Rat između JFK-a i obavještajnog aparata Langley došao je do te točke da je američki predsjednik bio odlučan raspustiti agenciju koja je postala simbol američke duboke države, bezbrojnih državnih udara diljem svijeta, političkih ubojstava i trgovine drogom kojom je upravljao još jedan čovjek CIA-e poput Georgea H. Busha koji je tijekom godina svoje službe za američke službe koordinirao golemu trgovinu drogom iz Azije u Sjedinjene Države.
Na kraju Drugog svjetskog rata Dulles je bio operativac u OSS-u, koji je, kao što je već spominjano, bio preteča CIA-e, a koji je već tada počeo voditi čitav niz važnih i delikatnih operacija.
Među njima je i zloglasna Operacija Spajalica, koju je osmislio sam Dulles, zahvaljujući kojoj je cijeli vladajući aparat nacističke Njemačke prebačen u Sjedinjene Države.
Washington je očito bio toliko protiv nacizma da je želio dovesti sve one znanstvene umove koji su obogatili Hitlerov Treći Reich.
Bilo je ljudi kalibra, primjerice, znanstvenika Wernera von Brauna koji je osmislio poznate rakete V1 i V2, koje su u to vrijeme bile apsolutni vrhunac u području raketne tehnike.
Dulles je iz svog ureda u Berlinu snažno sugerirao pokretanje ove operacije, koja je imala i potporu onih vatikanskih krugova koji su se vrtjeli oko neprozirne figure tadašnjeg monsinjora Montinija, masona i državnog tajnika za vrijeme pontifikata Pija XII., koji je pružio svoju potporu ovoj akciji spašavanja nacista, očito bez odobrenja pontifeksa koji je već u prvim godinama svog papinstva iskazivao potpunu averziju prema Nacizmu.
Corsijevi dokazi i dokumenti već bi se proteklih godina mogli smatrati dosta valjanima, no ovih dana ponovno postaje aktualan dokument s kojeg je prije nekog vremena skinuta oznaka tajnosti u prvoj objavi dokumenata JFK-a, koja je započela 2017. po Trumpovom nalogu i nastavljena posljednjih dana novim otkrićima, opet po nalogu američkog predsjednika.
JFK Papers: Hitler pobjegao u Južnu Ameriku
Ako su u Moskvi u Staljinovo vrijeme vrlo dobro znali da Adolf Hitler nije mrtav, u Washingtonu su toga bili jednako svjesni.
Piše to u dokumentu CIA-e koji je 3. listopada 1955. godine sastavio šef postaje američke obavještajne agencije David Brixnor, koji pripovijeda kako je doušnik američkih službi doznao da je nacistički Fuhrer živ i zdrav u Južnoj Americi.

Dotični CIA-in dokument s kojeg je deklasificirana Brixnor u ovom dokumentu piše da je CIMELODY-3, kodno ime doušnika, kontaktirao njegov vrlo povjerljiv čovjek pod njegovim zapovjedništvom u Europi, što sugerira da je taj Cimelody-3 vjerojatno bio visokopozicionirani američki vojnik upućen na stari kontinent tijekom Drugog svjetskog rata.
Doušnik CIA-e saznaje iz svog kontakta da je bivši pripadnik njemačkog SS-a po imenu Philip Citroen bio u kontaktu s njim, s Adolfom Hitlerom.
Citroën je u to vrijeme bio zaposlenik tvrtke Royal Dutch Shipping za koju je isplovio iz Maracaiba u Venezueli prema Kolumbiji do sela Tunga.
Ondje je bivši SS-ovac navodno upoznao čovjeka za kojeg je tvrdio da je Adolf Hitler.
Führer se nazvao Adolf Schrittemayor, a Citroën pokazuje njegovu fotografiju s njim kako bi potvrdio svoje senzacionalno otkriće.

Philip Citroen s čovjekom identificiranim kao Adolf Hitler Prema samom Citroenu, Hitler je sljedećih mjeseci u siječnju 1955. krenuo prema Argentini, iako je tamo već stigao najmanje deset godina ranije.
Otkriva to još jedan dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, iako su neka imena zatamnjena, a koji je ovoga puta pripremila druga američka agencija, FBI, potvrđujući da je američka vlada bila vrlo dobro upućena u Hitlerovu pravu sudbinu.
Ovo je napisao ured FBI-a u Los Angelesu 21. rujna 1945., 5 mjeseci nakon navodnog samoubojstva u Berlinu, navodeći da bi Adolf Hitler stigao do Argentine podmornicom zahvaljujući pomoći šest važnih lokalnih državnih dužnosnika koji bi ga potom odveli u tajno sklonište u Andama, u koje bi se Hitler vjerojatno vratio iz Kolumbije kako je izvijestio Citroen u drugoj informaciji koju je 10 godina kasnije napisala CIA.
U Washingtonu su očito dobro znali da si najtraženiji nacist na svijetu nije oduzeo život, ali je bilo jasno da se Hitler ne bi mogao spasiti bez pomoći moćnih krugova u američkim tajnim službama koji su željeli da bivši njemački kancelar ne bude uhvaćen.
Ovu je stranica povijesti ne govore uobičajeni liberalni povjesničari, jer da jest, riskirali bismo shvatiti da je nacizam bio fenomen koji je bio sve samo ne spontan nego njegovan od onih istih krugova koji ga i danas osuđuju i koriste kao strašilo za afirmaciju suprematizma židovske države.
Misterij naglog uspona Adolfa Hitlera
Pravo pitanje na koje treba odgovoriti više nego na bilo koje drugo je, tko je zapravo bio Adolf Hitler i kakva je bila geneza ovog lika koji je možda više od bilo kojeg drugog promijenio povijest 20. stoljeća.
Bez Adolfa Hitlera ne bi bilo Drugog svjetskog rata, a bez Adolfa Hitlera ne bi bilo države Izrael, što mnogi izraelski povjesničari spremno priznaju.
Haavara, odnosno sporazumi o transferu njemačkih Židova u Palestinu zajedno sa strojevima koje je nacistička Njemačka donijela kao miraz cionističkim doseljenicima, jednostavno su bili odlučujući za buduće rođenje države Izrael.
Prema procjenama židovskog povjesničara Edwina Blacka, zahvaljujući ovom ugovoru Hitler je omogućio priljev najmanje 70 milijuna dolara u palestinsku zemlju kroz razne i brojne bankovne transfere.
Bio je to jedan od prvih poteza koje je poduzeo Führer nakon što je postao kancelar u siječnju 1933. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju, nacisti su se već sastajali s predstavnicima njemačkog cionističkog pokreta i lako postigli ključni dogovor da se omogući rađanje židovske države.
Nekoliko godina ranije, 1923., predsjednik Svjetske cionističke organizacije, Chaim Weizmann, također je pokušao uvjeriti Mussolinija da bi podrška cionističkom planu izgradnje židovske države u Palestini bila dobra i pravedna stvar, ali je Duce odlučno odbacio tu ideju i uvijek je pokazivao određeni skepticizam prema toj “viziji” jer je već tada naslućivao da će Izrael definitivno odvojiti Židove od zemlje u kojoj su živjeli stoljeća, a njihova bi lojalnost definitivno pripala židovskoj državi, a ne Italiji.
Također se po ovom pitanju mogu vidjeti razlike koje razdvajaju fašizam i nacizam, koji je umjesto toga uvijek imao vrlo blisku vezu suradnje sa cionizmom i ideološki afinitet koji je doslovce prešućen od svih raznih novinara i povjesničara jer je to očito razlog sramote za službenu vulgatu kojom se nacizam pokušava prikazati kao neprijatelja cionizma, i obrnuto.
Hitlerovo mračno podrijetlo
Čini se, međutim, da je Hitlerova prošlost ključ za stvarno razumijevanje odakle potiče njegovo prijateljstvo s cionističkim ciljem, što je naizgled neshvatljiva kontradikcija ako se bolje ne razumije odakle je ova figura nastala.
Godine njegova boravka u Beču, primjerice, među najzanimljivijim su i najtajanstvenijim.
Hitler je otišao u glavni grad Beč 1908., godinu dana nakon majčine smrti.
U Beču se, kao što je poznato, mladić posvetio slikanju akvarela, iako je teško povjerovati da je sama ta strast bila dovoljna da spoji kraj s krajem.
Također u tom razdoblju pokušao se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču i na školu arhitekture, ali su ga oboje odbili, ali je u međuvremenu mladi Adolf provodio dane na najnezamislivijem mjestu za čovjeka kojeg su razni povjesničari opisali kao najvećeg “antisemita” prošlog stoljeća: u židovskom pansionu.
Hitlerovo bečko razdoblje ispričao je njegov židovski prijatelj iz tog razdoblja, Reinhold Hanisch, još jedan ambiciozni slikar koji je pisao o svom iskustvu s Hitlerom u knjizi objavljenoj nakon njegove smrti, 1939., pod naslovom “Bio sam Hitlerov prijatelj”.
Reinhold Hanisch, Hitlerov židovski prijatelj Hanisch kaže da mladi Hitler nije imao mržnju niti prezir prema Židovima; naprotiv, ambiciozni slikar volio je provoditi vrijeme s njima i uvijek je s njima vodio svoj posao.
Čovjek koji je napisao Mein Kampf i koji je navodno bio protiv židovskih financija, prema Hanischu, divio se obitelji Rothschild koja je donijela toliko rata i bijede diljem Europe.
Hitler se u mladosti činio sve samo ne ogorčenim neprijateljem judaizma, no Hanischeva priča postaje još zanimljivija kada otkriva da ga je slikar iz Linza zamolio da s njim pođe u posjet njegovim djedu i baki Židovima koji su živjeli u glavnom gradu Beča.
Dakle, je li nacistički Fuhrer bio Židov, kako je nedavno ustvrdio ministar vanjskih poslova Lavrov?
Čita li se izvješće OSS-a koje je novinar i povjesničar Walter Lange objavio u svojoj knjizi “Tajno ratno izvješće”, čini se da sve upućuje na ovu hipotezu.
Austrijske su vlasti očito prve provele istragu o podrijetlu Adolfa Hitlera…. kancelara Dolfussa 1934. Dolfuss i njegov istraživački tim otkrili su da je Hitlerova baka, izvjesna Maria Schicklgruber, imala tajnu vezu s barunom Rothschildom, u čijoj je palači radila kao sluškinja.
Mary je zatrudnjela 1837. i Rothschildi su je poslali u njezin rodni grad Strones, gdje je ostala veći dio trudnoće.
Nakon što se vratila iz Stronesa, rodio se Alois, ali majka nije izjavila vlastima tko je djetetov otac.
Međutim, čini se da obitelj Rothschild to jako dobro zna. Plaćali su alimentaciju Mariji od 1837. do 1851., a kasnije se bivša služavka baruna Rothschilda udala za Johanna Georgea Hiedlera, no zbog administrativne pogreške ime je prepisano kao “Hitler” te je maleni Alois rođen iz tajne veze tako uzeo prezime majčina muža, a koje je zatim prenijeto na Adolfa Hitlera.
Alois Hitler, sin vjerojatne tajne veze između njegove majke i baruna Rothschilda. Fuhrer je očito bio obaviješten o Dolfussovim otkrićima i naredio njegovo ubojstvo 1934. Adolfov stari prijatelj Hanisch nije prošao ništa bolje: uhićen je po izričitoj naredbi kancelara 2. prosinca 1936. i umro je u zatvoru 4. veljače 1937. u okolnostima koje nikada nisu bile razjašnjeno.
Nakon smrti prijatelja tijekom njihova boravka u Beču, Hitler se pobrinuo za uništenje kuće Hanisheva oca, vjerojatno u pokušaju da izbriše sve dokaze da Fuhrerovo podrijetlo uopće nije bilo “arijevsko” kako je htio da se vjeruje, već sasvim druge prirode, ono koje je nacizam navodno mrzio, odnosno židovsko.
Financijska potpora Wall Streeta nacizmu
Ako je istinita priča o Adolfu Hitleru sadržana u ovim dokumentima, onda je bolje razumjeti zašto je nacizam snažno podupirao aškenaski financijski establišment i razne anglo-američke tvrtke.
Američki ekonomist i profesor Anthony C. Sutton u svom djelu “Wall Street i uspon Hitlera” dokumentira kako je financijski uspon Nacionalsocijalističke stranke bio moguć samo zahvaljujući golemim zajmovima danim poznatom IG Farbenu 1920-ih i DAPAG-u, tvrtkama koje su zauzvrat osiguravale ogromne količine financiranja nacistima.
Priljev sredstava Hitleru tek je počinjao.
Njemački istraživač Gerhard Muller u svom radu pod naslovom “Iza kulisa svjetskih događaja” izvještava kako je obitelj Warburg židovskog podrijetla, među osnivačima FED-a i već financijerima boljševičke revolucije 1917. godine, bila odgovorna za kanaliziranje ogromnih količina kapitala u nacističku stranku.
Prvi koji je otkrio kako je Hitler uzimao novac iz židovskih financija bio je autor djela “Hitlerovi tajni financijeri” potpisan pseudonimom Sidney Warburg, iza kojeg se skrivao identitet Jamesa Warburga, sina zloglasnog Paula.
Knjigu je tiskala poznata nizozemska izdavačka kuća Van Holkema & Warendorf, a na police nizozemskih knjižara stigla je 1933. godine, ali je nekoliko tajanstvenih “ruka” počelo činiti da svi primjerci gorućeg sadržaja spisa nestanu.
Knjiga je otkrila da je Hitler imao najmanje pet sastanaka između 1929. i 1933. s predstavnikom obitelji Warburg koji je Fuhreru posudio astronomski iznos od 25 milijuna dolara.
Obitelj Rockefeller, JP Morgan i druga gospoda iz američke Banke federalnih rezervi odlučili su da taj kapital treba otići nacistima u Njemačkoj.
Među izvorima financiranja nacista bila je i nizozemska banka von Heydt Bank, a tu činjenicu potvrđuju i službeni dokumenti njemačke vlade objavljeni 1982. Knjiga Sidneya Warburga napisana je 50 godina unaprijed i to pokazuje da je samo vrlo privilegiran izvor mogao imati pristup takvim informacijama.
Međutim, ni u sljedećim godinama velike međunarodne financijske sile nisu propustile pružiti potporu nacizmu.
Spomenute obitelji Rockefeller i Warburg pobrinule su se da gore spomenutom kemijskom divu IG Farben ostanu otvorene kreditne linije i tijekom Drugog svjetskog rata.
Procjenjuje se da je najmanje 30 milijuna dolara stiglo kroz ugovor između Rockefeller Standard Oila i IG Farbena, tvrtke koja je iskorištavala robovske radnike deportirane u Auschwitz.
Obitelj Rockefeller je zarađivala od takvih robova, ali zloglasni financijeri iz New Yorka također su imali interes osigurati da nacistička Njemačka dobije potrebnu naftu, posebno nakon izbijanja Drugog svjetskog rata.
U svakom su trenutku gospodari tih multinacionalnih kompanija mogli oduzeti Hitleru potrebne resurse za nastavak rata i umjesto toga su mu ih nastavili davati, što je bio jasan znak da žele da nacizam odvede Njemačku tamo gdje su ovi financijeri željeli da je Fuhrer odvede, odnosno prema njenoj moralnoj i ekonomskoj propasti.
Nakon što je kancelar Trećeg Reicha završio svoj “posao”, kako je godinama ranije otkrio Corsi, bijeg u inozemstvo jamčio je OSS Allena Dullesa, koji je osmislio onu zataškanu priču o samoubojstvima Hitlera i Eve Braun, koja se kasnije pokazala lažnom, čak i usprkos znanstvenim dokazima.
Nacizam je, dakle, korišten kao strašilo od strane liberalne elite i aškenaskog financijskog svijeta za uspostavu diktature korumpirane oligarhije plutokrata, fenomen koji je stvorila ta ista elita.
Dokumenti o ovom pitanju su vrlo jasni. Nadamo se da će se jednog dana ova priča konačno moći čitati i proučavati u povijesnim knjigama.
Istina je ono što najviše užasava moć globalizma i međunarodnog masonstva.
Autor: Cesare Sacchetti/LaCruna dell’Ago
Vijesti
Križni put za nerođene u Splitu i Zagrebu
Published
13 sati agoon
26 ožujka, 2025By
Igor Matić
Već tradicionalno tijekom korizme, inicijativa 40 dana za život organizira križni put ulicama gradova uključenih u miroljubivo bdjenje za prestanak pobačaja.
Križni put za nerođene održao se već u nekoliko gradova, a u petak, 28. ožujka održava se u dva najveća hrvatska grada: Zagrebu i Splitu.
U Zagrebu će križni put početi na Kamenitim vratima, u 20 sati (okupljanje od 19:45), a u Splitu u 17:30 ispred crkve sv. Ivana Krstitelja, ul. Moliških Hrvata 6.
Organizatori pozivaju sve vjernike da hodajući za križem našeg Spasitelja predamo naše molitve i žrtvu kao zadovoljštinu za grijeh pobačaja u našem narodu – prenosi QuoVadisEcclesia
Vijesti
TRI POSLJEDNJA PROROČANSTVA Sv. Padre Pia koja šokiraju kršćane
Published
19 sati agoon
26 ožujka, 2025By
Igor Matić
Što točno znače ove vizije? Možemo li se pripremiti? Ili još važnije, postoje li znakovi da se ove vizije počinju ostvarivati?
Čovjek koji je nosio Isusove rane na svojem tijelu, ostavio je tri poruke koje su potresle kršćanski svijet. Ove vizije nisu obična upozorenja. One su vizije budućnosti koje nagovještavaju sudbonosne događaje koji bi mogli promijeniti tijek ljudske povijesti.
Padre Pio je bio čovjek koji je bio u stalnoj vezi s Božanskim, komunicirajući s anđelima i svetima, predviđajući događaje s nevjerojatnom preciznošću. Mnogi od njegovih prethodnih uvida već su se ostvarili, ostavljajući iza sebe pitanje – što ako su i njegove posljednje tri vizije točne?
Prvo proročanstvo je o ‘Pročišćenju’ crkve… naime najzapanjujuće proročanstvo je da će neki visoko pozicionirani unutar same crkve raditi na njenom uništenju…
Drugo proročanstvo – O tri dana potpune tame koja će obaviti Zemlju! Tokom ta tri dana Sunce i mjesec će prezati svijetliti, a gusti mrak će prekriti cijelu planetu. U tom razdoblju, demoni i zle sile bit će pušteni da slobodno lutaju Zemljom…
Padre Pio, zaštiti moju obitelj i vodi nas pravim putem!
Treće proročanstvo o Konačnom Sudu…
Postoji li način da zaštitimo sebe i svoje bližnje od duhovnih i fizičkih opasnosti?
Prijevod je na srbskom AI… poslušajte!

Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’

OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?

Hrvati, Hrvatska i Trump

Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih

IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.

Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’

OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?

Hrvati, Hrvatska i Trump

Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih

IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
Popularno
-
Vijesti2 tjedna ago
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
-
Vijesti7 dana ago
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
-
Vijesti2 tjedna ago
Hrvati, Hrvatska i Trump
-
Vijesti5 dana ago
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
-
Vijesti4 dana ago
IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
-
Vijesti1 tjedan ago
Keir Starmer, pedofil Jimmy Savile i Downing Street u rukama Rothschilda
-
Vijesti7 dana ago
ETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
-
Vijesti2 tjedna ago
Američka odvjetnica C. Ybarra otkriva bombastični nalaz – vojni zrakoplovi raspršuju kemikalije po stambenim područjima