Nakon najnovije odluke vatikanske administracije, glede Međugorja, pita se vjernik što se je promijenilo – donosi Ivica Ursić na svom fb profilu.

Je li naša vjera postala snažnija? Hoće li netko sada ići u Međugorje, a prije nije išao? Misli li netko sada udvostručiti svoj godišnji broj posjeta Međugorju? Hoće li se hercegovački kamen do Podbrda i Križevca prekriti slojem asfalta kako bi se bez muke hodočasnici penjali?

Je li sada, nakon vatikanske odluke „nihil obstat“ (hrv. nema zapreke ili ništa ne priječi), ikome išta jasnije? Je li mi do sada bilo zapriječeno tamo ići i moliti se? Hoće li mi neka nova odluka u budućnosti reći kako bih ja to trebao vjerovati i koliko je to za moju vjeru uopće bitno?

Po meni se ništa nije promijenilo i ova odluka ne bi smjela, po pitanju nečije vjere, imati nikakav značaj. Ona ne donosi nikakav pravorijek o čudima nego nastoji unijeti red unutar hijerarhijskih relacija u Crkvi.

Oni vjernici koji su išli u Međugorje pronaći mir, ispovjediti se i biti spremniji nakon toga živjeti po Božjoj volji u ovome svijetu i u skladu s Božjim zapovijedima, ali ne biti od ovoga svijeta, ti će i dalje to činiti. Oni ljudi koji čuda traže u osjećaju ispunjenosti Duhom Svetim, nakon bivanja nekoliko sati, ili dana, u Međugorju, oni će i dalje ta čuda tu tražiti i nalaziti.

Oni koji glavnu brigu vode o svemu onome što prati fenomen Međugorja, a nije ispovijed, pokora, obraćenje i Euharistija ti nikada ne će u cijelosti doživjeti osjećaj mira kojeg Kraljica Mira donosi sa sobom. Oni će se doma prazni vraćati.

Ja sam prvi put stupio na tlo Međugorja 25. lipnja 2001. Iz čiste znatiželje. Podbrdo. Križevac. Crkva Sv. Jakova. Sve što pamtim jest nepodnošljiva vrućina. Neopisiva masa svijeta. I strahovita žeđ. Pitali su me što sam osjetio u duhovnom smislu. Rekao sam, iskreno, – ništa!

Te iste godine, nekoliko mjeseci kasnije, dijagnosticirati će mi se tumor i provesti ću, nakon operacije, 40 dana i 40 besanih noći na kirurškom odjelu splitske bolnice. Uslijediti će sedam mjeseci kemoterapije i zračenja i još puno gore zdravstveno stanje nego prije operacije i terapija.

I kada je ovaj svijet od mene digao ruke Bog me je zagrlio. O tome sam napisao knjigu „Sva Moja Sidra“ kojoj sam dao podnaslov „Kada teška dijagnoza postane … privilegija!“

Jedna od tih privilegija, nakon čudesne remisije tumora, po zagovoru Majke Božje, bilo je Međugorje. Nešto me je, nevjerojatnom snagom, privlačilo Međugorju. Tamo gdje sam nekada žeđao za čašom hladne vode sada sam čeznuo za mirom u duši kojeg samo Bog može jamčiti. I tu sam ga pronašao. Jedino u Međugorju sam u ispovjedaonici plakao kao malo dijete. Tu sam pred desecima tisuća mladih svjedočio svoj „pad prema nebu“. Iz Međugorja sam kroz svoja brojna (266) svjedočenja vjere upoznao sveto tlo Hercegovine kojemu se stalno vraćam.

Je li Međugorje mjesto ukazanja Blažene Djevice Marije ili (još uvijek) nije kako to vatikanska komisija sudi? Je li Međugorje „meka“ kršćanskog konzumerizma i vjerskog turizma ili je to mjesto ispovijedi, obraćenja i molitve? Je li Međugorje prevara ili je to znak s neba?

Mene ništa od svega toga ne zanima.

Jer ja sam tu pronašao svoju luku. Luku Mira.

Kada ugazite na tlo Međugorja na sva ova pitanja odgovore će vam dati vaše srce. Ali prije svega morate ga očistiti i dati u njemu prostor Duhu svetomu. Ispovijed. Pokora. Euharistija.

U tom trenutku ne će biti „nikakve zapreke“ (“nihil obstat“) osjećati se od Boga blagoslovljeni, od Bogorodice Marije mirom dodirnuti i od Isusa Krista na put k Ocu povedeni.

Ivica Ursić/fb

Na glavnoj pozornici u središtu grada sinoć su svečano otvorene 59. Vinkovačke jeseni s još jednim raskošnim glazbeno-scenskim prikazom koji veliča “starovirsku” Slavoniju, bogatstvo i ljepotu njezine plodne zemlje, njezine vrijedne i čestite ljude i raskošnu tradicijsku kulturu.

Ruke šokačkih uspomena, što je tema ovogodišnjih Jeseni, raširile su se kako bi po šokački, toplo, srdačno, domaćinski, obgrlile sve u Vinkovcima i sve one u Hrvatskoj i svijetu koji su prijenos svečanog otvorenja 59. Vinkovačkih jeseni pratili na prvom programu Hrvatske televizije.

Bakine su to i djedove ruke, moglo se čuti, simbol su rada i ljubavi, u njima je utkan jedan životni vijek protkan mladošću i brižnim odgojem, one čuvaju toliko neispričanih priča sažetih u uspomene šokačkoga naroda.

Ovogodišnjom temom, istaknuto je, iskazuje se poštovanje čuvarima Šokadije, baki i djedu kao središnjim figurama i odrazu šokaštva, a Vinkovčanke i Vinkovčani, poručeno je, srdačno pozdravljaju: Dobro došli na 59. Vinkovačke jeseni!

A u ime svih Vinkovčanki i Vinkovčana, u ime ponosne Šokadije, u ime Slavonije pozdravnu riječ i dobrodošlicu na Jeseni u Vinkovce uputio je domaćin, gradonačelnik Vinkovaca Ivan Bosančić.

“Dragi Vinkovčani, dragi žitelji Vukovarsko-srijemske županije i dragi svi naši gosti, dobrodošli na 59. Vinkovačke jeseni. Posebno bih htio zahvaliti svima koji kroz godinu doprinesu da ova naša prekrasna manifestacija iz godine u godinu bude sve bolja i snažnija. Ponosan sam na Vinkovačke jeseni, ali i sva kulturno-umjetnička društva s područja Vukovarsko-srijemske županije bez kojih Jeseni ne bi bilo. Ponosan sam na žitelje naše županije i na naše sugrađane koji žive zbog Vinkovačkih jeseni, koji odgajaju svoju djecu u tom duhu. Čuvamo tradiciju, pjesmu, folklor i zbog toga smo postali centar tradicijske kulture i olimpijada folklora, ali siguran sam i mjesto dobre gastronomije, ljudi koji će vas uvijek široka srca prihvatiti. Zato uživajte u 59. Vinkovačkih jesenima, u pjesmi i plesu, u najljepšem gradu na svijetu”, pozvao je gradonačelnik.

Najveću manifestaciju tradicijske kulture u Hrvatskoj, 59. Vinkovačke jeseni otvorio je predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković. 

“Vinkovačke jeseni ključna su i najveća manifestacija ovog tipa u Republici Hrvatskoj, stoga bih želio zahvaliti svima onima koji već 59 godina čuvaju tradiciju, iz godine u godinu osmišljavaju sjajne programe, čuvaju naš hrvatski identitet, jezik, kulturu, tradiciju, vjeru i sve ono na čemu je utemeljena naša sloboda i od čega je u svih teških desetljeća i stoljeća hrvatski narod očuvao svoj identitet i posebnost. Posebno me veseli ovogodišnja tema, naši preci, djedovi i bake koji predstavljaju temelj svega onoga što mi danas imamo. Bez njih ne bi bilo ni nas, niti Vinkovačkih jeseni. Slavonija i Vinkovci poseban su dio Hrvatske, posebnoga mentaliteta, plemenitosti, dobrote, snage, odlučnosti i inata”, kazao je Gordan Jandroković koji je 59. Vinkovačke jeseni otvorio stihovima Miroslava Slavka Mađera „Pjevaj majko ratara i bekrija, pjesmu onu što nam život vara, konje vrane kad osedla Šokadija, vrisne pjesma od plamena i žara”.

U šest slika večeras su prikazani običaji Šokadije od jeseni do poklada, kroz priču o Jeli i Luki, koji sa svojim unukom iz perspektive 80-ih godina 20. stoljeća kreću na putovanje u prošlost evocirajući vrijeme i mjesta.

Berba kukuruza, pudarenje, svinjokoljska večera i dolazak bušara kod domaćina, običaji uz blagdan sv. Lucije, običaj položaja na Badnjak, pokladni običaji, sve je to prikazano večeras u priči bake, djeda i unuka. Dio je to bogatstva koje je nemjerljivo, tradicijske kulture koja se u Slavoniji predano čuva.

Marko Sabljaković autor je teksta i redatelj otvorenja, a na pozornici sve su uprizorili glumci: Anita Filipović, Ilija Červen, Josip Jurković, Nataša Veselinović, Željka Rogić, Andrija Krištof, Ljiljana Šunjić, Vladimir Andrić, Dunja Šaran, Mirela Kovačić i Josip Horvat. 

U glazbenom dijelu nastupili su: Pero Galić, ŽVS “Lira” Vinkovci, MPG “Lipa” Vinkovci, ŽPS „Vranovke“ Vranovci, MPS „Šokadija“ Stari Mikanovci, tamburaški sastavi “Tamburaši za dušu”, “Slavonske lole”, “Bosutski Bećari” i “Vranac” te KUD-ovi „Seljačka sloga“ Gradište, „Kolo“ Vukovar, dva „Ivana Gorana Kovačića“ Lovas i Ivankovo, „Izvor” Vinkovci i “Mijat Stojanović” Babina Greda.

Voditeljski par bili su Milka Vida i Zvonimir Petričević. Scenografiju potpisuje Dubravko Mataković, a glazbenu produkciju Branimir Jovanovac Bani uz suradnicu Martinu Šarić dok je glazbeni off majstor i aranžer Luka Senčić. Inspicijenti su bili: Josipa Mišić, Josipa Jurković i Kristijan Posavac. Jurica Brkić, Ljiljana Vendl i Josipa Vidakušić potpisuju kostime glumačkog ansambla. Jezični savjetnik bio je Krešimir Bošnjak, a savjetnik za folklor i narodno ruho Nikola Šuća.

Nakon svečanog otvorenja šokačka zabava nastavila se u cijelom gradu, a svi su posebno pozvani u šator Vinkovačkih jeseni gdje je u 22 sata počeo koncert popularnih “Slavonskih lola”.

“Ej Vinkovci alaj ste na glasu, Vinkovačke jeseni vas krasu!”. Budite s nama i dalje večeras, a sve vas čekamo i sutra i u nedjelju. Uživajmo zajedno u bogatstvu i ljepoti nošnji, pjesme, plesa i običaja, koje mogu pokazati samo Slavonija i Hrvatska.

Kako je svojedobni apel kardinala Saraha inspirirao mnoge svećenike da pokrenu bogoštovlje ad orientem, možda je sada prikladno vrijeme da se razmisli o još jednom djelu liturgije koji je svojedobno spomenuo papa emeritus Benedikt XVI – naime, tihi kanon u kojem svećenik moli euharistijsku molitvu tihim glasom koju vjernici ne čuju.

Na zaprepaštenje mnogih liturgičara ja sam još god. 1978. jednom zgodom rekao da se nipošto ne mora cijeli kanon – euharistijska molitva – moliti glasno. Ja bih to nakon svih razmišljanja još jednom ovdje izričito ponovio s nadom da će se naći nakon dvadeset godine više razumijevanja za tu moju tezu. […] Euharistijska molitva, vrhunac mise je u krizi. Od reforme liturgije, pokušavalo se ispraviti krizu stalnim izmišljanjem novih euharistijskih molitava, i u tom procesu smo tonuli sve dalje i dublje u banalnost. Umnažanje riječi ne pomaže – to je više nego očito […] tišina, posebno šutnja, može stvoriti zajedništvo pred Bogom.

(Duh liturgije, 4. dio; 2. poglavlje)

Tihi kanon prije Drugog vatikanskog sabora

U više od tisuću godina prije Drugog vatikanskog koncila, euharistijska molitva je izgovarana tihim glasom u latinskoj Crkvi – kako bi se stvorila tišina u tom najvišem trenutku mise. Liturgijske upute nalagale su da svećenik izgovara ove molitve sabranim i tihim glasom.

Bilo je uobičajeno kod pjevane mise da se Sanctus nastavlja pjevati dok svećenik ispod glasa počinje moliti kanon (nakon što je i sam već izgovorio Sanctus). U mnogim mjestima, gdje su se koristili složeniji obrasci mise, nije bilo neobično da čak i drugi dio Sanctusa (tj. Benedictus) bude odgođen iza posvete! Dakle, obje “polovice” euharistijske molitve su ponekad imale pjevani glazbeni dio preko tihe molitve rimskog kanona (odnosno prve euharistijske molitve).

Na tihim misama bez glazbe, cijeli Kanon bi se izmolio u tišini, a vjernici su ostajali u tom kontemplativnom miru dok se događalo čudo transubstancije.

Onoga koji s vjerom i molitvom sudjeluje u euharistiji mora u dubini potresti taj trenutak u kome Gospodin silazi i pretvara kruh i vino da postanu njegovo tijelo i krv. Drukčije ne može ni biti, nego da pred tim događajem padnemo na koljena i pozdravimo ga. Pretvorba je trenutak velike Božje akcije za nas u svijetu. Ona usmjeruje i naš pogled i naše srce prema gore. Na jedan trenutak zašućuje svijet, zašućuje sve, i u toj se šutnji događa dodir s Vječnim – za vrijeme jednoga otkucaja srca iskoračujemo iz vremena, stupamo u Božje zajedništvo s nama.

(Duh liturgije, 4. dio; 2. poglavlje)

Nakon Drugog vatikanskog koncila

Nakon Drugog vatikanskog koncila, tihi Kanon (ili tiha euharistijska molitva) gotovo je u potpunosti nestao. To je iznenađujuće, budući da nijedan dokument Koncila, niti neki kasniji zakon Crkve nije nikada ukazao na to da euharistijska molitva mora biti izrečena glasno.

U svakom slučaju, papa Benedikt XVI je dobro poznavao Upute za misu, i on je nastavio tvrditi da euharistijska molitva može i treba biti izrečena tihim glasom. Možda bi najbolji način da se vjernicima pomogne da ostvare što dublje štovanje za vrijeme euharistijske molitve bio da i svećenik prihvati taj isti znak štovanja dok u tišini moli kanon mise.

Zašto tihi kanon?

Ali zašto bi uopće trebali moliti euharistijsku molitvu tihim glasom? Papa emeritus Benedikt XVI nudi jedan odgovor:

Svatko tko je doživio Crkvu ujedinjenu u tihoj molitvi kanona će znati koliko je uistinu ispunjena ta šutnja. To je ujedno glasan i prodoran krik Bogu i duhom ispunjen čin molitve. Svatko sudjeluje u zajedničkom moljenju kanona, iako u povezanosti s posebnom zadaćom svećeničke službe. U ovome je svatko ujedinjen, prihvaćen od Krista, a predvođen Duhom Svetim u toj zajedničkoj molitvi Ocu što je istinita žrtva – ljubav koja pomiruje i ujedinjuje Boga i svijet.

(Duh liturgije, 4. dio; 2. poglavlje)

Kako ad orientem bogoštovlje ujedinjuje svećenika i narod u zajedničkom činu klanjanja Bogu, tihi kanon nas sve ujedinjuje u prikazivanju prave žrtve. Tihi kanon, možda čak i više nego ad orientem, ukazuje na žrtvenu narav mise i nudi potreban korektiv modernoj liturgiji koja je usmjerena više na komunikaciju nego na molitvu, te se u konačnici (nekad) mogu svesti na banalno naklapanje između svećenika i vjernika.

Tihi kanon nas također podsjeća da su najveća otajstva ostvarena u tišini. Jer devet mjeseci, Krist je šutio u majčinoj bezgrešnoj utrobi, predodređen da se rodi u tišini mirne štale. Tiho je bilo za vrijeme njegove smrti, a sama noć je utihnula kada je ustao iz groba. Vračajući se u slavi posljednjeg dana, ispunit će se riječi:

Mirni budite i znajte da sam ja Bog, uzvišen nad pucima, nad svom zemljom uzvišen! (Ps 46, 11)

Čovjek se klanja Gospodinu u tišini. I, kako nas je Majka Tereza podsjetila: “U tišini srca Bog govori.” Euharistijska molitva je središte mise – u tišini se naša duša otvara glasu našeg Nebeskog Oca.

Izvor | QuoVadisEcclesia | Croativ.net