Karizmatski pokret je jako raširen u Hrvatskoj, u Hercegovini mislim još i više. Pokret za koji sudim da je vrlo štetan za život vjernika. U prvom redu prevodim slijedeći članak, prvi u nizu dva koji mislim prevesti za ovu nakanu, i na koncu bih nadodao razmišljanja s obzirom na aktualni kontekst kod Hrvata. Slijedi članak Porijeklo karizmatskog pokreta:

Naslovna slika: “Karizmatska” misa. Koji duh može ovo potaknuti?

Pentekostalci i karizmatici pristupaju izvanrednim događajima kao jedinom znaku dolaska Duha Svetoga u naše duše. Proučimo zabludu i svetogrdno podrijetlo navedene hereze.

Pridjevi pentekostni i karizmatski jasno ukazuju na karakter pokreta: prvi se odnosi na puninu Duha Svetoga primljenu na nedjelju Duhova; drugi, na karizme ili izvanredne darove koji su ga pratili. Ne radi se, kao što ćemo vidjeti, o prinosu posebnih molitava ili pojačanoj pobožnosti prema Trećoj osobi Trojstva, nego o novosti koja svojim sljedbenicima obećava potpuno iskustvo Duha Svetoga, istovjetno onome što su onog dana imali apostoli u kojem su im darovi priopćeni, na temelju krštenja Duhom koje se prima polaganjem ruku.

Vidjet ćemo da nema sukladnosti između karizmatskog pokreta i Katoličke Crkve.

Gradnja na pijesku

Doktrinarno, pokret se diže na živom pijesku. Analiziran u svjetlu nauka Crkve, otkriva da se nalazimo pred nečim potpuno mutnim. Njegov temeljni kamen je osobno iskustvo i nadahnuće Duha Svetoga, a oboje nitko ne može kontrolirati. Pentekostalci tvrde da se pokret tako pun života ne može zadržati unutar uskih granica doktrinarnih formula, što objašnjava, štoviše, nepostojanje čvrste doktrine, nedosljedna pozivanja na Novi Zavjet i njihove provizionalne formulacije. Jedan od najvažnijih dokumenata o ovom pitanju, Teološka i pastoralna usmjerenja o katoličkoj karizmatskoj obnovi (Mechelen, Belgija, 1974.) kaže da:

“Dokument nije iscrpan i potrebna su daljnja istraživanja (…)”Tekst je predstavljen kao pokušaj odgovora na glavna pitanja koja postavlja karizmatski pokret. Drugim riječima, autori ne znaju o čemu se radi. Tekst je prepun polutvrdnji i jednostavnih mišljenja, a napravljeno je samo nekoliko distinkcija koje su bitne za svaki teološki argument.

Tako se, na primjer, tvrdi da:

“Iskustvo Duha Svetoga je lozinka kršćanina, a dijelom su se njome prvi kršćani razlikovali od nekršćana. Smatrali su se predstavnicima, ne nove doktrine, već nove stvarnosti: Duha Svetoga. Taj je Duh bio vitalna, konkretna činjenica koju nisu mogli zanijekati, a da ne poreknu da su kršćani. Duh je bio uliven u njih i doživjeli su ga pojedinačno i zajednički kao novu stvarnost. Religiozno iskustvo, mora se priznati, pripada svjedočanstvu Novoga zavjeta: ako se ta dimenzija ukloni iz života Crkve, Crkva osiromašuje.”

Tvrdnja da su se prvi kršćani smatrali predstavnicima ne nove doktrine, već nove stvarnosti: Duha Svetoga jednostavno je lažna. Krist je poslao apostole da pouče sve ljude. Poučavanje je prije svega prihvaćanje i prenošenje nauka, a ne doživljavanje istog, što je vrlo subjektivno.

Teza da je vjera zasnovana na iskustvu, u osnovi, Lutherova teza. Krist je došao svjedočiti Istinu, zahtijevajući da se njegov nauk prihvati, a ne eksperimentira: tko uzvjeruje i pokrsti se, bit će spašen; a tko ne vjeruje, bit će osuđen. Pisma svetog Pavla nam pokazuju da su apostoli i prvi kršćani bili u biti jako zainteresirani za doktrinu, a vrlo malo za osjećaje.

Naviješta se da je Duh Sveti bio izliven nad njima i da su ga oni pojedinačno i zajednički doživjeli kao novu stvarnost. To implicira da su svi kršćani apostolske ere primili Duha Svetoga i imali isto iskustvo kao i apostoli na dan Pedesetnice, s istim mističnim pojavama i čudima: pogrešna tvrdnja, budući da niti u Novom zavjetu niti u spisima Otaca, niti u službenom nauku Crkve, ima ikakvih tragova da je tako bilo. Naprotiv, kada se pripovijeda da je Duh Sveti sišao na nove kršćane, jasno je da se nalazimo pred jednim posve nesvakidašnjim, rijetkim i izoliranim događajem.

[Žrtva ili fešta?]

Prethodnica i porijeklo pentekostalizma

Knjiga mudrosti kaže da nema ništa novo pod suncem. Ne, ni pentekostalizam nije novost, nego stara zabluda obučena u novo ruho. Nije slučajno da sve hereze imaju nešto zajedničko: njihovi osnivači i sljedbenici tvrde da imaju posebne intuicije pod nadahnućem Duha Svetoga.

U vrijeme svetog Pavla već su se rojili lažni proroci koji su tvrdili da ih pokreće Duh Sveti, a koji su zapravo uznemiravali tek osnovane kršćanske zajednice. Njih su naslijedili gnostici, prvi službeni heretici, protiv kojih je sveti Ivan napisao svoje Evanđelje kako bi zaštitio stado od njihovih lažnih doktrina.

Tijekom drugog stoljeća pojavio se poseban tip pentekostalizma, koji je utemeljio Montanus. On i njegovi sljedbenici tvrdili su da posjeduju puninu Duha Svetoga i njegove karizme, posebno darove iscjeljenja, proroštva i govorenja jezika. Imao je bezbroj sljedbenika, među njima i samog Tertulijana, koji je briljantno pisao o Katoličkoj Crkvi, ali je naposljetku pao žrtvom montanizma, osnovavši vlastitu sektu.

U 12. i 13. stoljeću pojavile su se horde puritanaca koji su se hvalili posebnim prosvjetljenjem od Duha Svetoga. Putovali su od mjesta do mjesta propovijedajući vlastito evanđelje. Neke od tih sekti preživjele su do danas – na primjer, valdenžani – ali druge nisu: albižani, katari, siromasi Lyona itd.

Na Lutheru je bilo da istrgne čitave narode iz krila Crkve. Ovaj heretik i njegovi sljedbenici također su tvrdili da posjeduju puninu Duha Svetoga, što su poricali biskupima, papama, pa čak i ekumenskim koncilima. Zato je protestantizam, po svojoj prirodi, kolijevka modernog pentekostalizma.

Karizmatski ili pentekostni pokret, koji su utemeljili pastor R. G. Spurling (baptist) i W. F. Bryant (metodist), rođen je u Sjevernoj Karolini (Sjedinjene Države).

Osim što su imali – po njima – posebnu pomoć Tješitelja i bili obogaćeni njegovim darovima, tvrdili su da Božanski Duh izravno intervenira u tumačenju Svetoga Pisma.

Odbacili su sve dogme pod krinkom da Duh Sveti izravno nadahnjuje vjernike u ono što je potrebno vjerovati za spasenje. U takvom kontekstu nema mjesta bilo kakvom naučavanju, jer se kršćanska pobožnost živi poletno, pa i krajnje emotivno i egzaltirano.

Logično je da bi takav pokret doveo do kaosa. Međutim, oni odbijaju prihvatiti dokaze da Duh Sveti ne može proizvesti takav nered. Ukazujući na ovaj aspekt, nastojali su objasniti ovaj fenomen govoreći da je zabuna neizbježna u pokretu koji živi i širi se. Ali ako pogledamo žive organizme oko nas, uočavamo da se zdrav život skladno razvija i proizvodi dobre stvari, dok život koji se kaotično razvija može proizvesti samo čudovišta i odbacivanja prirode.

A budući da je stablo poznato po svojim plodovima, na Drugom plenarnom saboru u Baltimoreu (Sjedinjene Države) katolički su biskupi upozorili vjernike da ne pristaju na bilo kakvu vrstu privrženosti karizmatskom pokretu, čak im zabranjuju nazočnost na njihovim sastancima.

Međutim, oko 1966. pokret je prodro u Crkvu rukama dvojice profesora teologije na Sveučilištu Duquesne (Pittsburg): Ralpha Keifera i Patricka Bourgeoisa. Bili su inspirirani dvama djelima protestantskog pentekostnog pokreta: Križ i poluga promjene, pastora Wikersona, i Oni govore u jezicima, J. Sherilla.

Želeći ponovno zapaliti plamen vjere među studentima, vjerovali su da im je Bog u ruke stavio sredstvo providnosti. Proučavali su nekoliko mjeseci, ponovno čitali neke odlomke iz Prve poslanice svetog Pavla Korinćanima i Djela apostolskih, koja su poslužila kao teološka osnova za pokret, i na kraju su otišli u protestantsku pentekostnu molitvenu skupinu kako bi primili od njih “krštenje Duhom”. U siječnju 1967. primili su polaganje ruku i krštenje Duhom zajedno s darom jezika.

Njihov entuzijazam se rasplamsao, uvjerili su studente da probaju isto iskustvo, a na sljedećem molitvenom sastanku Keifer je sam položio ruke na neke studente, koji su iznenada primili krštenje Duhom s nekoliko izvanrednih darova.

Od tada se pokret nije prestao širiti, pridobivši među svojim sljedbenicima biskupe, kardinale i tisuće redovnica i redovnica, željnih doživjeti ono za što vjeruju da su osjećaji prvih Duhova.

Potrebno je naglasiti da ne postoji “katolički” karizmatski pokret. Pokret je protestantski. Nije rođen u Katoličkoj crkvi, već je u nju uvezen iz protestantskih pentekostnih sekti. Kako objasniti da se karizmatičnost proširila poput požara?

Mislimo da je odgovor sljedeći: karizmatski pokret obećava trenutačno obraćenje i svetost. Tko bi se odrekao tako dragocjenih darova po tako niskoj cijeni? Očito je da đavolska prijevara skrivena u karizmatskom pokretu zasljepljuje masu površnih ljudi, koji traže veliki uspjeh i trenutne rezultate, zaboravljajući da je put autentične svetosti i učinkovitog i trajnog apostolata sazdan od samoodricanja, šutnje, mrtvljenja, poniženja, ali i prividnih neuspjeha.

Milenko Bernadić, dopisnik za Croativ.net iz Španjolske.

Poveznice:

https://www.mercaba.org/Rialp/M/montano_y_montanismo.htmhttps://es.wikipedia.org/wiki/Montano_(hereje)