Connect with us

Vijesti

PORUKE ŽIDOVA JOSEPHA WEILERA, DOBITNIKA NAGRADE »RATZINGER« Kršćanski su korijeni Europe neporecivi

Published

on

Europska je integracija postignuta »tako što se, umjesto osvete, Njemačkoj pružila ruka pomirenja samo pet godina nakon klaonice Drugoga svjetskoga rata. Bila je to politički mudra, ali i duhovno konstruktivna odluka, koja je donesena zahvaljujući katoličkoj senzibilnosti četiriju otaca utemeljitelja: svi praktični katolici, koji su očitovali krjepost oproštenja i uvjerenje da je otkupljenje dostupno svima«

U dvanaest godina, koliko Vatikanska zaklada »Joseph Ratzinger / Benedikt XVI.« dodjeljuje Nagradu »Ratzinger«, među 26 do sada nagrađenih našao se po jedan pravoslavni i luteranski teolog. Bilo je tu i tražitelja Boga, no i njihovi su korijeni bili kršćanski. Ove je godine prvi put nagradu dobio netko tko nije kršćanin. Riječ je o židovskom intelektualcu, pravniku Josephu Haleviju Horowitzu Weileru. Weilerova je temeljna struka međunarodno i trgovinsko pravo. Danas je suravnatelj Centra »Jean Monet« za međunarodno i regionalno gospodarsko pravo i pravdu pri Sveučilišnoj pravnoj školi u New Yorku, no razlog zbog kojega mu je dodijeljen tucet počasnih doktorata i zbog kojega ga je jednako toliko akademskih ustanova u proteklim godinama željelo kao gosta predavača leži u tome što se Joseph Weiler izravno uključio u raspravu o nesuđenom ustavu Europske unije, pri čemu je snažno zagovarao da se u njemu spomenu Bog i kršćanski korijeni Europe. Ne – kako je sam rekao – da bi štitio kršćanstvo, nego kako bi štitio istinski europski pluralizam.

Proučavatelj »nomosa«, prava s dušom i srcem

Među novijim publikacijama o Weilerovu duhovnom i intelektualnom profilu mnogo toga govori prilog koji je objavljen u internetskoj reviji »Review of Democracy«, koja inače pripada mnogima ne baš omiljenu (Sorosevu) Srednjoeuropskomu sveučilištu. Prilog je koncipiran tako da se intelektualca predstavlja kroz deset knjiga ili autora koji su najsnažnije oblikovali njegov intelektualni i duhovni habitus. Prvi od autora za Weilera je židovski srednjovjekovni filozof, teolog i liječnik Majmonid, a drugo je djelo općenito Biblija (židovska), posebno Knjiga Postanka. »Majmonid je bio i ostaje najveći i najtrajniji utjecaj na moje poimanje samoga sebe kao Židova, kao (uvijek nesavršena) vjernika, ali i kao odvjetnika – ‘nomista’«, rekao je Weiler za spomenuti portal. Zanimljivo je i kako vidi sebe kao »profesionalnu osobnost«. »Što je moja profesionalna osobnost? Odvjetnik? To bi bilo kao kad biste kipara nazvali – kamenorescem. Pravnik? To je malo bolje. Nomist, možda je to neologizam, ali je moja najdraža samodefinicija: osvjedočeni protu-protunomist, cjeloživotni proučavatelj ‘nomosa’, prava sa srcem i dušom«, rekao je.

Enciklike Ivana Pavla II. nadilaze zajednicu katoličkih vjernika

Među ostalih osam autora koji su utjecali na oblikovanje Weilerova habitusa našao se i papa Ivan Pavao II. sa svoje tri enciklike, »Centesimus annus«, »Redemptoris missio« i »Veritatis splendor«. »Važnost njegovih službenih pisama… nadilazi zajednicu katoličkih vjernika. (…) Snaga i važnost toga pisma (Centesimus annus) nije samo u njegovu prepoznavanju sadašnjega ljudskoga stanja, nego u odgovoru koji ide dublje čak i od utjecajnih mislilaca i intelektualaca kao što su Giddens ili Habermas. Ide dublje zato što izravnije poštuje duhovne dimenzije (i težnje) društvene i individualne psihe«, rekao je Weiler.

Dobivanje Nagrade »Ratzinger« bilo je izravan povod za intervju Josepha Weilera španjolskomu portalu »Alfa y Omega«. Odgovori koje daje odnose se upravo na ulogu kršćanstva u stvaranju europskoga identiteta, a poneki od njih mogu poslužiti kao svojevrsni ispit savjesti i samih kršćana. Je li održivo postojanje nekršćanske Europe, prvo je pitanje s kojim se Weiler suočio. »To ovisi o tome što podrazumijevamo pod kršćanskom Europom. Promatramo li kulturni europski identitet – na područjima arhitekture, umjetnosti, glazbe, književnosti – ili pak političku kulturu koja stavlja u središte ljudsko biće, duboki i trajni kršćanski korijeni su neporecivi. Europski kulturni identitet spoj je koji je nerazrješivo vezan uz Atenu i Jeruzalem. Demoralizirajuće je što države članice nisu željele spomenuti kršćanske korijene u Ustavu čiji je nacrt napisan početkom ovoga stoljeća«, rekao je Weiler.

Što je izgubljeno sekularizacijom?

S druge strane, ako kršćanstvo znači živu prisutnost kršćana u društvu, sadašnjost je drugačija. »U većini država članica crkve su prazne; tek 5 posto kršćana u Francuskoj redovito sudjeluje na misi. Riječ je o novom, poslijekonstantinskom kršćanstvu u kojem su kršćani manjina. Ne baca ih se baš u ralje lavovima, ali su izloženi nemaloj kristofobiji«, rekao je sugovornik aludirajući na mučeništvo kršćana u prvim stoljećima kršćanstva.

»U većini država članica crkve su prazne; tek 5 posto kršćana u Francuskoj redovito sudjeluje na misi. Riječ je o novom, poslijekonstantinskom kršćanstvu u kojem su kršćani manjina. Ne baca ih se baš u ralje lavovima, ali su izloženi nemaloj kristofobiji«, rekao je Weiler

Jednoznačan odgovor na pitanje je li Europa kakvu danas poznajemo bez kršćanstva održiva Weiler nije dao, barem ne izravno, ali je jasno izrekao što je kršćanstvo dalo Europi – ne nekoj povijesnoj, dalekoj Europi, nego onoj kakvu danas poznajemo – te koje su važne elemente europska društva izgubila sekularizacijom. »Najveće trajno postignuće europske integracije bilo je novo definiranje odnosa među državama članicama, što je osiguralo dugačko razdoblje mira u odnosu na posljednja stoljeća. To se postiglo tako što se, umjesto osvete, Njemačkoj pružila ruka pomirenja samo pet godina nakon klaonice Drugoga svjetskoga rata. Bila je to politički mudra, ali i duhovno konstruktivna odluka, koja je donesena zahvaljujući katoličkoj senzibilnosti četiriju otaca utemeljitelja: svi praktični katolici, koji su očitovali krjepost oproštenja i uvjerenje da je otkupljenje dostupno svima. Danas živimo u kulturi individualnih prava. Tako bi i trebalo biti jer nas upravo to određuje kao demokracije. No potpuno smo izgubili kulturu individualnih dužnosti. To je po meni posljedica sekularizma. Da ne bude zabune: ne prosuđujem osobe na temelju njihove religije. Poznajem religiozne osobe koje su užasni ljudi, a poznajem i plemenitih sekularista. No dok je Crkva bila snažan dio naše kulture, iz tjedna u tjedan širila se poruka o zadaćama. Taj glas više nije dio naše kulture«, rekao je Weiler.

Pomogao obraniti raspela u talijanskim učionicama

Weiler je poznat i po svojem aktivnom uključivanju u slučaj »Lautsi protiv Italije« pred Europskim sudom za ljudska prava. U prvoj presudi 2009. godine sud je, na tužbu majke sekularnih uvjerenja, bio presudio da raspela u talijanskim javnim školama krše Europsku konvenciju o ljudskim pravima, prejudicirajući pravo roditelja da svoju djecu odgajaju u suglasju sa svojim uvjerenjima. Na žalbu Italije, uz koju je stala 21 europska zemlja, o predmetu je 2011. godine ponovno odlučivala Velika komora suda te je dala za pravo Italiji. Weiler je tada »pro bono« zastupao Italiju pred sudom, što je zacijelo igralo važnu ulogu u odluci da mu se 2014. godine dade i talijansko državljanstvo.

U spomenutom intervjuu za portal »Alfa y Omega« osvrnuo se na novinarsko pitanje i na taj slučaj, svodeći ga na način poimanja neutralnosti države. »U Europi imamo zajedničko ustavno dobro koje se svi moramo truditi poštovati. Na individualnoj razini moramo jamčiti kako slobodu religije tako i slobodu od religije. No na kolektivnoj razini, u odnosu na kolektivni identitet naših različitih društava, ne smijemo izbrisati našu baštinu, koja je često religijska. Na primjer, engleski je kralj glava Anglikanske Crkve. Bismo li zato trebali maknuti sve njihove fotografije iz javnih prostora? Njemački ustav započinje pozivajući se na našu odgovornost pred Bogom. Bismo li trebali zabraniti da ga se čita u školama? Vrlo jednostavno, ni jedna država nema obvezu u ime slobode izbrisati svoj identitet u svojim simbolima, zastavama i drugim znakovima. Ujedinjeno Kraljevstvo, majka demokracije, anglikanska je zemlja s etabliranom Crkvom i s tri križa na zastavi. Istodobno skrupulozno poštuju individualnu vjersku slobodu neke druge religije i vjersku slobodu svojega stanovništva, koje je u najvećoj mjeri sekularno«, odgovorio je Weiler.

Sekularnost nikada nije neutralan izbor

Temu neutralnosti dotaknuo je u sklopu još jednoga pitanja, onoga o guranju vjere u privatnu sferu. »Država može«, rekao je, »izabrati, kao što to čine Francuzi u svojem ustavu, da se definira kao sekularna. No to nikada nije neutralan izbor. Što je neutralnije, država koja u ime neutralnosti financira samo sekularne javne škole ili država koja poput Ujedinjenoga Kraljevstva i Nizozemske jednako financira i sekularne i vjerske škole.«

Kršćani (su)odgovorni za vlastitu getoizaciju

Weiler smatra da su europski kršćani i sami odgovorni što je njihova vjera sve više u privatnoj sferi. Na pitanje novinara portala »Alfa y Omega« o guranju kršćanske vjere u područje privatnoga on odgovara: »Kršćani nisu gurnuti u kraljevstvo privatnoga. Predali su se tomu kraljevstvu. Prihvatili su tvrdnju Francuske revolucije prema kojoj je vjera privatna stvar. Poznajem previše kršćana koji kod kuće prije obroka čine znak križa i zahvaljuju, no to nikada ne bi učinili u restoranu ili u kantini na poslu. Žive kao ‘marranos’ – izraz koji se odnosi na obraćene Židove koji su (u srednjem vijeku u Španjolskoj, nap. Da. G.) potajno i dalje obdržavali svoje običaje i svoju prvotnu religiju. Kršćani su također kao Božju riječ prihvatili apsurdni prijedlog da je sekularizam oblik neutralnosti.« Na dodatnu opasku da u knjizi »Kršćanska Europa«, jednom od svojih najpoznatijih djela, govori o europskom kršćanskom getu, Weiler odgovara: »Zar je biti provokativan tako ružno? Ako je netko nedjeljom kod kuće kršćanin, a u javnoj sferi građanin svijeta, geto je time samouspostavljeno.«

Vijesti

Legenda o Ludbergi

Published

on

Ludberga je rođena 1. travnja 1141. godine, nedaleko od Varaždinskih Toplica kao kćerka upravitelja imanja grofa Bele II. Stasala je u prelijepu i obrazovanu djevojku kad ju je zaveo vitez Ulrik piše Selo.hr.

Pokajavši se, Ludbrega je požrtvovno brinući se o svom sinčiću Theobaldu živjela isposničkim životom, pomažući siromašnima i bolesnima. Pokajnički život prekinuo je ponovno nečastivi u liku eremita i zaveo je po drugi put. Bježeći pred njim, našla je utočište u jednoj od malenih vinogradarskih kućica pokrivenih slamom koje još od rimskih vremena ukrašavaju vinorodna brda iznad Iovie. Ludberga je počela obrađivati vinograd i postala je vješta i poznata vinogradarka.

Svoje je vino darivala crkvama, kapelicama i samostanima za sveti obred, a legenda kaže da je njeno vino jednom čak ubrzalo izbor pape u Viterbu, jer je kardinal iz Budima, čudotvorno točivši vino iz nepresušne bačve skratio vrijeme konzistorijuma. I Theobald je postao vinogradar koji je svoje umijeće usavršio u dalekoj Burgundiji gdje je nastavio tradiciju pravljenja najboljih vina. U svojim zrelim godinama Ludberga je još uvijek bila izrazito lijepa i nečastivi je odlučio opet je staviti na kušnju.

Pojavio se u liku prebogatog grofa koji ju je htio zavesti i preoteti joj vinograd. Ali ovaj put se nije dala prevariti. Sav jed zbog bijede i nesreća proživljenih u mladosti kulminirao je u furioznom naletu bijesa. Nečastivog je pomoću drvenog križa takvom silinom zabila u zemlju da je na suprotnoj strani zemljine kugle eksplodirala Antipodravina i od nje je preostao samo vulkanski otočić Antipodes.

Na taj događaj ukazuje izvor slane vode koja se i danas može zapaliti jer dolazi iz samog središta Zemlje.

TZ Ludbreg

Continue Reading

Vijesti

Bivši gradonačelnik Zelenih o uspjehu AfD kod mladih: Svakodnevno doživljavaju što znači ilegalna migracija

Published

on

Masovne migracije kao jedan od razloga uspjeha desnice kod mladih. Popularni gradonačelnik njemačkog Tübingena Boris Palmer uspjeh stranke Alternativa za Njemačku (AfD) među mlađim glasačima propisao je posljedicama masovne migracije.

Zanimljivo je da je Palmer bio dugogodišnji član stranke Zelenih, no izbačen je kada je počeo upozoravati na masovne migracije – donosi Narod.hr.

“Svakodnevno doživljavaju što znači ilegalna migracija. Prije svega, mladići koji su došli sami mijenjaju životnu sredinu mladih. U parku, u klubu, na ulici, u autobusu, na kolodvoru, u školskom dvorištu”, napisao je Palmer na Facebooku u ponedjeljak.

Palmer je nekoć bio gradonačelnik iz redova Zelene stranke. No kako je postajao sve poznatiji po svom javnom izražavanju protiv masovne imigracije i drugih političkih tabua, stranka je radila na njegovom izbacivanju. Unatoč tome, ostao je toliko popularan među građanima svog grada da su ga izabrali kao neovisnog gradonačelnika, što znači da Tübingenom upravlja neovisno o bilo kojoj političkoj stranci, prenosi Remix.

Tvrdi da ljevica šteti zaštiti klime

Upozorio je da svatko tko je u kontaktu s mladim ljudima u Njemačkoj zna da oni opetovano primjećuju “njihov strah od sklonosti migranata prema nasilju”, ali da se to stajalište ne shvaća ozbiljno ili “diskreditira kao rasizam”.

Georg Pazderski (L), Chairman of Berlin section of German right-wing ‘Alternative for Germany’ (AfD) party, AfD co-leader Alexander Gauland (3-R), Beatrix von Storch of AfD (2-R) and AfD co-leader Joerg Meuthen (R) take part in a march of the ‘Alternative for Germany’ (AfD) party in Berlin, Germany, EPA/OMER MESSINGER

Palmerovu tvrdnju podupiru podaci o kriminalu u zemlji iz federalnog ministarstva unutarnjih poslova. Oni pokazuju da je nasilni zločin dosegao rekordne razine 2023., pri čemu su stranci počinili šest od deset nasilnih zločina. Njegov stav o nasilju migranata u vlakovima također je potkrijepljen podacima. Što se tiče školskog sustava, štetan učinak migranata, uključujući i nasilje, otvorena je tema u njemačkim medijima.

Nadalje, Palmer ukazuje na “dogme budnosti i otvorenih granica” koje ne odgovaraju stvarnosti života mladih ljudi. Kao rezultat toga, “oni se preorijentiraju i glasaju za stranku koja barem ne odbacuje njihovu zabrinutost kao lošu i pogrešnu od samog početka.”

Palmer tvrdi da AfD neće “riješiti problem” i kaže da većina mladih nije “dovoljno glupa” da vjeruje da AfD to može učiniti. Međutim, ti mladi ljudi neće glasati za stranke koje ih pokušavaju označiti kao rasiste ili kao dio problema.

Rekao je da ljevica samo šteti zaštiti klime, jer borbu protiv klimatskih promjena povezuje s borbom protiv desnice.

AfD je nakon nedjeljnih izbora za EU postao druga najveća njemačka stranka u Europskom parlamentu osvojivši 16 posto glasova. AfD je obećao deportirati milijune migranata, boriti se protiv migrantskog kriminala i osigurati njemački školski sustav.

izvor: Narod.hr

Continue Reading

Vijesti

Zanemareni dragulj u tradicionalnom rimskom misalu: Euharistijsko srce Isusovo

Published

on

Ako ste se ikada rano pojavili u crkvi i zatekli sebe kako tiho listate svoj ručni misal – recimo, pretisak Dnevnog misala Svetog Andrije iz 1945. – možda ste naletjeli na dio formulara mise koji vam možda nije poznat zbog rijetkosti njegove upotrebe.

Neke od njih bit će identificirane kao zavjetne mise, poput Mise Muke Gospodinove, Mise za razrješenje raskola, Mise za oproštenje grijeha ili Mise za sretnu smrt. Kako bih volio da naši svećenici češće koriste ove zavjetne mise – piše Peter Kwasniewski, u OnePeterFive.

Drugi se pak mogu nazvati “blagdanima koji se drže u nekim vjerskim zajednicama i na nekim mjestima” ili “lokalnim svetkovinama”, poput sv. Ivane Orleanske 30. svibnja, Prečistog Srca Blažene Djevice Marije, sv. John Fisher i Thomas More 9. srpnja, sv. Petar Claver 9. rujna, sveti Ivan de Brébeuf, Isaac Jogues i drugovi 26. rujna ili, intrigantno, blagdan svetih relikvija koje se čuvaju u crkvama biskupije 5. studenoga Sveti Ivan Nepomuk 16. svibnja, sveta Rita od Cascie 22. svibnja, Spomendan svih svetih papa 3. ili 4. srpnja (datumi se razlikuju) i Gospa od Čudotvorne medaljice 27. studenog bili bi daljnji primjeri.

Stariji misali mogu imati još egzotičnije mise, kao što su misa Presvetog lica Isusova, misa svetog koplja i čavala, misa pet svetih rana. Neke od njih mogao bi koristiti svaki svećenik, dok bi za druge bilo potrebno posebno dopuštenje. Misal je nekoć bio ispunjen tim dubokim “pobožnim” misama, koje su (nepotrebno je reći) racionalistički progresivistički liturgičari mrzili. “Tako srednjovjekovno! Tako pijetetski! Tako nebiblijski! Tako…”

Sve što treba učiniti je proučavati ove mise uz molitvu da bi se vidjelo koliko je glupo i štetno ovo ideološko odbacivanje. Oni su, zapravo, duboko svetopisamski, duboko katolički – ali u duhu Tridentskog sabora, u duhu liturgijsko-sakramentalne mistike. Možda su zato odbijeni.

U ovo doba liturgijske godine, kada Sveta Majka Crkva slavi, po zapovijedi samoga Gospodina Isusa, svetkovinu Presvetoga Tijela Kristova (Corpus Christi), nalazimo jednu takvu jedinstvenu misu koja zaslužuje da bude oživljena u naše vrijeme: svetkovina Euharistijskog Srca Isusova, koja se slavi u četvrtak unutar oktave Presvetog Srca – to jest pretposljednjeg dana osmine.

Ovaj je blagdan prije nešto više od stotinu godina, 9. studenog 1921. godine, ustanovio papa Benedikt XV. Njegovo pravo – antifone, molitve, čitanja, čak, čini se, i predslovlje – izuzetno je lijepo, bogato materijalom za meditaciju. Za one koji imaju dnevni misal sv. Andrije, misa se nalazi na str. 1840. Radi lakšeg snalaženja, ovdje sam uključio stranice oltarnog misala iz 1952. tiskanog u New Yorku, kao i stranice Liber Usualis na dnu ovog članka.

S obzirom na ono što sam gore rekao, nitko se neće iznenaditi kada čuje da je ova misa, s trinaest sličnih, uklonjena iz misala iz 1962. dekretom izdanim 14. veljače 1961., nakon novog kodeksa iz 1960. rubrike Ivana XXIII. (Ovdje je ispričana cijela priča.) Razlozi navedeni za potiskivanje toliko su slabi i sumnjivi koliko se može zamisliti. Međutim, s osjećajem olakšanja primjećuje se da čak i dekret iz 1961. čini iznimke iz “doista posebnih razloga”. E sad, to je moj koncept otvorenog kraja! Uistinu poseban razlog danas je taj što živimo u razdoblju iznimne desakralizacije koja iziskuje povećanje pobožnosti prema otajstvima našega Gospodina, Gospe i svetaca. Štoviše, Benedikt XVI. dao nam je “sveto i veliko” načelo.[1] Takve mise pobožnosti ne trebaju nikakvo izvanjsko opravdanje za svoje oživljavanje. Opravdani su svojim autoritativnim uvodom, poviješću upotrebe i svojim intrinzičnim sadržajem: justificata in semetipsa. Štoviše, moglo bi se dodati da je Liber Usualis često uključivao pjesme za blagdan Euharistijskog Srca čak i nakon 1961., i, štoviše, da Baronijev misal, koji je, ako ništa drugo, pretjerano nalik na 1962., također uključuje pravila za to (vidi str. 1752). Ovdje se razaznaju jasne oznake sensus fidei fidelium.

U međuvremenu, u zemlji čudesa, američki biskupi najavili su “Nacionalnu euharistijsku obnovu” od 2022. do 2025. godine. Ovaj birokratski napor, koji će uključivati ​​Euharistijski kongres vrijedan 28 milijuna dolara, osuđen je na neuspjeh sve dok se temeljni uzroci uobičajene euharistijske ravnodušnosti i nevjerice — naime, pričest koja se daje u ruke ljudima koji stoje u redu, pričest nezaređeni službenici i automatska pričest za sve, uključujući otvoreno zagovornike pobačaja – ostaju neriješeni.

A ova se zla ne mogu poništiti dok se ne riješi njihov temeljni uzrok, naime, oblik mise potpuno odgovarajući u svojim rubrikama i podložan izboru ad libitum svojih slavljenika. Zato će statistike, kad dođe 2025., pokazati iste depresivne rezultate kao i prije; osim što se sa sigurnošću može predvidjeti da će više katolika nego ikada pomagati u TLM-ovima. Tu se događa i odvijat će se euharistijsko oživljavanje koje planira Božja Providnost.

Ono što je potrebno nisu blistavo pakiranje, sinodalni procesi, dijeljenje i briga, uglađeni YouCats i ostala previše ljudska rješenja za koja je USCCB specijaliziran. Ono što je potrebno je i izazovnije i lakše dostupno: ponovno poniranje u mistične dubine Presvete Euharistije putem tradicionalnih liturgijskih obreda Crkve, zajedno s euharistijskim ozdravljenjem za grijehe počinjene protiv Gospodina u Presvetom Sakramentu… Ta je naknada, uostalom, bila razlog zašto je naš Gospodin zatražio, preko svete Margarete Marije Alacoque, poseban blagdan dan nakon osmine Tijelova, što danas nazivamo blagdanom Srca Isusova.

Riznica naše katoličke vjere već je prepuna svim sredstvima za popravak i obnovu. Nemojmo sjediti i jadikovati što su zli ljudi pokušali uzeti ovo blago; umjesto toga, ustanimo i budimo proaktivni u njihovom vraćanju.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved