Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježen je u Splitu predstavljanjem knjige Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću autora dr. sc. Hrvoja Mandića. Uz autora knjigu su predstavili dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskog instituta za povijest i Radoslav Zaradić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.

Organizatori su bili Hrvatska udruga Benedikt zajedno s Družbom “Braća Hrvatskog Zmaja” – Zmajski stol u Splitu, ogrankom Matice hrvatske u Splitu, splitskom podružnicom Hrvatske matice iseljenika i Hrvatskim pomorskim muzejom u Splitu.

Cjeloviti prikaz knjige napisao je Ivan Prskalo, objavljen je u Hercegovina: Časopis za kulturno i povijesno nasljeđe br. 9 iz 2023. i dostupan je na sljedećoj poveznici: https://hrcak.srce.hr/file/444478

U nastavku donosimo dio uvodnog govora predsjednika Hrvatske udruge Benedikt Radoslava Zaradića.

Lokacija za predstavljanje nije odabrana slučajno. Novovjekovna utvrda Gripe  izgrađena je u drugoj polovici XVII. stoljeća radi obrane grada Splita od Osmanlija. U tri stoljeća postojanja namjena utvrde bila je prvenstveno vojna. Od 1980-ih tu se nalazio vojno-pomorski muzej i knjižnica. 1991. g. bio je to prvi vojni objekt u Splitu kojega je oslobodila hrvatska vojska.

Krajem Drugoga svjetskog rata u tvrđavi je bio jedan od najvećih partizanskih logora na ovome području. Arhivski dokumenti potvrđuju kako je najmanje 350 zarobljenih pripadnika hrvatskih oružanih snaga i civila koji su se u tom logoru nalazili početkom prosinca 1944. odvedeno i ubijeno, najvjerojatnije na području današnjeg gradskog groblja Lovrinac. Postoji i raniji dokument iz studenog 1944. g. koji poimenično navodi 62 zarobljenika iz logora Gripe koji su također ubijeni. Koncem 1944. g. dokumentirano je kako su se na Gripama privremeno nalazili i njemački ratni zarobljenici. Opunomoćeništvo UDB-e za kotar Sinj 14. travnja 1948. dostavlja Odjeljenju UDB-e za Dalmaciju u Splitu popise ubijenih osoba s području kotara Sinj nakon što su ga u listopadu 1944. zauzele partizanske postrojbe. Na tim popisima nalazi se 58 osoba za koje se navodi da su „predani zarobljeničkom logoru Gripe“ gdje su „likvidirani kratkim postupkom“ u razdoblju od listopada 1944. – dakle odmah po zauzimanju Splita, do siječnja 1945. g. (izvor: Geiger, Vladimir i Mate Rupić. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.: dokumenti. Knjiga 4: Dalmacija. 2011. g;  str. 236, 296, 826-834, 838-839, 841-842).

Danas u Hrvatskoj stasaju nove generacije, neokrznute našom prošlošću s pogledom na europsku budućnost. Ali i s nedovoljnim poznavanjem vlastite nacionalne povijesti. Prema Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe.

Dvadeseto je stoljeće u Hrvatskoj stoljeće totalitarnih režima. Bila su čak tri: monarhistički jugoslavenski, ustaški profašistički i jugoslavenski komunistički. Trajali su gotovo cijelo jedno stoljeće. Nema obitelji u Hrvatskoj čiji članovi nisu stradali od barem jednoga od njih.

Osude zločina fašizma, osobito holokaust, neprijeporna je tekovina suvremenog demokratskog svijeta kojemu pripadamo. Ali i tu treba imati na umu činjenicu kako su rezultati istraživanja žrtava ustaškog režima uglavnom nastali za vrijeme komunističke Jugoslavije i u svrhu službene jugoslavenske politike i njima treba pristupiti s oprezom. I dan danas se megalomanskim brojem žrtava jasenovačkog logora služi službena srbijanska politika, premda je njihov broj manji od onog kojim se služe. Neslužbenim brojkama i odokativnim procjenama samo se može koristiti u političkim manipulacijama.

Iako je prošlo više od trideset godina od pada komunističkog režima i uspostave demokratske vlasti, u Hrvatskoj vlada i dalje izostanak pune svijestio oblicima i razmjerima masovnih i pojedinačnih zločina i kršenja ljudskih prava koji su se događali u razdoblju komunističke vlasti. Hrvatska ulazi u 14. godinu članstva u Europskoj uniji, integraciji europskih država koja je nastala kao odgovor na patnje koje su nanijeli dva svjetska rata i kao rješenje za prevladavanje dubokih podjela i neprijateljstava na europskom kontinentu kroz suradnju i integraciju, prije svega ekonomsku, a zatim i političku (institucionalnu).

Europa unija je utemeljena na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštovanja ljudskih prava. Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe ističe kako postoji hitna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura.

Europa neće biti ujedinjenja dok se svi nacistički, staljinistički, fašistički i komunistički zločini ne priznaju kao zajedničko povijesno nasljeđe o kojemu se mogu iznositi poštene i temeljite rasprave. Bez istine i sjećanja iz prošlosti nema pomirbe.

U Rezoluciji Europskog parlamenta iz 2009. g. o europskoj savjesti i totalitarizmu stavak 10. navodi se kako je jedan od ciljeva: „primjereno očuvanje povijesne memorije, opsežno revidiranje europske povijesti i (…) europsko široko priznavanje svih povijesnih aspekata moderne Europe kroz jačanje europske integracije.“

Kod nas nedostaje kultura dijaloga. I Europski parlament promiče opsežno revidiranje europske povijesti, a dok se kod nas u nekim akademskim krugovima ponekad događa upravo obrnuto. Revizije rezultata bivše komunističke historiografije nerijetko se bezrazložno odbacuju budući da ne odgovaraju „službenoj“ verziji povijesti koju je Komunistička Partija sastavljala i promovirala. Znanost kao i historiografija je sama po sebi sklona reviziji i bez stalnog propitkivanja ne može se doći do kvalitetnih i što objektivnijih rezultata.

St. 16. te iste rezolucije: „krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima je pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove.“

Iako su postojale formalizirane inicijative od ranih 1990-ih koje su osnivali i Hrvatski sabor i hrvatske Vlade (kao primjerice Komisija za žrtve II. svjetskog rata i poraća, ili Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata osnovan 2011) hrvatske državne institucije još nisu dovoljno učinile po pitanju istraživanja i rasvjetljavanja svih zločina koje je komunistički režim počinio. I Hrvatski sabor kao najviše predstavničko i zakonodavno tijelo vlasti je30. lipnja 2006. g. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945-1990. To je trebao biti početak pravnog i institucionalnog razračunavanja s komunističkim režimom u Hrvatskoj. Ali nije. Do danas niti jedan postupak protiv optuženih zločinaca komunističkog režima nije okončan pravomoćnom presudom na nekom hrvatskom sudu. Istraživanje i uređenje grobišta iz komunističkog perioda trenutno se nalazi u ingerenciji Ministarstva hrvatskih branitelja koje je do sada ustanovilo preko 1.000 stratišta iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća.

Kolokvijalno nazvano Vijeće za suočavanje s prošlošću donijelo je početkom 2018. g. Dokument dijaloga u kojemu jasno stoji kako su „u vrijeme komunističkih vlasti počinjeni teški zločini i kršena ljudska prava, ne samo neposredno u poraću, nego konstantno, s povremenim intenzivnim kampanjama“ i da je „činjenica kako postoji asimetrija između dobro poznatih fašističkih zločina koji su i javno osuđeni te dugo prikrivanih i manje istraženih komunističkih zločina“.

Niti jedna hrvatska Vlada do sada nije prevladala nejasnoće u odnosima prema kaznenim djelima i posljedicama vladavine totalitarnih režima te njihove jedinstvene primjene u sudskoj i javnoj praksi.