Vijesti
STUDIJA PROVEDENA u 125 zemalja POTVRDILA da se do 16,9 milijuna smrtnih slučajeva može izravno pripisati cijepljenju.
Studija provedena u 125 zemalja pokazala da su ljudi umirali od Covid mjera i cijepljenja, a ne od “pandemije” – piše Marijan Leko na Epoha portalu, djelomično prenosimo…
Analiza podataka o globalnoj smrtnosti iz 125 zemalja tijekom razdoblja Covida (2020.-2023.) sugerira da glavni uzrok prekomjerne smrtnosti nije sam virus, već mjere i intervencije poduzete kao odgovor na pandemiju. Studija pokazuje da su karantene, društveni stres, medicinske intervencije poput mehaničke ventilacije i masovne kampanje cijepljenja bili glavni čimbenici koji su pridonijeli prekomjernoj smrtnosti. MFG Austrija poziva na trenutnu i beskompromisnu ponovnu procjenu.
Priopćenje za javnost stranke MFG / Temeljna prava ljudskih sloboda
Unatoč uvođenju cjepiva protiv Covid-19 koje se promiče kao “mjenjač igre”, nije primijećeno kao značajno smanjenje prekomjerne smrtnosti. Naprotiv: studija procjenjuje da se do 16,9 milijuna smrtnih slučajeva u ispitanim zemljama može izravno pripisati cijepljenju. To nameće ozbiljna pitanja o učinkovitosti cjepiva i sugerira da su političke i medicinske mjere tijekom pandemije prouzročile više štete nego sam virus.
Sve više i više znanstvenih radova dokazuje ono što smo mi u MFG-u uvijek govorili: postupci vlada bili su problem, a ne virus, rekao je Joachim Aigner, predsjednik Savezne stranke Austrije.
Velike razlike u mortalitetu među zemljama pokazuju da u početku nije bio jedinstveni virus, već specifični nacionalni uvjeti i mjere koji su bili odlučujući čimbenici za povećanje broja smrtnih slučajeva. Rezultati sugeriraju da su Covid krizu prvenstveno potaknule političke odluke i opsežno medicinsko ispitivanje mRNA, a ne virus.
Brojke, podaci, činjenice su na stolu. RKI-jevi tajni protokoli također. Što se još mora dogoditi prije nego što se počnemo miriti s onim što dugujemo žrtvama? Rekao je Dagmar Häusler, dipl.ing. iz MFG-Austrija.
Studija od 521 stranice Denisa G. Rancourta, Josepha Hickeya i Christiana Linarda, svi sa Sveučilišta u Quebecu, objavljena je kao predtisak putem Researchgatea 14. srpnja ove godine. Studija na stranici 269 pokazuje da također postoji značajna veza između prekomjerne smrtnosti i uvođenja cijepljenja u Austriji. Stranica 380 koristi krivulju da pokaže kako je prekomjerna smrtnost u Austriji brzo porasla samo s cijepljenjem:
Poveznica na studiju: Prostorno-vremenske varijacije prekomjerne smrtnosti od svih uzroka u svijetu (125 zemalja) tijekom Covid razdoblja 2020.-2023. s obzirom na socio-ekonomske čimbenike i javnozdravstvene i medicinske intervencije.
Dužnost je političara provesti sveobuhvatnu i cjelovitu istragu zločina u Coroni – a mi u MFG-u osigurat ćemo da se to i dogodi, rekla je Dagmar Häusler, dipl.ing. iz MFG-Austrija.
Stranka MFG – Narod, sloboda, temeljna prava poziva sve političare i vladine savjetnike koji djeluju od 2020. godine da konačno očiste i aktivno doprinesu temeljitom procesuiranju događaja iz navodnih epidemijskih godina. Pogrešne mjere donijele su bijedu i smrt – ali cijepljenja su možda dovela do pravih masovnih smrti.
Do danas su novine pune izvješća o “iznenadnim i neočekivanim” smrtima koje pogađaju i mlade ljude, osobito od iznenadne srčane smrti i raka. Rodbina žrtava zaslužuje istinu – a zločinci i krivci ovoga puta moraju biti privedeni pravdi. Može se reći da je sreća što u Austriji nikada nije uvedeno obvezno cijepljenje.
…
Vijesti
Potpuno priznanje povijesnog nasljeđa komunističkih zločina od važnosti je za jedinstvo Europe
Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježen je u Splitu predstavljanjem knjige Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću autora dr. sc. Hrvoja Mandića. Uz autora knjigu su predstavili dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskog instituta za povijest i Radoslav Zaradić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.
Organizatori su bili Hrvatska udruga Benedikt zajedno s Družbom “Braća Hrvatskog Zmaja” – Zmajski stol u Splitu, ogrankom Matice hrvatske u Splitu, splitskom podružnicom Hrvatske matice iseljenika i Hrvatskim pomorskim muzejom u Splitu.
Cjeloviti prikaz knjige napisao je Ivan Prskalo, objavljen je u Hercegovina: Časopis za kulturno i povijesno nasljeđe br. 9 iz 2023. i dostupan je na sljedećoj poveznici: https://hrcak.srce.hr/file/444478
U nastavku donosimo dio uvodnog govora predsjednika Hrvatske udruge Benedikt Radoslava Zaradića.
Lokacija za predstavljanje nije odabrana slučajno. Novovjekovna utvrda Gripe izgrađena je u drugoj polovici XVII. stoljeća radi obrane grada Splita od Osmanlija. U tri stoljeća postojanja namjena utvrde bila je prvenstveno vojna. Od 1980-ih tu se nalazio vojno-pomorski muzej i knjižnica. 1991. g. bio je to prvi vojni objekt u Splitu kojega je oslobodila hrvatska vojska.
Krajem Drugoga svjetskog rata u tvrđavi je bio jedan od najvećih partizanskih logora na ovome području. Arhivski dokumenti potvrđuju kako je najmanje 350 zarobljenih pripadnika hrvatskih oružanih snaga i civila koji su se u tom logoru nalazili početkom prosinca 1944. odvedeno i ubijeno, najvjerojatnije na području današnjeg gradskog groblja Lovrinac. Postoji i raniji dokument iz studenog 1944. g. koji poimenično navodi 62 zarobljenika iz logora Gripe koji su također ubijeni. Koncem 1944. g. dokumentirano je kako su se na Gripama privremeno nalazili i njemački ratni zarobljenici. Opunomoćeništvo UDB-e za kotar Sinj 14. travnja 1948. dostavlja Odjeljenju UDB-e za Dalmaciju u Splitu popise ubijenih osoba s području kotara Sinj nakon što su ga u listopadu 1944. zauzele partizanske postrojbe. Na tim popisima nalazi se 58 osoba za koje se navodi da su „predani zarobljeničkom logoru Gripe“ gdje su „likvidirani kratkim postupkom“ u razdoblju od listopada 1944. – dakle odmah po zauzimanju Splita, do siječnja 1945. g. (izvor: Geiger, Vladimir i Mate Rupić. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.: dokumenti. Knjiga 4: Dalmacija. 2011. g; str. 236, 296, 826-834, 838-839, 841-842).
Danas u Hrvatskoj stasaju nove generacije, neokrznute našom prošlošću s pogledom na europsku budućnost. Ali i s nedovoljnim poznavanjem vlastite nacionalne povijesti. Prema Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe.
Dvadeseto je stoljeće u Hrvatskoj stoljeće totalitarnih režima. Bila su čak tri: monarhistički jugoslavenski, ustaški profašistički i jugoslavenski komunistički. Trajali su gotovo cijelo jedno stoljeće. Nema obitelji u Hrvatskoj čiji članovi nisu stradali od barem jednoga od njih.
Osude zločina fašizma, osobito holokaust, neprijeporna je tekovina suvremenog demokratskog svijeta kojemu pripadamo. Ali i tu treba imati na umu činjenicu kako su rezultati istraživanja žrtava ustaškog režima uglavnom nastali za vrijeme komunističke Jugoslavije i u svrhu službene jugoslavenske politike i njima treba pristupiti s oprezom. I dan danas se megalomanskim brojem žrtava jasenovačkog logora služi službena srbijanska politika, premda je njihov broj manji od onog kojim se služe. Neslužbenim brojkama i odokativnim procjenama samo se može koristiti u političkim manipulacijama.
Iako je prošlo više od trideset godina od pada komunističkog režima i uspostave demokratske vlasti, u Hrvatskoj vlada i dalje izostanak pune svijestio oblicima i razmjerima masovnih i pojedinačnih zločina i kršenja ljudskih prava koji su se događali u razdoblju komunističke vlasti. Hrvatska ulazi u 14. godinu članstva u Europskoj uniji, integraciji europskih država koja je nastala kao odgovor na patnje koje su nanijeli dva svjetska rata i kao rješenje za prevladavanje dubokih podjela i neprijateljstava na europskom kontinentu kroz suradnju i integraciju, prije svega ekonomsku, a zatim i političku (institucionalnu).
Europa unija je utemeljena na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštovanja ljudskih prava. Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe ističe kako postoji hitna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura.
Europa neće biti ujedinjenja dok se svi nacistički, staljinistički, fašistički i komunistički zločini ne priznaju kao zajedničko povijesno nasljeđe o kojemu se mogu iznositi poštene i temeljite rasprave. Bez istine i sjećanja iz prošlosti nema pomirbe.
U Rezoluciji Europskog parlamenta iz 2009. g. o europskoj savjesti i totalitarizmu stavak 10. navodi se kako je jedan od ciljeva: „primjereno očuvanje povijesne memorije, opsežno revidiranje europske povijesti i (…) europsko široko priznavanje svih povijesnih aspekata moderne Europe kroz jačanje europske integracije.“
Kod nas nedostaje kultura dijaloga. I Europski parlament promiče opsežno revidiranje europske povijesti, a dok se kod nas u nekim akademskim krugovima ponekad događa upravo obrnuto. Revizije rezultata bivše komunističke historiografije nerijetko se bezrazložno odbacuju budući da ne odgovaraju „službenoj“ verziji povijesti koju je Komunistička Partija sastavljala i promovirala. Znanost kao i historiografija je sama po sebi sklona reviziji i bez stalnog propitkivanja ne može se doći do kvalitetnih i što objektivnijih rezultata.
St. 16. te iste rezolucije: „krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima je pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove.“
Iako su postojale formalizirane inicijative od ranih 1990-ih koje su osnivali i Hrvatski sabor i hrvatske Vlade (kao primjerice Komisija za žrtve II. svjetskog rata i poraća, ili Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata osnovan 2011) hrvatske državne institucije još nisu dovoljno učinile po pitanju istraživanja i rasvjetljavanja svih zločina koje je komunistički režim počinio. I Hrvatski sabor kao najviše predstavničko i zakonodavno tijelo vlasti je30. lipnja 2006. g. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945-1990. To je trebao biti početak pravnog i institucionalnog razračunavanja s komunističkim režimom u Hrvatskoj. Ali nije. Do danas niti jedan postupak protiv optuženih zločinaca komunističkog režima nije okončan pravomoćnom presudom na nekom hrvatskom sudu. Istraživanje i uređenje grobišta iz komunističkog perioda trenutno se nalazi u ingerenciji Ministarstva hrvatskih branitelja koje je do sada ustanovilo preko 1.000 stratišta iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća.
Kolokvijalno nazvano Vijeće za suočavanje s prošlošću donijelo je početkom 2018. g. Dokument dijaloga u kojemu jasno stoji kako su „u vrijeme komunističkih vlasti počinjeni teški zločini i kršena ljudska prava, ne samo neposredno u poraću, nego konstantno, s povremenim intenzivnim kampanjama“ i da je „činjenica kako postoji asimetrija između dobro poznatih fašističkih zločina koji su i javno osuđeni te dugo prikrivanih i manje istraženih komunističkih zločina“.
Niti jedna hrvatska Vlada do sada nije prevladala nejasnoće u odnosima prema kaznenim djelima i posljedicama vladavine totalitarnih režima te njihove jedinstvene primjene u sudskoj i javnoj praksi.
Vijesti
Polaganje privremenih redovničkih zavjeta članova Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda B. Mandića
Članovi Hrvatske kapucinske provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića – fra Nikica Serafin Bošnjak, fra Danijel Josip Cvetko, fra Marijan Penić i fra Dominik Vuković – položili su u subotu, 24. kolovoza 2024. prve redovničke zavjete u katedrali u grada Tortone.
TORTONA (IKA) FOTO: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA // POLAGANJE PRIVREMENIH REDOVNIČKIH ZAVJETA ČLANOVA HRVATSKE KAPUCINSKE PROVINCIJE SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA
Polaganju zavjeta prethodilo je vrijeme novicijata u trajanju od godinu dana koje su zavjetovanici proveli u talijanskom gradu Tortona pod vodstvom učitelja novaka fra Pierangela Chiera – prenosi IKA.
Misno slavlje, koje je predvodio mjesni biskup Guido Marini, započelo je u 15 sati u katedrali grada Tortone. Osim četvorice Hrvata, zavjete su položili i članovi kapucinskih provincija iz Italije, Francuske, Njemačke i Slovačke.
Biskup je u propovijedi pozvao zavjetovanike da budu svjedočanstvo Božje prisutnosti u narodu. Podsjetio ih je kako je njihovo polaganje zavjeta odgovor na Božji poziv ukazavši na zaziv psalma s euharistijskog slavlja „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin.“. Na kraju homilije biskup je pozvao zavjetovanike da njihovi životi budu zahvala Gospodinu. Nakon homilije fra Nikica, fra Danijel, fra Marijan i fra Dominik javno su prihvatili evanđeoske savjete čistoće, siromaštva i poslušnosti položivši privremene redovničke zavjete u ruke provincijala Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ante Barišića.
Na tome slavlju, uz braću iz Hrvatske, prisustvovala su i braća kapucini iz čitave Europe, kao i obitelj, rodbina i prijatelji zavjetovanika. Slavlju je nazočila i predstavnica Konzulata Republike Hrvatske u Milanu. Nakon mise, slavlje je nastavljeno u Samostanu Manje braće kapucina gdje je uslijedilo druženje sa prijateljima i rodbinom (IKA).
Vijesti
Ratko PERIĆ: Ljubav pape Siksta V. i hrvatska zahvalnost (O 500. rođendanu)
Na toliki rimski dar Hrvati tadašnjega vremena uzvratiše Papi pisanim dokumentom svoje zahvalnosti. Prvi prepošt Kaptola don Aleksandar Komulović, Splićanin, odnese Svetom Ocu zahvalnicu. U Vatikanskoj biblioteci čuva se ta isprava, poznata pod imenom Liber bonorum – Popis dobara donosi Biram DOBRO
Ove 2021. godine, 13. prosinca, obilježava se 500. rođendan pape Siksta V., koji se zvao Felice Peretti. Rodno mu je mjesto Grottammare na obali Jadrana u Italiji, gdje od 15. stoljeća živi mala hrvatska zajednica – nekada 15 sela, a danas samo 3-4 – koja još uvijek, uz talijanski, govori starinskim hrvatskim jezikom. Otac Piergentile, koji je, prema nekim izvorima, govorio „ilirski“ ili hrvatski, i majka Marijana, Talijanka, imali su sedmero djece: tri sina i četiri kćeri. Roditelji bijahu najprije protjerani iz Montalta u Grottammare 1518., i ponovo se vratiše u Montalto 1530. Oba mjesta nalaze se u Jakinskoj pokrajini, 25 km udaljeno jedno od drugoga.
Felice stupi u Franjevački red konventualaca i obuče habit 1535., zaređen za svećenika 1547., glasovit propovjednik, imenovan biskupom Svete Agate Gota 1567., premješten u biskupiju Fermo 1571. Uzdignut na kardinalsku čast 1570.
Izabran aklamacijom za Papu, potom redovitim glasovanjem potvrđen 24. travnja, i ustoličen 1. svibnja 1585. Uze ime Sixtus Quintus. Papa Siksto IV. (1471.-1484.) bijaše također franjevac. A trojica prethodnih papa s imenom Siksto proglašeni su svetima: prvi u drugom stoljeću, drugi u trećem, a treći u petom. Svetoga Siksta I. spominjemo u I. Rimskom kanonu.
U samo pet godina papinske službe Siksto V. steče glas po ovim pothvatima i djelima:
– Nastojaše dati svetopisamski temelj teološkom nauku. Dade objaviti izvorni grčki tekst Septuaginte [Sedamdesetorice] i njegov latinski prijevod. Jednoj komisiji povjeri pripremu i objavljivanje Vulgate sv. Jeronima, uz kritička tumačenja. Nastavi reformu Rimskoga misala.
– Svoju papinsku službu posveti obrani vjere i porastu ugleda Svete Stolice. Bijaše velik zagovornik i djelatnik katoličke obnove nakon Tridentskoga koncila (1545.-1563.). Zauze se za pučku pobožnost, za ćudoredno poboljšanje svećenstva, za samostansku stegu, za biskupsko i župničko opsluživanje zakona o stalnu boravištu.
– Uvede biskupski službeni pohod „ad limina“ u Rim. Odredi broj kardinala na 70. Uspostavi zakonik Rimske kurije, koji ostade na snazi 250 godina. Ustanovi 15 kardinalskih kongregacija, od kojih 9 za duhovne, a 6 za vremenite potrebe.
– Dovrši kupolu sv. Petra. Sagradi papinsku palaču u kojoj i danas Pape stanuju. Podiže palaču na Kvirinalu, gdje borave predsjednici Talijanske Republike. Dovrši Sveto stepenište na Lateranu. Urbanistički dotjera grad Rim. Dade podići četiri znamenita obeliska na rimskim trgovima, osobito je poznat onaj pred bazilikom sv. Petra, gdje uklesa riječi:
Krist pobjeđuje. Krist kraljuje. Krist zapovijeda.
Krist svoj narod od zla svakoga branio.[1]
O njegovu graditeljstvu pisao je hrvatski akademik Mutnjaković.[2]
Za nas je Hrvate Siksto V., osim papinske službe, posebno značajan zbog dvije stvari. Prvo, postoji stalna predaja, i rimska, i domovinska, i montaltska, o tome da su Sikstovi pređi podrijetlom iz Dalmacije, točnije iz Boke Kotorske, iz mjesta Kruševice.[3] Drugo, Siksto V. toliko je dobra učinio hrvatskoj zajednici u Rimu i Hrvatima općenito da mu hrvatski narod duguje posebnu zahvalnost i poštovanje. O 400. obljetnici njegove papinske službe, 1985.-1990., hrvatska se zajednica u Rimu nastojala odužiti dvama simpozijima i brojnim studijama.[4] Neka i ovaj člančić bude mali kamenčić u mozaiku te istinske zahvalnosti u povodu njegova petstoljetnoga rođendana.[5]
Prvi se javio. U veljači 1566. malu hrvatsku crkvicu sv. Jeronima na obali Tibra u Rimu papa Pio V. (1566.-1572.), sveti, počasti kardinalskim naslovom. Četiri godine poslije Papa imenova kardinalom fra Felicea Perettija iz Montalta 17. svibnja, a on preuze naslov crkve sv. Jeronima 9. lipnja 1570.[6]
Možemo pretpostaviti kako se tom prigodom sva zajednica u Rimu nađe u crkvi, a don Benedikt Gallo iz Zadra, predsjednik Bratovštine sv. Jeronima, koja se brinula za crkvu, pozdravi novoga Naslovnika ističući da će kardinalu Perettiju biti širom otvorena ne samo vrata naslovne mu crkve nego i srca cijele hrvatske zajednice.
Svaki se Papa raduje ako novomu kardinalu može ponuditi na izbor naslov rimske crkve. Tako je Sv. Jeronim naslov hrvatskih kardinala Franje Kuharića (1983.-2002.) i sada Josipa Bozanića (od 2003.). Kard. Perettiju bijaše to jedini, vlastiti i trajni naslov koji on držaše punih petnaest godina, do uzdignuća na papinsko prijestolje 1585.
Kardinal se l577. preseli u Rim. Od tada nastojaše skoro svake godine posjetiti crkvu o blagdanu sv. Jeronima.
Misno ruho. Tako godine 1578. “presvijetli gospodin kardinal Montalto, naslovnik naše crkve, darova na uporabu istoj crkvi misno ruho… od bijeloga damaska”.
Sikstov grb. A Bratovština, u zamjenu za toliki dar, dade naslikati grb istoga Naslovnika “koji je pun ljubavi prema Crkvi i Naciji”, tj. prema Svetom Jeronimu i hrvatskom narodu.
Pogača. A za Novu godinu 1579. “uzimajući u obzir veliku ljubav presvijetloga gospodina kardinala Montalta, naslovnika naše crkve, uza zajednički dogovor bijaše određeno da mu se u znak zahvalnosti daruje lijepa pogača, marzapan” [od bajama].
Pedeset zlatnika. Na dan krunidbe za Papu 1. svibnja 1585. Siksto V. očitova novi znak svoje ljubavi prema Naciji darujući crkvi sv. Jeronima 50 zlatnika.
Novi naslovnik. Prvi kardinal kojega imenova novi papa Siksto V. bijaše njegov pranećak, Alessandro Peretti, kojemu Papa povjeri naslov Sv. Jeronima, želeći i dalje ostati povezan sa zajednicom svojih pređa. Bio je naslovnikom sv. Jeronima i kard. Francesco Peretti Montalto (1642.-1655.).[7]
Kardinal Croata. A da iskaže poštovanje Crkvi u Hrvata, svršetkom iste 1585. godine Papa uzdiže na kardinalsku čast bivšega zagrebačkog biskupa i hrvatskoga su-bana, tada nadbiskupa kaločkoga, Jurja Draškovića, koji na Tridentskom koncilu sve dokumente bijaše potpisao s dodatkom: Croata.
Nova crkva. A među znacima osobite pažnje i ljubavi prema Naciji na prvo mjesto valja staviti najveći Sikstov dar hrvatskim katolicima: crkvu sv. Jeronima. U apostolskoj konstituciji Sapientiam Sanctorum [Mudrost Svetaca] od 1. kolovoza 1589., kojom utemelji novu crkvu, Papa obrazloži svoj naum:
„Zatim svratismo pogled na spomenutu crkvu sv. Jeronima, našu nekoć naslovnu. Vidjevši je tijesnu, tamnu i vremenom gotovo dotrajalu, te da uopće ne odgovara dostojanstvu tako izvrsna Sveca, sravnismo je sa zemljom. Na istom mjestu, proširivši zdanje na sve strane, iz temelja podigosmo sjajniju crkvu, kao što traži Naša pobožnost prema slavnom Naučitelju. Nju sagradismo uz nemalen trošak, darovan iz ljubavi i dobročinstva, ukrasismo je i obilno crkvenim ruhom opremismo, da se glasovitu Ispovjedaocu – ako ne prema njegovim zaslugama, a ono prema Našoj mogućnosti – dužna iskazuje čast i da se Kristovi vjernici potiču kako bi ga sve većim i češćim slavljenjem štovali i nasljedovali. I neka ona budućim naraštajima ostane kao trajan i znakovit spomenik Naše vrhunske pobožnosti prema sv. Jeronimu.”[8]
Osobni potpisi. Ono što vrijedi posebno istaknuti u svemu tom pothvatu jest Sikstova osobna zauzetost:
– 21. svibnja 1588. Papa vlastoručno potpisa prvi predujam od 1.000 škuda arhitektu Martinu Longhiju “Staromu”;
– u ožujku 1590. također osobno potpisa da se isplate troškovi gradnje crkve u iznosu od 20.500 škuda;
– desetak dana prije svoje smrti, 18. kolovoza 1590., naredi da se podmire troškovi fresaka u prezbiteriju crkve slikaru Giovanniju Guerri u iznosu od 600 škuda. A koliko mu ta crkva i zajednica bijaše prirasla srcu, vidi se i po tome što čak četiri puta dođe na gradilište u razmaku od godine dana, od 12. listopada 1588. kada počeše radovi do 30. rujna 1589. kada crkva bi završena. Jedan kroničar duhovito zapisa da je „crkva prije završena nego započeta“.
Kaptol hrvatskoga jezika. Istom konstitucijom Papa ustanovi Kaptol sv. Jeronima – jedinstven nacionalni kaptol od njih 15-ak u dvotisućnoj povijesti kršćanstva u Rimu – određujući da članovi Kaptola, svećenici, mogu biti samo “prikladne osobe ilirske [hrvatske] nacije, također i drugdje rođene”, ali iz iste nacije; da kandidati posjeduju znanje “istoga ilirskog jezika i govora”. Kaptol trajaše više od 300 godina, do 1901. kada je dokinut,[9] a umjesto njega apostolskim pismom Slavorum gentem osnovan „Svetojeronimski zavod za hrvatski narod“, koji postoji i danas.[10]
Liber bonorum. Na toliki rimski dar Hrvati tadašnjega vremena uzvratiše Papi pisanim dokumentom svoje zahvalnosti. Prvi prepošt Kaptola don Aleksandar Komulović, Splićanin, odnese Svetom Ocu zahvalnicu. U Vatikanskoj biblioteci čuva se ta isprava, poznata pod imenom Liber bonorum – Popis dobara. Rukopis sadrži četiri prekrasne minijature s tekstovima, dvije latinske pjesme i dvadesetak stranica na kojima je popisana sva imovina gostinjca i crkve sv. Jeronima, posebno darovi koje je kardinal Peretti, odnosno Siksto V. poklonio. Iz toga Popisa jednu pjesmu prenosimo na hrvatskom:
Sikstu V., predobrom zemljaku:
Sikste Oče, nikad te bo Ilirija nije
Gospodarem zvala, već radije iz ljubavi ocem.
Jer nekoć ti milija od svih zemalja
I sada je češće darima obasuta novim.
Podiže nam hram iz mramora čvrsta
I za dovršena sam se izdašnije brineš.
Koja je cijena? Koja hvala za milodar tolik?
Ti dostojno napláti za zasluge svoje.
Uvijek ćeš nam biti u zahvalnu srcu
Dokle budu tekle Tibrom vode k moru”.[11]
Papina smrt. Siksto V. preminu 27. kolovoza 1590. oko 7 sati uvečer u palači na Kvirinalu, kamo se bijaše preselio u svibnju iste godine.
– Svećenici Kaptola sv. Jeronima u Sikstovoj crkvi odslužiše svečanu Misu zadušnicu za pokoj duše velikoga Pape koji istroši svoje tjelesne sile na dobro Crkve i Božjega naroda.
Papino tijelo bijaše najprije pokopano u kripti bazilike sv. Petra, a godinu dana poslije, 26. kolovoza 1591., njegove se kosti svečano prenesoše u baziliku Gospe Snježne ili Svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore) u kapelicu koja se njegovim zove imenom.
Zaključak. Nije Papa nigdje isticao riječju svoje hrvatsko podrijetlo, ali jest pokazao svoje veliko srce koje je kucalo i za Hrvate u Rimu i za cijelu domovinu, „nekoć njemu miliju od svih zemalja“.
– Da nam je ostavio kakvu oveću svotu zlatnika ili čitavu riznicu, već bi davno bila razgrabljena.
– Da nam je ostavio kakve vinograde ili voćnjake, sve bilo posječeno i pretvoreno u zgrade nebu pod oblake.
– A, ovako, ostavio nam je divnu crkvu, „trajan i znakovit spomenik svoje vrhunske pobožnosti prema sv. Jeronimu“, simbol religije koja odolijeva svim vremenitim i prostornim promjenama. Tu, uz tu Sikstovu crkvu sv. Jeronima pokraj Augusteuma, ostali smo i nakon što je Benito Mussolini ozbiljno radio na tome da se odatle pomaknemo na periferiju Rima, da on obnovi staru slavu Augustova carstva. Ali zalaganjem graditelja novoga Zavoda, rektora Jurja Magjerca, 1935., ostadosmo na Sikstovim temeljima.
Kako onda ne biti zahvalni papi Sikstu Petom, „Predobrom zemljaku“ i velikom Dobrotvoru, sve dok budu tekle Tibrom vode k moru!
I čestitati mu 500. rođendan na zemlji; i radovati se da u kraljevstvu Krista Gospodina, kojega Siksto navješćivaše i predstavljaše u Crkvi, sa sv. Jeronimom blaženuje i vjekuje na nebesima!
Ratko Perić, biskup u miru | Biram DOBRO
-
Vijesti2 tjedna ago
Antikrist ‘vodio’ sotonističko finale Olimpijskih igara u Parizu …
-
Vijesti4 dana ago
Prof.dr.sc. Milovil Biočić: POGLAVICA SVIH HRVATSKIH DOUŠNIKA, HEROJA NAZIVA KUKAVICOM
-
Vijesti3 tjedna ago
Pismo sebi u starosti: Dragi moj, kad ostariš…
-
Vijesti2 tjedna ago
JAPAN Cijepivo povećalo rizik od zatajenja srca 5000%
-
Vijesti2 dana ago
ZAPANJUJUĆE PROROČANSTVO STARICE KOJE SE OSTVARUJE DANAS: ‘VIDJELA SAM EUROPU’
-
Vijesti2 tjedna ago
“Milanovic reagirao – hapsite ih! Da je ’45. sumnja li itko da bi poslao vojsku na tu mladost kao što je napravio i njegov ljubimac Tito?”
-
Vijesti2 tjedna ago
“Poruka herojima današnjeg vremena!”
-
Vijesti6 dana ago
„Povjesničar“ Ivo Goldstein tvrdi da je Bl. Miroslav Bulešić bio „bijedni Talijančić“