Connect with us

Vijesti

Vukovar – Kome treba ova nepotrebna paranoja oko plakata?!

Published

on

Ja sam Ustaša! Nastao je grobni muk, tišina teška, nijema i stroga kao sudbina rečenih riječi. Muha se mogla čuti u nastalom  muku. Zastale su ruke u zraku s čašama i zalogaji u ustima. Sve su oči bile uprte prema meni i pogledi upereni u mene kao strijele odapete. Onda sam rekao još glasnije: Ja sam partizan! Nakon tih riječi, na moje čuđenje, ljudi su prasnuli u smijeh i nastalo je neko čudno stanje duha uglednih i znamenitih živućih Hrvata…

Riječ Ustaša rijetko ćete čuti u svakidanjem govoru Hrvata, a još rjeđe riječ partizan. Potomci ih se odrekli. Te riječi kao da su isparile iz mora hrvatskih riječi. Od tih riječi želim poći ispod ovoga tegobna doboga krvava podnebesja. Svojedobno sam, u prostoriji ugledne hrvatske Udruge, testirao sebe i one s kojima sam se zatekao i živim u istom određenom nam vremenu, za švedskim stolom, poslije predstavljanja knjige znamenitog i starog hrvatskog pisca kojemu neću spominjat ime. Dok smo mezili, pijuckali i čavrljali, ja sam malo glasnije rekao tri riječi:

Ja sam Ustaša!

Nastao je grobni muk, tišina teška, nijema i stroga kao sudbina rečenih riječi. Muha se mogla čuti u nastalom  muku. Zastale su ruke u zraku s čašama i zalogaji u ustima. Sve su oči bile uprte prema meni i pogledi upereni u mene kao strijele odapete. Onda sam rekao još glasnije:

Ja sam partizan!

Nakon tih riječi, na moje čuđenje, ljudi su prasnuli u smijeh i nastalo je neko čudno stanje duha uglednih i znamenitih živućih Hrvata. Zažagorili su, nešto jedni drugima dobacivali, tko je tko, što je što; neke čudne riječi letjele su zrakom kao stršljenovi i osice. Moglo se glumu sjeći nožem kao kruh, a nelagodu od tih riječi, kažem i ne lažem, mogao si odsjeći bradvom od svakoga.

Prišao mi je nazovi prijatelj, uzeo me pod ruke i tiho kazao da pođemo doma, misleći u svojoj naivnosti da sam malo više popio pa lupam gluposti. Ja sam se otrgnuo od njega i povikao da nisam pijan ni zlonamjeran, nit sam ono što misle da jesam. Izišao sam kao ošamućen iz prostorije u kojoj su oko švedskog stola gostila slavna hrvatska ženskadija i muškadija. Ispratili su me sumnjičavim i sažalnim pogledima. Ispred dvorane sustigao me je nazovi prijatelj i šibao oštrim riječima kao bičevima.

– Šta ti je, čovječe, jesi li poludio? Šta lupetaš? Koji ti je vrag! Šta sam sebi rušiš ugled… nisi normalan… Šta te spopalo pa se poistovjećuješ sa zločincima Ustašama. (On je najbolju hrvatsku vojsku u povijesti nazvao zločincima, i za njega je svaki Ustaša zločinac jer su ga tako naučili partizani i komunisti). Dakle, po njemu, partizanima i komunistima svaki Ustaša je zločinac.

– Mislio sam da si mi prijatelj, da si razuman čovjek. Mislio sam da si nadiš’o neke naše tabue i prebolio traume. Šta ti znaš o Ustašama. Ništa! Znaš ono što su o njima lagali oni koji su ih kao zarobljenike poslije rata pobili i bacili u jame i masovne grobnice diljem proklete Juge. Od**bi čovječe i za**bi svoj mentalni sklop! – odbrusio sam mu oštro i krenuo kući.

Nismo govorili mjesecima. Kad bismo se sreli prolazili smo jedan pored drugoga bez riječ i pozdrava. Kad smo se kao pomirili nije to bilo više kao nekada. On je sin partizana, a ja Ustaše. Pokušao sam i njemu otvoriti oči, objasniti i pojasniti kako su i zašto nastale Ustaše, i zašto su onako kobno i tragično završili u jamama i masovnim grobnicama o kojima nismo godinama smjeli ni zucnuti.

Kako su nastale Ustaše i partizani; pitanje jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora. Pokušat ću odgovoriti pa kud puklo da puklo.

Budući da sam studirao u četiri zemlje, bez lažne skromnosti, mogu reći da više znam od onih koji misle da sve znaju, a nisu nikad zakoračili u tuđinu. Razgovarao sam sa živim partizanima, s preživjelim Ustašama, sa živim nacistima i fašistima, pa čak i sa živim četnicima. Upoznao sam četiri naroda, a svoj hrvatski umišljam da znam.

Od te četiri zemlje jedna je Srbija, a druge su Hrvatska, Italija i Njemačka. Trebaš živjeti  barem godinu dana u nekoj zemlji da upoznate dušu i navade tog naroda. Srbi su čudan narod. Matoš je 1909. godine napisao:

– Srbi lažu – to im je od Boga! Mogao je to napisati jer je živio u Beogradu godinu dana. I zaradio je izgon. Protjeran je zbog hrvatstva iz Beograda. Nešto slično doživio je i Tin Ujević. Njihova svetosavska Crkva ‘vaspitala’ ih je tako da su povjerovali u laži njihovih svećenika i akademika, i te laži uporno ponavljaju i na temelju tih laži Hrvate smatraju genocidnim narodom, a Ustaše većim krvnicima od nacista i fašista.

Oni doslovno mrze Hrvate. Ta njihova mržnja je takva da ne mogu smisliti da Hrvati imaju svoju samostalnu državu. Za njih je svaki Hrvat Ustaša, pa bio on partizan, domobran ili bio potomak Ustaše ili partizana, komunista ili ateista, vjernika ili nevjernika. Svaki razgovor o tome gotovo da nema smisla jer oni su te laži i zlosti u sebi za sebe petrificirali i ugradili u mentalne sklopove.

Srbi su najzaslužniji za pojavu ustaškog pokreta i Ustaša kao hrvatskih vojnika koji su branili svoj narod; i na žalost bili u savezu s pogrešnim i lošim narodima, njemačkim nacistima i talijanskim fašistima.

Da, tvrdim kategorički; postoje dobri i loši narodi, kao što postoje dobri i loši ljudi, dobre i loše obitelji. Mene čudi odnos prema ustaškom pokretu, Ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj hrvatskih partizana i njihovih potomaka, komunista i ljevičara. Ne znam ima li na ovome planetu naroda koji je tako podijeljen, tako u sebi podvojen i tako prokleto protiv sebe i svega što je bilo u prošlosti.

Ateizacija i ideologizacija učinila je svoje pa se Hrvati dijele na vjernike i nevjernike, desne i lijeve, partizane i Ustaše; na naše i vaše, na one koji su protiv vlastite države i one koji su stvarali tu državu i napokon na one koji bi, kad bi mogli, ovu Državu hrvatskog naroda zbrisali s karte svijeta slobodnih naroda.

Strašno sam razočaran u naše pretke, u Ustaše i partizane. Tamanili su se, ubijali, mučili jedni druge i ostavili nam u nasljeđe njihovo živo zlo. Partizani i komunisti sve čine da  vjernike, katolike, domoljube prikažu kao Ustaše, pa im čak smeta i stari hrvatski poklič: Za dom spremni!

Komu to smeta, a Hrvat je, zaista nije normalan. Ustaški poklič glasio je ovako: Za dom i poglavnika! – Spremni!

To mi je rekao Ustaša iz moga sela koji je prošao strahote Križnog puta i strahote partizanskih,Titovih kazamata – Golog otoka.To mi je potvrdio i partizan iz našega sela. Kome ću povjerovati ako ne njima?

Zašto bi čovjek bio spreman ako ne za obranu vlastitog doma, obitelji i svega što je njegovo? Pa zašto bi drugo trebalo se boriti ako ne za goli život, obitelj, dom i narod. Kome to smeta, a Hrvat je, nešto s njim nije uredu. Nažalost, takvih nije mali broj. Ova zemlja puna je politički slijepaca, naivaca…

Ustaše uopće ne bi nastale, ne bi ih bilo, da nisu Srbi i Crnogorci (Puniša Račić je Crnogorac), po tajnoj naredbi srpskog kralja, ubili i ranili Hrvate u srpskoj Skupštini, u zgradi njihova Parlamenta. Ustaša ne bi bilo da nisu srpski žandari radili grozote Hrvatima poslije Prvog svjetskog rata pa sve do hrvatskog obramabenog i oslobodilačkog rata, kojeg je Titov general nazvao ‘Domovinski rat’ i koji je u Ustav unio ZAVNOH.

Ustaški pokret za slobodu hrvatskolg naroda nastao je u vrijeme srpskog terora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Srpski političari, vlastodršci svetosavci i žandari zlostavljali su Hrvate, potkradali, varali, obmanjivali, pljačkali, ubijali…

Treba razlikovati vojnike Ustaše od Pavelića koji je šurovao s Nijemcima i Talijanima, i koji je morao izvršavati ono što je od njega tražio suludi Hitler i krvolok Musolini. Ustaše su se zgražale rasnih zakona isto onako kako su to radili i partizani. Samo Ustaše su to radile potajno, a partizani javno.

Razgovarao sam o tome s preživjelim Ustašama i isto tako s partizanima. U nekim stvarima su bili složni. Treba razlikovati predratne komuniste partizane i predratne Ustaše od onih koji su nastali u ratu. Uostalom, kad će  jednom Hrvati sjesti za stol i ozbiljno prići najvažnijoj temi iz naše prošlosti i razgovarati o ustaškom pokretu i partizanskom pokretu i raščistiti jednom za svagda s partizanskim, komunističkim i srpskim lažima o našoj nedavnoj prošlosti i doći do povijesne istine o tom ratu i radnom i sabirnom logoru Jasenovac. Nama, barem meni, koji smo rođeni poslije rata, dosta je tih ustaških i partizanskih gluposti i zlosti. Dokle ćemo trpjeti njihove averzije i laži.

Hrvatski partizani su nastali kad je talijanski diktator Musolini oteo Hrvatima neke dijelove Hrvatske; dobar dio obale i neke otoke. Ustaše su imale u početku dobre namjere, pokazali neviđenu  hrabrost u ratu, ali spletom nesretnih povijesnih okolnosti, tragično završili, grozomorno, i kako je, nakon devet vjekova ropstva, od nekoliko  država koje su bile u savezu s Hitlerom i Musilinijem i ostale kao države, samo Hrvatska poništena kao država.

Moralo se to dogoditi jer se utemeljitelj i voditelj te Države vezao za napadače; za njemačke naciste i talijanske fašiste. Služio im je kao moneta za potkusurivanje. Nadam se da znate što su radile Ustaše i partizani u ratu i partizani u miru. Ne služi im na čast što su radili jedni drugima i vastitom narodu.

Moram priznati samome sebi, a potom i vama, da su naši preci strašno griješili jedni prema drugima i da su nam ostavili ružne i tužne navade i zavade. Pitanje ostaje otvoreno i veliko k’o kuća, kad ćemo doći do istine o našoj prošlosti i pravde u našoj sadašnjosti? Za budućnost mi se fućka. Mene silno zanima sadašnjost. Jer ako je sadašnjost dobra onda će budućnost biti još bolja.

Od zakletve (680-683) papi Agatonu i kletve (1089) kralja Zvonimira promijenilo smo puno gospodara – vladara. Naši preci su u mnogome zakazali, pogotovo oni u dva svjetska rata i poraću. Dugo životarenje kao zatočenici, ovisnici i potlačenici naših susjeda kroz stoljeća, (Franaka, Latina, Germana, Austrijanaca, Mađara, Turaka i Srba), ostavilo je dubok trag na pojedinca i narod.

Naš narod platio je skupu cijenu i plaća ju i dan danas zbog grijeha i promašaja naših predaka, pogotovu kobnih krvoprolića dvadesetoga stoljeća i onog kad su naši preci mađaroni ubili kralja Svačića. Ako se tako nastavi, kako je išlo do sada, ne piše se dobro nijednom Hrvatu na ovome planetu.

Ovo je sada vrijeme da nakon toliko generacija, naše slavne i neslavne prošlosti, u ovoj i ovakvoj sadašnjosti tomu konačno stanemo na kraj. Kako su uspjeli izići iz franačkog, latinskog, germanskog i turskog okvira, vrijeme je da se Hrvati oslobode svetosavlja, jugoslavenstva, ustašije, partizanije, komnističkog jednoumlja i zlosilja.

Stoljeća neslobode i poluslobode, i komunizam, oslabili su i zatrovali hrvatski narod; narod duboko podijeljen na nekakve lijeve i desne, na partizane i Ustaše, na naše i vaše, na ognjištare i udbaše, raseljene i unesrećene, kao malo koji narod na ovom planetu.

Hrvati su stari, žilavi narod; jedan od rijetkih preživjelih naroda staroga svijeta, koji je uspio preživjeti i nadživjeti svoje osvajače i porobljivače. Naš put kroz prostor i vrijeme, od Bogostana do naših dana, trajao je više od tri tisuće godina.

Hrvati su okruženi neprijateljskim narodima, pa su robovali susjedima gotovo tisuću godina. Kako iz Hrvata izbiti taj ropski, sluganski, podanički mentalitet? Kako Hrvate oslobodit od njih samih i ovisnosti o onima kojima su služili i bili dobre sluge loših gospodara? Konačno smo pomislili da smo slobodan narod, ali zatočiše nas u Uniju naroda na starom kontinentu. Bili smo slabe sreće u dosadašnje dvije unije. Nadam se da će treća biti sreća!  

Na kraju valja reći, Srbi su povijesno rehabilitirali četnički pokret. Partizanski nisu, kad ga kod njih nije niti bilo. Kad će jednom Hrvati povijesno i svjesno valorizirati ustaški pokret i javno obznaniti (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) da su Ustaše bili hrvatski hrabri vojnici koje su kao zarobljenike, po svršetku rata, na razne načine  partizani zlostavljali, mučili, ubijali bez suda i bacali ih u jame i masovne grobnice diljem partizanske Titove satrapije.

Preneseno: Ante Matić – Borčanac/Udruga Hrvatski Ratnik

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

on

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Continue Reading

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

on

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Continue Reading

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

on

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati ​​kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved