Svaki prošli događaj koji se zbio u prostoru i vremenu nazivamo povijest.
Apsolutno sve što se dogodilo je povijest. – prenosi pravaistina

Dakle, ako ste sad počeli ovo čitati, a do prije minutu ste si kuhali kavu, taj prošli čin kuhanja kave, koliko god čudno zvučalo, je sad već isto povijest.
Kao i čitanje rečenice koju ste upravo pročitali prvi put…

No, to su sve događaji koji ne mogu utjecati na nešto bitno.

Vaše kuhanje kave neće utjecati na svijest tisuća i tisuća ljudi.
Nitko vas neće vidjeti, osim ukućana možda. I, uglavnom, to je to.

No, kako okarakterizirati nešto što se sigurno dogodilo? Nešto što se sigurno i potvrđeno dogodilo pred očima najmanje nekoliko stotina ljudi.
Nešto što se stvarno dogodilo, ali se službeno nije nikad dogodilo.

Kako to okarakterizirati? Neslužbena povijest? Teorija zavjere? Bajke braće Grimm…

Sjećate li se kad sam prije dva dana spomenuo civilizaciju tipa I, II, III i tako dalje? I onda je jedan čitatelj rekao da takvo što nije za ovu stranicu. A na to sam mu rekao da sve ima svoju svrhu i da na to gleda kao na mali uvod.
Na uvod u priču za koju ne zna baš toliko puno ljudi.
A još manje će ih i povjerovati u tu priču.

Osobno, bio sam skeptičan dok sam prvi put čuo za ovaj događaj. No, što malo vlastitog kopanja o tome, što zaslugom emisije “Na rubu znanosti” legendarnog Mišaka, prestao sam biti skeptičan.

Barem za ovaj slučaj.

Ali, prije nego počnete čitati, jedan mali poduvod.

Koliko puta godišnje čujete da je negdje viđen, fotografiran ili snimljen NLO? Dakle, da je snimljena letjelica koja nije s ovoga svijeta.
Koliko puta?

Barem jednom u deset dana najmanje.

A koliko fotografija nečeg izvanzemaljskog ste ikad vidjeli?
Dakle, koliko ste puta dosad vidjeli čistu i jasnu fotografiju ili snimku koja bi vas uvjerila da se tu zbilja radi o nečemu što nije s planeta Zemlje?

Niti jednu jedinu.

No, o ovom slučaju ovdje nećete ni moći vidjeti nikakve fotografije ni snimke.
Prvo, zato što se dogodilo u noći.
Drugo, zato što se dogodilo u ( bivšoj ) Jugoslaviji.

Ovaj slučaj je jedan od jedinstvenih u svijetu, jer je imao čak tri detekcije.
Ili, zapravo, šest detekcija.
No, o tome nešto kasnije.

Dana 16. kolovoza 1977. godine, zagrebačka zrakoplovna tvrtka Pan Adria je imala redovni noćni let Zagreb-Beograd-Titograd.

Zrakoplov je bio Fokker 227.

To je bio redovni let koji je već ustaljenom rutom prevozio putnike, poštu, tisak i tako dalje.
Znači, ništa posebno što ne biste mogli naći na bilo kojem letu i dandanas.
Standardni putnički let.

Pilot je bio Dobroslav Džeba.
Kopilot je bio Miljenko Bartolić.
Mehaničar leta je bio Stanko Naletilić.

Iako su zajedno imali puno letova dotad, niti jedan jedini let, ni prije ni poslije ovog, im nije bio ni približno sličan.
Jer, ovo što im se dogodilo, jednostavno nije nešto što se događa svakome.

Jer, ovakvo nešto ulazi u ono što se dogodi jednom u životu i nikad više.

Fokker 227 je poletio tu večer prema Beogradu s oko 50 putnika. Neki od njih su bili članovi zrakoplovnog kluba iz Titograda, koji su se vraćali doma.
Dakle, kako i rekoh, apsolutno najobičniji redovni let.

Noć je bila posve vedra i topla. Baš kako i priliči noćima usred kolovoza.
Vidljivost je bila odlična, a radio-veza za pet. Znači, sve onako kako i treba biti da bi let bio savršen.

No, savršen nije ostao.

Negdje kod Srijemske Mitrovice, kad je počelo poniranje i priprema za slijetanje na aerodrom Surčin, s lijeve strane zrakoplova je nešto zasvijetlilo.

Crveno, jarko, intenzivno svjetlo je konstantno svjetlilo. I bilo je jako blještavo. Po riječima pilota Džebe, bilo je toliko jako da se u njega nije moglo gledati.
Po riječima mehaničara Naletilića, sam objekt je bio u obliku kugle. No, nije se moglo jasno razaznati zbog tog jakog svjetla.

Isto tako, taj objekt, koji je bio s njihove lijeve strane, počeo ih je pratiti, održavajući i visinu i brzinu istovjetnoj koju je imao i zrakoplov Pan Adrie.

Kad je zrakoplov dobio dozvolu za slijetanje, a nalazio se na visini od 300 metara, taj objekt je usporio i ostao lebdjeti na toj visini.

Istodobno, čim su sletjeli, i piloti i mehaničar su i dalje vidjeli to svjetlo. Stajalo je tamo gdje je započelo slijetanje.
I dalje je intenzivno svjetlilo.
Stajalo i svjetlilo.

Članovi posade su se samo pogledali i onda šutke pošli obaviti zadaću koju su imali.
Piloti su se uputili prema kontrolnom tornju, a Naletilić je ostao obaviti pripreme za nastavak leta.
Dakle, dopuna gorivom, teretom i ostalim što ide uz to.

Nakon nekoliko minuta, kad su Džeba i Bartolić došli u kontrolu leta, tamo su zatekli stanje koje je bilo sve samo ne uobičajeno.

Osim nekoliko visokih civilnih zrakoplovnih službenika, zatekli su i nekoliko visokih vojnih lica.
I obojici je ukratko bilo rečeno da to što su vidjeli zaborave i da nikome ne spominju.

Nikome i nikada.

Nakon toga su se vratili do zrakoplova i Naletiliću su rekli isto što su ovi rekli i njima.

No, isto tako, rečeno im je da je dana i vojna uzbuna tadašnjem jugoslavenskom zrakoplovstvu, te da će, po potrebi imati i vojnu pratnju.
Džeba, Bartolić i Naletilić su se tad međusobno konzultirali i složili se za nastavak leta.

I kako su se i složili, tako je i bilo. Zrakoplov je poletio u pravcu Valjeva.
A crveno svjetlo lebdećeg objekta je i dalje svjetlilo nepomično.

No, niti dvije minute nakon polijetanja, taj objekt je naglo ubrzao i u sekundi ih opet počeo pratiti.

Tada je kontrolor leta rekao posadi da izvedu standardni postupak potvrde pozicije i da okrenu zrakoplov u lijevu stranu.
Džeba i Bartolić su to i napravili, te su sad išli ravno prema tom objektu!

Ali, odjednom, po kasnijim izračunima, objekt je iz stanja mirovanja u sekundi počeo letjeti i to brzinom sedam puta većoj nego što je brzina zvuka.
Dakle, kretao se najmanje 2401 metar u sekundi, odnosno najmanje 8643 kilometra na sat.

I sad uzmite u obzir da je to 1977. godina. Danas, 44 godine nakon toga, na svijetu postoje tek dva ili tri tipa zrakoplova koji mogu letjeti tom brzinom. I to vrlo kratko vrijeme i tek na vrlo velikoj visini.

Tada takvo nešto jednostavno nije postojalo. Nešto što bi moglo ići toliko brzo nekoliko stotina metara od tla.

Istodobno, na radaru zrakoplova se pojavilo očitanje tog objekta. Njegova veličina je bila nepojmljiva.

Naime, po izračunima tablice radarskog odraza, taj objekt je bio širok najmanje 150 metara u promjeru.
A ni danas na svijetu ne postoji ništa što je i približno toliko veliko, a da može letjeti.

Za primjer, najveći zrakoplov na svijetu je Antonov An-225, koji je dugačak tek 84 metra i koji ima raspon krila nešto manje od 89 metara je gotovo upola manji nego što je bio objekt koji je pratio zrakoplov Pan Adrie.

Istovremeno, kad su okrenuli zrakoplov u lijevu stranu i kad su ga poravnali, od kontrolora leta je sad stigla energična zapovijed da se okrenu natrag prema Valjevu, jer je objekt sad počeo ići ravno na njih.

Džeba i Bartolić su primili upravljače u ruke i što brže su počeli skretati u desnu stranu. Gotovo da su ruke polomili od pritiska upravljača!

No, tad se kontrolor leta opet javlja i vrlo nervozno počinje vikati ove riječi:

“Okreći! Okreći, okreći!”

Dva pilota povećavaju brzinu koliko god mogu i doslovno u zadnji tren uspijevaju skrenuti zrakoplov.

Uzbuđenje u zrakoplovu je bilo nevjerojatno! Jer, sad su i drugi vidjeli o čemu se radi. Neki putnici i stjuardese su došle u kokpit i bez riječi su gledali u prizor koji je nezaboravan.

Uh, to je bilo blizu, sigurno su svi pomislili!

No, trenutak nakon što su se okrenuli, istodobno se objekt naglo zaustavio i lagano se vratio na početnu točku.
To jest, vratio se prema vojnom aerodromu Batajnica.

Ali, priča za pilote i mehaničara ovdje ne staje!

Kad su se iduću večer vratili u Beograd, na letu prema Zagrebu iz Titograda, opet su ih dočekala vojna lica.
Ovaj put su s njima bili i predstavnici službe sigurnosti, te je svima rečeno, uz prijetnju njima i njihovim obiteljima, da o ovome ništa ne govore.
Ništa, nikome i nikada.

I sve do prije 15-ak godina, ni Džeba ni Naletilić ( Bartolić je poginuo u zrakoplovnoj nesreći ) nisu to nikome spomenuli.
Jer, malo tko bi im i vjerovao.

No, možda im nitko ni ne bi vjerovao da su u tome bili sami.
Ali, nisu bili sami!

Istodobno, na tlu, događa se nešto što nikako ne može proći pod normalno i uobičajeno!
A pogotovo u tadašnjoj JNA.

U vojarnama u Nišu, Valjevu, Zaječaru izdaje se uzbuna u sitnim noćnim satima ( oko pola dva u noći ) i odlazi se na veliku vojnu vježbu imena Sokobanja ( prema gradiću u blizini Zaječara ).

No, čemu žurba!

Vježba je bila planirana s polaskom tek za dva dana. Ne sada!
Ali, ipak se kreće.

Nekoliko tisuća vojnika, pod punom ratnom spremom i s bojevim streljivom žurno odlazi na poligon i još žurnije se razmješta u smjeru zapad-jugozapad.
Nekoliko tisuća vojnika naoružanih protuzračnim strojnicama, protuoklopnim sredstvima i svom silom ostalog naoružanja.

U smjeru leta zrakoplova Pan Adria.

No, kod Batajnice se događa nešto još uzbudljivije i napetije!

Izdana je uzbuna protuzračnoj obrani, te su gotovo odmah zauzeli položaje u vojarni i pripremili su protuzračne topove što je prije moguće.

I na licima svih vojnika se vidi veliki strah i veliko uzbuđenje.

No, još nešto se događa istodobno.

U stanu Zlatka Vereša u Beogradu zvoni telefon. On se javlja i rečeno mu je da apsolutno odmah dođe u kontrolu leta.
A Zlatko Vereš je tad bio načelnik kontrole leta za cijelu Jugoslaviju.
I njega se nije zvalo za bilo što.
Njega se zvalo samo i isključivo ako je u pitanju bio neki veliki događaj u zraku.

Dakle, još jedan dokaz tome da se u noći 16. kolovoza 1977. godine nešto zbilja ozbiljno događalo u zračnom prostoru tadašnje Jugoslavije.

U to vrijeme, beogradska kontrola leta je imala najmodernije radare i uređaje za navođenje u cijeloj Europi.
To su bili francuski radari i švedski kompjuteri za obradu podataka.
I bili su iznimno precizni. Čak i za ono vrijeme.

Uz to, imali su i dva radara. Jedan manji i jedan veći.
I oba su davala iste podatke. I o zrakoplovu Pan Adrie i o tom objektu koji je i dalje lebdio između Batajnice i Surčina.
Točnije, bio je bliže Batajnici.
I bio je posve jasno vidljiv i na radaru i golim okom.

No, tad su ga na radaru izgubili!

Jer, sustav radara tada je brisao očitanje nekog objekta koji je nepomičan, a kad bi radar prešao pet puta preko toga.
Dakle, da ne dolazi do neprestanog očitanja nepomičnih objekata poput vrlo visokih zgrada, brda i planina.

Ali, iako je na radaru bio trenutno nevidljiv, objekt je bio itekako vidljiv golim okom.

Nekoliko minuta nakon što je zrakoplov Pan Adrie okrenuo opet u smjeru Titograda, polijeću dva zrakoplova MiG-21 s Batajnice.

Ni oni ne vide objekt na radaru, ali ga vide golim okom. Ali, ne odlaze ravno u njega, nego ga podlijeću. Dakle, prošli su ispod tog objekta za otprilike nekoliko desetaka metara.
Tad opet zakreću i dva zrakoplova MiG-21 opet uzimaju cilj.

No, tad u kontroli leta dolazi do gubitka veze. Jer, kako su mu se približili, tako se veza počela gubiti i po riječima Zlatka Vereša, čulo se ono karakteristično krkljanje dok se gubi veza letjelice s tlom.

I nakon toga samo tišina.

No, dok traje drama kod Batajnice, u blizini radarske postaje Kačarevo kod Pančeva, odigrava se nova drama.

Te noći je na dužnosti zapovjednika voda bio Aldo Matić, sada umirovljeni, a tada djelatni časnik JNA.

On, zajedno sa svojim vojnicima, isto gleda preko radara da je u radarski snop uhvaćen odraz objekta kod Batajnice.
No, nekoliko sekundi kasnije, hvataju još tri odraza na radaru.
Doduše, znatno manja. Ali, opet, nije jedan nego su tri!

I negdje malo poslije 01:00 sati 16. kolovoza, jedan od vojnika koji su bili na straži ga užurbano i uzbuđeno poziva van kod stražarske kućice.
Aldo i njegov kolega izlaze van.
A kad su izašli, imali su što i vidjeti.

Tri svjetlosna objekta, znatno manja nego onaj kod Batajnice, se spuštaju na jednu livadu udaljenu otprilike 3 kilometra od postaje.

Noć je posve vedra i tri objekta, koji svjetle istom svjetlošću kao i onaj kod Batajnice, posve se jasno vide kako slijeću.

Što je sad to?

Aldo Matić izvještava nadređene o tome i za nekoliko minuta dolaze druga dva zrakoplova MiG-21. Oni brzo lete prema tim objektima na tlu.
No, čim su se približili, piloti su prijavili kvarove na elektronici zrakoplova.
A u istoj sekundi, ta tri leteća tijela su se digla s tla, te su ogromnom brzinom odjurili u pravcu Slavonije.
Točnije, u pravcu Osijeka.

Dva zrakoplova MiG-21 su pokušala slijediti te objekte, ali uzalud.
Očitanje na radaru je pokazalo da se kreću brzinom od oko najmanje 10 Macha.
Dakle, kretali su se najmanje 12 250 kilometara na sat.

A ako uzmemo u obzir da MiG-21 može postići brzinu od tek nešto više od dva Macha, onda samo možemo zamisliti lica pilota dok su vidjeli da su ti objekti jednostavno neuhvatljivi.

No, ta tri manja objekta su letjela vodoravno sve do Osijeka, a onda su se još većom brzinom, bez ikakvog zaustavljanja, samo okomito vinuli u nebo i nestali.
Radar ih je pratio do otprilike 80 kilometara visine, a zatim su nestali s odraza.

Druga dva zrakoplova MiG-21, koja su bila kod Batajnice, privremeno su napustili onaj veliki objekt i pokušala su što brže presresti tri objekta kod Osijeka.

I što se onda tamo dogodilo, ostaje do danas pod velom tajne.

Jedni kažu jedno, drugi drugo.
Jedni kažu da je poginuo jedan pilot, a drugi da su poginula oba.
No, jedno je sigurno.

Jedan zrakoplov je sigurno bio oboren. Ali, način na koji je oboren ostavlja brojna pitanja otvorenima.

Naime, na olupini zrakoplova nije bilo niti jednog traga udara nekog drugog tijela. Nije bilo ni znaka eksplozije niti rupa od metaka ili čega već. Ne.

Dijelovi olupine su izgledali, takoreći, iščupano. To jest, kao da ih je ogromni div uzeo u ruke i jednostavno im iščupao krila i rep.
Dakle, čista mehanička energija bez ikakvih tragova te energije.

Istodobno, kod Batajnice, mladi vojnik na odsluženju vojnog roka, Damir Bokunić, zauzima svoj položaj kao ciljač na protuzračnom topu 20/3 mm i čeka na zapovijed.

U istom trenu dok zauzima položaj, iz tog velikog tijela izlaze tri manja i prvo rade neke kretnje oko tog tijela, a zatim odlaze dalje.
Ta tri tijela su bila ona tri ista koje je Aldo Matić vidio kod radarske postaje Kačarevo.

Damir Bokunić i njegovih sedam kolega ( zbog toga je bila dupla posada oruđa ) i dalje budno prate to tijelo.
Bilo je posve jasno vidljivo i nalazilo se na otprilike 350 metara od tla.
Dakle, vrlo nisko.

Neki Damirovi prijatelji su bili jako uplašeni. Jedan od njih nije mogao ni govoriti od straha.
Svi su mislili da će se nešto gadno dogoditi i da će izbiti Treći svjetski rat i tako dalje.

To je trajalo nekih 40-ak minuta, a potom je veliki objekt počeo se polako uspinjati i vinuo se vrlo visoko, te je otišao prema granici s Mađarskom.

Uzbuna je trajala sve do 06:00 sati ujutro, s zatim je sve utihnulo.

Epilog ovog događaja je bio jednostavno nevjerojatan.

Piloti Džeba i Bartolić, te mehaničar Naletilić su dobili vrlo eksplicitna upozorenja da o ovome više ne govore i da se prave kao da se nikad ništa nije dogodilo.
Aldo Matić je sutradan odnio sav materijal praćenja u Beograd. Taj materijal je odmah zapečaćen, a Aldo Matić je morao potpisati izjavu tajnosti kojom se obvezuje da će o ovom šutjeti do kraja života.
Vojnik Damir Bokunić je nekoliko dana poslije bio na zadatku pronalaska oborenog MiG-a.
Oboreni zrakoplov je pronađen u jednom polju u Vojvodini, a drugi je prinađen kod Osijeka.
Nakon toga je zajedno s drugima upozoren da isto ne smije nikad nikome ništa reći.

I tko zna dokad bi ovaj izvanredni događaj ostao u strogoj tajnosti da se 14 godina nakon toga nije raspala Jugoslavija.
Onih koji su branili tajnu više nije bilo, a oni koji su čuvali tajnu više nisu morali strahovati od ostvarenja nekih prijetnji zbog odavanja iste.

Ipak, materijalnih dokaza o ovome još nema. To jest, nema ih u javnosti. Dokazi se nalaze i danas pohranjeni u Beogradu u glavnom stožeru Vojske Republike Srbije.
A dokad će tamo ostati i kad će se s tim izaći u javnost, možemo samo nagađati.

Ovaj događaj je jedan od vrlo rijetkih opažanja NLO-a u svijetu i to iz nekoliko razloga.

Prvo, detektiran je od strane i civilnih i vojnih radara.
Drugo, detektiran je iz zraka od strane i civilnog i vojnog osoblja.
Treće, detektiran je sa zemlje i od civila i od vojske.
Četvrto, još ima puno živih svjedoka koji imaju zajedničku priču, bez da su se ikad prije susreli i vidjeli.

Kao što sam i rekao nekidan, termin NLO ne znači automatski da je to nešto što nije s ovoga svijeta i da je to nešto izvanzemaljsko.
Termin NLO označava apsolutno svaki leteći objekt koji nije identificiran, nebitno bio to dron kojeg se može kupiti ili bio to vojni zrakoplov.

No, u ovom slučaju ovdje, termin NLO dobiva sasvim drugo značenje.
Vas nitko ne prisiljava da sad vjerujete u ovo što sam napisao ili da ne vjerujete.

Ali, jednu stvar morate uzeti u obzir.

Službena priča JNA je bila da se radi o meteorološkom balonu.

Ali, bi li zbog jednog običnog balona bila napravljena tolika strka i panika i bi li nekoliko stotina ljudi bilo primorano o tome šutjeti sljedećih najmanje 14 godina?

Razmislite malo.

Jer, kako kaže Mulder iz serije Dosjei X, istina je negdje tamo vani.

Fotografija prikazuje zrakoplov tvrtke Pan Adria, Fokker 227, čija je posada prva primijetila i imala susret s nečim što premašuje apsolutno sve tehničke i tehnološke karakteristike onoga što čovjek trenutno poznaje.

Foto: SA