Dvije stranke u Hrvatskoj stalno,  od svog osnutka ugrožavaju suverenitet i integritet Republike Hrvatske. To su;

• Istarski demokratski sabor- IDS i
• Samostalna demokratska srpska stranka-SDSS.

Na koji način  IDS ugrožava teritorijalni integritet Republike Hrvatske?

Republika Istra, vojni avioni neće prelijetati istarsko nebo ( izjava Borisa Miletića, predsjednika IDS-a), znače nepriznavanje hrvatskog suvereniteta nad Istrom.

IDS u svojoj Programskoj deklaraciji ima odjeljak o demilitarizaciji Istre, isto ponavlja u Rovinjskim deklaracijama iz 1994.godine

-O demokratizaciji Republike Hrvatske
-O regionalnom ustrojstvu Republike Hrvatske
-O autonomiji Istarske županije i
-O Euroregiji Istri

Svaki član IDS-a dužan je postupati po tim deklaracijama.

Na osnovu Deklaracija donesen je i Statut Istarske županije, koji nije bio u skladu sa Ustavom RH, pa je Ustavni sud ukinuo 18 članaka Statuta kao neustavne.

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1995_02_9_146.html

Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i na trojednome jedinstvu istarskoga teritorija vodi prema posebnomu statusu Istra regija u Europi regija.

Transgraničnost koju zagovara IDS u svome političkom djelovanju, ideju o stvaranju regionalnoga parlamenta Istre i naglašavanje istrijanstva, kao nositelja regionalnoga identiteta svih stanovnika Istre, u zamjenu za hrvatsku nacionalnu pripadnost, znak je poremećena sustava vrijednosti regionalne stranke i njene neusklađenosti s državnim ustrojstvom Republike Hrvatske. Zbog neprekidnog autonomaštva, IDS-ovi čelnici bili su u stalnom latentnom sukobu sa prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

Ali ne treba ni spominjati da je veleizdajnik, bivši predsjednik Stipe Mesić počasni građanin Istre i rado viđen gost. To je taj yugokomunistički mentalni sklop IDS-ovaca Istrijana.

27. siječnja 1998 .godine pojavio se Ivan Pauletta sa inicijativom Zemlja Istra, koji je javno podupirao jedan dio istarske dijaspore ( Australija). Projekat Zemlja Istra počinje rečenicom da je : ”Neupitno i neotuđivo pravo građana Istre na samoodređenje, pravo da samostalno odlučuju o svojoj sudbini”

U projektu „Zemlja Istra „nabrajaju se zahtjevi sa kojima bi se izašlo pred Sabor RH, a to su –

• Donošenje Ustava Zemlje Istre,
• Vlastiti fiskalni sustav,
• Vlastito sudstvo,
• Vlastita teritorijalna policija,
• Vlastito školstvo,
• Demilitarizacija Istre,
• Organiziranje Istre kao federalne jedinice unutar Republike Hrvatske!?

Projekat Zemlja Istra „izazvao je turbulencije u samom IDS-u, jer lako je svako toliko malo medijski izletiti i provocirati, a drugo je ovakav projekat koji govori o realizaciji prezentirati javnosti. U IDS-u su se već dogodila raslojavanja. Puno je čelnih ljudi izašlo ili izbačeno iz Stranke od njenog osnivanja. Jedni zbog  hrvatske nacionalne komponente, a drugi zbog zanemarivanje socijalne i liberalne komponente. Taj je Paulettin projekat doživio neprihvaćanje u samom IDS-u, ali je ostao trajno u njegovom duhu i samoj biti postojanja stranke.

Puno puta se postavljalo pitanje referenduma o regionalnoj autonomiji ili samostalnoj Republici Istri. Međutim IDS-u nije uspjelo omasoviti projekt istrijanstva, jer u Istri ima dovoljno zdravog osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu ( 68,33%),  pa se svega 12,11 % stanovnika Istre izjasnilo kao Istrijani, a to nije dovoljno da bi referendum uspio.

Hrvatska Vlada na ove zahtjeve o demilitarizaciji postigla je dogovor sa IDS-om ” da vuk bude sit i koze na broju”

U Puli je u petak, 15. studenog 2019. godine održano svečano otvaranje vojarne Hrvatski branitelji Istre, uz  nazočnosti najviših državnih dužnosnika, predstavnika Hrvatske vojske i brojnih okupljenih hrvatskih branitelja.

U vojarni u Puli smješteno je  oko 140 pripadnika Hrvatske vojske, djelatnika novog Središta za besposadne zrakoplovne sustave, zatim Opslužništva vojarne Zapovjedništva za potporu koje će se izmjestiti s dosadašnje lokacije u luci Vargarola te razvojna jezgra 4. pričuvne pješačke pukovnije Hrvatske kopnene vojske.

Tako je barem kompromisno potvrđen suverenitet RH nad Istrom.

Što naravno odgovara i članku  2 Ustava  RH

Članak 2.

Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.

Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

Na koji način i sa čime SDSS ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet RH?

“Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) je nastala 1997.godine iz potrebe organizovanja Srba sa područja Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, u procesu mirne reintegracije ovog područja u ustavnopravni sistem Republike Hrvatske.

Stranka je osnovana radi ostvarivanja i zaštite ugroženih ljudskih, političkih i nacionalnih prava Srba, njihovog opstanka na ovom području i očuvanja kulturnog i nacionalnog identiteta. Stranka je nastala udruživanjem svih progresivnih snaga i političkih opcija, koje su od 1991. do 1997. godine djelovale na ovom području i njihovim spajanjem sa Samostalnom srpskom strankom, koja je osnovana 1995. godine, sa sjedištem u Zagrebu, čiji je predsjednik bio dr. sc. Milorad Pupovac”

http://sdss.hr/nastanak-i-razvoj/

Erdutski sporazum i mirna reintegracija

12. studenoga 1995. godine postignut je i potpisan Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu između predstavnika hrvatske vlasti i predstavnika lokalnih Srba s toga područja, a pod pokroviteljstvom predstavnika međunarodne zajednice. Tim Sporazumom stvoreni su osnovni politički i sigurnosti preduvjeti za završetak rata u Republici Hrvatskoj, što je bio osnovni čimbenik uspostave trajne stabilnosti na tome području, koje je od ljeta 1991. godine bilo duboko devastirano ratnim razaranjima, ljudskim stradanjima.

Sporazum je stupio na snagu 15. siječnja 1996. godine, kada je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo Rezoluciju 1037. Njome je uspostavljena misija UNTAES-a. i Prijelazna uprava na području Hrvatskoga Podunavlja. Vladin ured Prijelazne uprave odredio je vremenski okvir mirne reintegracije u pogledu izbora, koji su održani 13. travnja 1997. godine. General Klein je 19. travnja 1997. godine ocijenio provedene izbore slobodnim i poštenim.

Pod pojmom Hrvatsko Podunavlje podrazumijevaju se Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija. Domovinski je rat uvelike promijenio  sastav stanovništva toga područja. U međupopisnom razdoblju od 1991. do 2001. godine zabilježen je porast udjela Hrvata i pad udjela Srba u ukupnom stanovništvu. Tijekom okupacije srpske su vlasti sustavno protjerivale Hrvate.

Nakon završetka okupacije prognani Hrvati vraćaju se svojim domovima. Dio stanovnika srpske narodnosti iseljava se i nakon mirne reintegracije zbog neslaganja s idejom o samostalnoj Hrvatskoj. Abolirano je 20 696 ljudi, a među njima postoje i oni koji abolicijom nisu trebali biti obuhvaćeni.

Reintegracija zdravstva

S početkom mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja 1996. godine osnovano je i Povjerenstvo za reintegraciju zdravstvenog sustava u redoviti zdravstveni sustav Republike Hrvatske. Tijekom 1997. godine ustanovljavaju se zdravstvene ustanove: Opća bolnica „Vukovar“, Dom zdravlja „Vukovar“, Dom zdravlja „Beli Manastir“, a dio ambulanti pripaja se Domu zdravlja „Vinkovci“ i Domu zdravlja „Osijek“. Godine 1996. u Vukovaru je osnovan područni ured Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, koji je izdao 23 tisuće zdravstvenih iskaznica. Organizirani povratak zdravstvenih djelatnika počeo je 1997. godine, tako da je do 15. siječnja 1998. godine, kada je Hrvatsko Podu-navlje i formalno-pravno pripojeno Republici Hrvatskoj, zdravstveni sustav u potpunosti ustanovljen, iako je radio u znatno otežanim uvjetima. Većina zdravstvenih djelatnika prognanika vratila se tijekom 1997. i 1998. godine, a djelatnici s područja pod nadzorom UNTAES-a iz drugih područja RH reintegrirani su u matične ustanove.

Reintegracija školstva

U sustavu osnovnih škola neposredno nakon razdoblja mirne reintegracije u Vukovaru, kad je riječ o broju i strukturi učenika s obzirom na jezik na kojemu se nastava održava, provedene su znatne, zapravo korjenite promjene. Ponajprije se odražavaju u činjenici da je između školskih godina 1997./98. i 2007./08. broj učenika u nastavi na srpskom jeziku smanjen 61,6%, a broj učenika u nastavi na hrvatskom jeziku povećan čak 2.151,4%.

Vukovar danas ima šest osnovnih škola. U tri osnovne škole (Siniše Glavaševića, Nikole Andrića i Dragutina Tadijanovića) nastava se održava na hrvatskom i srpskom jeziku, dok je u osnovnim školama Mitnica, Blage Zadre i Antuna Bauera, nastava organizirana samo na hrvatskom jeziku. Ovakva situacija u vukovarskim osnovnim školama rezultat je primjene Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina iz prosinca 2002. godine te Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina iz svibnja 2000.

Međutim još jedan faktor iz Erdutskog sporazuma je veoma važan, kojeg SDSS ne želi ispoštovati;

Vojislav Stanimirović izjavio za večernje novosti 13. lipnja 2013.godine.

“Naša djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povijest na naš način, drukčiji nego u hrvatskim školama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat!”

Djeca srpske nacionalne manjine u Istočnoj Slavoniji, ne samo da ne uče o Domovinskom ratu, nego ih u školi i kod kuće odgajaju u srpskom etničkom duhu, što kao manjina imaju pravo, ali bez saznanja  bilo kakve građanske svijesti o pripadanju Republici Hrvatskoj. Stoga ne čudi izjava gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, da djeca ostanu sjediti kod intoniranja hrvatske himne.

Nije to samo pogrešna politika SDSS-a i Srpskog narodnog vijeća, već su tu zakazale i institucije hrvatske države.To je totalna nebriga hrvatskih državnih institucija!

Nakon mirne reintegracije Istočne Slavonije 1998. godine, djeca pripadnici srpske nacionalne manjine imaju svoje posebne škole, u kojima se cjelokupna nastava odvija prema ” A- modelu” na srpskom jeziku i pismu.

Po Erdutskom sporazumu bio je petogodišnji moratorij na nastavu hrvatske povijesti u odvojenim školama za djecu pripadnike srpske nacionalne manjine 1998-2003. Međutim takva se praksa nastavila do danas iako je Ustavni sud ustanovio da je moratorij istekao.

Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku članak 27.1.točka 1, da su  svi profesori povijesti dužni prenijeti činjenice o Domovinskome ratu svim učenicima u Republici Hrvatskoj u jednakoj mjeri.: U-VIIR-4640/2014, Zagreb, 12. kolovoza 2014.godine, 

Međutim, stvarnost je potpuno drukčija. Profesori koji predaju povijest u odjelima na srpskom jeziku i pismu još uvijek preskaču temu Domovinski rat, a u najboljem slučaju ovom se temom bave samo površno u najkraćim crtama.

Građanski rat, koji djeca uče je rat unutar jedne države za promjenu političkog sustava, a Domovinski rat je rat za oslobađanje iz Jugoslavenskih okova i oslobađanje od srpske i JNA agresije, tako da nikako ne stoji teza o građanskom ratu. Kako može biti građanski rat, kada su tenkovi okićeni cvijećem iz Beograda išli razarati Vukovar?

To je čista protuustavna odluka SDSS-a i SNV-a, jer je Domovinski rat ustavna kategorija. U izvorišnim osnovama Ustava RH piše;

“u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.”

Srpska nacionalna mamjina nikako ne prihvaća da su oni bili agresori, ne prihvaćaju biti državljani Republike Hrvatske, ne pristaju biti manjina u Hrvatskoj, već bi htjeli biti konstitutivan narod i onda se referendumom  pripojiti Srbiji u ostvarivanju plana Velike Srbije, od kojeg nisu nikada odustali.

Milorad Pupovac kojega je gradonačelnik Vukovara direktno prozvao kao glavnog krivca za ovakvo stanje,  predsjednik je stranke SDSS, predsjednik SNV-a i saborski zastupnik.

A drugi saborski zastupnik Vojislav Stanimirović primio je odlikovanje ” za ratne zasluge u Podunavlju na Palama 1995. godine od samog Radovana Karadžića.

Vjesnik, 24. studenoga 1999., str. 7.); (https://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/tko-stiti-vojislava-i-ljeposavu-stanimirovic-1022 – blog.vecernji.hr).

„Vojislav Stanimirović ostavio zapisanu jezivu (o)poruku za povijest, koja govori o njegovoj liječničkoj etici i političkom uvjerenju:

»Tog 18. studenoga 1991. pao je posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad ljepotan«

(Vojislav Stanimirović: »Vojska Krajine«, br. 7.-8., 1993., str. 43.).

U kojem je dijelu svijeta zabilježen primjer da je ministar bez lisnice u okupatorskoj vladi (tzv. Republike srpske krajine), također okupatorski gradonačelnik (Vukovara) te ravnatelj bolnice na okupiranome području (»Sveti Sava« u Vukovaru!), kasnije postao zastupnik u državnome parlamentu?“, napisao je Zvonimir Despot (https://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/tko-stiti-vojislava-i-ljeposavu-stanimirovic-1022 – blog.vecernji.hr).

To su hrvatski apsurdi u koje je teško povjerovati, a ipak su tu! Hoće li se podijeljene škole u Vukovaru uklopiti u hrvatsko školstvo? Teško je vjerovati, ali bez toga neće biti mira i ne može se očekivati  da će mladi prihvatiti hrvatsku državu tako podijeljeni.

Teško da će se reintegracija stanovništva u Vukovaru moći nazvati uspješnom, sve dok mladi naraštaji zajedno ne odrastaju.

Da se zajednička igra i školske brige djece u ovom gradu ne dogode, pobrinula se srpska nacionalna manjina koja je odbila zajedničke škole i na taj način separirala djecu. No, problemi time nisu stali. Odbijanje srpskih profesora povijesti da na valjan način uče djecu o Domovinskom ratu te o mladoj hrvatskoj povijesti, kao i proslave Svetog Save pri čemu se sa zidova učionica skidaju hrvatski grbovi, stvaraju veliko nezadovoljstvo kod Vukovaraca.

Stoga nije ni čudno kada se događa da hrvatski građani ne mogu slobodno ulaziti u sela sa srpskim stanovništvom, već samo u pratnji policije. Evo što se dogodilo udruzi “Žene u Domovinskom ratu – Zadar”, kada su naumile u Borovu Selu zapaliti svijeće i odati počast pobijenim i  masakriranim hrvatskim redarstvenicima u tom slavonskom mjestu, u svibnju mjesecu 1991. godine, te ubijenoj, tada  četverogodišnjoj, Martini Štefančić u ožujku mjesecu 1992. godine, od strane pobunjenih srba.

https://portal.braniteljski-forum.com/blog/vijesti/hrvatskim-zastavama-kroz-borovo-selo

Lijepa Naša – OKUPIRANA!

https://portal.braniteljski-forum.com/blog/vijesti/lijepa-nasa-okupirana

„Je li Republika Hrvatska okupirana država“?

Doista, nakon iskustva iz Borova sela, 20. studenog ove godine, čovjek se mora upitati:-„ Je li 1997.godine srpska zajednica u hrvatskom Podunavlju INTEGRIRANA u ustavno-pravni poredak RH ili je Republika Hrvatska na tom dijelu svog teritorija REOKUPIRANA“?

O čemu se radi?
Dana 19. studenog, sudjelovale smo u mimohodu i komemoraciji nedužnim žrtvama najvećeg stratištu u Domovinskom ratu – Ovčare, zajedno s djecom i obiteljima žrtava, na kojoj već godinama sudjelujemo.

Po povratku u Zadar, potaknute tragedijom koja je 1991.godine zadesila obitelj jedne naše članice u kojoj je žrtvom bila i
četverogodišnja djevojčica Martina Štefančić, planirale smo hodnjom kroz Borovo selo,od kuće gdje je djevojčica živjela i u kojoj je ubijena,proći ogrnute hrvatskim zastavama sve do mjesnog groblja gdje je djevojčica sahranjena.
Planirale smo otići .do Spomenika dvanaestorici masakriranih hrvatskih policajaca 02. svibnja 1991.godine na kojemu smo željele zapaliti svijeće, pomoliti se i odati počast njihovoj žrtvi, a nakon toga nastaviti hodnju do mjesnog groblja i na grobu malene …. zapaliti svijeće, pomoliti se i s pijetetom, prisjetiti žrtve nedužnog djeteta, posljedice četničkog bezumlja i neobjašnjive mržnje.

Svoju namjeru smo podijelile s nekim prijateljima i prijateljicama, mještanima Vukovara koji su nas upozorili da bi to moglo biti – OPASNO i upitali su nas jesmo li tu svoju nakanu prijavili policiji?

Zašto, pitale smo se iznenađeno?

Pa ne planiramo skup?

Istina, iz medija nam je bilo poznato da zastava RH u nekim dijelovima hrvatskog Podunavlja nije dobrodošla, ali, ni slutile nismo da bi to moglo biti opasno!!

No, da ne bi bile „najpametnije“, odlučile smo poslušati savjete, te smo se izravno obratile policajcu koji je bio na osiguranju, priopćile im svoju nakanu i zamolile za mišljenje.

U tom razgovoru s nepoznatim policijskim službenikom koji je bio iznenađen našom nakanom, shvatile smo da tu nisu „čista posla“!

Počelo je s tim „da je to nezgodno“, da nije 02. svibnja“, „da to nitko ne radi“, „čemu zastave“, (…)!!

Nimalo ugodno i iznenađujuće iskustvo, iako je policijski službenik bio ljubazan.

„Je li Borovo selo u Hrvatskoj“:-nametnulo se, samo po sebi, pitanje?

Nakon paljenja svijeća, molitve i komemoracije na memorijalnom groblju, nastavile smo hodnju u koloni prema Ovčari, i, pod dojmom koji „postrojeni“ Bijeli Križevi ostave na svakog normalnog čovjeka, u svijesti bi sijevnulo pitanje:-„Je li to moguće“?

Nakon tolikih žrtatava?

28 godina nakon?

Hrvatska zastava je problem?

Po završetku komemoracije na Ovčari opet smo prišle (drugom) policijskom službeniku koji je bio u osiguranju, priopćile mu svoju namjeru i zamolile za objašnjenje.

Je li sigurno otići u Borovo selo i pod hrvatskim zastavama zapaliti svijeće, pomoliti se na spomeniku dvanaestorici masakriranih hrvatskih policajaca, a nakon toga produžiti prema groblju i na grobu malene Martine …. S pijetetom, uz svijeće i molitvu, prisjetiti se žrtve tog nedužnog malenog anđela.

Ovoga puta je policijski službenik bio i ljubazniji i pokazao više razumijevanja, nije bilo čuđenja, pokušaja odvraćanja….

Nakon kratkog konzultiranja s nama nepoznatom osobom, dobili smo konkretne odgovore na naša pitanje.

Nije potrebno dopuštenje za to što smo planirale.

Možemo prema svom planu posjetiti i Borovo selo i spomenik masakriranim policajcima i mjesno groblje, odnosno grob malene….

Ali … !!

Ne mogu nam potvrditi da bi to bilo opasno, no inzistiraju da nam oni budu pratnja!!

Tek smo ulaskom u Borovo selo shvatili koliko je taj policijski službenik bio u pravu.

Dovezle smo se do spomenika na ulazu u selo i nas 10 žena omotanih hrvatskim zastavama krenule smo, hodnjom glavnom ulicom, prema spomeniku dvanaestorici hrvatskih redarstvenika koji se nalazi u središtu sela.

Starija muška osoba koja se zatekla na cesti, vidjevši hrvatske zastave doslovno se „zaledila“ i promatrala nas s mješavinom iznenađenja i nevjerice!!

Stotinjak metara dalje mlađi muškarac je nahuškao pse na nas.

Našu malenu kolonu okružila su četiri bijesna, nahuškana psa, a on je to promatrao.

Psi bi se zalijetali prema nama iskeženih zuba, režeći, no, zaustavljali bi se na korak-dva od nas, vraćali par metara u nazad i opet nasrtali.

Žene su bile mirne, dostojanstvene, ni jedna nije pokazala strah.

Niti je ustuknula, niti ubrzala korak.

Trojica policajaca u našoj pratnji su bili u automobilu i diskretno su nas pratili.

Kada ih je uočio, „muškarac“ je pozvao pse i oni su mu poslušno prišli „uz nogu“.

Nedugo zatim, trojica – četvorica muškaraca u automobilu zaustavljenom na cesti su snimali našu kolonu i kada smo im se približil pokušali su izaći iz vozila, no, kad su ugledali policiju u pratnji,i to ih je obeshrabrilo i produžili su dalje .

Idući dalje u koloni, uočile smo četvoricu mladića koji su se rasporedili na cesti prepriječivši nam put,tako da moramo kroz njih proći.

Nastavile smo mirno hodati prema njima, a oni su se uočivši policijski automobil povukli s ceste na nogostup.

Nakon toga nam više nisu zaželjeli „dobrodošlicu“, no osjećale smo da nas „drže na oku“!

Zahvaljujući diskretnoj, ali učinkovitoj pratnji hrvatskih policajaca, ostvarile smo svoj cilj, no staje „gorak okus“ u ustima, „knedla“ u grlu i pitanje:-„Je li Borovo selo u Hrvatskoj“?

Ako jest:-„Je li Republika Hrvatska okupirana država“”

I doista ostaje pitanje, je li Hrvatsko podunavlje u cjelosti integrirano u hrvatski ustavno-pravni poredak nakon Erdutskog sporazuma? Nije li Borovo selo jezgra neke buduće pobune i napada na Hrvatsku ?

Lili Benčik/hrvatskepravice