Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) održala je u četvrtak, 5. lipnja 2025. znanstveni skup o hrvatskom povijesnom grbu. Na skupu koji je otvorio predsjednik HAZU-a akademik Velimir Neidhardt izlaganja su održali prof. dr. sc. Ivan Jurković s Filozofskoga fakulteta u Puli, povjesničar mr. sc. Mate Božić, akademik Stjepan Ćosić s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu, prof. dr. sc. Hrvoje Kekez s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, prof. dr. sc. Tomislav Galović s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Željko Holjevac s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest i dr. sc. Ante Žužul iz Školske knjige.

U Znanstvenom odboru skupa bili su akademici Stjepan Ćosić, Anđelko Akrap, Jakša Barbarić, Kuzma Kovačić i akademkinja Željka Čorak. Na skupu je javno proglašena Deklaracija HAZU o hrvatskome povijesnom grbu koju u nastavku donosimo u cijelosti.

DEKLARACIJA HRVATSKE AKADEMIJE
ZNANOSTI I UMJETNOSTI
O HRVATSKOME POVIJESNOM GRBU

Službeni državni grb Republike Hrvatske reguliran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/93 i 29/94, na snazi od 19. travnja 1994.). Sastoji se od grbovnog štita („povijesnog hrvatskog grba u obliku štita dvostruko podijeljenog vodoravno i okomito u 25 crvenih i bijelih /srebrnih/ polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje”) i stilizirane krune (s „pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovljem”). Riječ je, dakle, o složenom grbu sa šest povijesnih hrvatskih grbova koji sažimaju i simboliziraju kompleksnu prošlost naše domovine, a koji su se stoljećima upotrebljavali u različitim inačicama. Uporaba službenoga grba Republike Hrvatske propisana je zakonom, ali su se različite varijante hrvatskih povijesnih grbova, u prošlosti i danas, s ponosom isticale u Hrvatskoj i drugim državama u sklopu privatnih, javnih, kulturnih, sportskih i drugih prigoda i manifestacija.

S obzirom na svoju ulogu, tradiciju i društvenu zadaću u proučavanju svih aspekata hrvatske povijesti, kulture i identiteta – pa tako i heraldičke simbolike – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donosi svoj znanstveno utemeljeni stav isključivo o hrvatskome povijesnom grbu i njegovim varijantama:

D E K L A R A C I J A

U mnogobrojnim znanstveno potkrijepljenim heraldičkim studijama domaći i strani autori odgovorili su na pitanja o genezi, razvoju i izgledu hrvatskoga šahiranoga grba tijekom povijesti. Šahirani grb Hrvatske stilizirani je prikaz tvrđave, utvrde ili predziđa. Potkraj 15. stoljeća bio je oblikovan prema tadašnjoj metafori Hrvatske kao tvrđave, bedema, odnosno predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis), najčešće u varijanti s početnim srebrnim (bijelim), a završnim crvenim poljem (kad je parni broj polja). Šahirani grbovi Hrvatske s početnim srebrnim (bijelim) ili crvenim poljem prisutni su i korišteni gotovo podjednako još od početka 16. stoljeća. Stoga su prijepori vezani za početno polje (bijelo ili crveno) – što podrazumijeva to da bi uporaba jedne varijante isključivala drugu – lažna dvojba. Historiografske spoznaje potvrđuje višestoljetna praksa isticanja različitih varijanata šahiranoga grba. Sve to opovrgava recentne teze o posebnom značenju početnoga polja našega grba, pa se one mogu smatrati pseudoznanstvenim i politikantskim.

Naime, od početka 21. stoljeća te su se teze u javnosti počele nametati ponavljanjem netočnih tvrdnja i iz njih izvedenih lažnih zaključaka. Uglavnom je riječ o zlonamjernim medijskim problematizacijama početnoga srebrnog (bijelog) polja hrvatskoga povijesnoga grba koje ga vezuju isključivo uz razdoblje II. svjetskog rata. Pritom se inačica s početnim srebrnim poljem netočno proglašava grbom i simbolom Nezavisne Države Hrvatske. Povijesni hrvatski grb s početnim srebrnim poljem tako se ideologizira i služi za dnevnopolitičke potrebe. Takav ahistorijski pristup ujedno reducira raznolikost višestoljetne kontinuirane uporabe grba sa šahiranim poljima i isključuje petsto godina povijesti podjednake uporabe inačica toga hrvatskoga heraldičkog simbola. Lažni problem s početnim poljima šahiranoga grba možemo promatrati i kao primjer povijesne tenzije između trajnosti simbola i promjenjivosti konteksta, odnosno kao dokaz iracionalne dimenzije koju poprima suvremeno manipuliranje simbolima.

Nametanje tendenciozno ideologizirane rasprave kojoj je cilj suziti i kontaminirati simbole hrvatskoga identiteta traži od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da jasno razdvoji povijesne činjenice od zlonamjernih falsifikata.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti smatra da takve rasprave o hrvatskome grbu, napose o boji početnoga polja na njemu, nisu motivirane znanstvenim, povijesnim i kulturološkim ciljevima, nego političkim i politikantskim. Zbog svega toga ovom Deklaracijom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavljuje kraj stigmatizaciji različitih varijanata hrvatskoga povijesnoga grba i suvremenoj ideologizaciji povijesnih simbola općenito.

Službeni grb Republike Hrvatske zakonom je propisan i nema inačica, ali hrvatski povijesni grb u privatnoj i javnoj uporabi, s razlogom i ponosom, može se i treba isticati onako kako su ga Hrvati tijekom povijesti naraštajima isticali, poštovali i smatrali svojim bez obzira na to je li mu početno polje bijelo ili crveno.

Izvor: HAZU

______________

Bilo je vrijeme kada katolicizam i slobodno zidarstvo nisu mogli a da ne hodaju suprotnim i odvojenim putevima.

Bilo je vrijeme kada biti unutar Katoličke crkve značilo je biti protiv masonstva, i to je bilo vrijeme kada se ta institucija još nije odrekla same sebe, nije prisvojila načela ljudskih prava koja su samo naizgled, na sekularnoj površini, ništa više od religije, ali ispod, u dubini, jasno otkrivaju svoju antikršćansku i lucifersku prirodu – piše Cesare Sacchetti u Cruna dell’Ago.

foto: Ultramontes.pl

To je slobodno zidarstvo.

Svakako ne filantropsko udruženje kako se voli predstavljati vanjskom svijetu, već prava sekta, sazdana od krvnih zakletvi, sazdana od neizrecivih tajni koje se otkrivaju samo inicijantima koji dosegnu vrh piramide, i stvorena prije svega na sliku i priliku Lucifera, boga zidara koji do te tajne dolaze tek kada dosegnu više razine ove sekte.

Slobodni zidari sebe nazivaju zidarima jer navodno rade na izgradnji građevine, one univerzalne republike, kojoj su doprinosili stoljećima polažući ciglu po ciglu sve do postupnog razvlaštenja nacionalnih država.

Domovine su strašni neprijatelj pregača.

Zato ih mrze, preziru ih, smatraju ih djecom nasljeđa prošlosti koje koči „napredak“ čovječanstva, dok su u stvarnosti one bitan svjetionik civilizacije i čuvari vrijednosti i identiteta naroda.

Nema sumnje da je 20. stoljeće bilo stoljeće koje je svjedočilo najvećem trijumfu slobodnog zidarstva.

Upravo u ovom stoljeću nacionalne države počinju više nalikovati pravnim simulakrima nego stvarnim entitetima obdarenim političkom i ekonomskom moći, jer su cigle koje su slobodni zidari postavili u prošlom stoljeću oduzele poluge moći državama, predavši ih drugim subjektima, često nepoznatim javnosti.

Slobodno zidarstvo u svom ratu protiv čovječanstva namjerava uništiti narode, ali prije svega namjerava se infiltrirati u Crkvu, bez koje njegov plan za svjetsku dominaciju nema šanse jer sve dok postoji Katolička Crkva koja brani kršćanstvo i postojanje domovina, slobodnom zidarstvu će biti praktički nemoguće vidjeti trijumf svog plana.

Očito nije postojala druga praktična strategija za stajanke osim infiltracije.

Do ovog zaključka su u 19. stoljeću došli privilegirani slobodni zidari Alta Vendite, svojevrsnog super-slobodnog zidarstva za koje neki kažu da i danas postoji i da je tajna i vrlo moćna loža koja upravlja ostalim poslušnostima, često bez znanja čak i najviše rangiranih slobodnih zidara različitih obreda poput onih Velikog Orijenta Italije ili Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda, koji su danas u međusobnom ratu zbog strukturne krize talijanskog slobodnog zidarstva, a možda čak i međunarodno.

Roncalli: prvi slobodni zidar papa

Tako dolazimo do onoga što bi se mirno moglo definirati kao prvi masonski papa u povijesti.

Dolazimo do Angela Roncallija, čija biografija, ako se pažljivo pročita, otkriva mnogo o njemu i vrsti infiltracije koja je bila u tijeku u Katoličkoj crkvi.

Prema mnoštvu informacija dobivenih iz različitih izvora, i katoličkih i nekatoličkih, nema sumnje da je Roncalli bio posvećenik slobodnog zidarstva.

Njegova inicijacija bila je poznata već 1930-ih za vrijeme njegova mandata apostolskog nuncija u Parizu.

Don Luigi Villa, svećenik vrlo blizak Padre Piju i u službi kardinala Ottavianija u identificiranju masonske infiltracije u Vatikanu, već je 1960-ih otkrio da je Roncalli navikao prisustvovati sastancima Velikog Orijenta Francuske, gdje je odlazio u civilnoj odjeći, i da ga je redovito viđala lokalna policija koja je znala da je diplomatski izaslanik Crkve bio slobodni zidar.

U svojoj prethodnoj ulozi u apostolskom vikarijatu u Istanbulu, smatran je jednako marljivim posjetiteljem lokalne turske masonske lože, što pokazuje da je Roncallijevu crkvenu karijeru od početka vodio taj krug, upravo onaj iz krugova pregača, koji su već krenuli infiltrirati se u Svetu Rimsku Crkvu.

Njihovo stoljetno strpljenje mora da se konačno isplatilo, jer je u srce Crkve bio postavljen potencijalni i opasni trojanski konj, spreman u svakom trenutku učiniti ono što je obećao drugom moćnom slobodnom zidaru, poput predsjednika Francuske Republike Auriola.

Auriol je već razgovarao s Roncallijem mnogo prije kontroverzne konklave 1958.

Auriol je izričito zatražio od tadašnjeg kardinala iz Bergama da sazove koncil čim postane papa jer je masonstvo već imalo na umu postaviti ovog čovjeka na papinsko prijestolje.

Roncalli je, kao što se može vidjeti, bio pripremljen s velikom pažnjom i pažnjom posvećenom detaljima.

Budući Ivan XXIII. poslužio je da Crkvu povuče prema modernom dobu i tako započne razdoblje transformacije, metamorfoze ove institucije u sekularnu, savršenu za dvadeseto stoljeće, sada sve više dekristijanizirano.

Konklava iz 1958. stoga nije bila ništa više od posljedice metastaza.

Slobodno zidarstvo je već postavilo svoja strana tijela unutar Crkve.

Pokajnička članica Američke komunističke partije, Bella Dodd, otkrila je 1950-ih da su već 20 godina ranije, 1930-ih, za vrijeme pontifikata Pija XI. i Pija XII., u sjemeništa bili smješteni prerušeni komunistički agenti.

To objašnjava briljantnu karijeru „komunista“ Roncallija, koji zasigurno nije skrivao svoje simpatije prema marksizmu već u 30-ima i 40-ima, a njegovo divljenje prema toj ideologiji masonske i antikršćanske prirode u potpunosti se očitovalo kada je Ivan XXIII. u svojoj enciklici „Pacem in terris“ 1963. potvrdio da može postojati „suradnja između komunista i katolika“.

Trojanski konj je pogodio točno tamo gdje ga je masonerija, koja ga je tamo postavila, htjela.

Roncalli se, kroz svoju encikliku, može u svakom pogledu smatrati ocem takozvane teologije oslobođenja, te hereze progresivne prirode koja ima za cilj spojiti katoličanstvo s marksizmom, odnosno s ideologijom utemeljenom na načelu povijesnog materijalizma i na suprotstavljanju religijama, ali prije svega kršćanskoj, glavnom neprijatelju komunizma.

U Moskvi, za vrijeme SSSR-a, to je morala biti glazba za njihove uši.

„Sveti Otac“ koji nije izrekao strogu osudu komunizma, ali se otvorio ovom krvavom režimu, kojeg su svi Roncallijevi prethodnici osudili čvrsto i bez razmatranja.

Naravno, ljudi se raduju ložama.

Koracimo prema dekristijanizaciji Crkve, ali djelo infiltracije još je uvijek bilo daleko od stvarne štete, što će se vidjeti nakon Drugog vatikanskog koncila, koji je otvorio Roncalli 1962., a zatvorio Montini 1965.

Don Villin povijesni suradnik, dr. Franco Adessa, navodi da je papinstvo Ivana XXIII. poslužilo kao prijelaz, odnosno kao most za dovršetak transformacije Crkve koju su željeli njegovi neprijatelji.

Pavao VI.: Otpadništvo napreduje, a slobodno zidarstvo se raduje

Onaj koji je taj „posao“ odveo mnogo dalje bio je Giovanni Montini, čija je biografija, ako je moguće, još bijednija od one njegovog prethodnika.

Mladi Montini, još dok je bio svećenik, već je 1926. godine otkriven zbog svoje homoseksualnosti, koju je prakticirao bez previše skromnosti u javnosti, kada je uhvaćen s muškarcem u pisoaru u prilično “nepogrešivim” stavovima.

Dokaz o ovom događaju nalazio se u arhivi Ministarstva unutarnjih poslova u izvješću sastavljenom nakon što je monsignor Montini bio osuđen zbog svoje homoseksualnosti.

Ove riječi se mogu pročitati u zapisniku.

„Monsignor Giambattista Montini uhvaćen je u javnom pisoaru u Milanu s osobom istog spola u činjenju opscenih homoseksualnih djela, što je napad na skromnost i javni moral.“

Poslan u progonstvo u London na neko vrijeme, njegove homoseksualne sklonosti nisu pokazivale znakove jenjavanja, štoviše, postale su još izraženije, ali mladi Montini, u to vrijeme član FUCI-ja, već je imao svoje visokopozicionirane prijatelje koji su ga štitili, slično kao i Angelo Roncalli.

I on je imao slabost prema komunizmu.

Montinijeva kuća ugostila je nekoliko crvenih partizana, koji su bili krivi za mnoge zločine prilikom pada fašizma, a i nakon završetka Drugog svjetskog rata, ali to uopće nije smetalo zamjeniku u Državnom tajništvu, koji je počeo uspostavljati sve bliže odnose s Talijanskom komunističkom partijom i Sovjetskim Savezom, kojima “dobri” monsinjor nije propustio prenijeti informacije o biskupima koji su se protivili režimu, osuđujući ih tako na sigurnu smrt, sve dok ga, otkrivenog od strane Pija XII., nije poslao u Milano, gdje je postao nadbiskup lokalne nadbiskupije, u onome što je bila klasična primjena maksime promoveatur ut amoveatur.

Kaže se da je Montini bio prilično šokiran, prazan i demoraliziran nakon što je poslan u grad Milano ali njegov trenutak je samo odgođen.

Milanski nadbiskup također je bio član crkvenog slobodnog zidarstva, baš kao i njegov prethodnik, i to objašnjava zašto je konklava iz 1963. također bila preoteta zahvaljujući pomoći židovskog slobodnog zidarstva B’nai B’rith, koje ga je izabralo za papu.

Nakon što je postao papa, Montini je radio na tome da slijedi put svog prethodnika i dovrši Drugi vatikanski koncil, čiji su se „plodovi“ ubrzo vidjeli kada su ljudi koje je Crkva nekoć izopćila počeli biti primani s punim počastima od strane Pape.

To je slučaj, na primjer, s rotarijancima koje je Pavao VI. primio u Vatikanu 20. ožujka 1965., kojima je Montini uputio ove riječi.

„Ne možemo zanemariti razvoj koji su Rotary klubovi doživjeli u svijetu. Prošlo je šezdeset godina otkako je odvjetnik gospodin Paul Harris osnovao Rotary u Chicagu 1905. godine; i to vrijeme bilo je dovoljno da se ova institucija proširi posvuda i da bude u stanju zainteresirati skupine ljudi kojima nije lako pristupiti na kontinuiran i metodičan način, poput poslovnih ljudi, profesionalaca, predstavnika znanosti i misli. To je znak da je formula udruživanja bila dobra: prijateljstvo i kultura; i metoda je bila dobra: periodični druželjubivi sastanci, okrunjeni strogo informativnim govorom o nekom aktualnom pitanju. Stoga su i ciljevi bili dobri: usaditi u različite profesije članova potrebu za ozbiljnošću i poštenjem te promovirati napredak kulture i prijateljskih odnosa među ljudima i narodima.“

Čini se kao da je prošla cijela vječnost od riječi osude koje su španjolski biskupi izrekli 1920-ih u vezi s Rotaryjem, koji je bez previše ukora definiran kao sotonistički, baš kao što se čini da je prošlo jednako toliko vremena otkako je Crkva, u vrijeme Pija XII., bila prilično stroga u svojim odnosima s ovim klubom.

Svećenici koji se nisu pridružili, već su samo sudjelovali na sastancima Rotaryja, bili su izopćeni, ali u postkoncilskoj Crkvi “Sveti Otac” je prvi koji srdačno pozdravlja ovo udruženje koje, sjetimo se, nije ništa drugo nego paramasonerija, predvorje slobodnog zidarstva, iz kojeg masoni vole loviti ribu kako bi napunili svoje lože.

Nakon Sabora, međutim, sve se promijenilo i zasigurno nije slučajno da se prvi koji se obradovao vijesti o Montinijevom izboru bio bivši veliki majstor GOI-a, Giordano Gamberini, koji je rekao da je Pavao VI. pravi čovjek za slobodno zidarstvo i koji je, jedinstven u povijesti, nakon svoje smrti 1978. izričito rekao da je Montini bio papa koji je okončao stanje suprotnosti koje je postojalo između Crkve i slobodnog zidarstva.

Papina Montinijeva naklonost prema slobodnom zidarstvu bila je toliko jaka da nije oklijevao pozvati samog velikog majstora Giordana Gamberinija u izradu takozvane “Dogovorene Biblije”, verzije ekumenske “Biblije” koja je napisana u suradnji i “tumačenjima” protestanata i Židova, pokazujući da Bergoglijeva Pachamama iz 2018. i Buda na oltaru asiške bazilike koju je odobrio Ivan Pavao II. nisu slučajne epizode, već rezultat mnogo duljeg otpadačkog procesa koji je započeo mnogo godina ranije.

Takvo je bilo stanje Crkve nakon Sabora.

Pape nisu mislili na katolike, već na masone, komuniste i liberale koji su postali novi ljudi ove lažne crkve, što je prije nekog vremena najavio sveti Pio, već šokiran kada je na radiju saznao da je Roncalli izabran, jer je već znao što će se dogoditi nakon Drugog vatikanskog koncila.

Ivan Pavao I.: Papa protiv crkvenog slobodnog zidarstva

Tako dolazimo do mletačkog patrijarha, Albina Lucianija.

Prije konklave 1978. Luciani je bio takozvani autsajder.

Nije bio među favoritima za papu, za razliku od, primjerice, kandidata zajednice Sant’Egidio, kardinala vikara Polettija, člana crkvenog slobodnog zidarstva.

Luciani je već primio taj popis na svoj stol. Znao je tko je slobodni zidar, a tko nije, i premda zasigurno nije imao profil tradicionalista poput, na primjer, kardinala Sirija, činio se prilično odlučnim riješiti to pitanje.

Ivan Pavao I. želio je nastaviti s uklanjanjem slobodnih zidara iz Božje kuće.

Spremao se učiniti nešto vrlo slično onome što je učinio sveti Pio X., kada je s apsolutnom strogošću i čvrstoćom odlučio ukloniti razne moderniste iz sjemeništa, već svjestan da će jednog dana razni otpadnički svećenici biti peta kolona u službi komunizma i slobodnog zidarstva.

Vizija pape X. bila je toliko dalekovidna da je vidio kamo će modernistički smjer odvesti, ali je također istovremeno znao da nažalost unatoč njegovim velikim naporima još uvijek postoji mnogo modernista koje treba ukloniti, a koji su umjesto toga ostali na svom mjestu i uspjeli napraviti karijeru do te mjere da su postali ne samo biskupi ili kardinali, već i pape Crkve, što se vidi od Roncallija nadalje.

Luciani nema vremena ništa raditi.

Umro je nakon samo 33 dana u vjerojatnoj zavjeri za ubojstvo koju su osmislili i izveli bivši državni tajnik Villot i nadbiskup Marcinkus, čija su se imena nalazila na popisu crkvenih slobodnih zidara koji je objavio Mino Pecorelli samo 16 dana prije smrti Ivana Pavla I.

Ivan Pavao II.: Slobodno zidarstvo jača

Na mjesto Lucianija dolazi čovjek s Istoka, Wojtyla, koji se uopće ne dotiče te teme.

Marcinkus je ostao na svojoj poziciji predsjednika IOR-a čak i nakon skandala s Banco Ambrosianom, koja je završila u stečaju također zbog uloge koju je odigrao nadbiskup podrijetlom iz Chicaga.

Marcinkus je pomogao isprazniti blagajnu banke kojom je predsjedavao mason Roberto Calvi putem fiktivnih tvrtki sa sjedištem u poreznim oazama koje su zapravo isisale svu Ambrosiansku likvidnost.

Vatikanska banka koja je stvorena kako bi Crkva mogla obavljati Božja djela postaje jednostavnije banka Sotone.

Rijeka prljavog novca od mafije prolazi kroz ruke IOR-a, za čije pranje u Latinskoj Americi je odgovoran Marcinkus.

Vatikan odjednom postaje perilica rublja masonstva i mafija, a smrad otpadništva postaje sve zagušljiviji, ali Wojtyla to kao da ne primjećuje.

Čak ni kada je podnesen zahtjev za njegovo uhićenje, Ivan Pavao II. nije razmatrao mogućnost predaje talijanskom pravosuđu nezgrapnog i korumpiranog prelata kojeg bi tijekom cijelog života, sve do smrti, štitila ova crkva toliko podložna crkvenom masonstvu.

Unatoč odbijanju primiti masonsku nagradu, Wojtyla je toliko vjerno slijedio plan slobodnog zidara da je tadašnji veliki majstor GOI-e, Virgilio Gaito, ovo rekao o njemu.

„Naša je namjera odati počast čovjeku koji je, za razliku od svojih prethodnika, pokazao veliku otvorenost uma, rehabilitirajući Galileja, promovirajući kritičku analizu Inkvizicije ili se rukovajući s Fidelom Castrom. Ukratko, čovjeku koji se borio za toleranciju i dijalog između svih religija, na što nas podsjeća povijesni međureligijski samit u Asizu. A u Katoličkoj crkvi mnogi vjeruju da je masonstvo također religija. Istu čast već smo dodijelili predsjedniku Clintonu, pokojnom Rabinu, Jaseru Arafatu i Dalaj Lami. Svi su odgovorili sa zahvalnošću.“

Ivan Pavao II. praktički se odrekao Crkve.

Ispričao se za inkviziciju koja je otjerala herezu i spasila Crkvu od njezinih neprijatelja, radio je za lažnu ekumensku crkvu u Asizu, u kojoj se sve religije stapaju stopama Teozofskog društva Madame Blavatsky, i, možda najsenzacionalniji čin, ušao je u rimsku sinagogu i nazvao Židove “starijom braćom”.

Nitko nije odstupio od ovog “nasljeđa”.

Ni Benedikt XVI., čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u Drugom vatikanskom saboru i žestoki protivnik tradicije, što se vidjelo kod progona monsignora Lefebvrea, ni Franjo, zahvaljujući kojem je ovaj marš vjerojatno dosegao vrhunac.

Bergoglio javno pripada, čak ni tajno kao neki od svojih prethodnika, paramasonskim udruženjima poput Rotaryja, a povezanost između Crkve i slobodnog zidarstva, koja je već postojala ranije, za vrijeme njegovog pontifikata, postaje još očitija jer je papinstvo Franje poslužilo da Drugi vatikanski koncil dovede do njegovog konačnog cilja, a to je bilo raspuštanje Crkve u druge religije i njezino konačno podređivanje slobodnom zidarstvu.

To su ruševine koje danas leže pred nogama pape Lava XIV. koji je jučer izjavio da Crkva treba vratiti svoj kredibilitet, znak da Sveti Otac dobro poznaje zla ove institucije i znak da već postoji namjera provesti jasan diskontinuitet s Franjom, a možda i s drugim papama koji su doprinijeli ovoj katastrofi.

Ako je papa Lav namjera vratiti Crkvi izgubljeni sjaj i veličinu, kako onda ne bismo mogli ponovno krenuti od pitanja koje je ostalo neriješeno na stolu Ivana Pavla I., a to je prisutnost crkvenog slobodnog zidarstva u Crkvi?

Kako ova institucija može jednom zauvijek ozdraviti ako prvo ne izbaci ovo strano tijelo?

Čini se da je glavni put upravo u enciklici prethodnika Lava XIV., Lava XIII., koji je u Humanum Genus s velikom mudrošću osudio bez opasnosti od slobodnog zidarstva.

Papa Prevost će sigurno znati što treba učiniti, a prije svega bit će dobro svjestan da prije nego što uopće pazi na svoje neprijatelje, mora paziti na svoje „prijatelje“.

Cesare Sacchetti/Cruna dell’Ago

Novootkriveni dosjei senatora Chucka Grassleyja razotkrivaju napore FBI-a da cilja na “radikalne tradicionalističke katolike”, što izaziva ozbiljnu zabrinutost zbog političke pristranosti i vjerskog profiliranja.

FBI-jev nadzor tradicionalnih katolika bio je daleko opsežniji nego što se prije priznavalo, prema novim dokumentima koje je dobio republikanski američki senator Chuck Grassley iz Iowe i podijelio s The Washington Timesom.

Dosjei proturječe svjedočenju pod zakletvom tadašnjeg direktora FBI-a Christophera Wraya, koji je 2023. godine opisao zloglasni memorandum iz Richmonda usmjeren na “radikalne tradicionalističke katolike” kao izolirani incident. U stvarnosti, poslan je na preko 1000 zaposlenika i koordiniran s najmanje četiri terenska ureda.

Memo iz siječnja 2023., u kojem se citirao Centar za pravo siromaštva na jugu i optuživali tradicionalne katolike za bijelu supremaciju i “nasilnu retoriku”, izazvao je nacionalnu reakciju kada je procurio sljedećeg mjeseca. Wray je tvrdio da je “zgrožen” i rekao je da je naredio njegovo trenutno uklanjanje.

No, novoobjavljeni dokumenti pokazuju da je memorandum dobio „pozitivne povratne informacije“ unutar ureda. Nije bilo prigovora, a uredi FBI-a u Buffalu, Louisvilleu, Portlandu i Milwaukeeju pomogli su u njegovom stvaranju ili praćenju. U jednoj internoj e-poruci spomenute su dvije katoličke skupine – koje je SPLC označio kao „skupine mržnje“ – unutar nadležnosti ureda u Buffalu.

Grassleyjev tim pronašao je i 13 drugih FBI dokumenata i pet priloga koji koriste izraz „radikalni tradicionalistički katolik“.

Što je još značajnije, senator je otkrio drugi, širi nacrt – namijenjen punoj distribuciji ureda – koji je izostavio citate SPLC-a, ali je zadržao tvrdnje koje povezuju tradicionalni katolicizam s „rasno i etnički motiviranim nasilnim ekstremizmom“ za koji se tvrdilo da će vjerojatno rasti. Ovo Izvršno analitičko izvješće Strateške perspektive (SPEAR) izravno proturječi Wrayevoj tvrdnji da postoji samo „jedan proizvod“.

Grassley je osudio nacrt zbog ponavljanja „neutemeljene veze“ između katoličkog vjerovanja i nasilja. Također je otkrio da je tadašnji zamjenik ravnatelja Paul Abbate naredio trajno brisanje memoranduma i njegovih zapisa. Drugi dužnosnik naredio je uklanjanje popisa koji pokazuje tko je pristupio dokumentu.

Grassley je pozvao novog ravnatelja FBI-a Kasha Patela da utvrdi tko je izdao brisanja, objasni razloge, procijeni je li nadzor bio ometan i pronađe nestale datoteke.

Otkrića naglašavaju dugogodišnju zabrinutost zbog političke pristranosti unutar saveznih tijela za provođenje zakona – i postavljaju hitna pitanja o tome koga vlada smatra prijetnjom.

Izraz „radikalni tradicionalist“ nekima može zvučati kao bezopasna retorika, ali očito potiče nadzor i sumnju prema nevinim. Rimski katekizam upozorava na one koji „lukavo potiču podjele i izazivaju svađe“ kao težak grijeh protiv osme zapovijedi.

Nijedan katolik ne bi smio koristiti jezik koji kleveće njegove istovjernike i poziva na njihov progon od strane civilnih vlasti.