Ljeto 2023, kada je „demokratski vjetar“ u Europi počeo puhati s istoka prema zapadu

 „Nitko ne zna sa sigurnošću, ali Vladimir Putin bi mogao biti najbogatiji čovjek na svijetu danas – super Don (Kum). Daleko iznad ambicija Vita Corleonea, on je stvorio nešto sasvim novo na globalnoj političkoj sceni. Nekada su zemlje imale obavještajne službe. Danas Rusija nalikuje obavještajnoj službi koja je dobila državu.“

Ništa više nije kao prije. Ljetos je „demokratski vjetar“ u Europi promijenio smjer kretanja. Više ne puše sa Zapada nego s Istoka. Don Vito Corleone više nije američki Talijan nego Rus. James Bond više nije Britanac nego Čeh

Razvojni motor EU-e više nije njemačko-francuski par, nego poljsko-ukrajinski.  Zatvoren za rusku strategiju sidrenja u Uniji, taj novi motor je europsku stratešku autonomiju prepustio „Zapadnom demokratskom vjetru“: širenju potkontinentom američkih konfrontacijskih strategija: vojne i energetske. S jedne strane, te strategije su njemačku ekonomiju dovele na rub provalije. S druge strane,  dokrajčile su Franceafrique – ideju Commonwealtha à la française, jer je zapadni demokratski model u francuskim afričkim kolonijama urodio mafijaškim sustavom stjecanja nezakonite dobiti koja se iznosila u koferima; ubacivali se toksični protuobavještajci, namještali izbori, organizirali pučevi. Ljetos je taj stari demokratski modelza Afriku zamijenio onaj istočni wagnerovski. I to bez solidarne reakcije, u tom prostoru jednako prisutnih, francuskih saveznika Amerikanaca i Europljana.

Oči svjetske javnosti bile su prikovane za Jevgenija Prigožina i njegov lažni puč. Nakon gotovo desetljeća ratovanja Moskve i Washingtona u Ukrajini za europsko tržište plina, ljetos se pojavilo na svjetlu dana djelovanje „između redaka“ plaćeničkog biznisa, prvotno predstavljenog kao suprotstavljanje dobra i zla, tamne i svijetle strane germanske duše: wagnerijanske i mozartijanske…

Suvremene forme plaćeničkog biznisa

Kako tvrdi Nicolas d’Estienned Orves (književni Figaro), biti Wagnerijanac ili Mozartijanac znači usvojiti nepomirljivo različite načine života. Mozartovska duša je nestalna, wagnerovska odana. Kad ova potonja voli, proždire drugu i apsorbira ju. Mozartijanac se, sa svoje strane, odbija vezati. Ništa ga ne užasava više od predanosti.[1].

Prvo su, početkom godine, Mozartijanci (angloamerička privatna vojna tvrtka Mozart, nazvana nasuprot ruskom Wagneru) službeno napustili ukrajinsku ratnu scenu. I to nakon pravog unutarnjeg rata čiji protagonisti su završili na sudu u Wyomingu (međusobne optužbe za klevetu, alkoholizam, krađu, prijetnje, nepostojanje ITAR dozvole, seksualno uznemiravanje, netransparentno financijsko upravljanje grupom, itd.).

Kako konstatira Francuski centar za istraživanje u obavještajnom sektoru[2], zahvaljujući elementima koje su pružile različite strane u tom sudskom procesu i temeljem informacija otkrivenih nakon raspuštanja Mozarta, postalo je nemoguće ignorirati brojnost komercijalnih, privatnih vojnih skupina u Ukrajini. Jednako kao i činjenicu da sve pribjegavaju istom netransparentnom prikupljanju i trošenju financijskih sredstava u ime karitativnog rada. Služe se ukrajinskim ratnim kontekstom u kovanju lažnog imidža humanitaraca, te koriste zamršenost američkog zakona koji regulira prikupljanje donacija kako bi ishodili ugovore s ukrajinskim vlastima. Dobrotvorne akcije koje organiziraju su, u stvari, komunikacijski i marketinški argumenti kojima je cilj legitimiranje njihove prisutnosti i vojnog djelovanja u Ukrajini. Međutim, ljeto nije obilježila ta dobro poznata mozartovska scenografija, nego ona nedokučiva wagnerovska, u čijem zadnjem činu Jevgenij Viktorovič Prigožin nepovratno tone u noć, optužen da je izdao wagnerijansku ideju odanosti.

Cijelo ljeto su Europljani napeto promatrali Wagner reality show. Susprezali su dah: može li Wagner rušiti Putina? Pa onda neka druga Mozart vojna formacija preuzeti Wagnerov plaćenički biznis, uživajući gotovo potpuni imunitet, za razliku od regularne vojske koja se mora pokoravati vojnim pravilima. Naime, dokazano je da je najprofitabilnije djelovati kao pretorijanska garda. Onako kako je to, svugdje gdje su SAD širile demokraciju i/ili detektirale leglo terorizma (poglavito u Iraku i Afganistanu), činio preteča i uzor svim posthladnoratovskim privatnim vojnim tvrtkama (PMC – Private Military Company), američki Blakwater[3].

Razvoj privatnih vojnih tvrtki

Svojedobno je i sam naziv Blackwater izazivao jezu, evocirajući crne vode Great Dismal Swampa, močvare od 45.000 hektara koja se proteže između Virginije i Sjeverne Karoline, u okrugu Camden, gdje je sjedište tvrtke. Kada se jeza u imenu pretvorila u jezu na terenu, posebice u Iraku zbog niza teških kaznenih djela i prekršaja Blackwaterovih vojnika, PMC je diskreditiran pred američkim Kongresom, a iračka vlada mu nije obnovila dozvolu za rad. Nakon čega je (2009.) prvo preimenovan u XeServices LLC, pa u Academi, te tako zadržao ugovorni odnos s američkom službenom sigurnosnom strukturom. Potom se Academi (bivši Blackwater i Xe),  pod okriljem PMC Constellis Group,[4] spojio s tvrtkama AMK9, Centerra, Edinburgh International, Gregg Protection Services, Olive Group, OMNIPLEX, Strategic Socialand Triple Canopy. Constellis grupa funkcionira kao svojevrsna PMC krovna organizacija, s centralnim trening centrom smještenim u Moyock-u u Sjevernoj Karolini koji pripada Academi-ji. 2016. ju je kupila grupa Apollo Global Management, koja je  već 2018. tvrtku dalje ponudila na prodaju[5]… Ne samo da se na taj način otežava kontrola djelovanja jedne iste organizacije pod drugim imenom, nego se radi i o komunikacijskom triku. Radi se o daljnjem formalnom distanciranju od Blackwatera. Iako, ne samo da su osuđivane metode te organizacije ostale u srcu privatnih vojnih tvrtki sljedbenica, nego su postale must u skupo naplaćivanom obučavanju vojnih trupa koje operiraju na svjetskim bojišnicama.

Kako je sve počelo?

Već 1945., Sjedinjene Države su u svoju obavještajno-vojnu strukturu integrirale korištenje privatnih vojnih tvrtki, uglavnom iz ekonomskih i tehničkih razloga. Od razdoblja Hladnog rata do sukoba na Bliskom istoku i Vijetnamskog rata, njihovi privatni vojni podizvođači su intervenirali diljem svijeta. Jedna od prvih značajnih operacija bila je korištenje tvrtke za zračni prijevoz pod nazivom Air America, kreirane 1946. U vlasništvu CIA-e, ta je firma služila kao zračna potpora i prijevoz za Chiang Kai-Sheka u njegovom ratu protiv Mao Zedonga. Nakon 1949. i dolaska na vlast Maoa, Air America je postupno „reciklirana” tijekom Vijetnamskog rata. Dakle, već su između 1945. i 1975., kroz Air America-u ,Amerikanci eksperimentirali mogućnosti  podugovaranja radi korištenja vanjske ekspertize u značajnim vojnim akcijama[6].

Pad Berlinskog zida 1989., eksplozija Varšavskog pakta 1991. i vjera u Fukuyamin „kraj povijesti“ uzrokovali su drastično smanjenje proračuna i ljudstva u vojskama diljem svijeta. U Sjedinjenim Državama se američki proračun smanjio za 28%, a tadašnji američki ministar obrane Dick Cheney je morao odraditi svoju misiju ratnika[7] („svjetskog žandara“). Iz čega se rodila svojevrsna doktrina Cheney-Rumsfeld ponavljane podrške američkoj vojsci, povjeravane  privatnim vojnim tvrtkama (outsourcing). Ona doseže vrhunac  za rata u Iraku 2003. iz razloga što je, prilikom intervencije, američki proračun bio izuzetno malen, a potrebe u Iraku i Afganistanu ogromne. Konačno je, za trajanja rata u Iraku, gotovo 90% misija potpore bilo povjereno neborbenom osoblju. Poglavito onih perifernih: sigurnost i zaštita, pratnja konvoja, medicinska pomoć ili održavanje opreme u operativnom stanju. Budući da ljudski potencijali PMC-a uključuju široki raspon demobiliziranih časnika – sve do oficira najvišeg ranga, oni su jednako prikladni za obučavanje svih segmenata vojski, pa npr. i za  borbu protiv pomorskog piratstva ili kibernetičku obranu. Stoga su PMC-i uvijek spremni kompenzirati nedostatke neke vojske koja je, po prirodi stvari, u stanju permanentne restrukturacije.

Kada su Amerikanci napustili Afganistan 2021., bilo je jasno da će tamošnji PMC-i tražiti kako zamijeniti to izgubljeno veliko „tržište“; odnosno da će se pokušati „reciklirati“ kroz građanski rat u Ukrajini. Ruska  specijalna vojna operacija, predstavljena kao proboj neprijateljskog NATO-obruča, poklapa se s tom kriznom situacijom u Ukrajini. Otvorena je najveća europska bojišnica od Drugog svjetskog rata. Zato što, kao i sve druge firme, PMC-i funkcioniraju prema tržišnim zakonitostima, u interesu im je da ratni sukobi što dulje traju; kao i proliferacija kriznihi ratnih žarišta koja multiplicira potražnju za njihovim vojnim i/ili mirotvorskim uslugama.

Wagner show 1

PMC Wagner centar nastao je 2014. tijekom aneksije Krima kao protu-lijek angloameričkim PMC-ima, te pati od vrlo sličnih malformacija.[8] Ljetos se našao u središtu pozornosti jer je bučno (medijski) dovršio ono što je potiho (sudski) započeo PMC Mozart. Do kraja je skinuo veo s načina naplate, često u naturi (aproprijacija prirodnih resursa) privatnih vojnih firmi, kao i s opasnosti kojima se izlažu vlasti koje su PMC-ovima kumovale. Postalo je nemoguće skrivati iza različitih naziva i organizacijskih formi esencijalno predatorsku prirodu plaćeničkog biznisa. U starim paravojnim organizacijama plaćenici su djelovali pod skrivenim zapovjedništvom neke strane sile. Danas PMC-i djeluju pod zapovjedništvom neke domicilne sile koja nepromijenjenu plaćeničku tržišnu logiku uklapa u svoju nacionalističku, militarističku ili osvajačku doktrinu. I onda kada priznaje doktrinalno zapovjedništvo, plaćeništvo počiva na preuzimanju onih rizika koje će teško preuzeti regularni vojnici. Stoga plaćenici, čak i kad iskreno prisežu nalogodavčevoj doktrini, zahtijevaju da za preuzimanje rizičnih poslova „djelovanja između redaka“ budu nagrađeni i regularno i „između redaka“. Ne libe se izraziti nezadovoljstvo kada nagrade ne odgovaraju njihovim očekivanjima. Kao što se nalogodavci PMC-a ne libe preusmjeriti čak i nezadovoljstvo plaćenika u svoju korist. Onako kako je Kremlj ljetos, pod velom „Wagner showa“ u službi zaokupljanja pozornosti  Zapada, tiho i uspješno restrukturirao ne samo svoju regularnu vojsku, nego i sam PMC Wagner. Regularnu vojsku u skladu s potrebama obrane povećanog teritorija Ruske Federacije aneksijom dijela ukrajinskog.

Proces se tiho odvijao, u ritmu prvog djela „Wagner show-a“,odnosno puna dva mjeseca Prigožinovog bučnog kritiziranja zapovjedništva ruske vojske, na koja Kremlj nije reagirao. Pravi razlog nezadovoljstva Wagnerovaca nije ležao u neizbježnoj restrukturaciji njihove firme i integraciji djela njenih trupa u regularnu vojsku, nego u zadržavanju stečenih materijalnih privilegija. Privilegije su se pak ticale mreže Prigožinovih tvrtki koju su razotkrile zapadne obavještajne službe, te koristile u antiruskoj propagandi kao dokaz da je i Rusija kolonijalna sila jer pljačka Afriku.[9] Budući da  je Jevgenij Prigožin trpio snažan pritisak od strane svojih boraca da kod svog „kuma“ Vladimira Putina ishodi zadržavanje privilegija koje su stekli, započeo je drugi dio „Wagner showa“.

Wagner show 2

Kako bi zadržao povjerenje svojih boraca, Prigožin je prvo podržao njihove zahtjeve, za trajanja spektakularnog 18 – satnog marša prema Moskvi, lažnog pokušaja puča tijekom kojeg ruske vlasti „pučiste“ nisu ometale. Paralelno je pregovarao s Putinom, te svoje trupe uvjerio da je postigao za njih pogodan dogovor s ruskim vlastima. Zbog čega su se Wagnerovci poslušno povukli. Prigožin i Kremlj su dokazali da ih kontroliraju, detektirali ključne nezadovoljnike unutar Wagnera i njihove poveznice s ruskim institucijama. Wagner su „rastočili“ na način da su borce motivirali ili da se vrate na ukrajinski front i završe započet posao, ili da u Bjelorusiji priječe mogućnost pravog puča. Jer, Zapad je za trajanja njihova marša prema Moskvi probudio svoje „spavajuće agente“ u Rusiji i Bjelorusiji i pozvao ih da preuzmu vlast[10]. Preostali „prevratnici“ su odlučili  ojačati Wagnerove trupe u Africi, kako bi PMC-u osigurali financiranje (rudnici zlata i drugih metala u Srednjoafričkoj Republici i Maliju) i popravili svoj imidž kod ruske vlade i javnosti.

Međutim, nezaustavljiva serija vojnih pučeva u frankofonskoj Africi (Subsaharska Afrika- niz država od Gvineje Conakry na zapadu do Sudana na istoku) povezivana s Wagnerom  ljetos je dosegla vrhunac (Niger i Gabon). Antifrancuske demonstracije su iziritirale Francuze, a Kina, najveći investitor, počela je strahovati za svoje ekonomske interese. To je bio znak za Moskvu, kojoj nije bilo u interesu otvaranje drugog fronta u Africi, da treba zaključiti proces rastakanja Wagnera. Tako je, konačno, u spektakularnoj zrakoplovnoj nesreći, zauvijek zašutio zapovjednik vojnih operacija Dmitrij Utkin, suosnivač firme PMC Wagner kojoj je nadjenuo ime prema svom ratnom imenu u Ruskoj vojsci i tako, po drugi put, odao počast omiljenom Hitlerovom skladatelju. Više se nikad neće čuti ni za Valerija Čekalova, ključnog u upravljanju spornom mrežom tvrtki Wagnerijanaca.

Don Vito Corleone je Rus

Svjetsku scenu je napustio  i Jevgenij Prigožin, čime je  izbrisana vidljiva poveznica Kremlja s Wagnerovim malverzacijama. Kako sve informacije pristižu iz ruskih izvora, nemoguće je sa sigurnošću reći da li je Prigožin zaista bio u uništenom avionu na čijoj listi putnika figurira, ili je putovao svojim drugim avionom koji je sretno stigao na destinaciju; nakon čega je možda uronio u komfor anonimnosti, te svoja dragocjena saznanja i dalje dijeli sa svemoćnom  ruskom obavještajnom zajednicom.

Misterij ostaje cijeli, a scenarij razračunavanja Kremlja s Wagnerom kao da je bio inspiriran filozofijom kultne figure Coppola-ina Kuma, don Vita Corleonea: odanost, smirenost, hladnokrvnost, strpljivost i iskustvenost; nudite ono što drugi ne mogu odbiti; loš dogovor je uvijek bolji od rata; skrbite o familiji i pružite joj besplatne usluge.

Kako je, s neskrivenim bijesom i gorčinom, još 2015. Konstatirao George Weigel, jedan od viđenijih američkih intelektualaca: „Nitko ne zna sa sigurnošću, ali Vladimir Putin bi mogao biti najbogatiji čovjek na svijetu danas- super Don (Kum). Daleko iznad ambicija Vita Corleonea, on je stvorio nešto sasvim novo na globalnoj političkoj sceni. Nekada su zemlje imale obavještajne službe. Danas Rusija nalikuje obavještajnoj službi koja je dobila državu. Takva Rusija, s oligarhijom kojom dominira FSB, kupuje sve što je dostupno – u Londonu i na Primorju,  gdje god i koliko može.[11]“ Drugim riječima, učenici su nadmašili učitelje; i to je ključ razumijevanja iracionalne mržnje Angloamerikanaca prema Rusima, kojoj su se sasvim prepustili. „Istočni demokratski vjetar“, koji u prvi plan stavlja odanost naciji i familiji, te promovira antikolonijalizam (antibritanski-francuski-američki) svejedno se širi kontinentima. Poglavito tamo gdje su Rusi probudili negdašnje sovjetske antikolonijalističke suradničke mreže (LCI -televizija,7.09.2023.). Poslovni krak tog „Istočnog vjetra“, iako znatno slabiji, ljetos je pomeo francuski poslovni svijet.

James Bond je Čeh

Ime mu je Daniel Kretinsky. Nije Britanac, nego Čeh iz Brna. Čak nije ni anglofil nego frankofil, a svejedno ga poistovjećuju s Jamesom Bondom. I to ne samo zbog njegovih djela, nego i zbog njegova lika, koji podsjeća na britanskog mu imenjaka Daniela Craiga, zadnjeg Jamesa Bonda[12]. Sin je profesora informatike i odvjetnice, ali su za poslovni uspon bili ključni njegovi „povijesni kumovi“.

S prvim, Petrom Kellnerom, najbogatijim češkim milijarderom, Kretinsky se i „intimno povezao“ putom oligarhove kćeri Anne s kojom živi.

Drugi je slovački biznismen Patrik Tkac. Ta poslovna kumstva ne bi dala zamjetne rezultate bez bliskosti s bivšim konzervativnim i klimatoskeptičnim češkim premijerom Mirekom Topolanekom. Sve je krenulo od računice češkog tajkuna da mu je isplativo preuzeti ulogu „europskog smetlara”. Dakle onog, koji po niskoj cijeni, ili čak ni za šta, preuzima elektrane na ugljen i rudnike koje više nitko neće. Pretpostavivši da je europska ekološka politika djelomično iluzija i da će Europi trebati puno više vremena da prijeđe na obnovljivu energiju, odlučio je plivati protiv struje, što se pokazalo višestruko isplativim. Općenito, sve zamisli koje drugima djeluju neostvarive Kretinsky uspješno realizira. Nije financijaš, nego bivši odvjetnik, ali je u stanju, u par sati ili nekoliko dana, razviti planove financiranja od nekoliko stotina milijuna eura i tako iskoristiti najbolje poslovne prilike na financijskim tržištima.

Odatle i fascinacija Kretinskim u krugovima zapadnoeuropskih, poglavito francuskih poslovnjaka. Ali i sumnje da je on u stvari „ruski trojanski konj“, ruski James Bond, iako se predstavlja kao veliki pro NATO demokrat, liberal i progresivist. Na takovrsne objede Daniel Kretinsky hladnokrvno, strpljivo i smireno replicira: „Za nekoga tko je odrastao pod sovjetskom vlašću, uloga moskovskog sluge je zadnja od onih koje bih želio igrati u životu.[13]“

Citizen K

Uz energetiku, distribuciju (Sainsbury’s, Metro, Fnac,Darty, Casino), informatiku (Atos) i kreiranje poslovnog televizijskog kanale B Smart, češki tajkun  – često nazivan „najveći europski zagađivač“, odlučio je nakon češkog dokopati se i francuskog tiska i izdavaštva. Štoviše, nakon ulaska u kapital ili preuzimanja uglednih francuskih novinskih kuća poput: Le Monde, Elle, France Dimanche, Ici Paris, Marianne itd., ljetos je preuzeo i drugog po veličini francuskog izdavača Editis. Izdavača koji grupira pedesetak izdavačkih kuća, uključujući  najprestižnija imena poput: Robert Laffont, Nathan, Le Robert, Plon, Julliardili Pocket, koja su u 2022. ostvarila promet od 789 milijuna eura. Zbog čega mu je prilijepljena i druga etiketa -„Citizen K“, koja je otvorila pitanje: hoće li se i njegova munjevita izdavačka karijera, poput one Citizena Kanea koja je krenula iz ljubavi prema tisku i knjizi i iz želje za očuvanjem idealiziranog osobnog integriteta, postupno razviti u neograničeno gomilanje moći i bogatstva? Te će Citizena K doseći super Don…

Autor: Sanja Vujačić/Geopolitika.news