U svakoj državi glavni grad nije poput ostalih gradova. Njegova važnost ga izdvaja od svih drugih, bez obzira na veličine i broj stanovnika. Trenutna zagrebačka vlast, zadužena je za njegov boljitak i napredak, ali i za njegovanje tradicije i povijesti hrvatskoga glavnoga grada.

Sve dobro i loše u glavnom gradu, reflektira, se i na cijelu državu, stoga svi moramo voditi računa o Zagrebu, kao glavnom gradu svih Hrvata!

Ono što sve stare hrvatske gradove krasi, jest bogata kultura kroz povijest, zbog čega je potrebno biti  pažljiv i vrlo oprezan, kada je riječ o povijesti, tradiciji i kulturnim obilježjima.

Zagrebačka gradska skupština, u kojoj većinu ima stranka Možemo, kako navodi portal narod.hr, pokrenula je postupak preimenovanja ulica nazvanih po nekim uglednim Hrvatima koji su živjeli u vrijeme NDH! Jedan lijevi dnevni list (a svi su lijevi), navodi da se radi o „istaknutim suradnicima nacifašističkog, marionetskog i anticivilizacijskog režima NDH“. U ovom tekstu ne ću se osvrnuti na brojne uglednike, kojima će se nepravedno „oduzeti“ ulica, osvrnut ću se samo na Filipa Lukasa, najdugovječnijeg predsjednika Matice hrvatske (1928. – 1945.), svećenika, velikog intelektualca i uglednog znanstvenika. Također ne ću obrazlagati njegov Lukasov rad, značaj, intelektualne i znanstvene dosege, izdavaštvo MH i sl.

Nakon završetka rata, komunistička vlast je u cijeloj Hrvatskoj provela pravi aristocid, a u javnosti su najpoznatije likvidacije intelektualne hrvatske elite u Dubrovniku i Zagrebu. Naravno, nije stradala samo elita hrvatskoga naroda, nego i brojni razoružani vojnici i civili. Bila su to ubojstva najčešće bez ikakvog suda, pa i optužnice, a eventualni sudski procesi su bili montirani ili održani nakon već obavljene smrtne kazne, da ne govorimo o monstruoznim likvidacijama ranjenika, bolesnika i dijela osoblja iz 11 zagrebačkih bolnica (i još bolnice za plućne bolesnike Brestovac), evidentirana je do sad 5001 osoba (Matković, B. Odvođenja i likvidacije ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) iz zagrebačkih bolnica 191 u svibnju i lipnju 1945., kroz arhivsko gradivo Državnog arhiva u Zagrebu. Arh. Vjesn. 54(2011), str. 179-214);  Milan Marušić: Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibanj 1945. i sljemenskim stratištima bolnica Brestovac i Gračani (str.9). Tragedija slična, kao pri  „oslobađanju“   Vukovarske bolnice, samo znatno opsežnija. Mogli bismo parafrazirati spomenuti dnevni list i reći da su likvidacije obavljene od istaknutih suradnika nacikomunističkog i anticivilizacijskog režima komunističke Jugoslavije!

Osvjedočeni antifašist, ali i antikomunist Bogdan Radica, opisuje „civilizirano“ i „tolerantno“ „ antifašističko“  ponašanje „oslobodilaca“ pri ulasku u Zagreb tih dana, u svojoj knjizi Hrvatska 1945., ovako: „Dok su razularene mase partizana, mladića intoksiciranih lažima i alkoholom, pjevale pjesme o „slobodi“, slobode nije bilo ni za koga – ni za potlačene i zastravljenu većinu, kao ni za manjinu, koja se i sama bojala bezvlađa, nasilja i terora što ga je nametnula većini. Svatko je u  svakom trenutku mogao postati žrtvom arbitrarnog nasilja (…) Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast“.

Josip Jurčević navodi da to „…nije bilo nikakvo oslobođenje Zagreba jer je uslijedio čitav niz zastrašujućih zločina koje je proveo komunistički režim, što potvrđuje pronalazak 850 prikrivenih stratišta u Hrvatskoj, a na području Zagreba i okolice oko 120 takvih masovnih grobišta“ (Jurčević, J. (2015.). Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj, Zagreb, dokumentacijsko i informacijsko središte  – DIS)

Tko bi od ondašnje  potlačene i zastravljene većine rekao, da će jednoga dana uskrsnuti komunistički ideološki slijednici i još tim ubojicama paliti „Trnjanske krijesove“ , slaviti zločine bez presedana…!?

U tadanjim montiranim sudskim igrokazima, posebno su se istakli pravovjerni komunisti „Narodni heroj“ Jakov Blažević (proces bl. Alojziju Strepincu) i kapetan Vlado Ranogajec, koji je dnevno potpisivao desetke smrtnih presuda, a i danas ima „svoju“ ulicu u Zagrebu, što ne smeta možemovcima i njihovim koalicijskim partnerima.

Filip Lukas je bio na čelu Matice hrvatske, najvažnije i najstarije hrvatske kulturne  ustanove (utemeljene 1842.). O povijesti Matice, pisao je Jakša Ravlić (Povijest Matice hrvatske „ Zbornik „Matica hrvatska 1842. – 1962.”, Zagreb 1963.), međutim akademik Dubravko Jeličić je 1992. napisao „Sto pedeset godina Matice hrvatske“, mijenjajući paradigmu pisanja o Matici, a izvore uzima slobodno od Matičinih istaknutih djelatnika, prije svega od Filipa Lukasa, ali i iz drugih, do tada nepoznatih izvora, emigrantskih novina itd.  (Višeslav Aralica, Matica hrvatska u političkom životu Hrvatske 1935. – 1945. ČSP, br. 2., 447.-482. (2009).  Nadalje, dr. Ivica Matičević učinio je također veliki korak u odnosu na prethodnike. Njegovo je istraživanje po mnogo čemu pionirsko jer je prvo koje sustavno i obuhvatno istražuje izvornu građu objavljenu u sedam onodobnih zagrebačkih periodičnih publikacija “Književnom tjedniku”, “Plavoj reviji”, “Plugu”, “Hrvatskoj reviji”, “Viencu”, “Spremnosti” i “Hrvatskom narodu” (https://search.app/rWgE9LpddQZ1T3VW6).

Za trenutnu zagrebačku vlast, koja Lukasu hoće „oduzeti“ ulicu, sporno je njegovo ponašanje za vrijeme NDH, odnosno lijepe mu ustaštvo, podupiranje Poglavnika i pokušao „pljačke“ židovske imovine.

Lukas je 1945. uspio pobjeći u Austriju, a zatim u Italiju (Rim), a u Zagrebu je u izočnosti osuđen na smrt 21. studenog 1945., na montiranom procesu. Umro je u Vatikanu 26. veljače 1958. Na inicijativu Matice hrvatske Vinkovci (doc. dr. sc. Dražen Švagelj) i Udruge za obitelj (gđa. Željka Markić, dr. med.), na Županijskom sudu u Zagrebu je 18. srpnja 2017. rehabilitiran!

Da ponovim, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi: prof. dr. sc. don Filip Lukas je pravomoćno REHABILITIRAN! Poništena je presuda komunističkog zločinačkog suda!

Dana 15. rujna 2021., preneseni su mu zemni ostaci u rodni Kaštel Stari, čime se ispunila njegova želja iz oporuke: „Ako bih  umro izvan domovine Hrvatske, u koju ubrajam i Dalmaciju gdje je prva sredovječna Htrvatska osnovana, moja je želja da se moj tjelesni prah prenese pa da ondje počiva, gdje sam ga primio“.

Vrijedno je spomenuti ponašanje MH i Lukasa u vrijeme kraljeve diktature, kada su ukinute sve hrvatske institucije, kada se hrvatski barjak i ime nisu smjeli spominjati. MH na čelu s prkosnim Lukasom, bila je jedino hrvatsko društvo, koje je kroz sedam godina diktature imalo odvažnosti oduprijeti se režimu i Karađorđevićima  te  sačuvati od ljage svoj hrvatski obraz i karakter. Publicist i hrvatski domoljub Radovan Latković,  Lukasa u to vrijeme naziva „duhovnim vođom cijeloga hrvatskog naroda“. Ne vjerujem da bi možemovska vlast oduzimala ulicu na pr. predsjedniku MH Franu Tućanu, koji je htio preimenovati  Maticu hrvatsku u jugoslavensku, ili Albertu Bazalu, koji je MH htio približiti pa utopiti  u jugoslovenska društva, a sve kako bi se udvorili Karađorđevićima. Srećom, matičari su ih smijenili! Dakle, u Kraljevini SHS, Matica se odupirala državnim pritiscima za stapanjem svih kulturnih društava u jedno, posebice otkako je 1928. za predsjednika izabran  Lukas. Za Šestosiječanjske diktature postala je središtem hrvatske kulturne ali i političke oporbe, a do polovice 1930-ih izdavala je i knjige lijevo orijentiranih autora (A. Cesarec, M. Krleža).

Temeljna značajka Filipa Lukasa, bila je bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Vinko Nikolić o njemu navodi uz ostalo:  „… Lukasovo hrvatstvo je autentično hrvatsko, ono je s najčišćih izvora, iz koljevke hrvatstva (…)  Lukasovo je hrvatstvo duboko etičko i humano; ono, lišeno svake mržnje prema drugim narodima, pa i prema Srbima, koji se onako poniješe prema Hrvatima, počiva na ljubavi prema vlastitom narodu, pa je stoga protiv svake nepravde prema drugom narodu; njegovo hrvatstvo je duboko demokratsko, demokratskije od mnogih zapadno-europskih demokracija“.

Lukas je želio i jako se radovao samostalnoj hrvatskoj državi, a pravo hrvatskoga naroda na neovisnu državu brani riječima: „To pravo ne može nam nitko osporiti, najmanje pak one države i narodi, koji tvrde da stoje na samoodređenju naroda na osnovici demokratskih načela. To pravo naroda na svoju slobodu i državu formalno je i u ovom ratu izraženo u tzv. Atlantskoj povelji, pa se logično svaki onaj, koji bi se borio protiv naše slobode i nezavisnosti, borio u isto vrieme i protiv samoodređenja i demokratskih načela, kao i protiv spomenute Atlantske povelje”. (F. LUKAS, “Kultura na udaru rata. Govor na glavnoj godišnjoj skupštini Matice hrvatske dne 31. prosinca 1944.”, HR, Zagreb, 1-2/1945, 6 )..

Što se tiče Hrvata i Srba kao naroda, Lukas je na Glavnoj skupštini Matice hrvatske u prosincu 1944., naveo i sljedeće: „Hrvati i Srbi su dva izgrađena i posebna naroda, pa neka svaki od njih na svome poviestnom i životnom prostoru upravlja svojom sudbinom i stvara u svome duhu kulturna dobra”. (https://identitet.hr/filip-lukas-najdugovjecniji-predsjednik-matice-hrvatske/). Možda danas slijednicima „civiliziranih“ „osloboditelja“ iz 1945. smeta tvrdnja da su Hrvati i Srbi dva naroda, a ne jedan, kako su mnogi tvrdili, na čelu s kraljem Aleksandrom.

Međutim, da vidimo kako se jedan Filip Lukas „istaknuti suradnik nacifašističkog, marionetskog i anticivilizacijskog režima NDH“, ponašaou vrijeme NDH:

Prvo razočaranje Filipa Lukasa nakon utemeljenja NDH, bilo je na samome početku, zbog potpisivanja Rimskih sporazuma,  koji su ustupili znatan dio Dalmacije fašističkoj Italiji. Na audijenciji koju je za odbornike Matice, 3. svibnja priredio poglavnik Ante Pavelić, Lukas je uputio posve jasno upozorenje koje se odnosilo na Dalmaciju. Ubrzo nakon toga, prema Lukasovom sjećanju, Pavelić je na sljedećem sastanku obavijestio Lukasa kako će veći dio Dalmacije, uključujući i Split i Lukasova rodna Kaštela, morati prepustiti Mussoliniju. (F. LUKAS, „Monopol hrvatske politike”, HR, Buenos Aires, 1/1953, 115).

Lukas upućuje pismo Paveliću koje završava: „Veličina Poglavnika stoji i pada s pitanjem Dalmacije, jer izgube li Hrvati Dalmaciju i opstanak Države Hrvatske je kratkoga vijeka, a Poglavnikova veličina pada.”  Ubrzo potom dolazi do potpisivanja Rimskih sporazuma, a njih dvojica više nisu razgovarali. Od tada Lukas slovi za glasnog kritičara politike državnog vrha.  (Ernest BAUER, Život je kratak san. Uspomene 1910. – 1985., Barcelona-München, 1986.). Kako je tim svojim istupom proturječio poglavniku, kako piše Nacional: „došao je u sukob s Antom Pavelićem i Didom Kvaternikom, optužujući ih za rasprodaju državnog teritorija, zbog čega su ga umalo likvidirali“. (https://arhiva.nacional.hr/clanak/10486/matica-hrvatska-ne-zeli-osuditi-antizidovstvo-svog-celnika-u-ndh).

Već 1942. godine, primjetno je opće razočaranje ustaškim režimom u hrvatskih intelektualaca nakon početnog oduševljenja. To će se na posljetku odraziti i na odnos vlasti NDH prema Matici hrvatskoj, a razočaranje će biti obostrano.

U proljeće 1943. Pavelić  je, talijanskome poslaniku Petrucciju, Lukasaoznačio kao idejnoga vođu pokreta za povrat Dalmacije u sastav NDH, koji se neslužbeno formirao u sklopu Ustaškog pokreta, a Ivan Meštrović u svojim sjećanjima  opisuje Lukasa kao anglofila (Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, 371; Ivan MEŠTROVIĆ, Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, 1993., 314.).

Jareb u Pola stoljeća hrvatske politike 1895. – 1945. iznosi da je Lukas  javno na svojim predavanjima, statistički iznosio i dokazivao kako osovinske sile moraju izgubiti rat. (Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike 1895-1945., Zagreb 1995. (pretisak iz 1960.), 93. bilj. 116b. ; Blaž JURIŠIĆ, “Nad knjigom Jakše Ravlića: Matica hrvatska 1842. – 1962., Zagreb 1963.”, Zadarska smotra, Zadar, 3/1992, 107.)

Proslava 100-obljetnice  MH (održana sa zakašnjenjem, polovinom1943.),  održana je skromno, bez nazočnosti poglavnika Pavelića, koji nije poslao ni pozdrav Svečanoj skupštini! U svom govoru tada Lukas izražava bojazan od nadolazećeg komunizma, ne samo za Hrvatsku nego i Europu.  (F.LUKAS, “Kultura na udaru rata. Govor na glavnoj godišnjoj skupštini Matice Hrvatske dne 31. prosinca 1944.”, HR, Zagreb, 1-2/1945, 2.).

Potkraj NDH dodijeljeno mu je visoko državno odlikovanje koje je odbio. (https://identitet.hr/filip-lukas-najdugovjecniji-predsjednik-matice-hrvatske/)

Kao veliki grijeh mu se uzima da je, kako kaže Slavko Goldstein („znanstvenik“ koji dokazano falsificira podatke u svojim radovima, zvan „drobilica“ –  po svojem zadnjem izumu),  upozorio je da je Lukas 1941. zahtijevao da MH dobije kuću Židova Sternberga na Jelačić placu. Ukoliko je to točno, zasigurno nije na čast ni MH ni njezinom predsjedniku, ali taj „zahtjev“ nije do kraja istražen, jer izgleda da je zgrada bila pod hipotekom osobe koja i nije bila Židov (https://arhiva.nacional.hr/clanak/10486/matica-hrvatska-ne-zeli-osuditi-antizidovstvo-svog-celnika-u-ndh). Dopuštajući da se možda radi o nečasnom činu, ističem da je taj zahtjev daleko od potpore Holokaustu i zločinima nad Židovima, što mu se pokušava priljepiti. Te agitpropovske parole, neka Goldstein primjeni na ustašku (rasne zakone i sve što iz njih slijedi) i komunističku vlast,  koja je poslije rata tjerala Židove u Palestinu, prisiljavajući ih da prije odlaska prepišu svu svoju imovinu državi. Neka se prisjeti da otete židovske zgrade, stanove, poduzeća i sl., u  njemu dragoj komunističkoj Jugoslaviji, nikada nisu bili vraćeni svojim vlasnicima, da mnogi današnji  „antifašisti“ idalje uživaju u njima… Neka se prisjeti da je „antifašist“ Tito srušio više sinagoga od Pavelića i podržavao, uvježbavao i skrivao istaknute arapske teroriste, za koje je demokratski svijet tražio izručenje… 

Činjenica jest da Lukas „istaknuti suradnik nacifašističkog, marionetskog i anticivilizacijskog režima NDH“, nije bio član ustaškog pokreta, niti položio ustašku zakletvu. Nije imao nikakvu dužnost u ustaškoj vladi, nikoga nije denucirao, čime bi uzrokovao nečiju smrt, ali bio je veliki hrvatski domoljub i čekao je hrvatsku državu kao okvir opstanka i slobode hrvatskoga naroda, kao i mi, današnji domoljubi! Nije volio totalitarni ustaški a ni dolazeći totalitarni komunistički režim, jer jedan je bio podložan nacistima, koji su podijelili svijet na rase, kao ni komuniste koji su uveli političku teokraciju!

Činjenica jest da je Maticu uspio je sačuvati u NDH, ali je u komunizmu nitko nije mogao sačuvati pa je brutalno ukinuta 1972.

Budući da se Lukasu stavlja u grijeh što se nije protivio ustaškom režimu (što nije točno), zanimljivo bi bilo istražiti je li se Miroslav Krleža usprotivio režimu NDH!? Naravno da nije! Živio je razmjerno mirno cijelo vrijeme, a više se bojao da ga ne likvidiraju komunisti, nego ustaše (zbog prijeratnog „sukoba na ljevici“ i odbijanja odlaska u partizane). Za one koji su ga štitili u vrijeme NDH, nije se zauzeo ili nije mogao, naci-komunistička vlast ih je likvidirala. Zašto „naci-komunistička? Pa bili su saveznici dvije od šest godina rata, bili su po svemu isti, iako držim (a drže i svjetski znanstvenici) da su ih komunisti „nadvisili“ u zločinu!

Krleža, kao veliki komunist, poklonik Jugoslavenstva, štoviše i intimni Titov prijatelj (neprijeporni megazločinac 20. stoljeća), za razliku od odnosa Lukasa i Pavelića, danas u demokraciji ne doživljava nikakvu cenzuru, omalovažavanje, negiranje itd. To su označnice totalitarnih režima! Slavljenjem i doličnim odnosom prema Krleži, hrvatski inetelektualci ne slave ni komunizam ni Tita, nego velikog književnika! Isto tako rehabilitacojom Lukasa, ne znači da se rehabilitira Pavelić i NDH (državi o kojoj znanstvenici – povjesničari još nisu dali znanstveni sud). U našoj demokraciji, u kojoj su ipak još na snazi komunističke „istine“, zbog čega nije potpuna, cenzurira se i omalovažava samo „desne“ književnike, pjesnike, znanstvenike, umjetnike itd.

Za razliku od Krleže i drugih hrvatskih književnika i velikana, svojedobno odanih zločinačkom komunističkom sustavu, očekujem od gradonačelnika Tomaševića i drugova, da „oduzmu“ ulicu nobelovca Ive Andrića u Zagrebu! Ako ne znaju, a trebali bi znati, da je Ivo Andrić, taj izdajnik hrvatskoga identiteta, veliki pristaša velikosrpske ideologije i Karađorđevića, posredovao i sudjelovao u potpisivanju Trojnog pakta s nacistima i fašistima 25. ožujka 1941. Njemački novinar Michael Martens u biografiji Ive Andrića, navodi kako je i s njegovim posredstvom, Goebbels organizirao „najsvečaniji državnički posjet koji je Hitlerov Reich doživio u svojoj kratkoj povijesti“ princu Pavlu Karađorđeveću. Martens navodi da je upravo u tome razdoblju, Andrić  dovršavao svoju tihu preobrazbu od franjevačkog štićenika hrvatskih korijena u bešćutnog ideologa srpske hegemonije te arhitekta genocida nad Albancima (Michael Martens. Im Brand der Welten. Ivo Andric: Ein europäisches Leben, Paul Zsolnay Verlag, Wien, 2019.,).

Ne  sumnjam da će možemovci, koji njeguju jednakost u različitosti, svih i svakoga, bez obzira „menstruiraju“ li ili ne, bez obzira radi li se o roditeljima 1, 2, 3…, itd., zasigurno jednog izrazitog poklonika i pristašu nacista i fašista, velikosrpske  profašističke dinastije, kojima je izradio projekt genocidnog rješavanja Albanaca, brisati iz bilo kakvog spomena u Zagrebu, a trebali bi i ostali u Hrvatskoj, ne kao knjiženika, nego kao „uglednika“!

Nasuprot tomu, pravednika Lukasa, kojeg se može usporediti sa prof. dr. Ljudevitom Jurakom i prof. dr. Eduardom Miloslavićem, glasovitim hrvatskim znanstvenicima sudske medicine, koji su također osuđeni na smrt od Titova zločinačkog sudišta. Grad Zagreb i Hrvatska bi trebali ih slaviti i promicati njihove uzorne  ljudske i znanstvene vrijednosti. Za one koji ne znaju, Jurak i Miloslavić su u sklopu skupine  uime Međunarodnog crvenog križa, utvrdili da su likvidacije Poljaka u Vinici i Katynu (uglavnom aristocid), počinili Sovjeti, a ne Nijemci, kako su tvrdili komunisti. Nakon  rata, 1945., osuđeni su na smrt (s potpisom „slavnog“  kapetana Ranogajca)  zato što su:  „krivi jer su masovne pokolje pripisali prijateljskoj sovjetskoj Rusiji…“.  Miloslavić je uspio pobjeći u inozemstvo, a Jurak je strijeljan 9. lipnja 1945. Prethodno su mu komunisti nudili život, ukoliko se odrekne svog potpisa na nalazu sa stratišta. Odbio je! Otišao je časno i ponosno u smrt.  Nakon što je Gorbačov priznao taj zločin, koji je zapovjedio Staljin, a obavio NKVD, nitko od današnjih glavnostrujaških novinara i apologeta „antifašizma“ ne traži, ne razotkriva sudce i tužitelje tih časnih ljudi. Tim zlotvorima bi trebalo suditi, pa i u „posmrtnoj izočnosti“!

Zaključno molim i tražim sve one koji drže do hrvatskog domoljublja i pravednosti, prije svega i iznad svih pozivam i prozivam središnjicu Matice hrvatske u Zagrebu i ogranak u Kaštelima, da organiziraju peticije, prosvjed, bilo kakav demokratski otpor,  preživjelim nasljednicima titoizma, komunizma i antihrvatstva, kako bi spriječili kulturocid, ne samo nad simbolom Filipa Lukasa, nego i brojnih ostalih kulturnih djelatnika, koji su dio identiteta i otpora hrvatskoga naroda prema neprijateljima svih boja. „Antifašisti“ se ne bune protiv montiranih sudskih procesa, kojima su likvidirali nebrojene nevine ljude. Bune se protiv sudskih postupaka demokratske države, kojima su rehabilitirani pojedinci i poništena  montirana suđenja, tužitelja/sudaca poput Jakova Blaževića i Vlade Ranogajca, po uzoru na Andreja Višinskog Januarjevića, koji je u SSSR-u sudio inkvizicijskim postupcima, u kojima je optuženi morao dokazivati nevinost!  I neznam, koliko je puta potrebno ponavljati rečenicu njemačke filozofkinje, Židovke Hane Arendt, da „nitko nema moralno pravo biti antifašist, tko ujedno nije i antikomunist“.  Da bi današnji „antife“ razumijeli o čemu je riječ, podsjećam ih na samo jednu, od više europskih rezolucija i deklaracija: Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, u kojoj uz ostalo stoji:

„Nacistički i komunistički režimi provodili su masovna ubojstva, genocid, deportacije, i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. Stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; izražava svoje duboko poštovanje za svaku ćžrtvu tih totalitarističkih režima; poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principjelno preispitivanje zločina; izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnihm režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe; napominje da u javnim pros,torima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljavanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava“

Kada su nam već „puna usta“ Europe na svim poljima, nemojmo biti selektivni, osvijestimo se i poslušajmo europske rezolucije i deklaracije, koje su etički i moralno obvezujuće za sve članice najprestižnije svjetske skupine demokratskih država. Naposljetku, volimo i cijenimo svoje identitetsko nasljeđe, zatirano više od jednog stoljeća, jer ako ne ćemo mi, tko će!?

                                                                             Dr. sc. Mihovil Biočić

                                                                           (Član MH od veljače 1971.)