Connect with us

Vijesti

Protuhrvatski kontinuitet – Jugoslavenski istragaši u novoj hajci

Published

on

Umjesto da netko priupita Porfirija kakve on to pjesme pjeva – naše se pravosuđe obrušilo na Juriča jer je on prenio vijest o mitropolitovim pjevačkim sklonostima i usput se našalio. Kad bi, recimo, neki katolički biskup pjevao Sjajna zvijezdo iznad Metkovića… , izbio bi veliki skandal i Crkva bi ga, na ovaj ili onaj način, morala maknuti, sakriti od očiju javnosti. Ovako kad je riječ o Porfiruju, njegovo mu pjevanje priskrbljuje dodatno divljenje licemjerne hrvatske političke i medijske javnosti jer, Bože moj, četnici su u međuvremenu postali antifašisti pa je i pjevanje četničkih pjesama svojevrsni antifašizam. Dodatni plus mu je što ”ustašama” vadi mast.

Autor: Damir Pešorda

Iskreno, nevoljko posežem za riječju ”protuhrvatski”. Izlizala se, zaudara na loš stil, hrvatsku političku anemiju i svakidašnju hrvatsku jadikovku. Ali što se tu može kad se radi o evidentnom protuhrvatstvu koje se više i ne skriva, čak ni nevješto. Kako drukčije nazvati to bjesomučno obrušavanje na svaku, ma i najmanju manifestaciju hrvatstva nego protuhrvatstvom!? U želji da ispadnu uljudbeno usklađeni s recentnim tijekovima, zabranama i modama preostali medijski i kulturni zastupnici hrvatske stvari ustraju tek na naivnom izražavanju čuđenja i zgražanja, ali i neke naivne vjere kako će se u budućnosti stvari same od sebe nekako srediti ili da će se u nekom od aktualnih provjerenih lopuža, neradnika i nesposobnjakovića probuditi državnik i vođa – prenosi pisanje Damira Pešorde Projekt Velebit.

Odstrjel

Jedan od najvažnijih segmenata toga protuhrvatskoga kontinuiteta jest sustavni odstrjel ljudi koji svojim javnim djelovanjem narušavaju medijski stvoreni narativ o idiličnoj Jugoslaviji i kaotičnoj Hrvatskoj. Iako devedeset posto kaosa u suvremenoj Hrvatskoj stvaraju upravo oni, tvorci te falsificirane stvarnosti. Tako da se suvremena Hrvatska nalazi u paradoksalnoj situaciji: polugama državne i društvene moći raspolažu oni koji bi najsretniji bili da te iste države nema i da nije nikada ni nastala, te tu moć koriste upravo kako bi onemogućili one koji nastoje da Hrvatska bude bolja, uspješnija zemlja. Svojedobno je tako medijskom sotonizacijom iz politike izbačen Ivić Pašalić koji, ma što tko njemu mislio, nije bio dio socijalističke udbaško-tehnomenadžerske klike.

Prije nekoliko godina na sličan je način iz igre maknut Tomislav Karamarko jer je predstavljao stanovitu prijetnju crvenom jugohrvatskom plemstvu. Ovih dana svjedočimo nesmiljenoj hajci na trojicu ljudi, po svemu različitih osim po neupitnom hrvatstvu i dinarskom podrijetlu. Jedan od njih je vrstan novinar, drugi jedan od najvećih hrvatskih filmskih redatelja, a treći poznati liječnik i političar. Riječ je o Marku Juriču, Tončiju Vrdoljaku i Milanu Kujundžiću. Znam da se, stajući u obranu ove posljednje dvojice, izlažem stanovitoj zlovolji i dijela nacionalno osviještenih Hrvata jer je dugotrajna hajka na njih i kod takvih Hrvata ostavila traga. Ali kako to da se baš nikada ne orkestrira hajka na nekog javnika s druge strane političkog spektra!? Nekako ne vjerujem da baš svi bezgrješni, a njihova djela savršena.

Obrazac

Obrazac postupanja koji se primjenjuje u eliminaciji Milana Kujundžića uhodan je i višekratno isproban. Prvo se zakotrlja priča o nekoj nekretnini odabrane mete, zatim se sustavno iz dana u dan bombardira javnost novim ”detaljima”, fotografijama sračunatim na izazivanje zavisti i antipatije javnosti, izjavama premijera i drugih aktera političkog života, novinarskim provokacijama s ciljem da se izazove neprimjerena reakcija odabrane mete ili nekoga iz njegove bliže i dalje okoline… Na koncu se stvori takva atmosfera da više zapravo nitko ne zna od čega je sve počelo što je sve dotični zgriješio, ali je većina konzumenata takvih medija uvjerena kako je kriv da krivlji ne može biti. U biti Kujundžić smeta upravljačima iz sjene zbog dviju stvari: davnog posjeta jednom grobu u Madridu, ne zbog samoga toga čina nego zbog simbolike koja se uza nj veže te zbog nekoliko važnih projekata koji bi i te kako unaprijedili hrvatsko zdravstvo. A nepisano je pravilo – ništa hrvatsko ne smije biti unaprijeđeno.

Uzalud je Kujundžiću nabrajati što je sve za njegova mandata učinjeno ili započeto, od opreme bolnica, preko Nacionalnog centra za robotsku kirurgiju ili dostupnosti skupih lijekova do projekta Sveučilišne bolnice u Blatu, jer se to vrlo teško probija do ušiju zaglušenih medijskom halabukom. Koja u bitnome slijedi onu prastaru šprancu sa starovjekovnih trgova: Kriv je! Svejedno, na njegovoj sam strani već i zbog toga kada vidim tko ga sve napada. Simpatična je i anakrona istodobno njegova imoćanska uznositost, hajdučki gard i uvjerenje da je za tri koplja bolji od onih koji ga napadaju i da mu je istina dostatna da im parira. Bojim se da u vremenu post-istine stvari ne stoje tako. Danas bolje prolaze plačljivi pokajnici. Ipak, imotsku okretnost i sposobnost preživljavanja nikada ne treba podcijeniti.

Jedan od rijetkih novinara koji zna misliti

Marko je Jurič Zagrepčanin, ali također južnjačkih korijena. Uz to što se okušao u raznim žanrovima novinarstva, jedan je od rijetkih naših novinara koji zna misliti i mišljeno uobličiti u tekst ili utkati u pitanja i voditeljske opservacije u televizijskim emisijama. Njega su ”istragaši” – znate ono ”do istrage naše ili vaše” – uzeli na zub još prije četiri godine kada se u emisiji Markov trg našalio račun pjevačkih sklonosti mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija. Porfirije je negdje u Kanadi bezazleno otvarao usta uz četničke baš kao i Stipe Mesić svojedobno u Australiji uz ustaške pjesme, a zadrti ognjištari odmah graknuše: Četnik! Jurič se na tu temu neoprezno našalio i nagrabusio.

Ovih je dana završena je dugogodišnja ”istraga” i DORH je protiv Juriča podignuo optužnicu u kojoj za njega traži godinu dana uvjetnog zatvora, s tri godine kušnje. U zatvor zbog šale, i to nimalo vulgarne, tek ironične i zajedljive! Hrvatska demokratura svakoga dana u svakome pogledu sve više napreduje! Strukovne udruge i mainstream mediji ne samo da ne protestiraju, nego i likuju. Jer, zaboga, neprijatelja treba tući svim raspoloživim sredstvima. Najopasnije su u Juričevom slučaju, ako sud prihvati DORH-ov prijedlog kazne, ove tri godine kušnje. One bi faktički onemogućile Juriču bavljenje novinarstvom u naredne tri godine budući da bi ga čak i neka neka bezvezna tužba mogla otpremiti u zatvor, a čovjek od novinarstva živi.

I tako, umjesto da netko priupita Porfirija kakve on to pjesme pjeva – naše se pravosuđe obrušilo na Juriča jer je on prenio vijest o mitropolitovim pjevačkim sklonostima i usput se našalio. Kad bi, recimo, neki katolički biskup pjevao Sjajna zvijezdo iznad Metkovića… , izbio bi veliki skandal i Crkva bi ga, na ovaj ili onaj način, morala maknuti, sakriti od očiju javnosti. Ovako kad je riječ o Porfiruju, njegovo mu pjevanje priskrbljuje dodatno divljenje licemjerne hrvatske političke i medijske javnosti jer, Bože moj, četnici su u međuvremenu postali antifašisti pa je i pjevanje četničkih pjesama svojevrsni antifašizam. Dodatni plus mu je što ”ustašama” vadi mast.

Vrdoljak

Na kraju još jedan Imoćanin, Antun Vrdoljak, jedan od najboljih hrvatskih redatelja. I dok su mu lijevi kerberi, a ustvari prikriveni jugoslavenski nacionalisti, Dugu mračnu noć još i mogli oprostiti jer je glavni junak ipak bio partizan, Generala mu oprostiti ne mogu nikako. Jer govori o pobjedi hrvatske vojske nad pobunjenim Srbima i Jugoslavenskom narodnom armijom. Napad predvode kritičari Pavičić i Polimac, a slijede ih internetski skakavci. Vojska tih anonimnih internetskih udarnika danima čereče seriju General koja se ovih dana prikazuju na HTV-u. Bizarno je s koliko strasti i nepatvorene mržnje ti učoporeni osporavatelji istoimenog filma i serije traže detalje poput, primjerice, bočice vode koja se nije proizvodila za vrijeme Domovinskog rata kako bi obezvrijedili seriju. Plahte teksta troše se na sitnice, s aspekta filmske naracije i ukupnog umjetničkog dojma potpuno nebitne.

S druge strane mediji su zasuti pohvalama jednom drugom filmu. Riječ je o filmu Dnevnik Diane Budisavljević redateljice Dane Budisavljević. Što se tiče publike, ona je svoju ocjenu ovih dvaju filmova dala kupnjom karte i gledanjem filma. General je daleko najgledaniji hrvatski film u 2019. i gotovo trostruko gledaniji od Dnevnika Diane Budisavljević, koji je pobrao sijaset nagrada u Puli i popraćen do sada neviđenom promidžbom u hrvatskom medijskom prostoru. No, to i nije najvažnia stvar u usporedbi ova dva filma, važnija su dvostruka njerila s kojima se njima prilazi. Dok se Generalu zamjere nevažni detalji, poput spomenute bočice, u slučaju Dnevnika Diane Budisavljević osnovna teza na kojoj se film temelji, a to je kako jedna hrabra žena usprkos krvoločnom ustaškom sustavu spašava tisuće srpske djece od sigurne smrti, sa stanovišta povijesne istinitosti ne drži vodu. Uostalom, oni koji zastupaju takvo nešto nehotice priznaju da NDH i nije bila tako totalitarna i zločinačka. A to im sigurno nije cilj, stoga bi – ako im je do istine – morali priznati da je Diana Budisavljević humanitarno djelovala uz znanje i barem prešutno odobravanje države NDH.

No, pravi cilj ionako nije suvisla filmska kritika ni povijesna istina, nego je cilj pokopati film jednom za svagda kad već nisu uspjeli spriječiti njegovo snimanje. Ubiti film koji priča hrvatsku stranu priče kao što je ubijen i Četverored – to je pravi cilj. Dok god Hrvati ne shvate da je kultura važnija od ekonomije, a izgradnja autentične hrvatske elite, koju se sustavno na različite načine eliminira već stotinjak godina, nužna kao jedina obrana od parazitskog jugoslavenskog elementa koji se samougradio u sustav i institucije, što mu dugoročno omogućava ne samo opstanak nego i stabilnu reprodukciju nauštrb hrvatskih kadrova i interesa – dotle neće biti ni snažne i prosperitetne Hrvatske.

Izvor: hkv.hr

Vijesti

Čudan otkaz: Peronizam je stigao do Tibera

Published

on

Pišem kako bih se još jednom pozabavio slučajem abp. Gabriel Mestre, prolazni nadbiskup La Plate. [Ovdje je prvi članak] U samo osam i pol mjeseci privukao je pozornost lokalnog svećenstva, napokon oslobođenog progoniteljske ideologije “Tucho” Fernandeza – piše Nadb. Héctor Agüer, Nadbiskup La Plate u miru.

S obzirom na žalosnu činjenicu franjevačkog zahtjeva za ostavkom monsinjora Mestrea, bilo bi zgodno da se svećenici La Plate javno očituju, diskretno i bez straha. Ne vjerujem da će njegova privremena zamjena, biskup Bochatey, reagirati protiv primjene kvalificirane demokracije koja odgovara, naposljetku, poliedralnoj ekleziologiji pape Bergoglia.

U ovom slučaju, vjerujem da se može poslužiti starom izrekom, “misli krivo i bit ćeš u pravu”; dakle, mislim na odgovornost kardinala Fernandeza, tako bliskog vrhovnom papi, u poništenju svrgnutih. Nadb. Mestre je napisao: “Svjestan sam svoje slabosti i ljudske slabosti prekrasne Crkve koja je moj dom i moja obitelj. Sveta Crkva zbog službe Trojstva, grešna Crkva zbog krhkosti ljudi koji su dio nje.

Dobro rečeno; ovo što se dogodilo je tipična argentinska intriga. U najmanju ruku je zanimljivo da je sada već bivši nadbiskup pozvan u Rim, od strane Svete Stolice, kako bi razgovarali o nekim aspektima biskupije Mar del Plata, koja je bila njegov bivši ured, i što se tamo dogodilo od studenog 2023., kada je Mestre dobio već unaprijeđenje u nadbiskupiji La Plate. Inzistiram na onome što sam prije predložio: u tome se vidi Fernandezova ruka. Usput ističem da je on bio moj nasljednik. Ostavku sam predao stolici La Plate davno prije, a prihvaćena je samo dva dana nakon mog 75. rođendana. Ta se činjenica jednoglasno smatrala nepoželjnom; ovo nije uobičajeni način da se nastavi. U svjetlu ovih epizoda mogu razumjeti slučaj neobične smjene monsinjora Mestrea. Fernandez je bio moj nasljednik; Mislio sam da bih trebao razgovarati s njim o nekim karakteristikama Nadbiskupije kojoj sam služio dvadeset godina; Sigurno sam s njim razgovarao dvadesetak minuta. Primijetio sam da ga ne zanima što mu mogu reći; bio je odlučan učiniti suprotno, što je i učinio. Još jedna argentinska intriga, sigurno skovana u Rimu.

Pregledavam poruku nadb. Mestre “dragoj zajednici nadbiskupije La Plata”. Biskupova veza s njegovim narodom nije dužnosnička; to je – da upotrijebimo izraz koji se ponavlja u Novom zavjetu – agápē, ljubav. Tako se pojavljuje u poslanicama apostola Pavla: ljubav koja se ne ustručava ispraviti kad je potrebno.

U poruci stoji: „Danas (27. svibnja 2024.) više nisam vaš župnik. Želim vam reći da sam jako sretan ovih osam i pol mjeseci i na tome vam od srca hvala… Hvala vam što se osjećam kao kod kuće! Hvala na gestama blagosti i ljubaznosti u svakom od posjeta! Hvala vam što ste me pozvali da budem dio vaših života! Uistinu sam mogao iskusiti različitost i dubinu vjere u Boga mnogih od vas, predanu vjeru koja me više puta izgradila i obogatila.”

Što će se dogoditi s La Platom? Kako to obično biva u ovim slučajevima, imena se već pojavljuju; neki od njih izazivaju u meni brigu i strah. Apostolska nuncijatura u ovakvim prilikama obavlja konzultacije i provjerava biografiju mogućih kandidata, ali pretpostavljam da se sada stvari odlučuju na višoj razini. Ne mislim na činjenicu da Papa uvijek imenuje biskupe, nego na to da je danas Argentina u Rimu i da su argentinske intrige dobro podmazane. Reći će se da je to uvijek tako, bilo da se radi o talijanskom, poljskom ili njemačkom papi; ne, argentinska originalnost je neusporediva. Više od desetljeća argentinski episkopat oblikovan je ne samo imenovanjima, već i „francisquismom” prelata koji, što je razumno, žele zadržati svoje položaje ili teže usponu. Peronističko nadahnuće daje Crkvi u zemlji vlastita obilježja, a peronizam je stigao do obala Tibera.

Moramo paziti da ne dođemo do zabune. Poslanje Crkve uvijek ostaje poslanje koje je Gospodin poslao apostolima: učiniti sve narode učenicima. Ovaj nalog dolazi njihovim nasljednicima u sakramentalnoj službi.

Posljednje, ali ne manje važno: Nadb. Mestre je postao nadbiskup emeritus La Plate, što sam ja; osim ako mu se ne pripiše titularna stolica. Ali on ima 55 godina. Bilo bi mu preostalo dvadeset godina obnašanja biskupske službe do sudbonosne 75. godine, koju je Pavao VI. odredio kao dob za odlazak u mirovinu, protivno onome što je Drugi vatikanski koncil ustanovio dekretom Christus Dominus. Što će on činit?

Možda bi mogao pomoći prijatelju biskupu ili se zaposliti kao svećenik u župi. A od čega će živjeti? Hoće li doživjeti sudbinu otkazanih biskupa i svećenika? Pravda ukazuje da ga nadbiskupija La Plata mora podržati. U mom slučaju isplaćuje mi mirovinu u Svećeničkom domu u Buenos Airesu, gdje živim, a to je neka vrsta staračkog doma za svećenike. Već sam pisao o 75-godišnjoj giljotini. Prema Tradiciji Crkve, biskup treba umrijeti u svojoj biskupiji, radeći do kraja, kao što se apostoli nisu povukli. Crkva je naš dom, naša obitelj i ne može se odreći tog stanja da postane bezosjećajna maćeha.

Continue Reading

Vijesti

Dobro vam došao Blagdan sv. Ante – svetca cijeloga svijeta

Published

on

Govorimo o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj Crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

U Hrvatskoj je jedno od središta čašćenja Sv. Antuna Padovanskog (inače, bio je Portugalac) Samostan sv. Ante na Poljudu u Splitu (Župa Svete Trojice).

Na naslovnom plakatu je raspored svetih misa i ispovijedi na sam blagdan Sv. Ante.

Sveti Antun Padovanski (sveti Ante) rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiju te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

Nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59). (papa Benedikt XVI., kateheza na općoj audijenciji, 10. veljače 2010.)

Continue Reading

Vijesti

UPOZORENJE Ivoševiću!? ČETVRTA: Znamo da ne volite Vatrene i Dalića, al što je previše, previše je

Published

on

Udruga veterana Četvrte gardijske brigade iz Splita oštro je reagirala na izjave Bojana Ivoševića, splitskog dogradonačelnika.

Foto: Defilee 4. gardijska brigada HV na Rivi

On je uoči Europskog prvenstva najavio da građani Splita neće moći gledati utakmice hrvatske nogometne reprezentacije na otvorenim prostorima Rive i Marmontove ulice. Na tim je mjestima, prema ranijoj odluci, zabranjeno postavljanje televizora na otvorenom.

Poštovani gospodine Bojane Ivoševiću, dogradonačelniče grada Splita, Odakle Vam pravo zabraniti gledanje utakmice Hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu, koje Vi nazivate „Neki Euro“, isto tako možemo reći da ste i Vi “Neki dogradonačelnik“. Već dugi niz godina Hrvatska nogometna reprezentacija nas Hrvate čini sretnima i ponosnima svojim rezultatima i postignućima, i onda se nađe „Neki dogradonačelnik“ koji sve to želi zasjeniti svojom pozicijom u Gradu.

Cijela država organizira navijačke zone za praćenje utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije osim Grada Splita. Pitamo se čiji je ovo grad i s kojim pravom samovoljno zabranjujete praćenje utakmica na rivi, trgovima i slično. Ako Vama Hrvatska ne znači ništa, osim pozicije i dobre plaće, nama je Hrvatska sve.

Stoga, kao branitelji i stvaratelji hrvatske države, zbog heroja koji su svojim životima stvorili državu, da bi Vi danas bili na poziciji na kojoj jeste, i pljuvali po svemu tome, tražimo (ne molimo) da se po hitnom postupku omogući praćenje utakmica na otvorenome kako na rivi tako i u ostalim dijelovima grada Splita. Ukoliko Vi osobno ne volite Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ne znači da je ne vole i ostali građani Splita, kao i mnogi turisti koji su u gradu a žele pratiti utakmice kako Hrvatske, tako i reprezentacija svojih država.

Pitamo se kako se na rivi mogu održavati razno razna događanja, a prijenos utakmica ne može. Čime se tu ugrožava arhitektura centra Grada, možda prevelikim zračenjem, svjetlosti ili pak nečim drugim?! Možda Vam smeta što bi gledatelji bili ogrnuti Hrvatskim zastavama a ne zastavama duginih boja.

Hajduk je simbol grada, i Hajduk se gleda na Poljudu. Hajduk se gleda i prati svugdje. Ovdje bismo napomenuli da uz Hajduk postoje još tri simbola grada, a to su: Sveti Duje, 4.gardijska brigada i Torcida, kojih velika većina navija za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju i želi je pratiti. Ukoliko Vam smeta Hrvatska nogometna reprezentacija, Vi je nemojte gledati, odjavite TV za vrijeme kako ga vi nazivate „Nekakvog Eura“.

Stoga, još jednom zahtijevamo da postavite zone na rivi i na ostalim mjestima i trgovima u Splitu za gledanje Europskog prvenstva.
Što se tiče nas iz Udruge veterana 4.gardijske brigade, najoštrije osuđujemo Vaše izjave i još jednom konstatiramo da Vas može biti sram za te izjave koje dajete o Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Znamo da je ne volite, al što je previše, previše je.

Hrvatska iznad svih.”

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved