Vijesti
Pupovčevo svetosavlje: SVETOGRĐE NAZVANO BOŽIĆNIM DOMJENKOM
Published
2 mjeseca agoon
By
Uredništvo
I ove 2025. godine kao i prijašnjih godina na temelju jugoslavenske tradicije hrvatski državni vrh pozdravljao je pravoslavne vjernike povodom „pravoslavnog” Božića, koji se navodno slavi 7. siječnja.
Mi smo u više navrata pisali pisma predstavnicima hrvatske državne vlasti kako bismo ih upozorili i poučili da zapravo ne postoji pravoslavna crkva u čijem kalendaru piše da je Rođenje Kristovo 7. siječnja – donosi hrvatski arhiepiskop Aleksandar.
U srednjem vijeku svi kršćani koriste Julijanski kalendar u svjetovnoj i crkvenoj uporabi pa tako i Srbija, koja ne postoji kao samostalna država nego samo kao nečiji vazal – najprije Bugarskog carstva, zatim Hrvatsko-mađarskog kraljevstva. Godine 1582. stupa na snagu novi Gregorijanski kalendar i briše nagomilanu pogrešku od 10 dana u usporedbi s astronomskom godinom. U narednim godinama i stoljećima taj kalendar postupno prihvaća cijela Europa.
U Kraljevini SHS novi Gregorijanski kalendar službeno je usvojen Zakonom o izjednačavanju starog i novog kalendara od 10. siječnja 1919.[1] Ovaj zakon propisuje da stari Julijanski kalendar (kojim je ranije zamijenjen hidžretski) i koji je bio na snazi u Srbiji tek 35 godina (od 1881.), prestaje vrijediti u cijeloj zemlji 15. siječnja 1919. godine te da se 28. siječnja 1919. uvodi izračun vremena prema novom kalendaru. Novi gregorijanski kalendar, koji je bio nov samo za dio teritorija nove države, onaj koji je prije toga bio Srbija.
Iz svega navedenog slijedi da je po prvi put novoosnovana Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca službeno slavi Božić 7. siječnja 1920. ali niti je ta crkva SPC u suvremenom smislu, niti je Srbija država jer tad je jedina država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
U Hrvatskoj je pravoslavnoj tradiciji proslava Božića 25. prosinca još od vremena hrvatske Karlovačke arhiepiskopije sa sjedištem u nekad hrvatskom gradu Srijemskim Karlovcima, koja je povijesna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju od 1707. do 1920.
U obnovljenoj hrvatskoj državi (NDH), čiji teritorij uključuje i povijestni hrvatski teritorij (na kojem su kasnije komunisti stvorili svog izuma Bosnu i Hercegovinu), se godine 1942. sve vraća na staro uvođenjem ponovno gregorijanskog kalendara u skladu s hrvatskom tradicijom.
Niti jedna Jugoslavija nije bila hrvatska država zato i novoj komunističkoj vlasti nije bila bitna hrvatska tradicija nego jugoslavenska. U novoj su komunističkoj Jugoslaviji pravoslavni vjernici po prvi put nakon četiri godine javno proslavili Božić po julijanskom kalendaru, što je bilo naređeno odlukom Vlade NR Hrvatske 2. siječnja 1946. godine, kojom pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti na Božić 7., ali i 8. i 9. siječnja nisu bili dužni dolaziti na posao, a isto je vrijedilo i za Novu godinu tj. 14. siječnja te blagdan Bogojavljanja 19. siječnja.[2]
Mi, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u više smo navrata u našim člancima pisali da proslava Božića 7. siječnja nije niti u hrvatskoj, niti u srpskoj nego u jugoslavenskoj tradiciji. Oni pismeni, koji su naše članke pročitali shvatili su o čemu je riječ. A svi ostali (pa i cijeli državni vrh RH) govore o proslavi „pravoslavnog” Božića 7. siječnja. Nije bitno da sam pojam pravoslavni Božić ne postoji jer ne slave ni svi pravoslavci na isti nadnevak.
Već dva dana hrvatski mediji, koje nisu primijetili kako je HPC proslavila Božić 25. prosinca 2024. i Bogojavljanje 6. siječnja 2025. istovremeno s Carigradskom patrijarhijom, uporno pišu o nekim domjencima povodom „pravoslavnog” Badnjaka uoči nadolazećeg „pravoslavnog” Božića.
Vjernici znaju da je zadnji dan prije Božića po bilo kojem kalendaru strogi post kad se ne smije skoro ništa jesti, nikako piti alkohol ili sudjelovati u nekim veselicama jer se mora molitveno pripremiti za božićnu liturgiju.
Mi se izbjegavamo oglašavati o političkim događajima, ali ovih su dana baš oni koji jesu vjernici, od nas to zatražili jer su bili zbunjeni povodom najavljenih domjenaka uoči „pravoslavnog” Božića.
Tako je 6. siječnja u hotelu The Westin u Zagreb u organizaciji Srpskog narodnog vijeća održan domjenak povodom „pravoslavnog” Badnjaka (po dvadeseti puta), na kojem su bili prisutni i predstavnici SPC – Jovan Čulibrk, administrator (nije mitropolit nego vršitelj dužnosti) i episkop Kirilo, administrator Zagrebačko-Ljubljanske mitropolije (nije mitropolit nego vršitelj dužnosti), koji je tim povodom doputovao iz Argentine jer on je Buenosarieški mitropolit.
U isto vrijeme je Predrag Mišić, koji je vjerojatno nadahnut idejom da ukrade „show“ Miloradu Pupovcu (koji mu je uzor po pitanju organizacije domjenaka), u nekom mjestu pored Splita već drugi put organizirao alternativni domjenak na istu temu – povodom „pravoslavnog” Badnjaka. Mišić je nedavno uglednom dobrotvoru iz Australije rekao da je on već registrirao HPC (igra riječi, u stvarnosti je osnovao Udrugu Hrvatski pravoslavni centar – UHPC) što ja, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar ne želim učiniti (jer je nepotrebno).
Kad sam već davne 2016. povodom podnošenja zahtjeva za upis u Evidenciju vjerskih zajednica RH započeo prikupljati potpise, nazvao sam Mišića i zamolio da za registraciju HPC prikupi potpisa u Vukovaru koliko može. Odbio je, rekavši da strahuje da će ga četnici ubiti. Ne samo da nije prikupio ni jedan potpis, nego se nije ni sam usudio potpisati.
Mišić, koji nikad nije bio član HPC, iznenada se prije godinu i pol ohrabrio i objavio da započinje prikupljati svećenike, koje će on sam educirati. Kako će to on, koji po struci izgleda zidar(?) učiniti, nije jasno, ali ga nitko ni ne pita. Možda će Hrvatska ući u svjetsku povijest kad joj građevinac stvori crkvu?!
Sad je Mišić najavio kako će se on odvojiti od SPC što implicira da je on još uvijek jedan od članova te tzv. SPC u Hrvatskoj …
Ups…
Ovo sam pisao prošle godine.
KRATKO PAMĆENJE
Objavljujem ponovo ono što sam bio objavio prošle godine ne zato što sam ja zaboravio što sam tad pisao nego kako bih napomenuo hrvatskim političkim vrhom i medijima, koje su već zaboravili što je bilo prošle godine!?
Priznajem jednu pogrešku: napisao sam da je možda Predrag Mišić zidar misleći da ima završenu srednju građevinsku školu, ali pogrešio sam – nije – ima završenu samo osnovnu školu.
Izgleda da nitko nije zapamtio da je baš na prošlogodišnjem „božićnom” domjenku u organizaciji Predraga Mišića sklopljena koalicija HDZ – DP i zatim su na parlamentarnim izborima svi bili iznenađeni.
Nitko ne pamti što je bilo prošle godine pa tako ni Pupovac ne pamti ne samo što je bilo prošle godine, a tako niti što je bilo već davne 2017. povodom Velikog posvećivanja vode koje smo mi, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar održali povodom Bogojavljenja 6. siječnja 2017. na Cvijetnom trgu.
U svom biltenu za 2017. tjednik Novosti (koji izdaje SNV, čiji je predsjednik Milorad Pupovac), prikazuje djelovanje HPC kao prijetnju za Srbe u RH (Bogojavljenje 2017.).[3]
Svi su zaboravili presudu Visokog upravnog suda Poslovni broj: Usž-731/21-7 od 7. rujna 2022. godine. VUS je u svojoj presudi u korist tužitelja Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra ispred Hrvatske pravoslavne crkve ustvrdio da je „on u upravnom sporu uspio u cijelosti”. Odnosno, svi naši argumenti i dokazi u potpunosti su valjani i u skladu sa zakonom, a nijedan argument ni dokaz Ministarstva nije bio valjan ni na koji način. VUS je također ocjenio da su „rješenje Ministarstva uprave i prvostupna presuda Upravnog suda koja ga potvrđuje, u potpunosti nezakoniti“, tj. HPC mora biti upisana u Evidenciju vjerskih zajednica.
Sada je gosp. Pupovac za TV N1 izjavio: „SPC je jedan od stubova našeg identiteta”.
Gosp. Pupovac se je jako potrudio (suprotno zakonu) da se na Popisu stanovništva 2021. nitko ne može izjasniti kao pripadnik HPC i da se što više ljudi može izjasniti za SPC kako bi time povećao broj Srba u RH i dao nekakav značaj SPC-u.
Vrijedi napomenuti da se broj vjernika SPC kojih je na popisu iz 2001. bilo 43.440, u sljedećih 20 godina smanjio čak 26 puta, pa ih je 2021. bilo samo 1.518. Ovih 1.518 članova SPC čine samo 1,18 % pravoslavaca u Hrvatskoj.
Kad je po Pupovcu član SPC = Srbin, što sad to znači u svjetlu tih novih činjenica? Ispada da je pravih Srba u RH samo 1.518? Tko su onda ostali pravoslavci? Je su li oni možda Hrvati?
Uvijek se o HPC oglasi prvo Hrvoje Klasić (na koga se Novosti pozivaju), koji uvijek daje „stručno” mišljenje o HPC i kako je ona postojala samo u NDH. Čak i kod njega ipak ima nekih pozitivnih pomaka – već spominje pojam autokefalnost i to da su PC vezane za državu (granice države su granice crkve). Klasiću se ipak mora priznati da što se tiče sadašnjosti on je uvjerljivo korektniji od svih koje sada govore o „osnivanju” HPC, navodeći da mi, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar već godinama održavamo redovita bogosluža u našoj crkvi na adresi Domjanićeva br. 5 u Zagrebu.
Ne mogu se ne složiti i s gosp. Pupovcem kad kaže da su oni iz DP otvorili temu o HPC kako bi si osvjetlili obraz. Meni cijela priča izgleda kao unaprijed dogovorena između DP i Pupovca – oni će tu temu otvoriti a on će odmah uskočiti u ulozi ugroženog Srbina. Tako „profesionalni” Srbi dok se u javnosti međusobno prepucavaju zapravo pomažu jedni drugima.
Ovdje zaključno vrijedi objaviti jedan komentar, koji sam dobio u poruci:
„Još jedan “vašar” tragikomedije u Hrvatskoj! Badnjak, Badnja večer ili sveta večer provodi se i proslavlja u kući sa svojom obitelji i odlaskom u crkvu na svetu misu iliti službu Božju, a ne u nekakvom hotelu. To je lakrdija i ruganje sa slavljenjem Božića. Naravno da je kršćanstvo, u ovim kontekstima puka farsa. Pozivanje na kršćanstvo u ovim slučajevima je svetogrđe. Ali, ne treba se čuditi jer od ateista, komunista i velikosrba ne može se ni očekivati istinsko slavljenje kršćanskih blagdana. Komunisti, partizani, antifašisti, platformaši Možemo!, bili su prosrbski i ateistički odgojeni. Zašto? Zato što za ISTINSKO kršćansko slavljenje treba biti odgojen i poučen u svojoj kršćanskoj vjeri. Ni u samoj Srbiji se ne radi “predstava” takva kakvu već godinama režira Milorad Pupovac, a glavni su glumci hrvatski političari! Ovaj igrokaz i praznovjerje nije potrebno normalnim hrvatskim građanima pravoslavne vjeroispovijesti. Valjda će doći i HPC jednoga dana i prestanak ovakvih ismijavanja s vjerom.”
„Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!”(Mt. 5 :11-12)
Autor: Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
[1] Anđelković, Nataša. „Srpska nova godina: Julijanski, gregorijanski i svetosavski kalendar – kako je sve Srbija merila vreme”. bbc.com.
[2] HDA, f. 310 KOVZ, br. 3/46, kut. 126.
[3] https://snv.hr/file/bilten/file/snv-bulletin-14-web.pdf

You may like
Vijesti
Njemačka nastavlja putem očitog nacionalnog samouništenja. Nijemci mogu ostati na takvom kursu do vrlo gorkog kraja…
Published
2 sata agoon
29 ožujka, 2025By
Igor Matić
Nijemci su čuveni – zapravo ozloglašeni – po fiskalnom konzervativizmu. Vjerujte mi, znam: ja sam Nijemac i svjedočio sam desetljećima, zapravo cijeli svoj svjesni život, kako moji sunarodnjaci opsesivno brinu o javnom dugu – prenosi Logic, pisanje Tarika Cyril Amara.
Često miješaju pravila koja mogu funkcionirati za individualnu, osobnu štedljivost s onim što je potrebno modernoj državi i njenom gospodarstvu. Doista, kristalizirali su svoju pogrešno usmjerenu ideju o tome kako upravljati javnim financijama čvrstom šakom i malo predviđanja u čudnom utjelovljenju “švapske domaćice” (Švabe su stereotipno štedljive i oprezne; nekako kao Škoti u njemačkom poimanju sebe).
I kad god nacionalno obožavanje švapske domaćice nije bilo dovoljno, dodali bi se bolni jecaji “Weimar, Weimar”. Vidite, prvi neuspjeli njemački eksperiment s (više-manje) demokracijom, Weimarska Republika iz međuratnog razdoblja, navodno je umrla, između ostalog, od inflacije.
Hiperinflacija, prema ovoj klimavoj ali (nekada) iznimno moćnoj priči o “jedinstvenom inflacijskom traumom”, potkopala je legitimitet te države od samog početka, tako da nikad nije mogla postati dovoljno jaka da kasnije izdrži pritisak Velike depresije i nacista.
Zanimljivo, u ovoj ozbiljno pogrešnoj verziji nedavne njemačke povijesti, štednja je uzdignuta kao magični čarobni štapić koji će držati inflaciju podalje i stoga također druge nepoželjne stvari poput filmova Leni Riefenstahl, fašizma, te započinjanja i gubljenja još jednog svjetskog rata uz počinjenje genocida.
U stvarnosti, naravno, upravo je politika štednje posljednjih weimarskih vlada, provedena jednako nedemokratski kako je to opet moderno (vidi dolje), doista učinila učinke Velike depresije još gorim i pomogla otvoriti put nacistima do vlasti.
Ali ovaj put, sve je drugačije. U uistinu neviđenom potezu – odmah prepoznatom kao povijesnom, na bolje ili, mnogo vjerojatnije, gore – njemačke elite, u politici, medijima i akademiji, zatvorile su redove u stilu nirnberških stranačkih skupova kako bi Njemačka opet rasipala. Poanta je temeljita promjena politike, zajedno s izmjenom ustava, još jedna stvar oko koje su Nijemci obično tvrdoglavo konzervativni. I sve to da bi se upustili u masivan, dosta vjerojatno osakaćujući dug za, u biti, rat s Rusijom.
Jer, ukratko, postoje tri načina na koje Njemačka želi krenuti u veliko rasipanje: Takozvana kočnica duga – anahronistično i ekonomski primitivno ograničenje javnog duga – bit će uklonjena za sve što ima veze s “obranom”, to jest, u stvarnosti s masivnim programom ponovnog naoružavanja, uključujući civilnu obranu i obavještajne službe, kao i za vojnu pomoć Ukrajini.
Drugo, njemačka vlada će također nagomilati dug u iznosu od dodatnih €500 milijardi koji će se potrošiti tijekom 12 godina. Ovaj novac navodno će se uložiti u klimatske akcije (uzdah njemačkim militarističkim, krajnje desnim Zelenima) i infrastrukturu.
Infrastruktura, ovdje, također ima mnogo veze s vojnim svrhama. Nije tajna da će, na primjer, često oronule njemačke željeznice, ceste i mostovi biti obnovljeni ne samo za civilne i komercijalne svrhe. Umjesto toga, kao i prije u njemačkoj povijesti, željeznice i autoceste, na primjer, ističu se kao ključni dijelovi vojne logistike.
I također kao i prije, velika propagandna priča je da su potrebni za slanje vojnih snaga u borbu protiv Rusije. Samo što se ovaj put Njemačka predstavlja kao središte za cijeli NATO. Što god “cijeli NATO” mogao značiti u budućnosti.
Treće – i obično previđeno – budući da je Njemačka federacija, njezine pojedinačne savezne države također dobivaju ovlasti za preuzimanje dodatnog duga. Način na koji sve to treba funkcionirati zajedno tijekom sljedećeg desetljeća ili tako nečega, složen je. Na primjer, postoje složena i vjerojatno nepraktična pravila osmišljena da se izbjegne označavanje običnih proračunskih troškova i stvaranja duga kao dio ovog programa. Ipak, poanta je prilično jednostavna: Njemačka vlada stvorila je alat za dodavanje ukupno oko bilijun eura ili čak više duga.
Istina je da je do neke mjere, sve gore navedeno jednostavno lokalna varijanta općeg EU-plus-UK ludila: S Bruxellesom, Londonnom i Parizom kao glavnim agitatorima, cijeli jadni, stagnirajući blok sanja velike snove o ulasku u masivan dug, možda čak i, u biti, o zapljeni privatne štednje, kako bi se suočili s Rusijom. Sa ili bez SAD-a. To je samo još jedna primjena ključnog trenutnog načela upravljanja zapadnih elita: Vladavina kroz stalnu izvanrednost. A ako nema stvarne izvanrednosti u blizini, oni je jednostavno izmisle.
Ali postoji i nešto specifično njemačko u berlinskom “Sonderweg”-u u smrtonosni dug. Kao prvo, toliko onda za onu staru naviku kukanja o inflaciji u “Weimaru”: Ispostavlja se da je jedina svrha koja navodi Nijemce da prevladaju svoj dosad navodno onesposobljavajući strah od inflacije i duga – pričekajte – pokretanje programa ponovnog naoružavanja u stilu nacističke Njemačke iz 1930-ih. Jer, moramo pretpostaviti, za razliku od Weimara, taj režim je završio stvarno dobro.
Vidite ironiju, vjerujem. Grci vjerojatno uočavaju tragediju: 2015., Nijemci su, najviše od svih, pretvorili svoju naciju u ritualno žrtvovanje EU bogu Štednje (krvožednoj Kali verziji lokalnog božanstva švapske domaćice).
Ipak, da su ideološko-narativna nespretnost i zapanjujuća nesposobnost da vide koliko ponekad izgledaju zbunjujuće drugima jedini problemi ovdje, to bi bila samo uobičajena Njemačka. Nažalost, to nije slučaj.
Mnogo je više na kocki. Jer postoji mnogo gora ironija: U načelu, istina je da Njemačka hitno treba veliku dozu kejnezijanizma, to jest, korištenje javnog duga za ponovno pokretanje svog deindustrijaliziranog (komplimenti SAD-u i Ukrajini) ekonomije na samrtnoj postelji. Ipak, vezanje ove temeljno zdrave i apsolutno nužne politike za histeričnu ratnu paniku o Rusiji proizvest će veliko ekonomsko rasipanje kao i strašne rizike.
Ti rizici uključuju ruinozno skup neuspjeh politike s užasno destabilizirajućim domaćim učincima i još ruinozniji “uspjeh”, naime, učinak samoostvarujućeg proročanstva, u kojem ono što se službeno predstavlja kao sprječavanje rata povećanim odvraćanjem pomoći će izazvati taj rat.
Razjasnimo jednu stvar: Problem nije čak ni to što Berlin priznaje, još jednom, ne samo koliko je zapuštena njemačka vojska, već da se nešto mora ozbiljno učiniti, to jest skupo, oko te slabosti. Razumna modernizacija hitno je potrebna; i to je, u načelu, činjenica koju će ozbiljni promatrači, uključujući one u Moskvi, vjerojatno razumjeti (bez obzira smatraju li trenutno korisnim to glasno reći ili ne).
Ono što čini naglasak na ponovnom naoružavanju tako pogubnim u ovom slučaju su četiri značajke koje su njemačke elite namjerno vezale uz to: Ukrajina; pretjerivanje; doista poremećena, monotona propagandna kampanja o nadolazećem ratu s Rusijom; i posljednje, ali ne najmanje važno, provedba politike nalik puču kroz neuobičajeno besraman manevar.
Da se pozabavimo najočitijim prvo: Njemačke tvrtke mogu, naravno, pronaći proizvodne lokacije i tržišta u Ukrajini, posebno ako konačno završi moroni zapadni rat preko zastupnika (i morali bi zahvaliti i Washingtonu i Moskvi za to, definitivno ne Berlinu ili Bruxellesu). Takva ulaganja i trgovina također bi koristila Ukrajincima.
Ali jednostavno bacanje novca na Kijev i njegove korumpirane režime mora prestati, jer u realističnim uvjetima, Ukrajina nije imovina, već veliki teret. A za one koji žele razgovarati o onome što pogrešno shvaćaju kao “vrijednosti”: Ukrajina nije demokracija i nema vladavinu prava ili napola slobodne medije; njeno “civilno društvo” – barem ono što Zapadnjaci susreću u šik kafićima u Kijevu i na promotivnim turama diljem akademije – je napuhana prijevara za dobivanje novčanih potpora; i da zaokružimo sve, iznimno je korumpirana. Za Berlin je perverzno, samouništavajuće, i zapravo nemoralno hraniti ukrajinske elite još većim novcem.
Drugo, nije moguće točno odrediti optimalan miks između vojnog i civilnog deficitnog trošenja koji bi bio optimalan kejnezijanski miks za trganje Njemačke iz njene ekonomske kome. Ali ne može biti sumnje da su trenutni planovi pogriješili na vojnoj strani, vjerojatno masivno. Za početak, jednostavna je ekonomska činjenica da oružje i drugi vojni izdaci nisu produktivni u uobičajenom smislu. Oni su u najboljem slučaju treće najbolje rješenje za pokretanje ekonomije neke zemlje. Oni koji maštaju o ogromnim lančanim učincima koji bi to kompenzirali su ili neznalice ili nepošteni.
Ne iznenađuje da je čak i glavno revizijsko tijelo njemačke vlade – Bundesrechnungshof – kritiziralo planove za zaduživanje: Za savezne revizore, pretjerani su u cjelini. A, što se tiče njihove prevladavajuće vojne strane, smatraju da te troškove nije trebalo osloboditi od kočnice duga, čineći ih, u biti, neograničenim. Kao rezultat, “dugoročni, visoki rashodi za kamate” prijetit će štetom državnim financijama kao i korporacijama, što će dovesti do “ekonomskih i socijalnih rizika”.
Vrijeme će pokazati, ali mnogo trenutno modnog hvalisanja i hvastanja vjerojatno će se pamtiti s nelagodom. Joe Kaeser, šef koncerna Siemens, na primjer, može – poput izabranog kancelara Friedricha Merza – ushićeno govoriti o povratku Njemačke. Očito je previdio da bi, posebno s Njemačkom, pitanje uvijek trebalo biti “povratak čemu?” Ipak, čak i on primjećuje da “ne znamo točno kako”.
Stvarno? Kakva intrigantna nonšalancija kada se spremate pokupiti bilijun eura dodatnog nacionalnog duga. Nije čudo da je čak i švicarski arh-kapitalistički i vrlo rusofobni Neue Zuercher Zeitung dočekao novi njemački entuzijazam za dug s izraženim skepticizmom.
Treće, tu je ratna panika. Za one koji ne znaju njemački, možda je teško zamisliti koliko je nesuvislo postalo njemačko javno područje. Tradicionalni i društveni mediji hrane stanovništvo stalnom, neprekidnom bujicom rusofobne propagande o ratu na vidiku. Vrlo mali i temeljito marginalizirani njemački kritičari ove proizvedene masovne psihoze govore o ratnoj histeriji, i imaju pravo.
Znakovito, mala ali sveprisutna četa stručnjaka-iz-pakla poput Carla Masale, Soenkea Neitzela, Gustava Gressela i Claudie Major radi prekovremeno: Nakon godina u kojima su sve – da, stvarno, sve – pogrešno shvatili u vezi s ukrajinskim sukobom, sada samopouzdano predviđaju rat s Rusijom i govore Nijemcima što da misle i rade po tom pitanju.
Njihove fascinantno raznolike (ne) i uvijek svježe i iznenađujuće (također ne, stvarno ne) rasprave, koje gotovo svakodnevno lupaju Nijemce iz jednog studija ili drugog, obično se sada okreću oko toga kada će točno “Rus” (Der Russe!) napasti. Mišljenja variraju između u osnovi sutra ujutro i za nekoliko godina.
I to ludilo je, nažalost, sada reprezentativno u Njemačkoj, barem među njenim takozvanim elitama. Jedan problem s ovom propagandom je star i očit: Oni koji je šire počinju vjerovati u nju sami. Doista, u Njemačkoj, odavno su dostigli tu fazu: Poput kulta sudnjeg dana, što doista jesu, oni se samohisteriziraju i samoeskaliraju.
Što znači da dok bi racionalno njemačko vodstvo nastojalo uravnotežiti dužnu pažnju u pitanjima sigurnosti s diplomacijom temeljenom na nacionalnim interesima i, da, suradnjom s Rusijom, ova vrsta pristupa sada je nemoguća. Umjesto toga, oni Nijemci koji vole govoriti u ime nacije zauzeti su pričanjem o tome da uđu u još jedan vrlo glup, vrlo nepotreban i, na kraju, vrlo izgubljen rat.
Konačno, tu je način na koji je ovaj zaokret u politici izvršen. Možda je bio (jedva, formalno) legalan, ali ako jeste, onda samo po slovu zakona. Njegov duh i demokracija kao takva nasilno su prekršeni i to javno. Jer Merz, koji još nije ni kancelar, iskoristio je stari, predizborni parlament da progura ove promjene. Novi parlament, već izabran, ne bi mu dopustio da nađe većinu za ovu operaciju.
To znači da je sljedeći njemački kancelar namjerno išao protiv već jasno izražene volje birača, i učinio je to koristeći transparentan prljavi trik. Sve stranke koje su mu pomogle u tome, uključujući Zelene i njegove vjerojatne buduće koalicijske partnere iz Socijaldemokrata, uprljale su se.
I sve to dok je Merz pokazao svoj prezir prema zakonu i pristojnosti pozivajući međunarodno traženog ratnog zločinca Benjamina Netanyahua u Njemačku, a BSW Sarah Wagenknecht držan je izvan parlamenta očitom izbornom manipulacijom i iznimno vjerojatnim falsificiranjem. Nije čudo da su mnogi Nijemci izgubili vjeru u tradicionalne stranke. Ako postoji jedna snaga koja bi mogla profitirati od svega navedenog, to je, naravno, AfD, sada najjača opozicijska stranka Njemačke. Njemački centristi: Ne plačite na našim ramenima i ne cvilite o “Rusija, Rusija, Rusija” kada se vaš glupi vatreni zid protiv AfD-a ruši. Samo sebe možete kriviti.
Je li ostala ikakva nada? Da, možda. Jer iako je ovo strašan početak, politika koja je upravo pokrenuta također bi se trebala provoditi tijekom desetljeća i više. Mnogo se toga može dogoditi u tom vremenu. Na primjer, njemačke korporacije možda će konačno – ako tiho – pobuniti se protiv toga da budu osakaćene samoubilačkim ratom sankcija protiv Rusije, posebno kad će se njihovi američki konkurenti vratiti u poslovanje s Rusijom, kako očito žude. Ukrajinski sukob može završiti na takav način da njemački obožavatelji Zelenskog jednostavno neće imati kome slati novac. Posljednje, ali ne najmanje važno, čak i trenutno hiperaktivni Nijemci možda primijete kada Rusija zapravo ne napadne.
Ipak, za sada, Njemačka nastavlja svojim putem teškog i očitog nacionalnog samouništenja. I nažalost, povijest uči da Nijemci mogu ostati na takvom kursu do vrlo gorkog kraja. Nema jamstva da će stvari ovaj put biti bolje.
Autor: Tarik Cyril Amar
Vijesti
Stanje Crkve iz argentinske perspektive: Broj svećenika i bogoslova se smanjuje, biskupa raste, priopćenja iz Vatikana puna samohvale!?
Published
9 sati agoon
29 ožujka, 2025By
Igor Matić
Dvanaesta godišnjica pontifikata pape Franje nedavno je proslavljena. Priopćenja iz Rima za medije obično su puna samohvale. Vrlo je teško prosuditi crkvenu stvarnost, koja je nevjerojatno široka i obilježena razlikama među zemljama, ali iz određene perspektive moguće je razmotriti okolnosti. To mogu učiniti iz ovog kuta dalekog juga, Argentine, nacije koja je (ili je bila?) većinski katolička.
Pad Crkve je očigledan. Biskupi imaju glave u oblacima. Bogoslovna sjemeništa su naseljena mladima čiji se broj može izbrojati na prste jedne ruke. Postoji čak i stoljetno sjemenište u koje niti jedan bogoslov nije ušao 2025. godine! Nema zvanja. Kristova zapovijed – učiniti učenicima sve narode (pánta ta éthne) – još uvijek nije ispunjena. Gdje su apostoli? Ljudi su zbunjeni, a mnogi vjernici osjećaju čežnju za boljim vremenima.
Mislim da su dvije žalopojke pape Pavla VI. još uvijek važeće: “Očekivali smo nakon Drugog vatikanskog koncila procvat proljeća, a došla je oštra zima” i “Kroz neku pukotinu dim Sotone ušao je u hram Božji.” Crkvena prisutnost u društvu strogo je ograničena, ali novinari je primjećuju jer iz povijesne perspektive prepoznaju da je Katolička crkva uvijek bila nešto službeno u Argentini. Smatraju nas katoličkom zemljom. Ali krštenja ne postoje, a natalitet je naglo pao – 2023. godine zabilježeno je 460.902 rođenja, najniža brojka u posljednjih 50 godina! Brak više ne postoji – sada su tu “partneri”. Javna prisutnost Crkve je nepostojeća; pojavljuje se u medijima samo kada se donose političke izjave, posebno protiv vlade.
Crkva se mora baviti svojim specifičnim zadatkom: činiti ljude kršćanima, prožimati njihovo ponašanje zapovijedima Svetog pisma i Tradicije te ih voditi prema nebu. Uzastopne krize klera imale su štetan učinak, prije svega jer povećavaju otuđenje društva od kršćanskog ideala. Ne postoji kršćanska kultura. Katolička sveučilišta uključuju djelomičnu teološku formaciju, ali ne ispunjavaju svoju glavnu funkciju da Crkvu učine prisutnom u argentinskom društvu, to jest stvaranje kršćanske kulture. Ne znam za katoličke mislioce koji se ističu kao što je to činio Carlos Sacheri. On je ubijen od strane terorista Narodne revolucionarne vojske (ERP) 1974. godine, pred svojom suprugom i djecom, dok je izlazio s mise u San Isidru.
Statistički pregled Crkve upravo je objavljen s podacima za dvogodišnje razdoblje 2022.-2023. Otkriva se da se broj biskupa povećao: s 5.353 u 2022. na 5.430 u 2023. Istodobno, broj svećenika se smanjio: na kraju 2023. bilo je 406.996 svećenika u cijelom svijetu, što je smanjenje od 734 u usporedbi s 2022. A u slučaju bogoslova, situacija je više nego zabrinjavajuća: od 2012. bilježi se stalan pad, od 108.481 u 2022. na 106.495 u 2023. Drugim riječima, broj svećenika i bogoslova se smanjuje, dok broj biskupa raste! Također, u Argentini je došlo do povećanja broja biskupa: tijekom posljednjih 12 godina broj pomoćnih biskupa se umnožio. Postoje i biskupije u kojima broj biskupa premašuje ili izjednačava broj bogoslova.
Kao katolik, vjerujem u Crkvu i volim je. Želim je vidjeti kako napreduje. Molim za nju i za Vrhovnog Svećenika, za zdravlje njegova tijela i, prije svega, njegove duše. Šezdeset godina nakon zatvaranja Drugog vatikanskog koncila, vrijeme je da se suočimo sa stvarnošću. “Crkva u pokretu,” u potrazi za onima koji ne poznaju Krista ili su se od Njega udaljili, ne smije biti “Crkva koja bježi” od svoje vlastite suštine i misije.
Mons. Héctor Aguer
Nadbiskup u miru iz La Plate
Izvor: Lifesitenews | Quovadisecclesia
Vijesti
Ekskluzivni arhivski dokumenti – dokazi o suradnji Hitlera i partizana u obrani jadranske obale od invazije Amerikanaca…
Published
16 sati agoon
29 ožujka, 2025By
Igor Matić
Povijest pišu pobjednici. Nakon Drugog svjetskog rata, jugoslavenski komunisti Drugi svjetski rat možda su zapravo napisali svoju verziju, za koju se čak i danas mnogi pristaše propalog režima kunu da je istinita. Ali vrijeme uvijek na kraju osigura da istina izađe na vidjelo. Tako dokumenti u njemačkim arhivima otkrivaju kako je Tito po Staljinovom naputku želio primirje s Hitlerom kako bi se zajednički obranili od angloameričkog iskrcavanja na Jadranu.
izvor slike: Hitler i Broz (twitter)
Bilo je to u proljeće 1942. kada je Tito poslao svog generala Vladimira Velebita u Zagreb s prijedlogom sklapanja primirja s Nijemcima zbog moguće invazije angloameričkih snaga na jadransku obalu, otkriva više različitih izvora dostupnih u njemačkim i austrijskim arhivima.
Dok se skrivao u bespućima zapadne Bosne, Tito je strahovao da bi saveznici uskoro mogli izvršiti iskrcavanje na obalu Jadrana. To mu nije odgovaralo jer bi takvo što značilo brzi kraj njegovih komunističkih ambicija. Pa je u dogovoru sa Staljinom odlučio pokušati s Hitlerom postići primirje. Velebit je tako Nijemcima predložio primirje. U zamjenu za prestanak “terorističke aktivnosti” Tito je očekivao da će mu Nijemci dati dio zapadne Bosne i da ga neće maltretirati.
Staljin je želio Balkan za sebe
Staljinu se nije sviđala ideja da se saveznici iskrcaju na Balkan, koje je sovjetski diktator smatrao svojim satelitom. Čak bi i privremeno primirje s Hitlerom bilo bolje od ovoga. No, njemački zapovjednik stacioniran u Zagrebu, general Edmund Glaise von Horstenau, znao je da o takvim stvarima odlučuje Berlin. Informaciju je prenio kući, ali kada je Hitler doznao za predloženo primirje, odbio je prijedlog rekavši da s banditima ne treba pregovarati, nego ih strijeljati.

Od posebnog je interesa Titova nasilna reakcija 1950-ih, kada su informacije o pokušaju primirja između jugoslavenskih komunista i nacionalsocijalista prvi put izašle na vidjelo u britanskim novinama, koji je sažeo knjigu Tajna fronta austrijskog povjesničara Wilhelma Höttla koji je tijekom rata bio šef njemačke obavještajne službe za istočnu i srednju Europu. Činjenice iznesene u Daily Telegraphu i Yorkshire Postu Tito je nazvao lažnima, a Britance je optužio za klevetu napora NOB-a.
Na kraju se pokazalo da je Broz lagao.
No, kada su 1990-ih otvoreni njemački i austrijski arhivi, upravo je Tito razotkriven kao lažov. Nekoliko njemačkih vojnih zapovjednika, obavještajnih časnika i njima bliskih osoba ostavilo je svoje dnevnike i telegrafske poruke u arhivu, potvrđujući namjere o primirju. Ispada da je jedini lažov sam Tito.






Ivan Sokić/Nova24tv.si

IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.

Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih

OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?

Keir Starmer, pedofil Jimmy Savile i Downing Street u rukama Rothschilda

ETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah

IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.

Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih

OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?

Keir Starmer, pedofil Jimmy Savile i Downing Street u rukama Rothschilda

ETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
Popularno
-
Vijesti1 tjedan ago
IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
-
Vijesti1 tjedan ago
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
-
Vijesti1 tjedan ago
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
-
Vijesti2 tjedna ago
Keir Starmer, pedofil Jimmy Savile i Downing Street u rukama Rothschilda
-
Vijesti1 tjedan ago
ETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
-
Vijesti2 tjedna ago
Srbija koristila grozno sonično oružje protiv prosvjednika?
-
Vijesti3 dana ago
TRI POSLJEDNJA PROROČANSTVA Sv. Padre Pia koja šokiraju kršćane
-
Vijesti3 dana ago
Hitlerov bijeg u Argentinu u Kennedyjevim tajnim dosjeima: Fuhrer i američka duboka država?