“Duboka država” djeluje s manjim ili većim intenzitetom otkako je stvorena RH. Tako se moglo dogoditi da je nadležnost za progon zločinaca, jednim sumnjivim sporazumom iza kojega stoji Mladen Bajić, prepuštena srbijanskom tužilaštvu. Najsvježiji primjer je i usvajanje Zakona o hrvatskome jeziku. Zato se ne treba čuditi da Studentski zbor Pravnog fakulteta u Zagrebu organizira putovanje u Beograd s posjetom “Kući cvijeća”…

Analizirajući aferu oko imenovanja Ivana Turudića za novog glavnog državnog odvjetnika, u širem kontekstu ona samo potvrđuje političku činjenicu da se u državi vodi puzajući hibridni rat u kojemu Hrvatska gubi bitku protiv svemoćne “duboke države”.

Na početku ću podsjetiti na jedan detalj iz prosinca prošle godine koji se uklapa u taj scenario.

Na godišnjicu Prosinačkih žrtava 5. prosinca Hrvatski radio, kojemu je ravnateljica Ilijana Čandrlić, kao javna ustanova u svojoj redovitoj dnevnoj emisiji “Dogodilo se na današnji dan” jednostavno je ignorirao taj za hrvatsku nacionalnu povijest važan nadnevak. Tog  dana 1918. godine, pod zapovjedništvom šefa policije Grge Angjelinovića i članova “Srpskog sokola”, izvršen je pokolj hrvatskih domobrana i građana koji su prosvjedovali protiv ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom zalažući se za republiku Hrvatsku

O tom namjernom propustu Hrvatskoga radija napisao sam komentar na društvenim mrežama, a posebnim pismom upoznao sam novog predsjednika Programskog vijeća HRT-a koje bi trebalo štititi javni interes, Vlaha Bogišića, inače ravnatelja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Nikakav odgovor nisam dobio.

Tu intervenciju zbog namjernog  prešućivanja tog važnog povijesnog nadnevka trebala je učiniti udruga “Domobran” na čelu s nekakvim “pjesnikom sa Zrmanje”, hadezeovcem Ivicom Jurjevićem, koji se zadovoljio misom i polaganjem vijenca na spomen ploči na Trgu bana Jelačića na kojoj uopće ne piše tko je pobio 13 pripadnika Domobranske pukovnije i građana, a kamoli da su navedena njihova imena.

Još je veća politička sramota, ove navodno domoljubne Hrvatske s ovakvom udrugom “Domobran”, da nije obnovljen spomenik tim žrtvama koji je u doba monarhističke diktature na glavnom zagrebačkom trgu stajao uz spomenik banu Josipu Jelačiću, da bi po naredbi Tita bio srušen.

Taj “pjesnik sa Zrmanje” kao predsjednik “Domobrana” nikad nije postavio javni zahtjev da se taj spomenik istinskim hrvatskim patriotima obnovi kao što je obnovljen spomenik banu Josipu Jelačiću.

Naveo sam ovaj primjer jer dočarava stanje političkog duha i mentalnog sklopa u hrvatskoj državi koji prevladava u posljednjih 20-tak godina od kad je usvojen Račan-Mesićev Ustav, ali su začetci puzajuće hibridne agresije protiv hrvatskog identiteta počeli još za vrijeme Franje Tuđmana. To se najočitije izrazilo u cjelokupnom pravosudnom sustavu, jer je cijela garnitura sudaca naslijeđenih iz komunističkog doba osudila junake Domovinskog rata (Norac, Glavaš, Brodarac, Merčep, Hrastov, splitska Lora), a aktualna politička struktura progonila generale na čelu s Antom Gotovinom dok je istodobno potpuno amnestiran generalštab tzv. JNA koja je sudjelovala u agresiji na Hrvatsku.

“Duboka država” djeluje s manjim ili većim intenzitetom otkako je stvorena Republika Hrvatska s time da je posljednjih nekoliko godina, a posebice u posljednjih nekoliko mjeseci, u raznim situacijama pokazala i dokazala da je snažnija i opasnija od formalnih demokratskih institucija.

Tako se moglo dogoditi da je nadležnost za progon zločinaca u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku jednim sumnjivim sporazumom, iza kojega stoji još uvijek aktivan iako umirovljen bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, prepuštena srbijanskom tužilaštvu pa su progoni i presude u režiji srbijanskog pravosuđa za Ovčaru i Škabrnju najobičnija farsa dok istodobno to Tužilaštvo progoni hrvatske branitelje.

Hibridni rat protiv hrvatske države i hrvatskog identiteta vodi se na nekoliko frontova, prije svega političkom, potom pravosudnom, medijskom, prosvjetnom, kulturnom i gospodarskom. Glavni protagonisti hibridnog rata pozicionirani su u brojnim državnim i javnim institucijama i uporno iskazuju odbojnost prema hrvatskim državnim i nacionalnim interesima.

Najsvježiji je primjer usvajanje Zakona o hrvatskome jeziku.

U Hrvatskome saboru protiv tog zakona koji štiti i to bez nekakvih sankcija hrvatski jezik, što je jedan od tri temelja svakog nacionalnog identiteta, bilo je čak 17 zastupnika, naravno iz ljevičarskih stranaka.

Dok je jezikoslovac Vladimir Brodnjak 1991. objavio opsežan “Razlikovan rječnik srpskog i hrvatskog jezika”, 2023. godine Boris Perić u ime Hrvatskog društva pisaca buni se jer je Zakon o hrvatskom jeziku uperen protiv srbizama. Protiv Zakona o hrvatskom jeziku, čime su se praktički jedino mogli opredijeliti za hrvatsko-srpski, glasovali su zastupnici ne hrvatske nego jugohrvatske ljevice u Saboru kao eksponenti “duboke države”.

To su: Barbara Antolić Vupora, Boška Ban Vlahek, Arsen Bauk, Erik Fabijanić, Sabina Glasovac, Peđa Grbin, Branko Grčić, Siniša Hajdaš Dončić, Mišel Jakšić, Boris Lalović, Andreja Marić, Anka Mrak Taritaš, Dalija Orešković, Katarina Peović, Marijana Puljak i Marina Vlašić Iljkić. Iz istog političkog kruga bilo je još 10 suzdržanih. 

Taj poriv novojugoslavenstva glavni je lajtmotiv hibridne agresije koja se uspješno vodi protiv Hrvatske a u tome značajnu subverzivnu ulogu igra BIA, srbijanska obavještajna agencija koja djeluje u Hrvatskoj rukovodeći se smjernicama Memoranduma SANU.

Snage koje se odupiru toj puzajućoj agresiji novojugoslavenstva slabašne su, posebice zbog vodećih medija, na čelu s javnim HRT-om, kojima vlada “duboka država”.

Kad sam prije sedam godina objavio knjigu “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem” jedna od voditeljica bila je spremna da me uzme u emisiji, ali joj je to bilo zabranjeno.

Ne treba se zato čuditi što je nekakvo politički postavljeno Vijeće za elektronske medije kaznilo vremenskom zabranom emitiranja zagrebački “Z1” zbog toga što se voditelj vrlo gledane emisije “Bujica”, Velimir Bujanec, nije ogradio od gosta koji je u njegovoj emisiji spomenuo pozdrav “Za dom spremni”.

U posljednjih nekoliko mjeseci protuhrvatsko djelovanje “duboke države” se pojačalo a da službena politika niti institucije, koje bi trebale reagirati na tu kampanju, nemaju odgovora ili su čak uključene u nju. Jedan takav primjer je otkrivanje falsificiranja novije hrvatske povijesti u udžbenicima za osnovne i srednje škole gdje se predstavlja potpuno kriva slika o stvaranju hrvatske države i nastoje se rehabilitirati istaknuti komunistički čelnici poput Milke Planinc.

Posebna je pak priča literatura koja je namijenjena mladom naraštaju srpske nacionalne manjine u istočnoj Slavoniji kojemu se servira velikosrpska verzija Domovinskog obrambenog rata. Ta kampanja uzela je takvog maha da se na Hrvatsku televiziju, koja je praktički postala novi Yutel, dovode velikorpski protagonisti s ciljem da se krvava prošlost prikaže u stilu velikosrpske podvale “Ko nas bre zavadi?”.

Zato se ne treba čuditi kao najnoviji dokaz kako takva kampanja daje rezultate da Studentski zbor Pravnog fakulteta u Zagrebu organizira putovanje u Beograd s posjetom “Kući cvijeća”.

Kad se sve to skupa ima u vidu potpuno je jasno da domoljubna Hrvatska gubi bitku protiv puzajućeg hibridnog rata u kojemu više svjesno nego nesvjesno i te kako sudjeluju i hrvatski političari izabrani da brane hrvatski nacionalni integritet i državne interese. To se odnosi i na slabašnu i nesposobnu oporbu u kojoj nema mjesta za istinsku hrvatsku ljevicu, jer to mjesto uporno zastupa jugohrvatska ljevica na čelu sa SDP-om i Možemovcima.

Na desnom političkom spektru ovom temom rijetko se itko dublje i ozbiljnije bavi, ili zbog nezamjeranja ili zbog sitnih privatnih i dnevno-političkih interesa.

U takvim okolnostima očekuju se tri izborna ciklusa od kojih se, upravo zbog uspješnog djelovanja “duboke države”, ne mogu očekivati radikalne promjene budući da su sve poluge političke moći usmjerene na to da se u državi ništa ne promijeni.

fb/V. Krsnik