Tko je krivac?

Velikosrpsko-svetosavska ideologija ili danas Srpski svet!

To treba naglasiti u svakoj prigodi!

Ubojstvo obitelji Zec nije bilo nacionalno motivirano, već je to bila pljačka, koja se izrodila u ubojstvo. Otac obitelji bio je poznati mesar, mešetar i kamatar,  koji se obogatio i kojeg su počinitelji krenuli opljačkati. Pri tom je ubijena nedužna djevojčica Aleksandra Zec, njena majka Hrvatica i otac Srbin.

U Hrvatskoj javnosti, medijima  i politici poremećenih i nakaradnih vrijednosti, godinama se već medijski manipulira i ističe ubojstvo obitelji Zec i njihove kćerke Aleksandre Zec, sa ciljem naglašavanja da je hrvatska država nastala na zločinu, sa ciljem ponižavanja hrvatskih branitelja i kriminalizacije obrambenog Domovinskog rata.

Uzaludno i nepoželjno je pisati  o nekažnjenim zločinima jugo-komunizma, o rudnicima , jamama i fojbama gdje su svoj život skončale stotine tisuća ljudi, bez suđenja i presude, nakon završetka 2.svjetskog rata i prestanka ratnih operacija.

Uzaludno je ukazivati na ubojstva 663 katolička svećenika i 31 časne sestre, na okrutnost, ponižavanje i mučenje kojima su bili izloženi prije smrti.

Počinitelji nikada nisu optuženi, ni kažnjeni, nego baš suprotno nagrađeni funkcijama i radnim mjestima, koja su im osiguravala sasvim udoban život.

Njihovi potomci ne priznaju zločine svojih predaka, čak ih i opravdavaju u ime ideologije, jer oni su „napredni“ ljevičari koji su pobijedili fašizam i nacizam. A to što su se služili istim metodama i u miru likvidirali svoje neistomišljenike, za njih to nije zločin, nego opravdana odmazda!

Upravo ti sljednici jugo-komunističkog nakaradnog sustava vrijednosti, zgražaju se i spremno osuđuju Hrvatsku za ubojstvo obitelji Zec, a da ih uopće ne spominju ubojstva koja su počinjena u velikosrpskoj agresiji.

Formalno je tek na ovoj komemoraciji Anja Šimpraga malo promijenila retoriku i usput rekla kako Srpsko narodno vijeće (SNV) sa svojim partnerima odaju priznanje svim žrtvama, a isto tako ne daju da izblijedi kultura sjećanja na stradale Srbe u proteklim ratovima. Ali je primjer Aleksandre Zec za nju simbol  stradanja sve djece u ratu, a ujedno i podsjetnik na nestajanje građana srpske nacionalnosti tijekom noći, na likvidacije, miniranje kuća i uništavanje imovine. “Sjetimo se samo zadarske kristalne noći o kojoj u javnosti možemo jako malo čuti”, rekla je i dodala kako je obitelj Aleksandre Zec simbol stradanja svih Srba na području Republike Hrvatske u gradovima u proteklom ratu.

Ali Anja Šimpraga mudro prešućuje „balvan revoluciju“ i velikosrpsko posezanje za hrvatskim teritorijem sa namjerom brisanja postojanja Hrvata na tom području!

Nije točno da je Aleksandra Zec „simbol stradanja sve djece u ratu“ To je podlo podmetanje! 402 djece koje je su pobili četnici i velikosrbi se na komemoracijama za Aleksandru uopće ne spominju! Aleksandri je mama bila Hrvatica i zločin nije bio nacionalno motiviran, nego materijalno, čista pljačka!

Upravo sami razotkrivaju  manipulaciju sa ubojstvom obitelji Zec i Aleksandre, koju beskrupulozno koriste i iskorištavaju za svoje ciljeve petokolonaški mediji, razne  udruge, Anto Nobilo, Milorad Pupovac i cijela njihova jugo-bulumenta.

Bi li ti Srbi stradali da nije bilo velikosrpske pobune protiv države Hrvatske?

Ne bi! U tome je bit! Međutim istina nije bitna, jer  sa istinom se ne može manipulirati i svaliti krivicu na Hrvatsku državu!

Zamjenik gradonačelnika Grada Zagreba Luka Korlaet podsjetio je da je na poticaj Mladih za ljudska prava u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem, Antifašističkim vijećem i Documentom kako grad po četvrti put obilježavaju “jednu od najmučnijih epizoda suvremene zagrebačke povijesti”

Navedene ljevičarske nevladine udruge koje nikada Hrvatsku nisu željele, ali  rado kao pijavice iz njenog proračuna sišu novac, bulumenta petokolonaša i medija iskoristili su to ubojstvo za optuživanje i ocrnjivanje hrvatske države. 

Hrvatska je isplatila odštetu sinu i kćerki obitelji Zec, ponudila je i školovanje, kao znak pomirbe, ali petokolonaškoj bulumenti to nije dovoljno, već stalno iznova stigmatiziraju i ponižavaju  Hrvatsku!

Te iste udruge, ta bulumenta medija i petokolonaša koja je u slučaju Zec ronila suze i izigravala moralnu vertikalu,  uopće se nije ni osvrnula na ubijene hrvatske obitelji i ubijenu  nedužnu djecu,  koje su pobili susjedi Srbi i četnici iz Srbije u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

Dovoljno je spomenuti obitelj Čengić  koji su bestijalno brutalno pobijeni izvan svake ratne operacije na svom kućnom pragu, samo zato što su bili Hrvati!

18.siječnja 1992.godine,  u zaseoku Šašići kod Ervenika, u podrumu njihove obiteljske kuće u izgradnji, zvjerski su ubili, a potom i zapalili pripadnici tzv.“Krajinske milicije“.

Prema svjedočenjima, tijekom provedenog istražnog postupka, Damir Travica i Slobodan Kovačević, taj su dan upali u kuću obitelji Čengić, počeli svoj krvavi pir, najprije uvredama i provokacijama, a potom su rafalima pokosili Dragu i njegova 11-godišnjeg sina Slobodana, gdje su ih nakon toga i zapalili.

Dragina supruga Nevenka zaklana je nedaleko od obiteljske kuće, dok je u naručju držala svog ustrijeljenog 5-godišnjeg sina Gorana.

Zar ne bi 5-to godišnji Goran trebao biti simbol velikosrpske agresije, simbol mržnje prema hrvatskom narodu, kojega su Srbi htjeli pobiti i uništiti svaki trag njegova postojanja i zauzeti njegovu zemlju i njegov životni prostor?

• Obitelj Čengić, brat i majka nisu dobili nikakvu odštetu, nikakav silni novac kao članovi obitelji Zec.
• Nije se Anto Nobilo potrudio zatražiti od Srbije odštetu za preživjele članove obitelji Čengić!
• Nije razaslao slike zaklane majke sa ubijenim djetetom u naručju Nacionalu i ostalim  medijima !
• Nije Milorad Pupovac tražio postavljanje spomen ploče.
• Nisu na komemoraciju došli Senna Šimek iz Inicijative mladih za ljudska prava i Nikola Kožul iz Srpskog narodnog vijeća, da srce-parajući pričaju kako je 5-godišnji Goran bio Hrvat kojega su ubili susjedi Srbi i zaklali mu majku!

“Ne ulazeći u motive počinitelja koji su bili ili nacionalistički ili trivijalno pljačkaški ili i jedno i drugo ostaje gorak okus u ustima o lakoći počinidbe zločina za koje nitko nije odgovarao”, rekao je u svom govoru Luka  Korlaet.

Znači nisu važni motivi, nisu važni uzroci, nije  važna velikosrpska agresija, već zločin za koji nije nitko odgovarao?

Korleatu nije brutalno ubojstvo obitelji Čengić ostavilo gorak okus u ustima i lakoća klanja majke sa djetetom u naručju? To njega ne zanima, jer su ubijeni bili Hrvati!?

Boris Milošević na prošlogodišnjoj komemoraciji nije pokazao zgražanje ubojstvima 402 djece koja su rezultat agresije njegovih sunarodnjaka na Hrvatsku i to samo zato što su Hrvati!

Nije bio zgrožen ubojstvom četverogodišnje djevojčice Martine Štefančić? Nije bio na komemoraciji, nije zapalio svijeću, ni njoj ni nijednom djetetu koje je stradalo u velikosrpskoj agresiji.

“Ova zemlja nije našla snage da procesuira ovako evidentan zločin ” ustvrdio je predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić, a Milošević zadovoljštinu vidi i u tome kada bi Zagreb Aleksandri Zec dodijelio spomenik ili ulicu.

„Ova zemlja“ -Pusiću je kao i Pupovcu teško izgovoriti riječ Hrvatska!

Jesu li Boris Milošević, Zoran Pusić ili Anja Šimpraga ikada pitali ili tražili ulicu ili spomenik za 402 djece žrtve velikosrpske agresije?

Nisu naravno, jer se zataškava, zabranjeno je spominjanje velikosrpske agresije, sve radi “pomirbe”! “Pomirbe” bez priznavanja krivice, bez plaćanja ratne odštete i bez komemoracije hrvatskoj djeci! Zar je samo Aleksandra Zec dijete? Licemjerno i bezdušno do bola!

Otac male Martine, Zdenko Štefančić – Plavi. 70-postotni hrvatski ratni vojni invalid i bivši logoraš u logorima u Srbiji, koji se u Vukovar došao boriti iz Njemačke, za smrt majke i četverogodišnjeg djeteta, saznao je u srpskom koncentracijskom logoru, a strašnu vijest potvrdio mu je mlađi brat Slavko, tijekom razmjene u Nemetinu 14. kolovoza 1992.godine. Njegovu kćerkicu Martinu i majku Bernadicu u Borovu Selu, u noći s 20. na 21. ožujka 1992. godine, ubili su susjedi Srbi!

Tu noć su oko 3 sata  četvorica srbočetnika iz automatskog oružja otvorili  rafalnu paljbu po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić, u Radničkoj ulici na broju 49, u Borovu Selu. U kući je bila malena Martina, baka Bernadica i Martinin stric Željko. Željka su teško ranili i pustili da krvari u mukama, a četverogodišnju Martinu i baku Bernadicu ubili na licu mjesta. Željko je nekim čudom ostao živ… Obdukcijski nalaz malene Martine Štefančić pokazuje svu surovost teškog ratnog zločina: “PROTOKOL ZA VUKOVAR – POZNATI. BROJ SLUČAJA 1016. IME I PREZIME: MARTINA ŠTEFANČIĆ. DOB: 4 GODINE. VISINA: 110 CENTIMETARA. SPOL: ŽENSKO. Obučena u pidžamu… Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: MLIJEČNI. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane…“

Pred Vojnim sudom u Beogradu Štefančić je osuđen na smrt zbog “rušenja ustavno-pravnog poretka SFRJ“, a njegov progon nastavilo je hrvatsko pravosuđe: “Zvali su me na DORH, ali me nisu pitali o ubojicama moga djeteta. Ispitivali su me radi ratnih zločina nad Srbima u Vukovaru!” svjedočio je Zdenko Štefančić.

Nikola Kajkić, suspendirani istražitelj srpskih ratnih zločina, je otkrio: ” Ubojice Martine i njezine bake Bernadice vodio je zapovjednik Veselko Maksimović, zvani ‘Veso Palestinac’!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u travnju 2015. godine odbio je isplatiti obitelji Štefančić odštetu od 400.000 kuna za ubojstvo djevojčice Martine i bake Bernadice, a isti taj Vrhovni sud u veljači 2019. godine pravomoćno je oslobodio Radenka Alavanju, “komandanta Štaba Teritorijalne obrane Borova Sela” kojem se sudilo za ubojstva hrvatskih civila na okupiranom području. Saborski zastupnik Stiv Culej rekao je da je “upravo Alavanja spriječio obitelj Štefančić da ode iz Borova Sela, nakon čega su brutalno likvidirani“.

Republika Hrvatska je u više navrata isplatila odštetu djeci ili obitelji ubijenih Srba u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Prvi puta još početkom 2013.godine kad je u građanskoj parnici priznala odgovornost za zločine počinjene tijekom i nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja 95. Djeci srpskih supružnika Berić iz sela Varivode, Općinski sud u Kninu dosudio je odštetu od 72.000 eura. Oštećeni su izjavili da su djelomično zadovoljni. Prema tadašnjem mišljenju nevladinih udruga, istraga u ovom slučaju nikada nije temeljito provedena. Za zločin su bila optužena šestorica hrvatskih vojnika, no postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza, pa se i dalje ne zna tko je za njega odgovoran.

Postavlja se pitanje hrvatskom političkom vrhu, Vladi RH i hrvatskom Pravosuđu zašto 33 godine od počinjenja prvih zločina nad hrvatskim braniteljima i civilima oni i njihove obitelji još čekaju na naknadu štete od Srbije koja im nedvojbeno pripada, a za srpske civile hrvatsko pravosuđe presuđuje odštetu? Gdje je tu pravda za hrvatske žrtve velikosrpske agresije?

Gdje su sve silne nevladine udruge za ljudska i ina prava, gdje su Rada Borić, Vesna Teršelić i druge udruge obilno financirane od strane hrvatske Vlade? Zar hrvatska djeca nemaju ljudska prava, nemaju pravo na zgražanje?

Nemaju, jer Hrvatskom vladaju sljednici jugo-komunizma u sprezi sa pripadnicima velikosrpsko- svetosavske ideologije, koji su isključivi krivci za sve žrtve u Domovinskom ratu.

Iza Srpskog sveta samo grobovi ostaju!

Velikosrpsko svetosavska ideologija -preimenovana u Srpski svet, živa je i ratuje protiv hrvatskog naroda i države Hrvatske i u miru na kulturnom, medijskom i gospodarskom planu.

180 godina od Načertanija do Srpskog sveta, Srbi ne odustaju od porobljavanja hrvatskog naroda. Za sve žrtve i hrvatske i srpske isključivi su krivci oni sami.

Nažalost kod njih nema znakova preuzimanja odgovornosti i priznanja krivice za sve žrtve, koje su oni svojom agresivnom i zločinačkom politikom prouzročili.

A bez priznanja krivice i preuzimanja odgovornosti, nema pomirbe ni suživota. PREVIŠE su zla počinili, previše ga još i danas čine, a podmuklo, licemjerno i pokvareno izigravaju žrtvu Hrvata!

Nemaju Hrvati ni Načertanije, ni Memorandume SANU, niti Hrvatskog svijeta, nisu Hrvati u Srbiji rušili, palili i ubijali!

Hrvati se 180 godina brane od te agresivne i zločinačke velikosrpsko svetosavske ideologije kojoj se ne nazire kraj!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Za Hrvatsko slovo ministrica kulture  Nina Obuljen Koržinek  nikako  nije htjela dati 400 000 kuna, da ga spasi i  Hrvatsko slovo se ugasilo.

Zašto se nakon 27 godina gasi Hrvatsko slovo? – HRVATSKE PRAVICE

SNV-ove Novosti  su vladajućima „ sveta krava“ kojima  su  samo za 2024. godinu dali  600 000 eura.

Pazite za Hrvatsko slovo nije bilo 400 000 KUNA, a za srpske Novosti ima 600 000 EURA u državi Hrvatskoj!

Koliko se za te novce moglo izgraditi Hrvatskih kulturnih centara ili dječjih vrtića na pr.?

Vlada RH sustavno uništava hrvatski identitet i nameće svetosavski Srpski svet.

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek,  koju usput svi mi plaćamo iz Proračuna nije htjela ni čuti, ni razgovarati pa ni pokušati  iznaći  bilo kakvo rješenje za financijsku potporu listu Hrvatsko slovo. Ministrica je odobrila sredstva na primjer za Frljićeve sablazne  egzibicijske predstave, za loše antihrvatske filmove,  a za Hrvatsko slovo nikako.

I to nije novac ni Vlade RH, ni ministrice Obuljen! To je novac svih nas koji punimo Proračun RH. I nitko od nadležnih ih ne proziva, i ne  poziva na odgovornost?

Ima li uopće u Hrvatskoj netko, tko je dužan štititi hrvatske interese, odnosno interese hrvatskog naroda?

Pravosuđe je u funkciji zaštite samo vladajuće oligarhije!

Po Ustavu RH utvrđena je trodioba vlasti, na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu.

Zakonodavnu vlast provodi Hrvatski Sabor, izvršnu Vlada RH, a sudbenu Pravosuđe.

Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Članak 19 Ustava RH.

A tko nadzire  sudbenu vlast?

Članak 71. Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj

Sabor imenuje Pučkog pravobranitelja za prijave slijed nezakonitog ili nepravilnog rada državnih tijela, tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave i tijela s javnim ovlastima, ugrožena ili povrijeđena njegova ustavna ili zakonska prava.

Članak 129. Ustavni sud– prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor,.

Znači da postoje mehanizmi zaštite hrvatskih interesa, ne namjensko trošenje proračunskih sredstava, ali očito ti mehanizmi ne reagiraju.

I kada je udruga U ime obitelji napravila opsežnu analizu  tekstova SNV-ovih Novosti, onda su se uznemirili duhovi koji parazitiraju na hrvatskom Proračunu.

https://uimeobitelji.net/wp-content/uploads/2024/11/analiza-novosti-web.pdf

SNV-ove Novosti  svojom djeluju protuustavno Po članku 39. Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

Pored Analize sadržaja tjednika Novosti u 2023.godini, Udruge u ime obitelji, moj doprinos u sagledavanju zloupotrebe financijskih sredstava i protuustavnog djelovanja SNV-a, je u velikom broju tekstova i analiza putem bloga https://hrvatskepraviceblog.com/  i prijavi Milorada Pupovca Povjerenstvu za sukob interesa, koje potvrđuje Sabor RH.

Dovoljno je pogledati naslovnice Novosti,  pa vidjeti ogromnu nesnošljivost prema Domovinskom ratu, državi Hrvatskoj i Katoličkoj crkvi kao djelu identiteta hrvatskog naroda.

• Milorad Pupovac i njegov  velikosrpski agitprop Novosti, kojima je Kolona sjećanja najprije bila „promocija ustaštva“ pa im to nije bilo dosta izljeva mržnje, već je Kolona sjećanja postala „Kolona mraka“

„Hrabri“ Pupovac je  na  koalicijskom sastanku, na kojem je ministar Tomo Medved govorio o obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara,  kukavički  šutio, ali je zato u svom glavnom gradu Beogradu progovorio. Beogradski tabloid Kurir objavio je pod naslovom „Talas mržnje iz Hrvatske“ jadikovke i optužbe Milorada Pupovca.

• Katolička crkva je neprestano udarna tema Novosti, a u svojim su člancima više puta kršili zakone o slobodi vjeroispovijedi i slobodi  mišljenja koje su definirane Ustavom RH. Novinarka Novosti Tamara Opačić svojim je člankom javno izvrijeđala i neutemeljeno napadala Katoličku Crkvu (time i sve njezine vjernike) i Alojzija Stepinca, koji se  gotovo redovito spominje  kao “ustaški vikar” u svim političkim rubrikama.

Ovdje je riječ o primitivizmu i vrijeđanju  ispod svih civilizacijskih normi!

• I ne može se ne spomenuti ruganje i uvredljivo pisanje gnjusnih ( da upotrijebim njihovu riječ) stihova Hrvatske himne Lijepa naša haubico, umjesto Lijepa naša domovino. I u tom slučaju je DORH odbacio kaznenu prijavu sa obrazloženjem da se radi o satiri. A mogao se pozvati na Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske. NN 55/90, 26/93. na snazi od 09.04.1993.

I ne samo što ponižavaju sve što čini hrvatski identitet, nego oštro kritiziraju Vladu što daje sredstva udrugama koje ne odgovaraju njihovim kriterijima. Tako novinarka Mašenjka Bašić, u tekstu Kontinuitet desnila, oštro  kritizira raspodjelu sredstava Vlade RH iz Proračuna za Udruge. Nepojmljivo koliko su se osilili, da bi oni odlučivali  kojim udrugama će Vlada dodijeliti sredstva!?

https://www.portalnovosti.com/kontinuitet-desnila

• „Država na koju se referirate neizlječivo je bolesna, sadistički izopačena, moralno destruirana i, u osnovi, zločinačka” napisao je novinar Novosti Viktor Ivančić o hrvatskoj državi! Novinar kojeg svi mi plaćamo iz Proračuna, novinar kojemu je “hrvatska država zločinačka”, ali su mu drage hrvatske kune! (Bilo je to 2019.) Nije ih odbio kao zločinačke i izašao na tržište rada da zaradi neku drugu valutu, koja ne potječe iz ” zločinačke države”! Kojeg li licemjerstva? Živjeti na račun države koju proglašavaš zločinačkom, pa onda si i ti zločinac, jer si državljanin te države jer te ta država plaća! Nije li to kratkovidno i  apsurdno?

• Dakle definicija hrvatske države po novinaru Novosti Borisu Dežuloviću je “mala pizdunska zajednici općina točno po mjeri svojih malih, pizdunskih ustaša”

Pa  što Dežulović radi u toj i takvoj državi? Živi u njoj, ta ga država plaća iz svog proračuna i to ga dobro plaća! E pa onda je Boris Dežulović isto toliko „ pizdunski ustaša koliko ustaških kuna uzme od te pizdunske zajednice općina, jer da nije pizdunski ustaša ne bi ustaške kune ni uzeo, nego bi ih iz principa odbio kao veliki i principijelan Jugosloven!“

• Opet ponavljam primjer sa početka ovog teksta kada Vlada nije htjela dati 400 000 kuna za opstanak Hrvatskog slova , a Novostima daje 600 000 eura!

Gdje je tu  jednakost i nacionalna ravnopravnost iz Ustava RH, članka 3 -Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Nisu za sve ove strahote krive manjine i njihova vodstva. Oni samo koriste što im Vlada  RH i premijer Plenković daju.

Hrvatsku je Andrej Plenković sa svojim promijenjenim HDZ-om pretvorio u državu nepravde, državu korupcije, državu koja je izgubila sva demokratska obilježja, državu u kojoj još živi komunizam sa svojim nekažnjenim zločinima i avetima prošlosti, državu iz koje mladi ljudi i cijele mlade obitelji iseljavaju i bježe po svijetu, državu u kojoj je hrvatski narod pretvorio u taoce, u narod bez nade u bolju budućnost!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Gledajući kolonu sjećanja u Vukovaru, isprepliću se osjećaji ponosa na hrvatske branitelje, koji su se tako dugo uspjeli pružati otpor mnogostruko nadmoćnijem velikosrpskom i JNA agresoru i ogorčenje na hrvatske vladajuće elite koje nisu osjećale nikakvu povezanost i empatiju prema svemu što Vukovar znači za hrvatski narod.  Strašna  je  bila patnja tih ljudi pod neprekidnom tučom tisuća granata i projektila raznih vrsta punih 87 dana.

Tako je bolno i teško gledati svjedočenja majki i rodbine koje  ni nakon 33 godine nisu našli svoje najmilije, da ih  dostojno sahrane i pronađu kakav takav unutarnji mir. Barem jednom godišnje dolazim u Slavoniji i svaki put posjetim Memorijalno groblje, Bolnicu, Ovčaru…

Gledam te majke pa sam se  prisjetila bake Mare iz Vinkovaca i njenog sina mladog hrvatskog branitelja sa Mitnice,  kao primjer odnosa vladajuće oligarhije prema hrvatskim braniteljima.

Od završetka rata do danas preživjeli hrvatski branitelji prošli su kalvariju progona, dugotrajnih sudskih postupaka, financijskih opterećenja po sudskim presudama, razočarenja i beznadnosti.

Do 3. studenoga 2021. njih 3 120 počinilo je suicid, a umrlo od raznih bolesti kao posljedica rata 72 957.

Radi se o Vinku Bartuloviću, iz Vinkovaca, kojemu su branitelji Mitnice za života dali nadimak General.

Posjećujući već niz godina Vinkovce u vrijeme održavanja Vinkovačkih jeseni zbližila sam se sa sestrom pokojnog Vinka, Mirjanom, a ove godine posjetila sam i njegovu mamu  Maru, vitalnu i energičnu stariju gospođu koja je bila aktivna predsjednica Udruge  roditelja poginulih branitelja grada Vinkovaca. Baka Mara živi samu u urednoj kući, kuhinji koja je mirisala na domaću juhu, razočarana odnosom državnih institucija prema Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima.

Kao predsjednica Udruge susretala se sa svim problemima koje su mučili braniteljsku populaciju i njihove obitelji.

Predsjednica  Kolinda Grabar-Kitarović je 15.rujna 2019. tijekom posjeta Vinkovcima i priredbama Dječjih vinkovačkih jeseni posjetila i članove vinkovačke Udruge roditelja poginulih branitelja, razgovarala o problemima koji tište ovu stariju populaciju stradalnika Domovinskog rata.

Pored svjedočenja mame Mare i sestre Mirjane, najopširniji životopis Vinka Bartulovića-Generala dao je Davor Runtić u četrdesetoj priči svoje knjige  “Sedamdeset i sedam priča o ratu”

Vinko se školovao u JNA za tenkistu i u tijeku demokratskih promjena,  nakon što je obitelj iz Zrenjanina prebacio u Vinkovce, javio se kao dragovoljac hrvatskoj policiji u listopadu 1990, a u siječnja 1991, bio je primljen u redovni radni odnos Hrvatske policije. Naime treba se prisjetiti, da je Hrvatska bila razoružana od strane JNA i policija je tada bila jedina obrambena snaga Hrvatske.

Nakon kraćeg boravka u Zagrebu , u  Vukovar ga povukao Stipe Pole koji je zapazio njegova vojnička znanja i vojničko držanje.

Bartulović je radio na planu obrane Vukovara  sa  Borisom Tončinićem, Stjepanom Klasićem – Štefom, Šimom Đamićem i Stjepanom Vukovićem.

Boris Tončinić je rođeni  Istranin i  kako se vidi aktivno je sudjelovao u organizaciji obrane Vukovara! Nakon pada Vukovara bio je načelnik Policijske uprave Istarske, sada u mirovini, živi u Puli i velika mi je čast što ga osobno poznajem.

Po svjedočenju njegovih  suboraca Vinko je u svemu prednjačio kao zapovjednik.  Svoj autoritet izgradio je znanjem, blagošću i skromnošću. Trudio se  da njegovi  podređeni nauče što više o oružju, i kako se zaštititi i sačuvati živu glavu.

Sa Stjepanom Klasićem i Šimom Đamićem uspostavio je crtu obrane u Borovu Naselju u području sportskog aerodroma.

Kada su u obranu Vukovara stigli policajci iz Vinkovaca, preuzeli su u Borovu Naselju već gotovu i vojnički uređenu crtu obrane.

Nakon toga Vinko Bartulović – General se prebacio  na Mitnicu, odnosno na istočnu obranu grada Vukovara. Od samog početka angažiranja na Mitnici tražio je da se kompletna obrana  Vukovara poveže, jer razjedinjeni, govorio je, nemaju nikakve šanse. Zračio je samopouzdanjem i vjerom da se može pobijediti neprijatelja, bez obzira koliku silu oružja ima.

Poginuo je 4.rujna 1991. kada je išao preuzeti naoružanje iz jednog napuštenog oklopnog transportera u blizini Vukovarske vojarne JNA, i njegovo vozilo naišlo na protuoklopnu minu. Vinko Bartulović – General smrtno je stradao na mjestu  dok su ostali njegovi suborci iako teško ranjeni, preživjeli.

Obitelji  su javili na nehuman i nedostojan način iz Ministarstva unutrašnjih poslova i službeno upitali da li je to stan Vinka Bartulovića. Kada su dobili potvrdan odgovor, izgovoreno je doslovno: “Eto nažalost Vinko je poginuo“. Bio je to jedini službeni poziv od onih koji su  trebali osobno doći i obitelji ljudski izraziti sućut.  Tada  se već pokazalo da oni koji sjede u foteljama,  nisu imali ni trunke suosjećanja za pogibiju onih koji su branili domovinu.

Prema svjedočenju majke Mare i sestre Mirjane Ministarstvo unutarnjih poslova nije našlo za shodno  pozvati   članove obitelji Vinka Bartulovića-Generala , ni kada su postavljali spomen ploču poginulim hrvatskim policajcima u Vukovaru!?

Sve ih to boli, gledajući Kolonu sjećanja. Ne kriju ogorčenje ni sadašnjim statusom koji su vladajući  dali srpskoj  nacionalnoj manjini, ogromnim sredstvima iz Proračuna, a oni zloupotrebljavaju da bi njima  pljuvali  po Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima i gradnjom 40 srpskih kulturnih centara, Za takvu Hrvatsku se nisu borili i za nju ginuli.

Vinko Bartulović – General je sahranjen u Vinkovcima na groblju u Kačićevoj ulici, ali na Mitnici u Vukovaru, gdje su mnogi obećavali  da će po njemu jedna ulica dobiti ime, nije učinjeno ništa. Ostaje tako da barem ovaj tekst  o jednom takvom junaku i domoljubu bude  trajan spomen na hrvatske branitelje, koji su bez ikakvog kalkuliranja čista srca krenuli u obranu Domovine!

Hvala im i slava!

Počivali miru Gospodnjem!

Lili Benčik/hrvatskepravice