Ne čudi uopće ponašanje HSS-ovaca, sličnost sa današnjim HSS- om i nije slučajna, nego je to upravo  politika kontinuiteta HSS-a.

„Vjera u Boga i seljačka sloga“  je slogan HSS-a! Vjera u Boga je kod hrvatskog naroda, a osobito seljaka, bila glavna pokretačka snaga u najtežim vremenima. Vjera i Katolička crkva održale su hrvatski narod i njegov identitet kroz stoljeća . I jedan od najvećih sinova hrvatskog naroda, Bl. Alojzije Stepinac potekao je iz seljačke obitelji. Javno je obznanio da je glasao za listu dr. Vlatka Mačeka 1938. godine, čime je neizravno dao potporu seljačkom pokretu braće Radić kroz  Hrvatsku seljačku stranku, HSS.

Ti parlamentarni izbori 1938.godine bili su značajni za hrvatski narod, a HSS je na njima bila nositelj hrvatske državotvorne ideje. Nadbiskup Stepinac je na izborima podupro HSS upravo u želji da pomogne legitimne težnje hrvatskog naroda za slobodom i da pri tome ostane vjeran katoličkoj vjeri.

Međutim nisu odnosi između tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca i HSS bili  sjajni. Nadbiskup  je glasovao za Mačekovu listu, mada je bio ogorčen mnogim ljevičarskim pojavama u HSS-u. Naime do njega su dolazile informacije o uvredljivim izjavama pojedinih HSS-ovih kandidata, kao na pr.“ Kandidat za Samobor neki Španović, javno je govorio da je Isus Krist nezakoniti sin Marijin“ što je za nadbiskupa Stepinca, svakako bilo nepojmljivo uvredljivo.

Usprkos takvim izjavama i skretanja HSS-a od“ Vjere u Boga“ Stepinac je podupro Vlatka Mačeka jer“ nije glasao za stranku, ni za osobu, nego za hrvatski narod“  Nadbiskup Stepinac time je jasno iskazao želju za slobodom vlastitog naroda i čestitao Vlatku Mačeku na uspostavi Banovine Hrvatske.

Unatoč mnogim neslaganjima i sukobima sa HSS-om, nadbiskup Stepinac se nadao da će se popraviti položaj hrvatskog naroda u Jugoslaviji sa osnivanjem  Banovine Hrvatske. Međutim to se nadanje nije ostvarilo,  pa je nadbiskup  Stepinac u svoj Dnevnik upisao; “komunisti počeše sve odlučnije dizati glavu, a anarhija i razvratnost se sve više šire, nažalost ima dosta negativnih struja u HSS-u, koje su se tamo uvukle  pod plaštom hrvatstva u cilju da razorne ideje boljševizma provode u naš javni život“

Koje li sličnosti sa današnjim HSS-om, odmah me podsjetilo na skandalozne izjave predsjednika HSS-a Kreše Beljaka. Povijest im se ponavlja! Čak je i Samoborac Španović  davao neprimjerene  izjave kao danas Samoborac Krešo Beljak.

Čelnici HSS-a su dobivši mrvice vlasti sa osnivanjem Banovine Hrvatske,  počeli sa represijom prema Hrvatima.  Zbog svoje projugoslavenske politike dolazili su u sukob sa nadbiskupom Stepincem. Jugoslavija je uspostavila diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom i time su ojačali komunisti, pa je Stepinac bio zabrinut zbog moralnog pada tadašnjeg društva.

22.srpnja 1940,godine, napisao je Stepinac u svoj Dnevnik da je „ upravio pismo na gospodina Bana radi zaštite od zločina koji se događaju“ kaže da su“ na dnevnom redu ubojstva, da se napadaju svećenici, časne sestre, pljačkaju crkve i tako redom“

Banska vlast sve više je gubila autoritet, zbog toga rastu zločini, ubojstva, pljačke i otimačine. Zatvori se pune studentima, inteligencijom i radništvom. Za takvo stanje nadbiskup Stepinac izravno krivi HSS i bansku vlast.

Za HSS je rekao da nema načela, nema morala, nema istine, nema pravde i nema poštenja. Dok su bili u oporbi, narodu su lagali da su za slobodnu Hrvatsku, a pokazali su da su za Jugoslaviju. Čak su Stepinca ban Šubašić i Maček optuživali da se Crkva miješa u politiku i da se u katoličkom školama mladež truje nacionalizmom?

To je nadbiskupa Stepinca „ bolno dirnulo“ jer se on stalno zalagao kako  bi sačuvao vjerske škole, a time i utjecaj Crkve na odgoj hrvatske mladeži.

Potpuno je bio razočaran Banovinom Hrvatskom , jer HSS-ova vlast nije ispunila očekivanja o ravnopravnosti hrvatskog naroda u Jugoslaviji i pokazala  se potpuno nesposobna upravljati zemljom.

Svaka sličnost sa današnjim HSS- om i nije slučajna, nego je to upravo  politika kontinuiteta HSS-a. Stoga nije ni za čuditi se ponašanju predsjednika HSS-a Kreše Beljaka, jer on ustvari samo nastavlja Mačekovu politiku.

Od početka  javnog djelovanja nadbiskupa Stepinca  tinjao je sukob sa HSS-om, ali ne zbog političkog suparništva. Stepinac je poštivao volju naroda i priznao je HSS i Vlatka Mačeka legitimnim hrvatskim predstavnikom. Gdje god je mogao podupirao ih je, misleći da rade na dobrobit hrvatskog naroda.

Međutim kako su u stranku ulazile osobe sa liberalnim i prokomunističkim idejama, koje su širili svojim djelovanjem i time se udaljavali od Boga, naravno da su dolazili u sukob sa nadbiskupom, jer njihovo članstvo nije živjelo u skladu sa crkvenim učenjem.

Alojzije Stepinacraskrinkavao je komunistički i nacistički materijalizam i ateizam, te je prikupljao podatke i svjedočenja o stradanjima Hrvata pod beogradskim režimom, o čemu je izvještavao međunarodnu javnost. Zalagao se za ljudska prava, prosvjedovao protiv nasilja velikosrpskog režima i pozvao narod da glasa za HSS i Vlatka Mačeka. Pozdravio je proglašenje NDH i zahtijevao da vlasti u temelje nove države ugrade Božji zakon i zapovijedi, ali je već u svibnju 1941. osudio progone građana zbog druge vjere, nacije, ideologije ili političkih opredjeljenja. Prosvjedovao je kod ustaških vlasti protiv odmazdi, prisilnog prekrštavanja i logora u Jasenovcu (24. veljače 1943.). Inicirao je i organizirao skrb za sedam tisuća ratne siročadi te je pomagao brojnim Srbima i Židovima u izbjegavanju progona. Po župama zagrebačke nadbiskupije smjestio je slovenske svećenike koje su iz njihovih župa protjerali nacisti.

Izvor: https://book.hr/10-veljace/

Život Bl. Kardinala Alojzija Stepinca obilježila su četiri totalitarna režima .

• 1924 godine kada je došao na studij u Rim naišao je na fašistički režim Benita Musolinija.
• 1931 godine kada se vratio u domovinu došao je u kraljevsku diktaturu ,kralja Aleksandra.
• 1941 godine dolazi NDH sa Antom Pavelićem i na koncu
• 1945 godine komunistička Jugoslavija sa Josipom Bozom Titom.

Stepinac kao borac za ljudska prava

Stepinac se zauzimao za sve progonjene, bez obzira na vjeru, naciju, rasu i političko određenje. U propovjedi na blagdan Krista kralja 31.listopada 1943.godine u Zagrebu Stepinac je istaknuo da svaki narod, svaka rasa imaju pravo na život i postupak dostojan čovjeka;

“Prva stvar, koju tvrdimo, jest da su svi narodi, bez izuzetaka pred Bogom ništice….Drugo što tvrdimo jest da svi narodi i rase , bez izuzetaka potječu od Boga…Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka….”

” Crkva Katolička je digla svoju riječ u obrani naših hrvatskih narodnih prava, čak i okrunjenim glavama. Ali ona bi se iznevjerila svojih zadaća, kad ne bi istom dosljednošću dizala i danas glas na obranu sviju, koji se žale na nepravde, bez obzira kojoj rasi ili narodnosti pripadaju. Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na neki drugi način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti”

Zar to nisu osnove Povelje UN o ljudskim pravima koja je izglasana u UN 1948.godine i  proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda rezolucijom br. 217 /III
10. prosinca 1948. godine ?

Prema svjedočenju Krunoslava Draganovića  u 2.svjetskom ratu fašistička Italija, odvela je mnoge ljude iz naših krajeva, a među njima i mnoge Židove i zatvorila ih u logore diljem Italije. Stepinac se i oko spašavanja tih zatočenika trudio pomoći, pa je tako zbrinuto 2 252 povratnika, bjegunaca i radnika.

Louis S.Breier, predsjednik Američkih Židova, izjavio je 13. listopada  1946. godine  da je ” Stepinac bio jedan od rijetkih ljudi koji su se digli protiv nacističke tiranije u doba kada je to bilo opasno”

Stepinac je u ratu hrabro istupao kao opozicija ustaškoj vlasti, duboko je bio uvjeren  da ništa manja opasnost  za hrvatski narodi i za  Crkvu nije četnički pokret, ali je dakako,  znao da je najveća, smrtna opasnost za Katoličku crkvu i hrvatski narod ipak -komunizam.

Komunizam kao smrtna opasnost po Katoličku crkvu i hrvatski narod

Komunizam kao ideologija nije priznavao nijednu drugu ideologiju ni vjeru. Partija je bila jedina i svemoguća, koja je odlučivala o životu i smrti svakog pojedinca, pa joj je zato i smetala Katolička crkva, koju nije mogla pridobiti i podrediti sebi.

Komunisti su pridobili manji dio katoličkog svećenstva u udruženja, koja hrvatska Biskupska konferencija nije priznavala, sve sa ciljem odvajanja hrvatske Katoličke crkve od Svete stolice.

Hrvati su još u 7. stoljeću sklopili ugovor sa papom Agatonom, u kojem su se obvezali da neće napadati susjedne narode niti voditi osvajačke ratove, a Papa im je obećao da će ih štititi Bog i sv. Petar. Od tada su uvijek ostali najvjerniji narod Svetoj stolici , a kardinalu Stepincu bilo je jasno gdje to vodi ;

“Jasno se vidi sve. Postupak isti kao za vrijeme francuske revolucije, za Henrika VIII, kao i u drugim progonstvima Crkve ide se za odcjepljenjem od Rima. Tko to ne vidi, taj je slijep kod zdravih očiju. Iza toga će siliti u pravoslavlje , a time će nestati i Hrvatskog Naroda. Ja tu vidim velikosrpstvo i komunizam udružene u istom cilju”

I točno je i daleko unaprijed vidio kardinal Stepinac! Znao je on da Srbi drže Hrvate pokatoličenim Srbima, a uz to nije bilo progona pravoslavnih svećenika, dapače četničke koljače je Pravoslavna crkva proglašavala svecima.

I kojeg li apsurda, da sadašnji Papa konzultira SPC, u postupku proglašavanja Bl. Alojzija Stepinca svetim? Doista van svake pameti!

Komunistički režim bio je toliko okrutan, da su biskupi bili prisiljeni 20.rujna 1945. godine uputiti Pastirsko pismo koje su završili riječima;

” Zato tražimo i od toga nikada ni pod kojim uvjetima odustati nećemo;

• Punu slobodu katoličke štampe,
• punu slobodu katoličkih škola,
• punu slobodu vjeronauka u svim razredima nižih i srednjih škola,
• punu slobodu katoličkih udruživanja,
• slobodu katoličke karitativne djelatnosti,
• potpunu slobodu ljudske ličnosti  i njezinih neotuđivih prava,
• puno poštivanje kršćanskog braka,
• vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija

Samo pod tim uvjetima moći će se srediti prilike u našoj državi i ostvariti trajan unutrašnji mir”

Međutim unutrašnjeg mira nema ni do današnjeg dana! Svjedoci smo permanentnih napada na Katoličku crkvu i katoličko svećenstvo., a pogotovo u Istri gdje je na vlasti bezbožnički IDS, ili SDP.

Veliki dio svećenstva i crkvenih osoba komunisti su ubili poslije završetka rata. U periodu od 1941-1951. godine, većina svećenika ubijeno je od strane partizana i četnika, često i na nečuveno sadistički način

• .Razapeti živi………………………………………………………………..2
• Pilani živi………………………………………………………………….. ..2
• Izbodeni živi i ispečeni……………………………………………….….2
• Bačeni u vatru…………………………………………………………..…..4
• Prerezanih grkljana ………………………………………………………3
• Poslije mučenja stavljeni u vreću i bačeni u more………….…2
• Izmučeni i bačeni živi u jarak……………………………………..….8
• Kruto mučeni i ubijeni……………………………………………….…15
• Ubijeni, poliveni benzinom i spaljeni…………………………..…15
• Streljani ………………………………………………………………….…..12
• Na razne načine mučeni i bez suda ubijeni…………………….196
• Obješeni…………………………………………………………………..…….3
• Rezani nožem ………………………………………………………………..3
• Umrli nakon mučenja u zatvoru…………………………………..….4
• Ulogorima izmučeni i umrli…………………………………………….7
• Nestali…ubijeni…………………………………………………………….28
• Prisiljavan trčati potkovan kao konj…………………………………1
• Kamenovan……………………………………………………………………1
• Sadiranje kože na živom čovjeku…………………………………..…2
• Ukupno ………………………………………………………………..……310

Lucijan Kordić, Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj, Ziral,Chicago 1988.godine

Osobito je bio proganjan tada nadbiskup Alojzije Stepinac! Stepinac je već početkom 1945.godine bio sasvim svjestan tragične hrvatske situacije, ali nije klonuo duhom. U propovjedi 18. ožujka 1945.godine osudio  je komunizam i naglasio da će braniti slobodu Crkve  i zauzimati se za pravo hrvatskog naroda na vlastiti državu!

U poznatoj okružnici još je 14.siječnja 1942. godine naglasio je da borba protiv komunističke opasnosti , Katoličkoj crkvi mora biti na prvom mjestu, jer je komunizam zaprijetio “ne samo kršćanstvu, već i svim pozitivnim vrednotama čovječanstva uopće.”

Sveta Stolica je 1975.godine objavila dokumente iz doba rata u kojima su navedene 34 značajne intervencije, koje je do 31.siječnja 1943.godine, poduzela hrvatska Katolička crkva na čelu sa nadbiskupom Stepincem u korist Židova i pravoslavnih vjernika, odnosno svih progonjenih.

Zbog jasno izrečenog stava “Hrvatska država je politički cilj svih dobrih rodoljuba , ali režim nije država”  general Slavko Kvaternik htio je Stepinca zatvoriti. Vlada NDH tri puta je tražila od Svete stolice da Stepinca smjene sa sa nadbiskupske stolice.

Posebna opasnost prijetila mu je od komunističkih mrzitelja . Uoči završnih operacija za oslobođenje Zagreba, Tito je pozvao pukovnika Jeftu Sašića  i njegove zamjenike i naredio im da onako  u gužvi likvidiraju Stepinca, ali su se tome usprotivili Vladimir Bakarić i Stevo Krajačić, sa obrazloženjem da bi to imalo neželjene posljedice na raspoloženje hrvatskog naroda.

Komunistički režim osudio je Stepinca najviše “zbog odbijanja odcjepljenja hrvatske Katoličke crkve od Svete stolice i “fašističkog”  Pape Pija XII, koji ulazi u hladni rat. “To je otvoreno izjavio Jakov Blažević koji je i podigao optužnicu protiv njega.

Titov režim ubrzo je shvatio da se osudivši Stepinca demaskirao pred svijetom , pa je u strahu da Stepinac postane simbol mučeništva, pokušavao sve da on ode iz zemlje. Stepinac je odbijao svaku mogućnost da napusti domovinu, pa je odbio prihvatiti i kardinalsku čast” jer se ne bi nipošto mogao odijeliti od svog naroda”

Kad je Stepinac imenovan kardinalom, odbio je poći u Rim da primi kardinalski šešir, baš zbog toga što mu vlasti ne bi dopustili povratak u zemlju, jer bi tako ostavio hrvatski narod bez ikakve zaštite i prepustio ga komunističkom iživljavanju.

Jer je komunistički- velikosrpski režim mrzio i mrtve protivnike, pa je skrvnavio katolička groblja diljem Hrvatske, tako da su preorana i sravljena sa zemljom, a Katoličke crkve koristio je kao konjušnice i skladišta.

Prelijepa Mornarička crkva u Puli koju je sagradila Austrougarska mornarica kao mjesto bogoslužja za potrebe vojnih postrojbi,  gdje će vojnici moći potražiti vjeru i mir te Marijinu zaštitu u svim rizicima svoje opasne službe. Kamen temeljac postavio je car Franjo Josip 1891. godine, a crkva je otvorena 2. prosinca 1898. godine, u prigodi obilježavanja 50 godina vladanja tog najdugovječnijega habsburškog monarha.Nakon 2. svjetskog rata, u vrijeme komunističkog režima, ta je crkva neko vrijeme korištena kao skladište, te je tada pretrpjela brojna oštećenja. Godine 1968. ponovno je dopušteno bogoslužje u tome prostoru, a u posjed biskupije vraćena je formalno pravno tek 2010. godine.

Nakon imenovanja Stepinca kardinalom 1952. godine, komunistički Titov režim prekinuo je diplomatske odnose sa Vatikanom.

Kardinal Alojzije Stepinac kroz sve je te totalitarizme prolazio bogatom  duhovnosti, nadahnut neizmjernom vjerom , sa svojim geslom „ U tebe se Gospodine uzdam“

Poznate su i riječi Bl. Alojzija Stepinca o njegovoj dubokoj vjeri i odanosti Kristovoj crkvi “Molitva je najjače oružje koje imamo u svojim rukama. Kada vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke; sklopite ih na molitvu pa ćete onda biti najjači”…

Lili Benčik/hrvatskepravice