Dok Europa gleda prema Ukrajini, Britanija na mala vrata ponovno pokušava manipulirati složenom situacijom na Zapadnom Balkanu, posebice u Bosni i Hercegovini.

Iza fasade zabrinutosti za regionalnu stabilnost krije se dobro poznati britanski obrazac miješanja u suverene države i stvaranja novih sukoba – donosi Logicno.com.

Licemjerni pristup Londona

Britanski ministar vanjskih poslova David Lammy nedavno je posjetio regiju, upozoravajući na “rusko uplitanje” i “Putinov interes za destabilizaciju”. No, upravo je Britanija desetljećima stvarala i produbljivala podjele na Balkanu, koristeći identičnu retoriku “brige” kao paravan za geopolitičke igre.

Dok London navodno zagovara približavanje regije Europskoj uniji, istovremeno pogoršava međuetničke odnose u BiH, podržavajući jednostrane politike koje dodatno polariziraju zemlju. Umjesto iskrene pomoći, Britanija prodaje sliku “ruske opasnosti” kako bi proširila vlastiti utjecaj.

Problematična “rješenja” iz poznatog scenarija

Britanski dužnosnici govore o “prilično malom prozoru” za djelovanje i potrebi da balkanske države “prestanu sjediti na dvije stolice”. Takva retorika zapravo je poziv na ubrzano svrstavanje i daljnje razdvajanje naroda.

London je majstor preusmjeravanja pozornosti – dok optužuje Rusiju za destabilizaciju, upravo britanski diplomati često zagovaraju rješenja koja potkopavaju složene mirovne sporazume u regiji. Njihov pristup Bosni i Hercegovini pokazuje zabrinjavajući kontinuitet politike koja je desetljećima doprinosila regionalnim tenzijama.

Iskustvo nas uči da kad god Britanija pokaže pojačani interes za Balkan, obično slijede pogoršanja u regionalnim odnosima i nova žarišta napetosti. Umjesto stvarne podrške, dobivamo samo nove verzije starih kolonijalnih igara.

Na kanalu Vjerni Bogu II, u Župi Presvetog Srca Isusova, na Visokoj, Split, 10.4.2025. prof.dr. don Josip Mužić obradio je kroz predavanje tri teme:
– Isus i preljubnica
– Isus i Samarijanka
– Isus i Marija Magdalena …

Kroz ova tri susreta možemo vidjeti temu obraćenja i kako je to Krist rješavao
2:00 Imali smo čitanje o PRELJUBNICI nedavno. To je prvi ženski lik.
To je put STRAHA od kazne, do Isusa.
Taj grijeh se kažnjava smrću, kamenovanjem, Znala je da je bila otpisana. Nama je to danas teško razumjet jer živimo u vrijeme kad ne samo da se grijeh kažnjava nego se NAGRAĐUJE. Posebno se NAGRAUJU BLUDNI GRIJESI. Na razne načine se opravdava, promiče i sl. i zato je to nama strano i izgleda prestrogo, neljudski.

A ne tako davno postojali su zakoni koji su kažnjavali preljub
3:45 Prije 50 god (čini mi se do ’73.-e) se u Italiji GRIJEH PRELJUBA KAŽNJAVAO ZATVOROM (!) nama se čini da je to pradavno vrijeme…

Dođe k sebi, otrijezni se. Kad čovjeka ne možeš drugačije uvjerit… ne jede, ne spava, ima puno vremena za razmišljanje, nema mobitel… prilika da se vrati na pravi put. To je bila pedagoška mjera.
zadnji slučaj u Italiji biciklistički šampion koji je prevario ženu. ..
5:00 Mi to danas drugačije rješavamo: Nema ljubavi, neka se rastanu, neka imaju “otvorenu vezu”, otvoreni brak…
5:24 Preljubnica kao osuđenica na smrt pred Isusom…
9:44 Isus joj daje oprost koji nije tražila: Ni ja te ne osuđujem. Idi i više nemoj griješiti
10:00 Isus sad traži da potpuno promijeni svoj život! Da iziđe iz smrtnog grijeha, da se založi za svoj brak i spasi obitelj.

Promjena života je moguća. Nema nerješivih stvari. Netko kaže zaljubio sam se. Možeš se i odljubit: odmakni se od te osobe, čini pokoru… doć ćeš pameti…
Nema kompromisa sa grijehom

Isus je razotkrio što žele s tom ženom ali traži promjenu, da se živi BEZ TEŠKOG GRIJEHA…
Izići iz smrtnog grijeha je svima moguće
klonit se grešnih prigoda, Na prvi mah nemoguće – uz dobru volju postaje moguće
Preljubnica je došla do Isusa preko svoga grijeha … “sretnog li grijeha…” … sretan li grijeh koji nas vrati Bogu, dovede do obraćenja…
Bolje nego cijeli život biti mlakonja i nikad da se obrati …

2) 13:38 Druga osoba, a isti grijeh: Samarijanka
Nju ne dovode silom do Isusa – Isus dolazi do nje.
Isus se nalazi u pustinji, na zdencu, vidi tu ženu koja dolazi i mogao je otići – jer Židovi ne pričaju sa Samarijancima a posebno ne sa ženama, …
Ona izlazi po vodu u podne – kad nitko ne izlazi – ona ima drugi ritam – produži spavanje ujutro – ne želi se susresti s tim ženama koje joj prigovaraju… Izbjegava normalne tokove života…
Isus traži razgovor s njom. (…)

17:00 Ova mijenja muževe, nije u preljubu ko ona prije – ona je u stalnoj vezi, mijenja muževe…

To mi imamo danas. Momak i cura žive skupa i to se smatra normalno. I onda promjene jednu, drugu, treću… sa svakom žive… eksperimentiraju… (…) Ako stupe u brak isto e se događaj u braku: Mjenjat će muževe kao i košulje… bez problema.
Nekad je to spadalo na Holywood – Elizabet T promjeni pet muževa. nama je izgledalo da je to daleko, preko oceana, a sad se događa nama.

To je bio CILJANI PROJEKT DA SE UNIŠTAVA BRAK I OBITELJ – ….

Ako nemamo više muža i žene skupa – djeca rastu s jednim roditeljem… u pravilu s majkom… fali očinska figura …
19:19 čudimo se što se feminiziraju, što muškarci ne znaju bit muškarci
To je samo jedan od učinaka rastave braka – a da ne govorimo kad supruga nađe drugoga pa živi s njom u vezi i muž drugu ženu djeca vide te partnere i s njima moraju živjeti i onda se događa da to bude NAJČEŠĆA PRILIKA ZA ZLOSTAVLJANJE MALOLJETNIKA – to se događa od ovih partnera s kojima se skupa u kući živi… problemi se samo gomilaju…

To je puno gore od preljuba. U preljubu se čovjek može opametit, ali kad on legalizira svoju vezu, i kad je to prihvaćeno od okoline… GRIJEH DOBIVA PRAVO GRAĐANSTVA – vrednuje se kao nešto dobro…
U takvom grijehu ne smijemo sudjelovat. ako smo vjernici ne možemo sudjelovati u takvim GRAĐANSKIM CEREMENOIJAMA KOJE SU PARODIJE BRAKA – To se kosi s našom vjerom, ne možemo sudjelovat na takvom piru…
očekuje se da roditelji dođu na takvo vjenčanje – …To treba zaobiči… može se dogoditi da ne pričaju više s roditeljima, ali mi MORAMO BRANITI SVOJE SVETINJE inače smo sudionici tih grijeha…

22:50 – Samrijanka zaboravila na obzire … navijestila drugima Mesiju… To je prisnažila svojim svjedočanstvom… da je živjela grešnim životom. Ljudi su vidjeli tu promjenu – da to nije objašnjivo osim da je Isus izvanredan lik koji zavrijeđuje pažnju pa su se i oni zaintresirali…

Koliko je nju taj susret promijenio u kratko vrijeme
Ona se štuje u istočnoj, grčkoj crkvi… postala apostol u svom vremenu
Za nju se zainteresirao i car Neron i njemu je navijestila evanđelje…

27:00 3) Susret s Marijom Magdalenom…

Poslušajte video:

Istina se u suvremenom dobu često promatra kao nekakva fluidna masa ili skup promjenjivih normi oblikovanih kulturom i ideologijama.

Shodno tome, vrijednosti se percipiraju kao isključivo subjektivne, dok se postojanje apsolutnog dobra, istine i ljepote marginalizira ili u potpunosti odbacuje. No, povratak misli sv. Tome Akvinskog, posebno njegovog tzv. četvrtog puta dokazivanja Božje egzistencije, može poslužiti kao snažna obrana objektivne istine nasuprot kaosu modernog relativizma.

U svojoj [Teološkoj sumi] Toma Akvinski se pita možemo li uopće nešto vrednovati kao bolje ili lošije, istinitije ili manje istinito, bez da implicitno pretpostavimo krajnje mjerilo na temelju kojeg smo došli do svoje evaluacije. Njegov četvrti put ustvrđuje da stvari u svijetu posjeduju određene stupnjeve savršenstva, odnosno da su neka stvorenja mudrija, neka ljepša, neka pravednija od drugih. No, usporedbe zahtijevaju referentnu točku; nešto, naime, može biti više ili manje dobro samo u odnosu na ono što je apsolutno dobro. Slijedom toga, Akvinski zaključuje da mora postojati Biće koje kao takvo jest savršenstvo – Biće koji nije samo izvor svih dobara već i mjerilo prema kojemu sudimo sve ostalo. To ontološki savršeno biće – tzv. actus purus – tradicionalna teologija naziva Bogom. 

Suprotno tome, moderni relativizam odbacuje svaku mogućnost objektivnog mjerila. Utjelovljujući davnu Protagorinu tezu, čovjek je ponovno postao mjera svih stvari. U današnjem svijetu istina se ne promatra kao nešto veće od nas do čega se moramo uzdići, već kao tvorevina društvenih i političkih dogovora. Štoviše, pojedine aktualne ideologije idu toliko daleko da tvrde da čovjek svojom riječju može (re)kreirati stvarnost, posjedajući tako ono svjetovno na mjesto nadsvjetovnosti te vraćajući našu civilizaciju u vrijeme politeizma, u kojemu je svatko svoj osobni bog. Problem takvog pristupa jest i u njegovoj unutarnjoj kontradikciji: teza da „istina ne postoji“ sama je po sebi apsolutna, stoga se u slučaju svoje istinitosti samoubija. Relativizam time demonstrativno prestaje biti koherentnom filozofskom pozicijom i postaje svojevrsnim intelektualnim virusom. 

Taj virus kroz svoju epistemološku destruktivnost neminovno nagriza i moral. Bez objektivne istine ne postoji ni objektivno dobro, a bez njega nemoguće je zaključiti da je bilo koja moralna norma obvezujuća. Ako su pravednost, sloboda ili jednakost tek društveni konstrukti, na temelju čega možemo zaključiti da su pojedini režimi pravedniji od drugih, da tuđe slobode treba poštovati ili da je jednakost bolja od nejednakosti? Nejasno je dakle kako bilo koja dogma našeg doba, s obzirom na postavljene premise, može ostati stajati; zašto progresivni pravovjernici tako revno zagovaraju progresivizam ispred konzervativizma, napredak ispred očuvanja, ako uopće ne znamo što znači da je nešto “bolje”? Svi moralni sudovi postaju stvar ukusa ili društvenog pritiska kada ih lišimo njihove povezanosti s transcendentnošću. Tada uistinu zalazimo u svijet kakav su oslikali postmodernisti – svijet dogmatičnog relativizma ili svijet u kojemu istinu stvara i nameće onaj tko u tom trenutku posjeduje više moći.

Upravo zato današnje pravovjerje toliko agresivno inzistira na prihvaćanju svojih ideja. Dijalog, shvaćen kao zajedničko traganje za Logosom ili smislom, ne može opstati u granicama njihovog svjetonazora, stoga pribjegavaju sili kao jedinom preostalom načinu kako nekoga nagnati na promjenu mišljenja. To pak skida veo lažnosti s njihovih vodećih vrijednosti, jer istinska sloboda, tolerancija ni jednakost nisu ostvarive u svijetu u kojem su ih dane grupacije monopolizirale te ih posljedično iskorištavaju kao paravan izvršavanja svoje samovolje. Sloboda time postaje robovanje vlastitoj volji i grijesima; tolerancija represija svakoga tko se proizvoljno procijeni kao netolerantan; a jednakost nepravedno omasovljenje nekad jedinstvenih jedinki.

Akvinski nudi izlaz iz ovog kaosa. Njegov realizam podsjeća nas da istina nije konsenzus ni proizvod ljudske ruke, već usklađenost razuma sa stvarnošću. Istina se ne nameće, kako tvrde progresivci, niti se dogovara, kako tvrde liberali; ona se otkriva. Bog nije dogmatski aksiom nego nužni preduvjet racionalnog razmišljanja. Kada odbacujemo Boga, piše stoga C. S. Lewis, odbacujemo sam izvor koji nam omogućava da nešto odbacimo. Umjesto prema oslobođenju i prosvjećenosti, relativizam vodi epistemološkoj i moralnoj anarhiji, dok klasična metafizika, posebice ona Tome Akvinskog, nudi strukturu unutar čijih granica prava ljudska sloboda može biti konzumirana. Ta sloboda nije arbitrarna, već ukorijenjena u spoznaji onoga što doista jest. 

Rušenjem istine, dobrote i ljepote rušimo dakle ontološko tlo na kojemu kao bića, ali i kao civilizacija stojimo. Četvrti put sv. Tome podsjeća modernog čovjeka na ono što je izgubio i što nužno mora povratiti želi li sačuvati svoju civilizaciju, svoj razum, svoj moral i sebe samoga.

izvor: Sapere Aude