S osam godina ušao je u svijet magije a zbog čudesnog zahvata postao je svećenik i upozorava na prikriveni okultizam čak i unutar Crkve

Otac Jean-Christophe Thibault je od svog obraćenja podigao svijest o štetnosti okultnih i ezoterijskih praksi koje su sve raširenije u svim sferama društva.

Svijet okultizma ima nekoliko tajni za oca Jean-Christophea Thibauta, koji se u svojoj mučnoj mladosti bavio njime i istraživao sve njegove različite aspekte. Ovaj francuski svećenik iz biskupije Metz u sjeveroistočnoj Francuskoj počeo je komunicirati s duhovima pomoću njihala u dobi od 8 godina i pridružio se luciferijanskim redovima — pokretu koji se razlikuje od sotonizma, a koji štuje lik Lucifera ne kao vraga, već kao osloboditelja ili “donositelja svjetla” — još kao tinejdžer.

Bio je potreban, kako pripovijeda, munjeviti upad Duha Svetoga u njegov život da ga izbavi iz ovog svijeta tame, koji mu je dušu držao zatočenom tolike godine. Otac Thibaut se upravo na tu sliku mentalnog zatvora poziva u svojoj posljednjoj knjizi, La Prison des Esprits (Zatvor duhova), koju je napisao u suradnji s Olivierom Jolyjem, bivšim magijskim medijem koji je također prešao na katoličanstvo.

Dvojica autora oslanjaju se na svoja iskustva kako bi upozorili što više ljudi na duboke opasnosti naizgled bezopasnih, ali opasnih postupaka, koji imaju tendenciju da postanu rašireni među osobama koje ništa ne sumnjaju, uključujući i unutar Crkve. Baš impresivno svjedočanstvo i upozorenje na okultizam među katolicima pročitajte na vjera.hr.

Dok se osvrće na svoj neravni i netipični put vjere u intervjuu za Register, otac Thibaut također daje alarmantnu dijagnozu o napretku praksi povezanih s magijom i pojavu “ezoterije 2.0” na Zapadu – simptom, prema njemu, povratka pretkršćanskog poganskog svijeta.

Okultni svijet nije stran jer ste, kako navodite u svojoj posljednjoj knjizi, i sami bili luciferijanac dugi niz godina. Možete li se nakratko vratiti na svoju prošlost, koju je obilježilo iskustvo hipnoze koje je pošlo po zlu?

Dolazim iz obitelji učitelja, učitelja ateista, odsječenih, čak i neprijateljski raspoloženih prema Crkvi, a zainteresiranih za sve što je političko. Moj je otac bio marksist-lenjinist; moja majka maoistica. Kad sam bio mali, moji su roditelji odlučili napraviti ekološki eksperiment i živjeli smo na farmi na sjeveru Francuske, potpuno izolirani, bez vode i struje.

Kao dijete imao sam mnogo duhovnih pitanja. Jednog sam dana u knjižnici svojih roditelja naišao na malu knjižicu s crtežom viska na koricama. Imao sam 8 godina. I dok sam čitao knjigu, shvatio sam da visak omogućuje, između ostalog, pronalaženje skrivenih predmeta; to je ono što me tada zanimalo. Pa sam odlučio izraditii jedan, i zamolio sam svog malog brata da sakrije predmete u velikoj seoskoj kući, a ja sam, s klatnom, otišao u lov, kao što je preporučeno u knjizi, i pronašao sam mnoge od tih skrivenih predmeta. Odmah sam bio fasciniran. Odlučio sam nastaviti istraživati ​​na području ezoterije i okultizma.

Na kraju smo se vratili u grad i našao sam prijatelja koji je dijelio to zanimanje. Nakon što sam pročitao knjigu Moreya Bernsteina, Potraga za Bridey Murphy, koji je 1950-ih prakticirao hipnozu i rekao da može povratiti sjećanja na prošle živote, moj prijatelj i ja odlučili smo učiniti istu stvar. Bilo je malo naivno, s 13 godina nismo imali nikakav trening, ali nismo shvaćali da smo se time doveli u stanje receptivnosti, stvarajući kontakt s duhom, a da to nismo znali. Mislili smo da se bavimo hipnozom, ali u stvarnosti je to bio spiritualizam.

Ušli smo u zamku koja je trajala godinama i godinama. Povezali smo se s dva duha koji su komunicirali s nama i pomogli nam da se dovedemo u stanje transa, u medijumsko stanje, pomoću određenih tehnika — tehnika koje sam, inače, kasnije pronašao u određenim vježbama joge.

Uz intelektualnu “obuku” koju smo primili, a koja nije bila baš kršćanska, kao što možete zamisliti, bili smo potaknuti da tražimo moć, unutarnje darove za razvoj. Utonuli smo u svijet koji je postajao sve tmurniji i nasilniji. Vodili smo dvostruki život. U tajnosti smo išli čak do oskvrnuća crkve. Otišlo je jako daleko! Natjerali su nas na to navodno zato što smo morali ući u novi ciklus, da budemo svjedoci nove ere, „ere Vodenjaka“, koja će učiniti da „era Riba“ nestane, a započela je s kršćanstvom. Ovo skrnavljenje crkve bilo je dio novog poretka koji se trebao roditi, kroz nered, kaos i uništenje.

Moja prijatelj je nakon završene srednje škole krenula u medicinsku školu, a ja sam se u to vrijeme našao malo usamljen. Duhovi su mi, da me utješe, rekli da ću doći u kontakt s onim koji vlada svemirom — Luciferom. Trebate znati da u ezoteriji postoji velika razlika između Lucifera i Sotone. Lucifer je anđeo svjetla koji donosi svoje znanje; on je gnostik par excellence. Tako mi je ponuđen niz crnomagijskih rituala da stupim u kontakt s njim. I tu sam ušao u vrlo mračno razdoblje svog života. Radio sam jako loše stvari.

Kako je došlo do obraćenja?

Studirao sam psihologiju; i jednog sam se dana, na zahtjev duhova, pridružio političkoj skupini koja je zagovarala trajnu revoluciju. Došlo je zajedno s idejom da se društvo i sve religijsko mora destabilizirati kako bi se mogao roditi novi poredak. Tako sam se pridružio Revolucionarnoj komunističkoj ligi, maloj grupi koja je bila aktivna u mom kampusu. Slučajno se dogodilo da je “slučajnost” – drugim riječima, Providnost – značila da je zgrada u kojoj smo se sastali bila iznad katoličke kapelanije. …

I tu je Bog zakrivljenim crtama ispisao ravno: Do ​​mene je došao tako, ali ne izravno. U to vrijeme, ta skupina mladih ljudi koji su molili i pjevali, a koje sam vidio kao klasne neprijatelje, dala mi je ideju da se infiltriram u skautsku skupinu kako bih destabilizirao katolike.

Tako sam se pridružio izviđačkom odredu. Poznavao sam vođu postrojbe, mladića kojeg sam poznavao u srednjoj školi, koji je po mojim saznanjima bio jedini vjernik koji se usudio javno govoriti o svojoj vjeri. E sad, činilo mi se da ima manu jer mu je na zadnjoj godini srednje škole otac poginuo u prometnoj nesreći. Vidio sam to kao način da ga destabiliziram u njegovoj vjeri kako bih ga uvukao u svijet ezoterije i tako izvršio svoju “misiju”. Ušao sam u tu izviđačku četu rekavši da nisam vjernik, okladio se s njim da mu pokažem da Bog ne postoji, da kršćanski Bog, barem, ne postoji. Ovaj vođa izviđača nije nužno bio dovoljno obučen da odgovori na sva moja pitanja, ali je bio vrlo miroljubiv i imao je povjerenja u Njega.

Jedne večeri srušio mi se cijeli svijet. Uslijedila je uobičajena logorska vatra uz pjevanje, koja je završila molitvom. Obično, u dogovoru s predvodnikom, nisam prisustvovao molitvi. Osim te noći, samo sam se malo odmaknuo i slušao. Sjećam se da sam mislio da je prekrasno. Bilo je protivno mojim predrasudama. Malo sam otvorio srce. I Duh Sveti je to iskoristio; Imao sam iskustvo izlijevanja Duha Svetoga – nema druge riječi za to. Odjednom sam pao na koljena i ostao tamo dva sata. Zaista sam doživio Boga, koji je došao i promijenio cijeli moj unutarnji “hard disk”, da tako kažem. Prvo mi je omogućio da vidim da sam upao u zamku, da ti duhovi koje sam godinama slušao ne žele moje dobro, da se vrtim u krug i da su zli. Oni su bili demoni, a svakako ne anđeli svjetla za koje su se pretvarali da jesu. Shvatio sam da ovaj svijet tjera da mi nedostaje ono bitno, to jest ljubav.

Otkrio sam to odjednom, brutalno. Ono što prije nekoliko minuta nije imalo smisla odjednom je dobilo potpuno drugačije značenje. Kad sam ustao, postao sam vjernik. Tada sam imao 22 godine.

Tada ste odlučili iskoristiti svoje iskustvo kako biste prosvijetlili zavedene ljude koji, u sve većem broju, pribjegavaju ovim praksama. Ali nije neuobičajeno čuti egzorciste kako upozoravaju na takve prakse unutar same Crkve, što ne isključuje same biskupe. Je li to nešto čemu ste i sami svjedočili?

Nažalost, tu sam pojavu često vidio u Crkvi. Budući da je Crkva u svijetu, na nju može utjecati sve što se u svijetu događa. Imam subraću [subraće svećenike] koji vrte visak, koji liječe magnetizmom itd., i oni su jako ljuti zbog onoga što pišem, tvrdeći da Isus liječi polaganjem ruku, čineći veliku zbrku između magnetizma i Boga, između karizme i darova Duha svetog i ‘darova’ Lucifera.

Za mene je bilo veliko iznenađenje, kada sam se obratio, vidjeti da u Crkvi stvari nisu uvijek jasne i da se kompromisi s vremenom pojačavaju. Zbog toga je i moja knjiga s Olivierom Jolyjem upućena prije svega kršćanima, kako bih ih podsjetila da nije zlato sve što sja i da moramo biti oprezni s određenim iskušenjima koja nas vode u spiralu koja nas može odvesti daleko od Boga. Mi kršćani ne možemo istodobno u Vjerovanju reći: “Vjerujem u jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje”, a u isto vrijeme razvijati cijelu kozmoteističku misao. Čovjek mora izabrati.

Brojni astrolozi i vidovnjaci tvrde da su kršćani, a neki od njih ne oklijevaju prikazivati ​​kipove Djevice Marije ili slike Padre Pija u svojim studijima ili u pozadini svojih videa. Nespojivost između ovih praksi i kršćanske vjere jasno je navedena u Bibliji, ali kako biste to objasnili tim ljudima čiji pristup može biti iskren u mnogim slučajevima?

Velika opasnost u ovim praksama je da se, što god se dogodilo, malo odričemo svoje unutarnje slobode. Ono što kršćansku misao razlikuje od astrološke misli ili vidovitosti, za koje je božansko samo kozmos, jest to što nas je Bog stvorio, što postoji razlika između Stvoritelja i stvorenja, koja se ne brka. Stvoreni smo na sliku i priliku Božju, to jest slobodni. Naši životni izbori određuju našu vlastitu budućnost. Mi smo gospodari svojih života i mi smo ti koji biramo dobro i zlo – otud Isusov poziv na obraćenje.

Bog je svemoćan, osim pred našom ljudskom slobodom, na što nas je često podsjećao papa Ivan Pavao II. Ovo je bitna, ontološka točka koja utječe na naše biće stvoreno na sliku i priliku Božju. Dakle, odreći se svoje slobode i prihvatiti da su stvari unaprijed zapisane, da smo u obliku determinizma, znači odreći se bitnog dijela našeg bića, onoga što nas najviše približava Bogu. Bog nam – nasuprot đavlu, koji se pretvara da nas zaključava u razvlašćujući determinizam – pokazuje put koji vodi do sreće. Ali nismo obavezni to slijediti.

U svojoj knjizi također navodite da je zdravstvena kriza bila katalizator ovih pojava. Kako to objašnjavate? Koje su aspekte poprimili ti trendovi?

Istina je da se zadnje dvije-tri godine bilježi ogroman porast, izvan i unutar Crkve, svega što je vezano uz bavljenje magijom. Fenomen je impresivan. Pandemija se nadovezala na sve krize, ekološke i ekonomske, koje nas guraju u ozračje straha od budućnosti. Istovremeno, svjedočimo uzmaku, nepovjerenju prema svemu što je vjersko, jer se to doživljava kao nešto vrlo restriktivno, forsirajuće usvajanje obreda i dogmi. Pa ljudi traže izlaz, nadu.

Danas je došlo do velikog oživljavanja interesa za vještičarenje, koje se uvelike vraća, posebno među mladim ženama. Pomiješano je s ekologijom, feminizmom, s malo animalizma, antispecizma, poganstva. Objašnjavam to činjenicom da su vještice, na vrlo mitologiziran način, bile progonjene od strane Crkve; na njih se gleda kao na prve feministice i ekologinje, bliske prirodi i životinjama, koje su sada pozvane postati stjegonoše ovog novog “duhovnog” trenda, koji se preklapa s nekoliko disciplina. Doista, vrlo je uznemirujuće vidjeti da su razvoj ezoterije i okultizma integrirani s drugim područjima kao što su alternativne terapije, osobni razvoj i potraga za blagostanjem.

Dijelite li u tom smislu dijagnozu katoličke filozofkinje Chantal Delsol, prema kojoj svjedočimo masovnom povratku poganstva na naš postkršćanski Zapad?

Apsolutno, postavljam istu dijagnozu. Delsol ga analizira s više političkog stajališta, pokazujući da se vraćamo na sve poganske misli koje je kršćanstvo konačno prevladalo, predlažući drugi model koji se tada smatrao modernim. A danas smo svjedoci fenomena povratka u četvrto stoljeće.

Mislite li da je Crkva dovoljno naoružana da se suoči s ovim rastućim izazovima? Kako možemo bolje zauzeti polje za evangelizaciju svih ovih uvjerenja?

Dodirnite delikatnu točku. Mislim da Crkva još nije dovoljno svjesna problema. Ima dosta ljudi koji se kreću u Crkvi, koji podižu svijest o ovoj pojavi u koju smo uronjeni, a koju mnogi kršćani i dalje ignoriraju. Imaju malih poteškoća u shvaćanju što se događa. I mnogima od onih koji promatraju fenomen još uvijek je teško reći na koji način te prakse ili poganske misli nisu kršćanske. Međutim, suočavamo se s velikim izazovom i postoji cijela formacija koju treba dati kako bi se kršćani naoružali protiv toga.