Posljednih dana vidim da je neka obljetnica kojom pravoslavni manastir Krka u Hrvatskoj ponovno služi kao lightmotiv srpskoj mitomaniji za sjetne objave o „svjetioniku pravoslavlja u Dalmaciji“.

Već sam pisao o toj temi i bila je relativno dobro popraćena, no možda nije zgorega ponoviti jer „ponavljanje je majka znanja“ – piše Ante Krištić na X mreži.

U sljedećim recima argumentirano ću nastojati objasniti kroz utvrđene povijesne činjenice apsurdnost temelja za mitomaniju. Ovo bi trebao znati svatko tko je željan povijesne istine, a pogotovo svaki za tu temu zainteresirani Hrvat kako bi mogao valjano ušutkati mitomane, na lijep ili grub način.

Činjenica

Pravoslavni manastir Svetog Arhanđela Mihajla nalazi se 3,5 kilometra istočno od Kistanja i u okviru je Dalmatinske eparhije (današnje tzv. – op. Ur.) Srpske Pravoslavne Crkve.

Mit

NOVA BOMBA IZ HT-a: Austrijska Srbija ili kako su svi Srbi bili podređeni Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi

Samostan je tobože izgrađen u 14. st. od strane Jelene Nemanjić koja je bila udana za hrvatskog velikaša Mladena III Bribirca (Šubića) i koja je za brojne Srbe koji su tada živjeli u Dalmaciji poželjela izgraditi manastir. Time se plasira mit kako je Dalmacija od najranijih njezinih vremena bila naseljena Srbima, čime se plasira i mit o, tzv. „srpskoj Dalmaciji“.

O tome tko plasira taj mit ne bih ovom prilikom; to je preopširna tematika. Jedino što se može reći on nije od jučer, traje sad već i stoljećima i zahvatio je stanje uma velikih masa koje nemaju zanimanje i interes za stvarnu povijesnu istinu. Kada bih upro prst u Srpsku Pravoslavnu Crkvu kao jednog od sudionika ili glavnog propagatora širenja tog mita, navukao bih se na tanak led. Vjerojatno niti u jednom službenom aktu samostana ne stoji gore izneseni podatak (jer je on laž), no zato laž cirkulira eterom i perfidno se pušta da djeluje na mase. Često dolaze i iz redova ljudi s brdama u crnim haljinama. Jer to je opće prihvaćena laž. Mit.

Činjenice.

1. Položaj
Područje današnjih Kistanja u srednjem vijeku bilo je dijelom hrvatske županije Bribir. Glavno središte te županije bio je grad Skradin, a tu su još od vremena hrvatske narodne kraljevske dinastije nasljednu vlast držali plemići koji su po njoj i poznati u povijesnim izvorima kao Bribirci. Nama su poznatiji pod imenom Šubići. Za vrijeme najslavnijeg njezinog člana Pavla I Bribirskog ova je plemićka dinastija uspostavila nasljednu bansku vlast nad Hrvatskom i Bosnom (do 1322.g.).

2. Mladen III Bribirski i Jelena Nemanjić

Mladen III Bribirski (rođen 1310-ih) bio je unuk slavnog bana Pavla I, a u vremenu o kojem je ovdje riječ bio je knez gradova #Skradin, #Klis i #Omiš. Godine 1347. za ženu je uzeo Jelenu Nemanjić.

Jelena bila je princeza iz srpske kraljevske dinastije #Nemanjić; kći bivšeg srpskog kralja Stefana Uroša III Dečanskog (vladao do 1331.) i polusestra (tad) aktualnog samoproglašenog cara Srba i Grka Stefana Uroša IV Dušana (1331.-1355.). Rođena je 20-ih godina 14. st., umrla 1355.g.

Svadba se, dakle, dogodila 1347.g. Jelena je došla u Hrvatsku i odmah zatrudnjela, a njezin suprug Mladen III odmah se razbolio od kuge i već u svibnju 1348.g. umro u Trogiru. Poslije Mladenove smrti u Klisu je rođen njihov sin Mladen IV.

3. Kontekst

Kako smo već ukratko naveli, knez Mladen III Bribirac bio je unuk bana Pavla I i nećak bana Mladena II koji su imali gotovo pa neograničenu vlast u Hrvatskoj, Bosni i Humu. Kada se na dvoru u Budimu stabilizirala vlast nove dinastije Anjou (ca. 1310.g.), njima nije odgovarala takva neograničena vlast ijednog oligarha u bilo kojem dijelu kraljevstva. Iako je ban Pavao I bio jedna od ključnih figura koja je preko Hrvatske dovela novog kralja Karla Roberta u Zagreb i dalje za Budim, nova dinastija nije imala pretjeranih milosti prema Šubićima stoga su počeli raditi na raslojavanju njihove moći. Konačni „pad“ Bribirci su doživjeli 1322.g. kada su bana Mladena II zajedničkim snagama svrgnuli neki hrvatski velikaši, slavonski ban Ivan Babonić i bosanski ban Stjepan II Kotromanić. Ban Mladen II pošao je pred kralja, kojeg nije smatrao neprijateljem i protiv kojega nije počinio nikakav potez koji bi upućivao na nevjeru ili nešto slično, a ovaj ga je u Kninu zatočio i odveo sa sobom u Ugarsku, gdje je i umro. To je sigurno bilo u živom sjećanju kod njegova nećaka Mladena III Bribirca koji je kao oligarh vodio protuugarsku politiku, odnosno protiv kralja Ludovika I Anžuvinca koji je nastojao provoditi istu politiku oca – uspostavu apsolutne kraljevske vlasti u svim dijelovima Kraljevstva.

Upravo te 1347.g. kada se Mladen III ženio Jelenom kralj Ludovik I postigao je veliki diplomatski uspjeh; nagovorio je Mladenovog rođaka Jurja II da mu preda utvrdu Ostrovicu i zauzvrat mu dao bivšu utvrdu Babonića Zrin u Slavoniji (o tome sam pisao https://x.com/Antimon_Zg/status/1244057764147724293).

Knez Mladen III tada još nije spadao u red velikaša koje je stavio pod svoju kontrolu.

Na koga se knez Mladen III tada mogao osloniti? Na Republiku Veneciju. Mlečani su tada imali vlast u dalmatinskim gradovima Zadru, Splitu i Trogiru te hrvatskom Šibeniku. Spomenuti gradovi vječito su bili predmet međusobnog osvajanja Venecije i Budima. Obzirom da su svi oni bili dijelom Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, koje je bilo krunska zemlja krune Sv. Stjepana, bilo je pitanje kad će se kralj Ludovik I Anjou zakačiti s Venecijom oko vlasti u njima. Mlečani su to znali i zato su bili oprezni s knezom Mladenom III. S jedne strane im je žestoko pasao velikaš koji im je odan i koji im je svojevrsna tampon zona prema Mađarima za njihov posjed nad Šibenikom, Splitom i Trogirom; s druge strane nisu ga smjeli primiti pod svoju zaštitu jer bi to značilo novi izravan udar na teritorij ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I i potencijalni rat. Ali su zato Mladena III podupirali da zarati na kraljeve predstavnike u Hrvatskoj.

U takvim je okolnostima princeza Jelena Nemanjić 1347.g. došla u Hrvatsku, na teritorij pod upravom kneza Mladena III. i udala se za nj. Već iduće godine rodila mu je sina Mladena IV, ali je 1. svibnja 1348.g. njezin muž Mladen III umro u Trogiru od kuge.

Tu je važan kontekst. U kakvoj je sad ona bila situaciji? Kao Mladenova udovica Jelena je držala njegove tri utvrde (Skradin, Klis i Omiš) na koje kao žena nije imala nikakva prava, a njezin sin Mladen IV koji je imao pravo na nasljedstvo bio je tek rođen. A za njezine tri utvrde sada se stvorila prava jagma.

Prvi je pretendent svakako bio kralj Ludovik I Anjou koji je to vidio kao priliku da svojim kraljevskim autoritetom nametne apsolutnu kraljevsku vlast smatrajući da pripadaju Kruni. Još u svibnju te 1348.g. mletački knezovi su iz Dalmacije javljali u Veneciju da se u Hrvatsku s vojskom spustio slavonski ban Nikola Seč s tim ciljem. Mlečanima, naravno, nikako nije odgovaralo da se ti gradovi stave u apsolutnu kontrolu Budima jer su onda Split i Trogir sigurno sljedeći. Stoga su i oni svim silama nastojali ovladati istima nagovarajući Jelenu da gradove preda njima.

A Jelena je samo željela sačuvati iste za svoga sina Mladena IV.
I kome se onda ona obratila za pomoć? Naravno, svom bratu srpskom caru Dušanu.

Dušan joj je poslao kao podršku dvojicu zapovjednika i nešto vojske, koji su se smjestili u Klis i Skradin, braneći njezine interese. To, naravno, nije značilo da je to postalo vlasništvo ili dijelom tadašnje Srbije. Dušan je bio svjestan da nema apsolutno nikakvo pravo vladati tim gradovima i bilo kakav pokušaj u tom smislu značio bi izazivanje rata s Ugarskim kraljevstvom.

U takvoj situaciji neizvjesnosti za svoje sutra Jelena je provela u Hrvatskoj 8 godina. Njezin brat i zaštitnik car Dušan umro je 1355.g., njegovi kaštelani predali su utvrde predstavnicima kralja Ludovika i vratili se u Rašku, a s njima je pošla i kneginja Jelena. Skradin je kratko pripao Veneciji, a mladi knez Mladen IV ostavljen je u Hrvatskoj.

To su utvrđene činjenice.

Na činjenici da je princeza Jelena boravila u Hrvatskoj od 1347. do 1355.g. mitomani su stvorili konstrukciju kako je ona tada za brojne Srbe „po Dalmaciji“ izgradila manastir na rijeci Krki. Tu je kontrukciju trebala poduprijeti i jedna (dokazano je) arheološka krivotvorina koja tobože dokazuje da je taj samostan tamo postojao 1402.g. Sve su te konstrukcije u službi i aktualne srpske političke vlasti koja nastoji progurati neistinu (mit) o tome kako je tada (sredinom 14. st.) srpsko stanovništvo po Dalmaciji bilo brojno i kako je Dalmacija, ako ne srpska, onda jednako srpska kao i hrvatska.

Bribir je (tada bio) Hrvatska, ne Dalmacija

U to vrijeme Bribirska županija niti je bila, niti je smatrana Dalmacijom – to je bila Hrvatska! Jest bila dijelom jedne administrativne cjeline, bivšeg Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, ali se uvijek jasno i precizno znalo što predstavlja Dalmaciju, a što Hrvatsku. Općenito, trokut gradova Klis-Nin-Knin (današnji Ravni kotari) u srednjem vijeku nerijetko je imao i geografsku oznaku „Hrvati“. To je bilo ishodište srednjovjekovne Hrvatske.

O nekom brojnom srpskom stanovništvu u tadašnjoj Hrvatskoj nema nikakvih dokaza u povijesnim izvorima.

Čak i da je bilo, boravak od samo 7 godina u Hrvatskoj u političkim uvjetima koji su gore objašnjeni apsolutno nisu pogodno tlo za gradnju bilo kakve crkve. Pogotovo pravoslavne…

Vjerska (ne)tolerancija

U to vrijeme nije postojala vjerska tolerancija u obliku kakvom postoji danas. Zapravo, na snazi je bila netolerancija. Šubići su bili izrazito katoličko plemstvo koje je imalo povijest izravnih kontakata s papom.

Tako su u izravnoj korelaciji s papom svi Šubići za vrijeme bana Pavla I radili na instaliranju dinastije Anjou na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Na račun tih odličnih i tijesnih veza uspjeli su 1298.g. ishoditi da papa pristane uzdići šibensku crkvu na razinu biskupije, čime se tada njihov Šibenik istrgnuo ispod crkvene jurisdikcije Trogira.

Uzevši to u obzir, kakva je vjerojatnost da je knez Mladen III Šubić iz nekakve ljubavi prema svojoj ženi dozvolio gradnju pravoslavnog manastira u svojoj djedovini Bribiru?!
Kao prvo, za tako nešto nema apsolutno nikakvih dokaza. I zato se možemo baviti vjerojatnostima.

S velikom dozom sigurnosti možemo reći da je vjerojatnost za to ravna nuli. Veća je vjerojatnost da je princeza Jelena prešla na vjeru svoga muža i prije vjenčanja postala katolkinjom. Puno veća.
Naravno, ni za to ne postoji potvrda u izvorima i zato to nitko ni ne tvrdi.

Što znamo o manastiru?

Kada je ovaj dio Hrvatske pao pod Turke [a Klis je pao zadnji 1537.g.], prema turskom [p]opisu Kliškog sandžaka iz 1550.g. na mjestu [budućeg] manastira nalazila se crkvena, ali nenaseljena zemlja! Dakle [još] 1550.g. nikakav manastir.

Već 1574.g. Kliški sandžak bilježi neke pravoslavne manastire, a prvi izravni spomen koji nam svjedoči o manastiru Krka je iz 1578.g.

Dakle, znanstveno prihvatljiv zaključak jest da je manastir prema dostupnim izvorima mogao biti sagrađen negdje između 1550.g. i 1578.g.

Kad politika umiješa svoje prste

Samostan je 1702.g. obnovljen te je o tome ugravirana ploča iznad vrata. Netko neutvrđen naknadnom je intervencijom to nastojao prepraviti u 1402.g., čime bi mit o gradnji “oko 1350.g.” bio arheološki potkrijepljen.

To datiranje u 1402.g. znanstveno je odbačeno! ČAK I U SRBIJI, moram to istaknuti! Postoje znanstveni radovi u Srbiji koji jasno tvrde da se radi o 1702.g., odnosno da je 1402.g. arheolški falsifikat. Ali nekome [i u SPC] odgovara da se o tome šuti i da neslužbenim medijima i portalima dominiraju isključivo mitomanske laži koje starost samostana protežu daleko u 14. st.

Da višestruko ponovljena laž dobije karakter istine svjedoči i naš Nacionalni park Krka (
@npkrka) koji na svojim službenim stranicama portala također prenose ovu laž o starosti samostana iz 14. st. Možda je u interesu parka da u svom “portfelju” ima tako stare povijesne objekte, no ova je laž bila dijelom politike koja je na tim prostorima rezultirala brojnim ratnim žrtvama i odseljavanju stanovništva i svakako bi se od istih trebala ograditi. Pogotovo što postoje znanstveni radovi koji dokazuju da se radi o laži.

Mitovi na mitove nisu poželjni

Već sam pisao i prvi puta pa nije zgorega ponoviti; protiv mitomanije gore objašnjene treba(mo) se boriti argumentima i istinom, a ne upadati u zamke jeftinim i lošim kontraargumentima, a kamoli vlastitom mitomanijom.
Dajem primjer zvonika samostana, čiji je oblik tobože svjedočanstvo katoličke prošlosti tog objekta. To je apsolutna neistina. Zvonik je izgrađen tek 1790.g. i takvog je oblika jer je građen prema propisima Republike Venecije.

Znanost je o toj temi dovoljno rekla da se lampani koji šire ovakve laži poklope kao insekti, a ne da zujimo kao i oni.

Zaključak:
1⃣ Princeza Jelena udala se za kneza Mladena III Šubića i došla u Hrvatsku 1347.g.

2⃣ Knez Mladen III držao je utvrde Skradin, Klis i Omiš i bio je neprijatelj kralja Ludovika I Anjoua.

3⃣ Knez Mladen III umro je 1348.g. od kuge. Kneginja Jelena održala je utvrde u svojoj vlasti do 1355.g. kada se vratila u Rašku nakon smrti svog brata, cara Dušana.

4⃣ U tih 8 godina nije mogla napraviti nikakav manastir na lokaciji koja nije bila pod njezinom izravnom kontrolom. Jedva se borila da održi ono što ima i nakon gubitka zaštite svog brata odlazi iz Hrvatske.

5⃣ Turski popisi Kliškog sandžaka još 1550.g. bilježe lokaciju samostana kao nenaseljenu zemlju.

6⃣ Samostan je nastao u periodu od 1550.g. do 1574.g., kada su ovi krajevi već odavno pali pod Turke i kada su se počelo doseljavati pravoslavno stanovništvo.

Rušenje mita o manastiru Krka
Posljednih dana vidim da je neka obljetnica kojom pravoslavni manastir Krka u Hrvatskoj ponovno služi kao lightmotiv srpskoj mitomaniji za sjetne objave o „svjetnioniku pravoslavlja u Dalmaciji“.

Već sam pisao o toj temi i bila je relativno dobro… pic.twitter.com/RmJvHgR1vv

— Ante Krištić ⛪ (@Antimon_Zg) November 24, 2024