Gotovo šest desetljeća nakon što je međunarodni Sporazum o svemiru zabranio vojne aktivnosti u svemiru, čini se da njegove norme gube svoju snagu. U svibnju ove godine su američki dužnosnici Ministarstva obrane i Ministarstva vanjskih poslova otkrili da imaju informacije o mogućnosti da Rusija postavi uređaj za nuklearnu detonaciju u svemir, te da je satelit za koji se sumnja da je testni već u orbiti dvije godine.

O ovakvoj svemirskoj utrci pišu Peter W. Singer i David D. Chen za Defense One. Djelomično prenosimo.

Kina je u međuvremenu započela kampanju za proširenje svojih strateških nuklearnih snaga iznad broja potrebnih za “minimalno odvraćanje” te naglo razvija nove oružane sustave za odašiljanje nuklearnog oružja kao što je sustav frakcijskog orbitalnog bombardiranja. Zanimanje Kine i Rusije za svemirske nuklearne bombe je svakako posljedica američke svemirske strategije postavljanja velikih i široko raspršenih konstelacija satelita, kao što je “Proliferated Warfighter Space Architecture” Agencije za svemirski razvoj, kao i komercijalnih mreža kao što su SpaceX-ovi komunikacijski sateliti Starlink.

Ravnatelj američke svemirske agencije Derek Tournear opisao je “proliferaciju” američkog satelitskog programa kao novu strategiju otpornosti koja mijenja igru: Žele se osigurati od napada koristeći velik broj umreženih satelita koji bi omogućili američkoj vojsci navigaciju i komunikaciju čak i unatoč potencijalnim napadima na njih.

Međutim, Kina i Rusija ulažu novac, trud i vrijeme  u svoje protusatelitsko oružje. Korištenje nuklearnog oružja kao mogućnosti da cijela američka orbitalna mreža bude u opasnosti nudi alternativni način suprotstavljanja američkom širenju u svemiru. Ipak, nisu sve nuklearne detonacije u svemiru jednake. Razumijevanje različitih ruskih i kineskih koncepata za nuklearno ASAT (protusatelitsko) oružje je ključno za američku obranu. Naime, američka vojska je prilično “ovisna” o svojim satelitima, čak i više nego druge velesile.

Rusija cilja visoko…

Početkom svibnja, američka pomoćnica državnog tajnika Mallory Stewart rekla je da Rusija još nije rasporedila operativni nuklearni uređaj u svemiru, a čak i da jest, to ne bi izravno ugrozilo ljudski život. Tek kasnije je, međutim, otkrila da je Rusija lansirala probni satelit. “Rusija je javno tvrdila da je njihov satelit u znanstvene svrhe”, rekla je Stewart i dodala: “Međutim, orbita je u području koje ne koristi nijedna druga svemirska letjelica – to je samo po sebi bilo pomalo neobično – a orbita tog ruskog satelita je u području veće radijacije u odnosu na orbitu bliže Zemlji”.

Promatrači amateri brzo su identificirali satelit kao Kosmos-2553 i njegovu neobičnu orbitu na oko 2000 km od Zemlje, na gornjem rubu niske Zemljine orbite ili LEO. Navodno noseći radarski teret sa sintetičkom aperturom, Kosmos-2553 može nositi sekundarni teret ili se na neki drugi način koristiti za razumijevanje zračenja i elektromagnetskog okruženja relevantnog za nuklearni protusatelitski ruski program.

U svjedočenju u Kongresu, tadašnji američki pomoćnik ministra obrane John Plumb otkrio je razlog zašto bi to moglo biti važno. “Neki sateliti bili bi zahvaćeni trenutnom nuklearnom eksplozijom, koju ne bi mogli preživjeti. A onda bi drugi mogli biti oštećeni tijekom vremena… ako se Van Allenov pojas zračenja napumpa,” rekao je Plumb zastupnicima.

Plumb je mislio na Van Allenov radijacijski pojas koji okružuje  Zemlju. Kosmos-2553 kruži unutar unutarnjeg Van Allenova pojasa—usput rečeno, kruži mnogo dalje od lokacije zloglasne nuklearne detonacije Starfish Primea iz 1962. godine koju su izvele Sjedinjene Države, a koja je oštetila ili onesposobila jednu trećinu satelita u orbiti u to vrijeme kada se elektromagnetski val nakon eksplozije proširio mnogo dalje nego su američki znanstvenici očekivali. Detonacija i njezine posljedice su se vidjele s većine područja Tihog oceana.

Američki analitičari i znanstvenici vjeruju da je namjera ruskog nuklearnog ASAT-a brzo “napumpati” unutarnji Van Allenov pojas zračenja i transformirati područja niske Zemljine orbite u zone visoke izloženosti. Većina satelita nižoj orbiti je dizajnirana za rad u relativno benignom okruženju zračenja, s obzirom na prirodnu zaštitu Zemljinog magnetskog polja. Sateliti u višim orbitama općenito su izgrađeni da izdrže veću izloženost zračenju, pa su mnogo otporniji.

Nuklearna eksplozija na visini od 2000 km vjerojatno ne bi prouzročila veliku neposrednu štetu, ali opetovani prolasci kroz umjetno pojačane pojaseve zračenja mogli bi brzo degradirati satelitsku elektroniku. Ovaj bi nepovoljan učinak također trajao dugo. Plumb je ukazao da bi posljedice ruskog napada mogle trajati i godinu dana. Nepovoljne posljedice nuklearne eksplozije Starfish Prime-a su ostale u orbiti najmanje pet.

Kina cilja niže…

Čini se da Peking ima drugačije ideje o nuklearnoj detonaciji u svemiru. Vodeći kineski vojni tehnolozi i strateški mislioci identificirali su svemir kao okosnicu za američke vojne operacije, s nevjerojatno pažljivim promatranjem na američke vojne strategije u svemiru.

Na primjer, Wu Mingxi, glavni znanstvenik u jednom od najvećih kineskih vojnih konglomerata i autor utjecajne knjige o budućnosti ratovanja, piše: “U izgradnji svemirske informacijske mreže i aplikacijama svemirskih informacija, Sjedinjene Države su lider …Kroz praksu ratovanja, oni su ubrzali svemirske informacijske aplikacije i povećali tempo napretka… znatno skraćujući vrijeme njihove petlje ‘Promatraj, Orijentiraj se, Odluči, Napadaj’ (OODA).

Naime, američki pukovnik John Boyd definirao je posljednji segment OODA petlje kao “djelovati”, ali ovdje ga je Wu prenio kao “攻击” ili “napadati”. Središnja teza Wuove vizije nije nadmašiti Sjedinjene Države u natjecanju odnosa snaga, već promijeniti cjelokupne uvjete sukoba pokretanjem umreženog sustava kojeg pokreće AI kako bi reagirao eksponencijalno brže od protivnika. Korištenje nuklearne detonacije bilo bi samo u funkciji zadavanja početnog udarca koji bi usporio američko djelovanje.

Pregled literature radova kineske vojske o nuklearnoj detonaciji u svemiru ukazuje na stalan kineski napredak. Od relativno grubih simulacija dinamike eksplozije do finog podešavanja parametara detonacije za postizanje ciljanih i selektivnih učinaka. Napredak u računanju i simulacijama putem AI i superračunalstva također omogućuje istraživanje i planiranje kakvo nije bilo moguće u Hladnom ratu. Kina ima kapacitet za precizno modeliranje ovakvih svemirskih nuklearnih detonacija bez potrebe za testiranjem u stvarnom svijetu, što je zabranjeno međunarodnim ugovorima.

Za razliku od očitog ruskog modela pumpanja Van Allenovih pojaseva odozgo kako bi se pojas radijacije približio Zemlji, istraživanja kineske vojske su usredotočena na korištenje atmosferskih učinaka ispod niže orbite, tj. na generiranje ionizirajućeg zračenja i visokoenergetskih čestica bliže Zemlji. Takvi se učinci mogu finije modulirati sa snagama eksplozije od samo jedne kilotone. Jedno potencijalno sredstvo isporuke mogla bi biti hibridna platforma FOBS-Hypersonic Glide Vehicle koju je Kina demonstrirala 2021.

Može nositi bojevu glavu do bilo koje točke oko Zemlje, ali drugačijim putem od tradicionalnog isporuke balističkih projektila, zbog čega je manje vjerojatno da će biti opažena. Detonacija ispod niže orbite proizvela bi trenutne učinke zračenja na sve satelite unutar vidnog polja. Lokalizirani povećani pojas umjetnog zračenja i oblak radioaktivnog otpada mogao bi postojati tjednima. Takvo bi oružje i dalje bilo neselektivno i utjecalo bi na svaki satelit koji prolazi kroz regiju. Bliže Zemlji, takav bi uređaj također generirao elektromagnetski puls koji bi se širio prema dolje kroz atmosferu i utjecao bi na bilo koju nezaštićenu zemaljsku elektroniku, posebno na dalekovode ili telekomunikacijske kablove. Ipak, detonacija bi bila manje globalnog razmjera, a posljedice kraćeg trajanja nego detonacija ruskog uređaja mnogo dalje od Zemlje.

Namjere su važne

Kolika je vjerojatnost da će Kina i Rusija provesti tako ekstreman plan za naoružavanje svemira? Nakon 20. stranačkog kongresa Kine 2022., stranački čelnici uputili su njezinu vojsku da “izgradi snažnu strukturu snaga strateškog odvraćanja” i suoči se s “bezbrojnim međudomenskim izazovima umreženih svemirskih snaga”. Kako bi stvorila ovu novu strukturu snaga odvraćanja, Narodna oslobodilačka vojska je bila upućena da nadiđe tradicionalno razmišljanje i koristi i nuklearne i konvencionalne snage na nove načine.

Vladimir Putin je ruskoj javnosti 2018. otkrio nove razorne nuklearne uređaje i od tada je više puta zveckao nuklearnim oružjem tijekom invazije na Ukrajinu. Jedan aspekt koji je još uvijek nejasan u vezi nuklearnog protusatelitskog oružja je hoće li bojeva glava biti termonuklearna ili fisijska bomba. Fuzijske detonacije su učinkovitije u stvaranju brzih učinaka zračenja, dok bi fisijska bomba mogla biti učinkovitija u dugotrajnijoj kontaminaciji svemirskog okoliša. Posebno dizajnirana bojeva glava mogla bi optimizirati razorne “prednosti” oba principa.

Nakon što je Starfish Prime detonirao termonuklearnu bojevu glavu 400 km iznad Zemlje, inženjeri programa Apollo su godinama poslije bili zabrinuti zbog tog poteza njihovih sunarodnjaka i kakve će posljedice imati na astronaute.

U travnju 2024. zajednica više nacije predvođena SAD-a pozvala je Rusiju i Kinu da se ponovno obvežu na svoje obveze kao potpisnice Ugovora o svemiru i njegove zabrane postavljanja nuklearnog oružja u svemir. Znakovito je da je Rusija stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, a Kina je bila suzdržana.