Uzmite piće i zavalite se. Danas krećemo prema Balkanu, tamo je 2016. Glavna uprava Ruske Federacije [Главное управление Российской Федерации], bivša GRU, očajnički pokušala ubiti svoga glavnoga političkoga neprijatelja u Crnoj Gori i vratiti malobrojnu (600.000 stanovnika) državu u rusku orbitu uticaja, dobijajući pristup Jadranskome moru, poligonu NATO-a – piše Petar Šuklinov, urednik portala na ruskome jeziku „Liga.net”.

Tekst je juče objavljen, pod naslovom: „Povijest obavještajnih službi: Kako je završen neuspjeh Putina u Crnoj Gori”. Prvi put, koliko mi je poznato, navode se neki dosad u javnosti nepoznati detalji iz pokušaja državnoga udara iz listopada 2016. godine.

Autor izričito navodi da je operacijom rukovodila ruska GRU, a ne „ruski nacionalisti” ili nekakvi slobodni strijelci, etc.

Najvažnija je autorova tvrdnja: uvid u GRU operaciju imao je osobno – Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije!

Integralni članak Petar Šuklinova, prenosimo s crnogoskog portala Analitika.me.

***

KOGA SU RUSI ŽELJELI UBITI I ZAŠTO: Najzanimljivija figura u ovoj priči uopće nije među osrednjim ruskim funkcionerima [aluzija na Putina, nekada službenika KGB – prim.a]. Zaista, to je povijest poslije povijesti; trebalo bi biti jasno da su zlatne godine ruske špijunaže stvar daleke prošlosti.

Ova priča uglavnom govori o političkome lideru Crne Gore, bivšem komunisti Đukanoviću. Ako ga odmah ne izviždite, razjasniću vam da je on sada glavni ideološki neprijatelj Kremlja u ovoj zemlji, pristalica NATO-a i Europske unije.

Tradicionalno je Crna Gora hodala za politikom Srbije, glavnoga strateškoga saveznika Rusije na Balkanu. Crna Gora je odavno omiljena za ruske turiste. A ruski uticaj u ovoj zemlji bio je izuzetno visok. Prema različitim procjenama, oko polovice skupih nekretnina u zemlji pripada ruskim oligarsima. Sâm Đukanović dugi niz godina govorio je o prijateljstvu sa Rusijom i potrebi za najjačim vezama.

Sve se promjenilo 2006. godine, kada je zemlja napustila konfederaciju sa Srbijom. To je ozbiljno zabrinulo Rusiju. Ali, odlučila je podržati mladu zemlju, nadajući se da će kupiti njezinu naklonost. Sve dok nije shvatila da počinje gubiti Crnu Goru.

Rusi su, na primjer, tražili da im daju luku u vojne svrhe kako bi dobili pristup Jadranskome moru – ali su odbijeni. Početkom rusko-ukrajinskoga rata u Donbasu [2014. godine] postalo je jasno da je Crna Gora napuštila orbitu uticaja Moskve: službene vlasti male zemlje pridružile su se sankcijama EU protiv Ruske Federacije.

Tako je Crna Gora, dok čeka u redu za članstvo u EU, odlučila podržati politiku EU. A kasnije, 2015. godine, Đukanović je udario posljednji čavao u odnosima s Rusijom: vlasti su proglasile integraciju u NATO svojim zadatkom.

Đukanović je nevjerovatno popularan političar kod kuće. U različitim je statusima vladao zemljom od 1991. godine. Mnogo stvari u zemlji zavisi od njega, jer je zaista voljen (54% glasova na posljednjim izborima).

Ako uklonite Đukanovića, snažan uticaj Srbije i Rusije, pomnožen sa kontrolom nad vladom, pomogao bi preokrenuti plimu. Na primjer, apsolutno proruska stranka ima 20% parlamentarnih mjesta, a za nju uglavnom glasaju lokalni Srbi (kojih je oko 30% u zemlji prema popisu stanovništva iz 2003. godine).

U 2014. godini Glavna uprava Ruske Federacije [GRU] počinje formirati posebnu agenturnu mrežu u Crnoj Gori. Baza za njezine aktivnosti je susjedna Srbija, odakle se rade svi praktični poslovi, uključujući kupovinu opreme i regrutiranje ljudi.

Osnovni zadatak je zaustaviti proces integracije Crne Gore u NATO i, ako je moguće, uništiti trenutnu političku elitu zemlje.

PLAN „АДРИАТИКА”: Odmah po razdvajanju Crne Gore i Srbije, Rusi su uz pomoć novca počeli formirati ruski lobi u Crnoj Gori. Vrlo slična priča sa Ukrajinom, kada neki Medvedčuk [Viktor Vladimirovič, rođen 1954, ukrajinski političar, tajkun, tvrdi se agent Rusije, Putinov kum – prim.p] leti u Moskvu i tamo se pretvara da na nešto utječe. Tako su crnogorski političari počeli letjeti u Moskvu – zbog novca i podrške proruskim biračima u Crnoj Gori.

Zabavna činjenica: jedan od organizatora prevrata trebao je da leti na sastanak u Moskvu. Tražio je novac za kartu. Poslano mu je 800 dolara preko poslovnice „Western Union” koja se nalazila… u obližnjoj ulici sa śedištem GRU-a u Moskvi.

Brojni pregovori, stvaranje agenturnih mreža, finansiranje protesta – svi dogovori o tome kasnije će biti objavljeni od strane specijalnih službi. U međuvremenu, u Rusiju su poslana dva ruska državljana: osoblje GRU-a Ruske Federacije, Eduard Širokov [Эдуард Широков], bio je vojni ataše u Ambasadi Rusije u Poljskoj, deportiran 2014. kao agent ruske vlade, i Vladimir Moisejev [Владимиа Моисеев] – ta imena su kasnije postala poznata.

Od ovoga trenutka, Rusi sa teritorije Srbije počinju da nadgledaju projekat pod uslovnim nazivom „Адриатика“. Cilj je svrgavanje Đukanovića i njegove političke grupe kako bi se na vlast dovelo prorusko političko krilo.

Među kontaktima Rusa su i generali i pukovnici i nacionalisti i u Srbiji i u Crnoj Gori. „Vlada bi trebala biti odmah smijenjena, a narod Crne Gore treba da ustane” – glavni je lajtmotiv tajnih sastanaka i rasprava u grupi.

KAKO JE OTRKIVEN PLAN MOSKVE: Sve je planirano da krene na dan izbora 2016. godine. Prvo, opozicija je trebala da prikupi 5.000 Crnogoraca za proteste. Drugo, sa teritorije Srbije osoblje GRU-a moralo je da obezbijedi oko 500 ljudi iz reda srpskih nacionalista koji bi bili obučeni u policijske uniforme (sva oprema je unaprijed kupljena i smještena – palice, uniforme, gas maske, voki-tokiji).

Ideja je bila da se stvori obmana: sigurnosni službenici stali su na stranu demonstranata. Takođe, naoružani ljudi su morali da osiguraju vatrenu podršku demonstranata protiv specijalnih policijskih jedinica. Još jedna grupa je bila zadužena da puca u policiju ispred parlamenta i da organizira osvajanje zgrade.

Za operaciju su izdvojena dva dana. Tokom 48 sati opozicija je trebalo da zauzme parlament, formira novu vladu, uhapsi premijera („Ako ne uspijete da ga uhapsite – ubijete ga“) i sprovede masovna hapšenja širom zemlje protiv prozapadne političke elite.

Nakon toga, zemlja je trebala da pređe pod potpunu kontrolu Rusije kroz srpski centar uticaja. To bi, na primjer, značilo rusku vojnu bazu na Jadranskome moru, zemlji na Balkanu koja bi postala zarobljenica ruskih ambicija.

ALI SVE NIJE IŠLO PO PLANU: Četiri dana prije izbora jedan od agenata regrutovanih u Crnoj Gori uspaničio se i pogriješio, a policija je presrela njegov telefonski razgovor: „Imam problema sa svojim ljudima … Nervozni su … Što da radimo? Danas, sutra?”

Na dan izbora počeli su prepadi. Pohvatano je 20 srpskih nacionalista na teritoriji zemlje, uključujući bivšega generala policije Srbije. Ostali članovi zavjere su pobjegli. Lokalni poslanici opozicije, koji su radili po planu Kremlja, privedeni su.

Kako se ispostavilo, crnogorska obavještajna služba provalila je Ruse i regrutirala agente. Širokov, službenik GRU-a, uputio je jednoga od podređenih agenata u Crnu Goru da ubije premijera na bilo koji pogodan način. Ali, agent se predao specijalnim službama i sve priznao, dobivši zaštitu kao svjedok.

Obavještajne agencije brzo su utvrdile tko su Širokov i Moisejev. I od Srbije traže da izruči ruske agente. Sekretar Savjeta sigurnosti Ruske Federacije Nikolaj Patrušev žurno je otputovao u Srbiju da skloni agente. Naravno, Srbija ih je pustila. Sada su Širokov i Moisejev primili kazne udaljenjem, ali su u bazi Interpolove liste za traženje.

ČETIRI GODINE KASNIJE: Crna Gora je danas punopravna članica NATO-a. Tokom narednih pet godina pridružit će se Europskoj uniji.

Ali, uz to, sada se sve rusko u toj zemlji, korak po korak, uklanja. Ruski lobi je izbačen iz politike (od izbora do izbora, podrška proruske stranke pada) i iz ekonomije (uključujući posljedice uzajamnoga režima sankcija između Ruske Federacije i Crne Gore). Crna Gora se izbavlja iz „русского мира” i u javnome životu – pa čak i u religiji.

Na primjer, jedna od posljednjih ruskih patnji povezana je sa smanjivanjem uticaja Srpske pravoslavne crkve u zemlji (da, Crna Gora nema svoju priznatu Crkvu, ali se aktivno stvara).

Đukanović je usvojio nacrt zakona kojim će vlasti moći da preuzmu 650 objekata od SPC i prenijeti ih … Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Usput, patrijarh Filaret [Denisenko, bivši poglavar ukrajinske Kijevske patrijaršije – prim.p] uspostavio je kontakte s njom i podržavao je. Mada Carigrad još ne želi da joj podari tomos, to je samo pitanje od 10-15 godina.

Nakon što je postala članica NATO-a, Crna Gora je dozvolila Alijansi da potpuno blokira Jadransko more. Sada su sve zemlje sa pristupom ovome moru članice jedinstvenoga odbrambenoga bloka.

Pored toga, vlasti zemlje pripremaju dio zalijeva Valdanos za vojnu bazu, koja se može inkorporirati u NATO. Zemlja je takođe na korak od ugovora vrijedna 36 miliona dolara za isporuku više od 150 „Humvee” vozila za potrebe crnogorskih oružanih snaga.

„Nikakvu radost ne izaziva približavanje NATO-a našim granicama… Pa, zašto im je NATO potreban?” – sa žalošću je komentirao Vladimir Putin neuspjeh ruskih specijalnih službi u Crnoj Gori.

A mi podižemo čašu za crnogorsku braću koja su se potrudila i koja su uspjela. Sada su zauvijek, ili makar na veoma dugi rok, zaštićeni od bilo kakvih nasrtaja „русского мира”.

Piše Petar Šuklinov, urednik portala na ruskome jeziku „Liga.net”