Connect with us

Kultura

Ruski glumac Pyotr Mamonov (film ‘Otok’): Ispovijest pokajnika…

Published

on

Moskovljanin Pyotr Mamonov bio je kultna ličnost sovjetske punk scene. Danas je jedan od najboljih ruskih glumaca poznat po jurodivim govorima bez dlake na jeziku.

Već duže od desetljeća živi kao pustinjak u selu Efanovo, daleko od svjetske taštine. Odlazi u grad vrlo rijetko, tek kada ga svlada iskušenje da odigra još koju monodramu u kazalištu Stanislavski. Iz njegovih pokajničkih govora se vidi da sve više sliči ocu Anatoliju koga je glumio u filmu Otok. Moli se i komunicira s Bogom više nego sa ostatkom svijeta. Nekadašnji skandal majstor danas ima šezdeset godina i vjeruje da zalazi u predvorje vječnosti.

Živite šesto desetljeće života, a vaša nuklearna centrala i dalje daje istu energiju…

Godinama nisam mogao odgovoriti na to pitanje, zaobilazio sam odgovor. Uživao sam, pio, svađao se, tvrdio da sam glavni. Onda sam shvatio da je najdublji smisao života – voljeti. To znači žrtvovati se, davati. Shema je jednostavna. To ne znači ići u crkvu, paliti svijeće i moliti se. Pogledajte primjer, Čečenija 2002. godine, osam vojnika na okupu i jedan je slučajno iz bombe izvukao osigurač. Ispala mu je iz ruke i počela šištati. Potpukovnik koji ima 55 godina, u crkvu nikada nije išao, ni jednu svijeću nije zapalio, nevjernik, komunist, otac četvero djece, bacio se trbuhom na granatu. Spasio je sve svoje vojnike, a sam je poginuo raskomadan – metak i u raj. To je žrtva. Nema ničega uzvišenijega na svijetu nego dati život za drugoga. Mislimo da imamo vremena za dobra djela, sutra, prekosutra… Što ako umreš večeras? Čini mi se da sam još jučer sjedio sa Olegom Ivanovičem Jankovskim, evo njegove jakne, njegove lule. Gdje je sada Oleg? Sprijateljio sam se s njim na snimanju filma Tzar. Pričali smo mnogo o životu. Danas, poslije njegove smrti pričam s njim. Molim se: „Gospode, pomiluj i spasi njegovu dušu!“ Eto što prolazi s one strane – molitva. Zato, kada budem umirao, nisu mi potrebni raskošni hrastovi lijesovi i cvijeće. Molite se, djeco, za mene jer sam kojekako živio.

Već ste ležali u pogrebnom lijesu?

Da, da, na snimanju Otoka morao sam leći u grob. Tri puta sam iz njega iskakao – nisam mogao izdržati. Strašna je stvar grob: ležiš, tijesno je i više ničega nema. Čak ni Evanđelje ne možeš čitati. Što si nakupio u duši s tim i ležiš. Lopovi kažu da u grobu nema novčanika. U vječnosti ćemo dobiti ono što smo oprostili, dali, ustupili.

Iz Vaših govora se primjećuje da nemate negativan stav prema smrti. Djeluje kao da je potpuno ignorirate, kao da ne postoji…

Svi ćemo otići. Jučer sam kao dvadesetogodišnjak trčao kroz ulicu Gorkog, a sutra isti ja, starac, na putu sam k vječnosti. Bez alegorije. Strašno mi je to, ali i jako zanimljivo! Tamo je Gospod, vječnost. Nisam spreman. Činio sam puno svakojakih gadosti, zbog čega sebe psujem, ali koje su boje moje gaće, ne morate znati. Puškin je odgovorio: „S odvratnošću listam svoj život, no redove sramne ne brišem.“ I moj odgovor je isti. Sjedim s Vanječkom Ohlobistinom na snimanju filma Tzar, i pričamo je li netko čitao ili slušao o vječnom životu. Šminker kaže: „O kako ste smjiešni!“ A ja mu odgovaram: „A kada dođemo pred Stvoritelja, opet ćeš se smijati“. Sa našom savješću, takvom kakva je, morat ćemo pogledati u oči Boga koji je dao život za nas na Križu. Svi veliki znanstvenici su vjerovali. Svi moji poznanici liječnici koji svakodnevno imaju posla sa smrću – vjeruju.

Što je na putu kultnog punkera ocrtalo Pravoslavne simbole?

Kako sam došao do vjere, ne znam. Patio sam, bio na samrti, umirao, htio živjeti. Dozvao sam se pameti i počeo se obraćati. Najprije tijelo, a onda sam počeo misliti i na dušu. Ponekad mi je jako teško jer strasti ključaju, kipe – užas! Tada se molim: „Gospode pomiluj!“ Pomaže.

Za jednog kultnog punkera birali ste put kojim se rjeđe ide…

Evo sheme: Pijanica ima cirozu jetre jer ga je Bog kaznio? Ne, sam je to izabrao. Da sam nastavio piti, do sada bih već bio mrtav. Bogu hvala, shvatio sam na vrijeme. Zbog pića sam izgubio 10-20 godina života, ali sam naučio lekciju.

Sjećate li se mladosti?

Ne pamtim događaje, pamtim lica. Sjećam se lica moje majke kada je bila mlada. Sada shvaćam kako je težak bio njezin pedagoški rad. Tisuću puta mi je morala ponoviti da uzmem četkicu za zube. Moja vesela i pametna majka priređivala mi je različite odgojne metode. Kada sam imao šesnaest godina zaključala je frižider. Nije bilo ničega za jelo i poslije dva dana sam otišao raditi da zaradim jer se moralo nešto jesti. Dijete se suprotstavlja roditeljima, ali mora naučiti što je ispravno. Isto tako i Bog želi da spasi pijanca, narkomana, prostituku, škrticu, lopova tako što ih dovodi u situacije koje će ih popraviti.

Vjerujete li da su svi ljudi anđeli i da različitim putovima idemo istome izvoru?

Svaki čovjek kojeg sretnemo na putu je anđeo. Niste se sreli bez razloga. On te ili iskušava ili voli. Pamtim iz mladosti kako sam pio sa prijateljem. Rastali smo se, bilo je kasno. Ujutro sam ga pozvao da vidim kako je stigao kući, a on mi kaže da je pao pod tramvaj i da su mu odsječene obje noge. Pamtim nepodnošljivu patnju. Došao sam u bolnicu posjetiti ga, a on mi kaže: „Dobro je tebi, a pogledaj mene…“ Pogledao sam ispod pokrivača, a tamo… Užas! Bio je jako ohol čovjek, a nakon nesreće je postao skroman i veseo. Stavio je proteze, ima ženu i četvero djece. Postao je dječiji pisac, sretan, presretan. Eto kako Bog liječi duše fizičkim bolestima! Možda bi da se nije dogodila nesreća i dalje bio ohol, osušio bi se i stvrdnuo kao kora. Takav je, jako težak, put duhovnog očišćenja. Iskušenja su ispiti kroz koje postajemo sve čistiji i čistiji. Zlato se na vatri topi da bi postalo čistije. Tako i naše duše. Moramo podnositi tugu i bol, bez pitanja „zašto?“ To je naš put.

Sjećate li se vaših anarhističkih dana?

Ne sjećam se prošlosti, osim kao u bunilu. Ne sjećam se ni jučerašnjeg dana i ne želim pamtiti. Okrenut sam naprijed. Dan je prošao i ja sam bliže Bogu. S Njim općim bolje nego sa sinovima. Svaki čovjek je slika Božja, svatko je ikona. Na mom licu ispisani su moji poroci, moje muke, radosti. Naša lica i tijela odraz su našega života. Duh sebi stvara formu. Čovjek ima izbor, a ja biram vječnost koja je preda mnom.

Novac vam nije imperativ, odbijali ste brojne koncerte, uloge…

Vidite, svi žele sreću, ljubav i zdravlje. Žele bogatstvo, a ne shvaćaju što je to. Poznajem puno bogatih ljudi i svi do jednog su nesretni! Potrebno očistiti se iznutra, očistiti misli i tada dolazi Duh Sveti, a onda nam je dobro i bez novca. Trudim se da ne jedem najukusniju hranu već najkvalitetniju, koja raste u zemlji. Prije sam bio pravi gurman, a sada za mene nema ništa ljepše od kruha i vode. Te namirnice imaju najčistiji ukus. U svakom uzrastu najbolji je kuhar – glad. Ako ne jedeš dva dana, prekjučerašnja kaša od griza biti će ukusnija od svake divlje jarebice.

U braku ste 33 godine. Kako ste osvojili Vašu suprugu? Mislite li da bi Vam možda lakše bilo da ste živjeli u samostanu?

Stajao sam na pozornici u kariranoj jakni i pjevao, bio sam kralj sa gitarom. Ona je gledala, a onda viknula: „Ti si najbolji, moj si do kraja života!“ Od tada smo zajedno. Trudimo se da shvatimo jedno drugo. I kako starimo Gospod nam daje miran i skladan život. Znamo da đavo trijmfira ako se svađamo. Brak je podvig ravan monaškom životu. Živciram se kada ona griješi. Žalim se svećeniku: „Oče Vladimire, kako je mogla?!“ A, on odgovara: „Petja, ona je žena…“ Zapamtio sam to za čitav život. Čovjek puno toga može činiti pogrešno, ali u nečemu je sigurno dobar. Za tu nit se treba uhvatiti, a na smeće ne obraćati pažnju. Ljubav nije osjećaj već djelovanje. Ne treba plamtjeti afričkim osjećajima prema starcima, nego im ustupiti mjesto u tramvaju. Ljubav je oprati posuđe i kad nije tvoj red.

Pričali ste kako podjetinjite sa unucima, stječe se dojam da njih najviše volite?

Kažu da se djedovi i unuci tako nježno jedni prema drugima ophode jer ih povezuje nešto jako važno: jedni i drugi su blizu vječnosti. Djeca su tek došla na ovaj svijet, a djedovi su na kraju, na izlazu. Ne znam u što će izrasti moji unuci, trogodišnji Miša i beba Tihon. Obuzdavam se da ne upadam sa svojom neistrošenom ljubavlju u njihovu obitelj, iako ih jako volim. Prema njima je sasvim drugačija ljubav nego prema djeci, drugačiji odnos.

Što je u Vašim očima ta sreća koja ide uz spasenje?

Pokušajte popustiti i pozovite  Ljudku s kojom niste pričali pet godina i kažite joj: „Ljudka, završimo ovu priču, ono što smo rekli nije u redu… idemo u kino!“ Vidjet ćete kako će vam noću biti dobro. Sve se vraća stostruko i vama i onima koje volite. To je najdublja sreća. Pogledajte koliko ima dobrih, čistih i zadovoljnih ljudi. Ukoliko vidimo samo gadosti, to znači da je gadost u nama. Ne osuđujte ljude, zagledajte se u sebe. Spasi sebe i to je dovoljno. Zavoli sebe, a onda ljubav prema sebi pretvori u ljubav prema bližnjemu, to je pravilo. Umjesto da budemo darežljivi, mi škrtarimo. Ako si dao deset tisuća dolara, a onda zbog toga požalio, smatraj da od tvoga dobroga djela nema ništa.

Događalo vam se da požalite ili da ne date kada vas pitaju?

Dolazi mi jedan alkoholičar: „Daj!“ Ja kažem: „Toljik, ne dam ti, umrijet ćeš…“ On odgovara: „Svi ćemo umrijeti“. Nisam mu stigao objasniti da je važno na koji način ćemo umrijeti. Jedno je umrijeti za istinu, a sasvim drugo umrijeti od votke. Smrt grešnika je strašna. S tim užasnim stanjem, u kojemu si bio u trenutku smrti, ćeš se družiti u vječnosti.

Kakve ste kritike trpjeli zbog stava o vjeri?

Vidite, ni Einstein, ni Puškin, ni Lomonosov, ni Mendeljejev nisu sumnjali u postojanje Boga, a neka sedamnaestogodišnja Lenočka mi kaže: „Sumnjam da taj vaš Bog postoji!“ Ti najprije pročitaj nešto, prouči problem, i onda govori. To je kao da ste ušli u metro, vidjeli mapu sa nekakvim krugovima, raznobojnim točkama i odmahnuli rukom govoreći: „E, sranje, idem sam!“ Tako ćeš onda po Koljcevoj (kružna linija metroa u Moskvi) čitav život putovati u krug.

Kakav ste molitelj?

Riječi „hvala“ ili „spasi Bože“ – već su molitva. Događa se da ne mogu pronaći naočale pa molim Stvoritelja: „Pomozi Gospode!“ i nalazim ih. Otac Nebeski nas voli i njemu se uvijek možemo obratiti za pomoć. Znate li kakvo je to čudo?! Sjedimo ovdje, mi crvići, i možemo se direktno obratiti i reći: „Gospode pomiluj!“ Čak i malena molba zahtjev je u Svemiru. Eto, to je čudo! Gospod nije zao čika sa prutom koji sjedi na oblacima i procjenjuje naše postupke-ne. On nas voli više nego majka. Ako nas dovodi u neke teške situacije, znači da je to potrebno našoj duši. U tome je trik, što su uvjeti teži mačke su bolje.

Kako gledate na osuđivanje i na opće nezadovoljstvo?

Nezadovoljstvo treba usmjeriti duboko u sebe. Zavukli smo se u televizor i počeli osuđivati. Zagledaj se u sebe, jesi li odgojio svoju djecu? Jesi li ubio petero abortusima? Na poslu ništa ne radiš, lukav, s bradom, četrdeset i dvije godine, sjediš, igraš igrice na računalu. Četrdeset minuta dnevno radiš i želiš dostojnu plaću. Odakle će ti ova zemlja to dati? Jermak Timofejevič krenuo je sa svojih deset ljudi na konjima i kolonizirao cijeli Sibir. Je li njima bilo dobro, toplo, jesu li bili siti, je li im je bilo udobno? Ne, bilo im je po današnjim mjerilima jako teško. Nije potrebno vikati na rođake i na bliske ljude. Bjesniti i živcirati se nije ništa drugo nego kažnjavanje samoga sebe za tuđe gluposti. Želim da mi bude dobro. Čemu onda vikanje? Bližnji je onaj tko je sa tobom, a ne onaj tko je u Somaliji.

Kako komentirate kinematografsku hiperprodukciju stražnjice i grudi?

Vidite, mama i tata su rodili sjeme, iz sluzi je naše tijelo nastalo, a dušu nam je udahnuo Bog Duhom Svetim. Čovjek je trodijelan: duh, duša i tijelo. Duh: kada je posuda čista tamo kraljuje Gospod. Tijelo: plot, to je meso, pojesti, istovariti se… Duša: emocije, dobar film, dobra knjiga, dobar razgovor. Za moju dušu su stari vesterni. U današnjim filmovima grudi i butine sijeku – time i mene ubijaju. Pravi film je onaj koji bez stida možeš pogledati sa petogodišnjim djetetom. To je hrana za dušu, a ona mora biti od čiste i vječne sorte.

Bili ste roker, a Lungin netko kome je Pravoslavlje strano. Kako je takav tim uspio napraviti Pravoslavno remek-djelo Ostrov?

Pavel Lungin je moj prijatelj. Evo, nedavno mi je poslao SMS: „Petećka, ja sam u Francuskoj“. Lijepo je dobiti takavu poruku. Eto kakav je Pavel Semenovič, nježan, neiskusan, bojažljiv. Pravoslavnu vjeru ne poznaje, a Ostrvo  je snimio! Trebalo se skloniti u stranu, nestati, i prepustiti Bogu da djeluje – i Gospod je sve učinio.

Kako je punker pristao glumiti svetoga starca?

Lungin mi je telefonirao: „Peća, bez tebe neću snimati ovaj film“. A, ja mu kažem „Ne, ne, ne… Kako ću ja to glumiti?“ Poslije sam se zapitao tko sam ja da svojim pomračenim umom odlučujem. Ne pitamo se mi tu puno. Nad Kazanjskim je prijee koju večer lijevalo kao iz kabla. Ustao sam ujutro i vidio da je Gospod izbrisao lijepu parcelu sa moga imanja, parcelu koju sam jako volio. Mislio sam da je sve to moje, a On me podsjetio: „Ja sam gazda, dečko, ne bjesni!“ Eto to se događa.

Živite u diviljini. Imate li iskustva sa lovom ili sa vukovima?

Vukovi ne prilaze kući, siti su, a zečevi bježe, ne lovim ih. Ne shvaćam kakav je to sport ubijanje životinja. Gledao sam film o Aljasci u kome lovac priča kako godišnje ubije najviše šest jelena, više mu nije potrebno. To je realan život. On ide u lov kao što mi idemo u trgovinu, i Bogu je to ugodno. Ubijati samo da bi uhvatili, da bi zvijer pala, da bi je preparirali i onda se njenom kožom hvalili – to je đavao.

Imate iskustva sa ubojstvom?

Ubojstvo je općenito posebna tema. Moja supruga i ja smo obitelj ubojica. Zapetljali smo se, ubili smo puno svoje djece. Da nismo činili aborutuse imali bismo djece koliko ima i Vanja Ohlobistin. Sada se kajemo, molimo za oproštenjej i trudimo se živjeti što ispravnije. Žena je stvorena da rodi 7-8 djece. Kad bi tako i bilo, sva pitanja tipa zašto živite, pitanja nakita ili vanjskog izgleda bi nestala. Tijelo postaje naborano, vene i liježemo u grob. Posle nas ostaju djeca. Žena se spašava rađanjem.

Kakav je život jurodivog starca u samoizolaciji?

Već odavno ne razmišljam, prepustio sam se. Bilo je dovoljno samo da se sklonim u stranu i da vidim prekrasni večernji žar zalaska. Zanimamo se kako je u Bangladešu, kako je u Japanu poslije zemljotresa. Kakav zemljotres?! Svatko od nas ima svoj unutarnji zemljotres. Čovjek se guši u rijeci, viče, urla, zove upomoć. Govore mu: „Znaš u Japanu…“ Svaki kršćanin, svaki, mora pomoći onome tko je pored njega. Posebno su vrijedni naši postupci prema bližnjima. I to ne postupci prema sinu ili unuku koje prirodno volimo, nego prema onima koji su u bijedi, u nevolji. Još bolje, prema nekom gadu. Eto što će se brojati u Vječnosti. Mi dobivamo ocjene svaki dan. To je nešto što se ne može promijeniti. Vjera je kolosalno pragmatična stvar.

Izvor: Kaleidoskop | blog Jurodiv

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Kosinjska dolina

Published

on

By

Kosinjska dolina bit će potopljena, pod vodom bit će kuće, polja, groblja, crkve, arheološka nalazišta (istražena i neistražena). Malobrojno stanovništvo bit će raseljeno i ostat će samo sjećanje i zapisi kako je nekada bilo.

Kameni Kosinjski most, građen od 1929. do 1936. godine, zamijenio je drveni most preko rijeke Like. Most povezuje Donji Kosinj s Gornjim Kosinjem, Mlakvom, Sušnjem, Podjelarom, Kosinjskim Bakovcem, Lipovim poljem i drugim mjestima. Izgradnjom novog sustava HEP Kosinj 2 i HE Senj 2 bit će potopljena naselja: Gornji Kosinj, Mlakva, Šušanj, Podjelar i drugi zaseoci.

Gradi se Tunel Gornji Kosinj – Lipovo polje kojim će se voda usmjeriti u korito rijeke Like.

U Gornjem Kosinju je crkva sv. Antuna Padovanskog (podignuta 1692. godine) koja će biti potopljena. Na crkvi su dvije ploče: jednu ploču postavili su župnik i župljani 1983, a drugu ploču postavili su lički svećenici s narodom povodom 500-te obljetnice tiskanja Rimskog glagoljskog misala, prve tiskane knjige u Hrvata.

U Kosinju su tiskana prva hrvatska glagoljska knjiga. Prva hrvatska glagoljska tiskara bila je u starom gradu Ribniku 1483. godine. (Zvonimir Kulundžić. 1960. Kosinj – kolijevka štamparstva slavenskog juga. Zagreb.; Zvonimir Kulundžić, 1983. 500. obljetnica kosinjskog misala – prve hrvatske tiskanje knjige. Zagreb.; Ivan Mance. 2013. Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak. Split. ISBN 978-953-336-028-7).

„Misal po zakonu rimskoga dvora“ prva hrvatska tiskana knjiga. Tiskana je 22. veljače 1483., dvadeset i osam godina nakon Gutenbergove Biblije. Primjerak Misala iz 1483. čuva se u Samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu.

Druga hrvatska tiskana knjiga, tiskana u Kosinju 1491., jest Brevijar po zakonu rimskoga dvora, poznatiji kao Kosinjski brevijar, čiji se jedini primjerak čuva u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka u Veneciji.

Kosinjskim krajem vladali su Brinjski Frankopani. Kosinj je opljačkan i razoren, a stanovništvo raseljeno tijekom provale Turaka 1522. i 1525. godine.

HEP planira potopiti kosinjsku dolinu (Gornji Kosinj, Mlakvu, Podjelar i druge zaseoke) te stvoriti veliko akumulacijsko jezero. Stanovništvo će biti raseljeno, za zemlju, stambene i gospodarske objekte planira se dati neka sića (navodno 12 kuna po četvornom metru ?). Neki stanovnici dobiti će zamjenske stanove u Perušiću i drugdje. Pokušaji stanovnika Kosinja (450 potpisa), župnika iz Kosinja Pere Jurčevića, Crkve, povjesničara i arheologa nisu naišli na razumijevanje u HEP-u pa slijedi raseljavanje stanovnika i potop Kosinjske doline (polja, gospodarskih objekata, groblja, crkava, i arheoloških nalazišta).

Ostat će samo sjećanje, dok bude živih iz tog kraja, i zapisi putopisaca, povjesničara i arheologa o Kosinjskom kraju.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM – 58. Vinkovačke jeseni

Published

on

By

Ove godine su se održale 58-me Vinkovačke jeseni, smotra izvornog hrvatskog folklora i tradicijske kulture. Završnim svečanostima prethodile su Dječje jeseni gdje je preko 2 tisuće malih sudionika iz 55 društava iz cijele Hrvatske prošlo ulicama grada, predstavilo svoja sela i gradove te su pokazali ljubav prema tradiciji svoga zavičaja.

Tematski su ovogodišnje Vinkovačke jeseni vezane uz dukat,  zlatnik koji je u kulturi slavonskoga čovjeka prisutan od davnine.

Na kraju programa ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni, zadnja tri dana, bilo je Svečano otvorenje, Svečani mimohod i Državna smotra izvornog hrvatskog folklora. Na središnjoj pozornici nastupile su najbolje folklorne skupine, njih 33 koje promiču hrvatski folklor i tradiciju.  Nastupili su i gosti iz Slovenije i Tajlanda.

U svečanom mimohodu centrom Vinkovaca prošlo je nešto manje od 60 folklornih skupina koje su pokazale sjaj i bogatstvo baštine hrvatskog naroda.

Nažalost, ove godine smotra je zbog svinjske kuge bila bez konjanika i konjskih zaprega.

Vinkovčani i njihovi gosti uživali su i u slavonskim delicijama te se tražilo mjesto više u Bircuzu, Slavonskom sokaku, Vinskom šoru i u kafićima. Lovačka društva dijelila su čobanac uz Bosut, djelio se i fiš-paprikaš te šaran na rašlje.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Bistričke

Published

on

By

Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. biskup Juraj Branjug posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.

Svetište Majke Božje Bistričke je hrvatsko nacionalno marijansko svetište.

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka, Gospin kip premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća.

Hrvatski je sabor 1715. darovao glavni oltar na čast Bistričke Gospe. Požar je 1880. oštetio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke koji je ostao posve neoštećen. Arhitekt Hermann Bolle obnovio je i proširio crkvu te izgradio cintor oko svetišta. Zagrebački nadbiskup dr.  Antun Bauer okrunio je 1935. čudotvorni kip Marije i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Mariju kraljicom Hrvata. Biskupska konferencija proglasila je 1971. bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. Godine 1984. u Mariji Bistrici je održan Nacionalni euharistijski kongres.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, kada je svetište za tu prigodu posebno uređeno i dograđeno.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved