Connect with us

Društvo

„S margine političkoga spektra“ – Hrvatski apsurdi

Published

on

Hrvatska je zemlje apsurda, zemlje u kojoj je poremećen sustav vrijednosti uvijek na štetu Hrvata pojedinca i hrvatske države. 

Smrt novinara

Smrt jednog lošeg novinara uzburkala je strasti, svjedočili smo silnom govoru mržnje (na portalima, društvenim mrežama), netolerancije, laži i podmetanja sa svih strana. Kažu da je bio najbolji, može se kazati da je u vrijeđanju, pljuvanju i govoru mržnje bio među najboljima

(Citati: 

„Otvoreno pismo Stjepanu Tuđmanu: Otac ti je bio ozbiljan kreten.

…Tvoj otac, svetac zaštitnik lopova i zločinaca, bio je prolazna nepogoda fascinirana brozovskim paradama, vojskom, uniformama, silom. Nije bio reformator, ni graditelj, iza njega je u svakom pogledu ostalo manje vrijednih tragova nego iza Stipe Šuvara, na primjer. Vladavina tvoga tate nije era novih škola, bolnica, cesta, jednakosti, nego bijesa, mržnje, likvidacija i petih ortaka.

Stjepane, uhvatio si stanovite godine u kojima bi trebao steći nešto realniju sliku o roditeljima. Tata ti je bio provincijski autokrat, neosuđeni ratni zločinac, ekonomska sirovina koja je kakvo-takvo društveno bogatstvo darivala jatacima, biće kojem je čak i osmijeh bio prijeteći.

I još ti je brata zaposlio u tajnoj službi. Šteta zbog vas što ste odrastali prije plavog telefona.

Na koncu, objektivnosti radi, treba podsjetiti da je zahvaljujući pregovaračkom geniju tvoga oca stvorena Republika Srpska. Sve postjugoslavenske države, pa i Hrvatska, danas postoje u granicama koje su iscrtali komunisti, a priznao ih Badinter. Jedina nova tvorevina, u čijim je temeljima i Franjin potpis, jest Dodikov pravoslavni kalifat u BiH.

HDZ je nastavio Tuđmanovim putem nepotizma, klijentelizma i nacionalizma

Otac ti je Stjepane, bog mu dušu prostio, bio ozbiljan kreten čijeg se rođendana ne bi trebao sjećati nitko u Domovini.“

Hrvatski i srpski mitovi o Oluji su laži natopljene krvlju

Još jedno maltretiranje s Olujom. Neradni dan, državne zastave po rijetkim balkonima, nešto češće u pasivnijim krajevima, državni protokol u inače mrtvoj provinciji, uvijek isti program, govori sa starim, tek malo podgrijanim mislima, mimohodi, budnice.

Vladimir Matijanić na Indexu: Deri, Dino, nerviraj budale!

Baš zato, Dino, jebi im mater.“

Iz navedenih citata jasno je da se radi o govoru mržnje, ideološkoj isključivosti, podmetanju, laganju i neprimjerenom izričaju. Prema Hrvatskom (Antihrvatskom) novinarskom društvu bio je najbolji jer je u svojim tekstovima izražavao mržnju prema hrvatskoj državi, prema Katoličkoj crkvi, mržnja prema braniteljima i domoljubima. Jadno Hrvatsko  (Antihrvatsko) novinarsko društvo ima poremećen sustav vrijednosti, profesionalnost im je na najnižim granama, a etiku ne treba ni spominjati jer za taj pojam još nisu čuli.

Da ne bi bilo zabune

Po pitanju liječenja novinara Matijanića napravljen je propust jer nije primljen u bolnicu.  Trebalo ga je primiti zbog njegovih kroničnih autoimunih bolesti. Ishod je mogao biti isti ali otpali bi prigovori. Propust je napravljen individualno zbog neiskustva, loše procjene liječnika i ništa više. To nema veze s ravnateljem hitne, to nema veze kojoj stranci pripada ravnatelj, to nema veze s ministrom niti sa strankom koja je na vlasti. Za ozbiljniji komentar o slučaju Matijanić treba sačekati izvješća Komisija Ministarstva zdravstva i Hrvatske liječničke komore, treba vidjeti utvrđene činjenice.

Činjenica je da je na sličan način umro neki domoljub, branitelj (za mainstream medije „anonimac“) mainstream mediji ne bi napisali ni slova. Slučaj je opet iskorišten za napad na aktualnu vlast s ciljem rušenja te vlasti. 

Kninski slučaj – Slučaj srpskog košarkaša

U Kninu i blizini Knina dogodio se ozbiljan međunacionalni incident. Srpski košarkaš poznat kao „veliki Srbin“  izazvao je verbalni incident koji je prerastao u fizički okršaj. Srpski košarkaš poznat je od prije po provociranju publike na košarkaškoj utakmici ABA lige.

Mediji javljaju:

„Što se dogodilo kod Knina?

Osoba koja ima neposredne informacije o svemu što se dogodilo kazala je za Jutarnji, da su se dvije sestre, 28-godišnjakinja i 13-godišnjakinja, vraćale automobilom iz Šibenika prema Kninu. Negdje na putu došlo je do nesporazuma u prometu, navodno zbog pretjecanja, te je iz bijelog Audija Q7 beogradskih registarskih oznaka netko pokazao tri prsta, na što im je iz drugog automobila pokazan srednji prst. To je bio povod vozaču bijelog Audija da im prepriječi vozilom put, zbog čega su se bile primorane zaustaviti automobil.

Ženska osoba iz Audija je izišla i napala 13-godišnjakinju, a izišao je i muškarac koji je 13-godišnjakinju ošamario i pljunuo. Nakon toga su otišli s mjesta događaja. Sestre su potom ocu, policajcu koji je bio i pripadnik Prvog hrvatskog redarstvenika, ispričale što im se dogodilo. Otac djevojaka se u ponedjeljak navečer uputio sa sinom, odnosno bratom dviju sestara, a išli su svaki svojim automobilom, u Strmicu, gdje su bijeli Audi Q7 pronašli ispred kuće. Došlo je do fizičkog obračuna.

U događaju su, kako neslužbeno doznajemo, sudjelovali Sava Lešić, inače profesionalni košarkaš čačanskog Borca, kao i njegov brat i otac.

Tvrdi da je 53-godišnjak odmah dobio letvom u leđa, a njegov 27-godišnji sin, koji je inače djelatna vojna osoba, udarac čekićem u potiljak jednog od braće, koji ga je nakon što se od udarca čekićem srušio na tlo, udario i šakom te mu slomio nos…

Otac košarkaša je prijetio pištoljem!

Slučaj su komentirali Nikola Kajkić (policijski inspektor) i general Željko Sačić (pravnik) koji znaju više o pravilima postupanja policije.

Nikola Kajkić: „Kada srpski državljanin SAVA LEŠIĆ, njegovi suputnici u vozilu (muška i ženska osoba), fizički udaraju i pljuju maloljetno dijete (staro 13 godina), te naknadno čekićem u glavu udaraju hrvatskog državljanina (27) , pri čemu su mu slomili nos (TESKE TJELESNE OZLJEDE), te potom udaraju željeznom sipkom vise puta u glavu policijskog službenika (koji je bio izvan službe, ali se legitimirao kao policijski službenik), nesporno je da se radi o (udaranja čekićem u glavu) kaznenom djelu «Ubojstva” opisano u članku 110. u svezi članka 34. Kaznenog zakona, (kazneno djelo ubojstva u pokušaju), a u kontekstu udaranja letvom u glavu i nanošenja tjelesnih ozljeda, bezpredmetno je da se radi o kaznenom djelu opisanom u članka 118 kaznenog zakona RH (nanošenja teških tjelesnih ozljeda), dok kod naada i ozlijeđivanja maloljetne osobe-djeteta, ne treba posebno niti opisivati kvalifikaciju djela, s obzirom na posebne okolnosti počinjenja djela, napada na policijskog službenika izvan službe i počinjenja djela na naočito drzak, okrutan i opasan način morala je biti obvezna zakonska reakcija;

-UHIĆENJE OD STRANE HRVATSKE POLICIJE,

-PREPRATA UZ KAZNENU PRIJAVU NADLEŽNOM ŽUPANIJSKOM DRŽAVNOM ODVJETNIŠTVU,

-NAKON ISPITIVANJA PRED ŽDO, ISTO ODVJETNIŠTVO MORALO JE STAVITI PRIJEDLOG SUCU ISTRAGE ZA ODREĐIVANJE PRITVORA I IZRICANJE DRUGIH PRIVREMENIH SIGURNOSNIH MJERA!

ALI SVE POČINJE NA PRIJEDLOG MUP-a…..

TKO JE ZAKAZAO?

ZAŠTO NISMO SVI PRED ZAKONOM JEDNAKI??“

General Željko Sačić: Nema nikakve dvojbe da Šibensko-kninska policija u slučaju ‘Sava Lešić-Drumski’, nije postupala u skladu s pravilima policijske struke, nije dosljedno i profesionalno primijenila zakonske ovlasti i obveze, u interesu pravne i stvarne sigurnosti naših građana. U ovom strasnom međunacionalnom sukobu, teškom kršenju Kaznenog i ‘prometnog’ zakona, brutalno nasilnom  kriminalnom događaju, samo je sreća sačuvala ljudske živote, a nadležni  policijski sefovi su očito ‘tumačili i provodili’ političke stavove lokalnih  kninskih, ali i državnih ‘koalicionih’ političara, umjesto da su u interesu suzbijanja nasilnog i opasnog međunacionalnog kriminala takve vrste, dosljedno primjenjivali propisane im zakonske ovlasti“,

“Za to je, zbog složenosti kriminalnog događaja, nadležno državno odvjetništvo i nadležni sud, temeljem policijski prikupljenih saznanja i dokaza”, kaže. 

Tvrdu da su sudionici tog “eklatantno velikosrpskog nasilja” odmah trebali biti privedeni DORH-u sa zahtjevom za pritvaranje. 

“Onda ne bi bilo niti potrebe da nasiljem pogođeni otac sa svojim sinom mora privatno istraživati i privoditi pravdi četničke ‘drumske razbojnike’. Stoga, ravnatelju Policije, Nikola Milina, šaljite inspekcijski nadzor u PP Knin i PUZ Šibensko-kninsku, jer je svakom čovjeku jasno da ‘letvanje’ i  udaranje čekićem u glavu druge osobe (uz  prethodno psovanje ustaške majke) nije samo nanošenje ‘teške tjelesne ozljede’ već nedvojbeno, pokušaj ubojstva iz nacionalne, četničke mržnje prema Hrvatima”,

Slučaj je komentirala i saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto:

„Teški incident koji se jučer dogodio u Kninu, u kojemu je hrvatski vojnik zadobio teške tjelesne ozlijede, još jednom dokazuje nezakonito djelovanje državnih institucija u Hrvatskoj.

Ovaj slučaj dokazuje kakove posljedice nastaju kada se sustavno sprječava rad pravosuđa, ali i policije.

Ni policija ni pravosuđe nisu ovlašteni selektivno primjenjivati zakone, niti smiju skrivati dokaze ili umanjivati težinu kaznenih djela.

Izvješće policije o ovome incidentu je nevjerojatno i manipulativno, te pogotovo neuvjerljivo.

Hrvatska policija navodi da je 13-godišnja djevojčica prestrašila 34-godišnju žensku osobu te košarkaša (za pretpostaviti je da je košarkaš visokog rasta), koji su se morali braniti od djevojčice, koju su u „samoobrani“ vukli za kosu i pljuvali!

Policija je napad čekićem u potiljak, srbijanskog državljanina na hrvatskog vojnika okarakterizirala kao tjelesnu ozlijedu – a ne kao pokušaj ubojstva?!

Hrvatskog policajca izvan službe, koji je bio napadnut, policija je suspendirala. Postavlja se pitanje – ako je policajac izvan službe policajac, onda je i napad na istoga, napad na službenu osobu. A napad na službenu osobu znači istražni zatvor!

U potpunosti je jasno da policija u ovome slučaju štiti državljanina Republike Srbije te mu protupravno umanjuje težinu kaznenog djela kako ne bi bio zadržan u istražnom pritvoru.“

Prema izjavama sudionika ozbiljan incident započeo je kada je srpski košarkaš svojim vozilom pripriječio put djevojkama pa su one morale zaustaviti svoje vozilo. Činjenica da je srpski košarkaš namjerno izazvao incident i započeo fizički obračun s djevojkama jednostavno je prešućena. Radi se o još jednom hrvatskom apsurdu, selektivnoj primjeni zakona.

Hrvati iz Teksasa napravili film o Oluji

Prošlo je 27 godina od vojnoredarstvene operacije „Oluja“ kojom je oslobođeno 18 posto teritorija Republike Hrvatske. Apsurdno je da Republika Hrvatska nije tijekom 27 godina snimila film o operaciji „Oluja“, veličanstvenoj pobjedi i oslobađanju okupiranog teritorija Republike Hrvatske. Velike zasluge da nije snimljen film pripadaju i vladi Andreja Plenkovića te njegovoj ministarki kulture Nini Obuljen Koržinek koja je sudjelovala u financiranju antihrvatskih filmova o Domovinskom ratu („Petnaest minuta – Masakr u Dvoru“) te antihrvatskih filmova o Drugom svjetskom ratu . Srbi su svoje laži pretočili u film i seriju (12 nastavaka) „Oluja“ koji će se prikazivati od jeseni.

Ono što nije napravilo Ministarstvo kulture RH napravio je Hrvatski filmski institut iz Teksasa.

Povodom 25-te obljetnice VRO „Oluja“ Hrvatski filmski Institut (Teksas) darovao je hrvatskim braniteljima i hrvatskom narodu američko-hrvatski dokumentarni film “Operacija Oluja” koji se možete pogledati na youtubu. Na međunarodnom filmskom festivalu u SAD-u, WorldFest Houston, film je dobio dvije nagrade, Silver Remi Award. Za režiju, Nikola Knez i za scenarij dr. sc. Miroslav Međimorec i dr. Dorothy McClellan.

Nažalost, hrvatskim apsurdima nema kraja….

Ustani Bane, Hrvatska te zove!

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved