Connect with us

Društvo

„S margine političkoga spektra“ – Ovako je pisao „najbolji“ novinar

Published

on

Vladimir Matijanić Antivakseri likuju, u državnoj nas kampanji na cijepljenje pozivaju Ćiro i Bebek

21. srpnja 2021.

„Dobar dio Bebekove karijere, otkako je prije 274 godine napustio Bijelo dugme, zvuči kao gadna nuspojava: čovjek koji je sjajan glas i prirodni talent davao na raspolaganje tolikim antitalentima i desetljećima nepogrešivo birao loše autore, možda, najblaže rečeno, nije najbolji davatelj preporuka o bilo čemu, a naročito ne o temi koja je ujedinjenim djelovanjem internetskih trolova svih zemalja pretvorena u prvorazredno političko-sigurnosno pitanje – cijepljenje protiv covida-19.“

„na njoj je Krunoslav Capak svoje cijenjeno ravnateljsko dupe posjeo na kartonske kutije s cjepivom, a kad se na vječno budnim društvenim mrežama digla graja zbog toga što je gosp. Capak prislonio stražnji dio tijela na vrijednu pošiljku, njegova je pomoćnica požurila objasniti da su kutije, u stvari, bile prazne.“

„Tada se vlastima činilo da nikakva kampanja nije nužna, vjerovalo se da će ljudi masovno navaliti na cjepivo čim vide da Capak sjedi na njemu. Uostalom gosp. ravnatelj zbilja se doima kao čovjek koji se zna pobrinuti za svoju guzicu.“

Vladimir Matijanić na Indexu: Deri, Dino, nerviraj budale!

   Vladimir Matijanić/Index            26.01.2022.         3592 pogleda

„Da bismo shvatili sportaša koji ide za Tuđmanom u Knin 1995., morali bismo razumjeti njegov koncept života: u tom svijetu igra je imperativ, pobjeda svrha, a domovina čast. Vjerujem da je Rađa jedan od rijetkih koji je u Tuđmanovu igrokazu 1995. sudjelovao, kako se to popularno veli, čista srca, da je u trijumfalističkom cereku katastrofalnog vladara vidio samo sreću zbog kraja rata.“

„Vjerujem i da nije znao da istodobno naše skromno i pošteno građanstvo, radni ljudi, građani te predstavnici medija, pustoše krajinske kuće i poslovne prostore, grabe pršute, odijela, bijelu tehniku, namještaj, što je već tko mogao i stigao, slobodni da konačno budu autentične hrvatske svinje.“

„Za razliku od Rađe, vrhunskog centra, jednog od najboljih ikad, radni ljudi i građani imali su vremena pažljivo proučavati znakove vremena i nakane režima. Znali su da se u Kninu ne slavi samo vojna pobjeda, slom zločinačke paradržave, nego i etničko čišćenje. Da se ne slavi samo poraz Martića, Babića i ostalih terorista, nego se slatko, trijumfalistički kliče zbog osjećaja da će kilometarska traktorska kolona unesrećenih ići u jednom smjeru.“

„Ovih dana, skoro dvadeset i sedam godina kasnije, na pitanje beogradskog novinara o ratu, Rađa odgovara psovkom. Psuje ustaše, četnike, antivaksere i “ljude ograničene pameti”, pita se, sasvim ljudski, zašto danas ne možemo živjeti normalno, a mogli smo sedamdesetih, 25 godina nakon onog strašnog rata, s veseljem ugošćavati Nijemce.“

„Rijeka govana je tekla, punili su je ogorčeni anonimci kojima je želja da žive normalno najstrašnija uvreda. Koga bi mrzili u normalnom svijetu, koga bi proklinjali njihovi omiljeni pjevači, čija bi im muka sladila gorčinu života?

Pridružio im se Josip Đakić čiji je strah od normalnog života razumljiv i opravdan. Danas je profesionalni ratnik davno završenog rata, čuvar revolucije, mrki predstavnik službene istine. U nekom normalnom poretku, u društvu koje nije u vječnoj međuratnoj psihozi, za Đakića bi čuli samo rodbina, prijatelji i znanci. Rađa, u svakoj podjeli karata, ostaje jedan od najboljih na svijetu.“

„Baš zato, Dino, jebi im mater.“

Jasenovac i navika stara: negacija Holokausta

22. lipnja 2015. – 12:43

„Da bi na hrvatskom tlu, na pragu ljeta 2015. godine, izrasla oveća nacistička svastika, valjalo je obaviti neophodne poljoprivredne radove. Nema velikih prinosa bez izdašnog gnojenja.“

„Večer prije ukazanja kukastoga križa na travnjaku splitskog stadiona u nedalekom je Nadbiskupskom sjemeništu, u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt, održana tribina o „jasenovačkom mitu“.



„Svejedno, odgovorit ćemo – nema ni jednog dokaza da je Jasenovac od 1945. godine bio logor smrti. Postoje dokazi da su ustaše do 1945. godine u Jasenovcu ubili osamdesetak tisuća ljudi.“


„Razum je, inače, predsjednik nečega što se zove Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Vukić je tajnik, a Pilić član Upravnog odbora. Dragi su sugovornici medija krajnje desnice i, naravno, Glasa Koncila, rado ih ugošćuju u crkvenim objektima – prije splitskog Nadbiskupskog sjemeništa, govorili su u Sisačkoj biskupiji, u društvu Vlade Košića, biskupa.“

„Infrastruktura pretvara nebitne bukače u ozbiljne revizioniste, a nju za sve pokušaje rehabilitacije ustaštva spremno ustupa Katolička crkva financirana iz državnog proračuna.“

„Red je sada citirati nekog tko je veći dio života zastupao uvjerenja iz bavarskih pivnica. Ili nadbiskupskih sjemeništa, svejedno. Zvao se Vinko Nikolić i bio je ustaša. Ne od ovih iz 21. stoljeća, nego pravi, uvjereni sljedbenik najgoreg režima koji se u 20. stoljeću spustio na ove prostore. U Drugom svjetskom ratu radio je u ustaškoj propagandi, potom je zbrisao u inozemstvo, devedesetih se, u skladu s trendovima, vratio u Hrvatsku. Franjo Tuđman imenovao ga je počasnim zastupnikom u Županijskom domu Sabora.“




„Nema ozbiljnih dokaza, ali tu je Vukić. Predstavlja se kao potomak logoraške obitelji, u Jasenovcu su mu, navodi, bili otac i baka. Kaže kako je logor bio „mjesto internacije protivnika vlasti, ali nitko nije doveden samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac“, što je, po prilici, analogno stavu da sunce ne izlazi na srbočetničkom istoku, nego na sjeveru.“

„Fakti govore drugačije. U knjizi „1941. godina koja se vraća“ publicist i izdavač Slavko Goldstein citira rečenicu iz „Sjećanja“ Slavka Kvaternika: „Pavelić, rasovi i ustaše emigranti povratnici, kiptjeli su od osvete i mržnje prema Srbima. Dvanaestogodišnja emigracija, u kojoj su samo živjeli u čežnji za osvetom, napravila je od njih psihopate, ljude duševno bolesne od želje za krvnom osvetom. To sam se osvjedočio na svakom koraku, a tko nije bio kao oni, taj je žigosan kao izdajnik Hrvata.“



„Radi se o stavovima koji se u razvijenom, demokratskom društvu nazivaju negacija holokausta – ‘holocaust denial’. U zemljama razvijene demokracije takve su tvrdnje sudski kažnjive. Držim da se s ovim posljednjim pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu prešlo sve granice tolerancije prema takvim neistinama i odlučio sam se prvi put o tome temeljitije oglasiti i dokazati da se radi o falsifikatima.“ Nije htio precizirati kada i gdje.

Povjesničar Tvrtko Jakovina ne pokazuje interes za Razuma, Pilića, Vukića i njihovo Društvo jer smatra „taj tip izjava i djelovanje tog Društva gadljivim i mene je 70 godina nakon zatvaranja Jasenovca sramota da se te teme otvaraju na ovakav način“.

Njegov je kolega Hrvoje Klasić rječitiji: „Svatko tko govori da Jasenovac nije bio logor smrti, da tamo nisu počinjeni stravični zločini, genocid, ne zaslužuje komentar povjesničarske, nego medicinske struke.“

Napominje kako je „bilo megalomanije, nedorečenosti, krivih interpretacija o broju žrtava, ali to ne daje nikome za pravo da negira ono što se tamo dogodilo“.


Nataša Jovičić, ravnateljica Spomen-područja Jasenovac, poslala nam je opširnu pisanu izjavu iz koje izdvajamo: „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac objavljuje tekstove koji nastoje dovesti u pitanje postojeće tumačenje povijesti koncentracijskog logora Jasenovac i na taj način rehabilitirati ustaški pokret i Nezavisnu državu Hrvatsku.

Pri tome je jedna od glavnih meta naša baza žrtava. Prema posljednjim navodima dr. Stjepana Razuma, koji se naslanjaju na tekstove Tomislava Vukovića objavljene u Glasu Koncila poimenični je popis do 1. lipnja 2015. godine navodno sadržavao 14 tisuća ‘kloniranih imena’ koja su sada navodno zamijenjena s novih 14 tisuća imena osoba iz popisa iz 1964. godine.

Želimo li shvatiti navode dr. Razuma, ispada da njihovo tumačenje ide u dva smjera. Prema jednoj verziji, govori o višestrukom uvećavanju broja žrtava kojih je stvarno upisano 14 tisuća manje u odnosu na postojećih 83.763. Ostale smo navodno klonirali i došli do brojke koju imamo. Kad su nas u tome ‘otkrili’ mi smo ovih 14 tisuća kloniranih uklonili i dodali 14 tisuća novih imena te smo došli do iste brojke od 83.763 žrtava. Na osnovi toga ispada da JUSP Jasenovac raspolaže s imenima barem 97.763 žrtava, ali smo se kao ipak zadržali na brojci 83-84 tisuće jer nam je netko dao ‘nalog’ da se držimo te brojke“, piše Jovičić i nastavlja:

„Drugo tumačenje Razumovih tvrdnji išlo bi u smjeru da smo, kada smo saznali da su nas ‘otkrili’ u navodnom lažiranju podataka naknadno iz popisa iz 1964. godine uvrstili novih 14 tisuća imena na mjesto postojećih ‘klonova’. Tako je prema njihovim navodima od 443 upisanih osoba s prezimenom Bogdan na popisu bilo svega 167 stvarnih osoba. Ostalih 276 su bili ‘klonovi’.

Tih 276 smo prema Razumovim tvrdnjama izbrisali i na njihovo mjesto uvrstili novih 276 Bogdana prema popisu iz 1964. godine. Prema Razumu, sličan je slučaj i s prezimenom Božić gdje se među 141 žrtvom nalazi 36 ‘klonova’.

„Odgovorno tvrdimo da se u popisu nalazi 83.763 imena različitih osoba među kojima svakako ima pogrešaka i nedostataka. Upravo zbog toga stalno i pozivamo ljude da nam se jave s novim informacijama kako bi popis mogli učiniti što točnijim i što potpunijim“, ističe Jovičić te napominje kako su uvažavajući sve „konstruktivne informacije“ popis iz 1964. godine skratili za 937 imena osoba koje su se vodile kao jasenovačke žrtve, a zapravo su preživjele logor ili su stradale na drugom mjestu te kako se ne žele svađati, nego časno raditi posao koji „do sada nitko nije kvalitetno napravio.“


Hrvatski i srpski mitovi o Oluji su laži natopljene krvlju

AUTOR: VLADIMIR MATIJANIĆ / 05.08.2021. 

„Još jedno maltretiranje s Olujom. Neradni dan, državne zastave po rijetkim balkonima, nešto češće u pasivnijim krajevima, državni protokol u inače mrtvoj provinciji, uvijek isti program, govori sa starim, tek malo podgrijanim mislima, mimohodi, budnice.“

„Hrvatski i srpski olujni mitovi laži su natopljene krvlju. Naravno da je Franjo Tuđman htio Hrvatsku sa što manje Srba jer je bio ostrašćeni i ograničeni nacionalistički diktator s anakronim shvaćanjem svijeta i nacije“

Otvoreno pismo Stjepanu Tuđmanu: Otac ti je bio ozbiljan kreten

Vladimir Matijanić15.2.2022.

„pročitao sam vijest da s prijateljima pripremaš proslavu stote obljetnice rođenja tvoga oca Franje i neugodno mi je što ti ovako moram reći, ali osim tebe, Nevenke, pokojnog Miroslava i nekoliko knjiga koje nemaju osobit rejting u ozbiljnoj historiografiji, tvoj japa nije stvorio ništa. Najmanje samostalnu Hrvatsku, ako je ona, sama po sebi, neko postignuće.“

„Njegovo kapitalno djelo, zapravo je kapitalno nedjelo: to je etničko čišćenje Hrvatske, no čak ni ono nije isključivo njegova zasluga. Bez srpske nacionalističke histerije, Slobodana Miloševića, Milana Martića i ostalih, ni to ne bi izveo.“

„Tvoj otac, svetac zaštitnik lopova i zločinaca, bio je prolazna nepogoda fascinirana brozovskim paradama, vojskom, uniformama, silom. Nije bio reformator, ni graditelj, iza njega je u svakom pogledu ostalo manje vrijednih tragova nego iza Stipe Šuvara, na primjer. Vladavina tvoga tate nije era novih škola, bolnica, cesta, jednakosti, nego bijesa, mržnje, likvidacija i petih ortaka.“

„Stjepane,

uhvatio si stanovite godine u kojima bi trebao steći nešto realniju sliku o roditeljima. Tata ti je bio provincijski autokrat, neosuđeni ratni zločinac, ekonomska sirovina koja je kakvo-takvo društveno bogatstvo darivala jatacima, biće kojem je čak i osmijeh bio prijeteći.“

„Otac ti je Stjepane, bog mu dušu prostio, bio ozbiljan kreten čijeg se rođendana ne bi trebao sjećati nitko u Domovini.“

„Javno prizivanje tvoga tate ima sva obilježja trećerazrednih horora u kojima glavni negativac ustane i napravi novu svinjariju baš kad se učini da ga više nema i da je svijet postao barem malo bolji i ljepši. Nije ni čudo da se tog posla u filmskom svijetu dohvatio Jakov Sedlar, nema prirodnijeg para od trash-redatelja i kičastog vladara. Vi, pokojnikova familija i fanovi, dakako, imate pravo na svoje sitne perverzije, nitko vam ne smije osporiti da zazivate kugu, potrese i Franju Tuđmana, tek bi bilo korisno da to radite u svoja četiri zida.“

„Malo je, da prostite, neukusno javno zazivati nesreće.“

Navedeni citati (nekoliko od brojnih) pokazuju kakav je bio novinar. Neka svatko dobro pročita njegove tekstove i odluči podržava li govor mržnje i jednostran pristup.

Foto: Blog.hr

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved