Društvo
„S margine političkoga spektra“ – Pučanstvu je preporučeno da ne dolazi na otvaranje Pelješkoga mosta i pristupnih cesta!?
Narod se veseli Pelješkom mostu jer povezuje sjever i jug Hrvatske. Narod je u najvećoj mjeri izgradio Pelješki most (15% iz proračuna i barem 50% od sredstava koje je dala komisija EU). Most je izgrađen i sada slijedi puštanje Pelješkog mosta i pristupnih cesta u promet pa se očekuje svečanost otvaranje Pelješkog mosta i pristupnih cesta. Mediji su objavili program svečanosti puštanja u promet mosta i pristupnih cesta. Program je napravljen za uhljebe i uzvanike, bez naroda. Narodu se preporuča da ostane kod kuće i da gleda HRT koji će izvještavati o događanjima. Pučani će sa svojim brodicama, ispod mosta, biti uključeni u Dolenčićev igrokaz. Oni su uključeni jer će poslužiti kao kulisa za igrokaz koji je pripremio Krešimir Dolenčić. Ništa više od toga.
Krešimir Dolenčić: Spremam režiju otvorenja Pelješkog mosta! Tisuću brodica okružit će most, a onda slijedi vatromet i nešto veličanstveno. Zaboravio Krešimir Dolenčić na narod koji je gradio/izgradio most i koji će most koristiti! Nije prvi put da Krešimir u svojim igrokazima zaboravlja na narod, zaboravlja da istakne narodno slavlje. Krešimir svoje igrokaze pravi za uhljebe.
Hrvati koji vole svoju Domovinu zalagali su se za izgradnju Pelješkog most, za povezivanje sjevera i juga Lijepe Naše. Oni koji ne vole Hrvatsku nastojali su da do izgradnje ne dođe, oni su duhom ostali u Jugoslaviji i tvrdili da most nije potreban. Opstrukcije su bile žestoke unatoč većini Hrvata. Bošnjačke ucjene su te opstrukcije hrvatskih političara oslabile pa su i oni koji su bili protiv izgradnje mosta shvatili da je to jedino logično i razumno rješenje. Pred samu izgradnju Bošnjaci i neprijatelji Hrvatske su vodili kampanju protiv izgradnje. Prvo su osporavali hrvatski teritorij, pa su pričali o ugroženosti, nemogućnosti izlaska na otvoreno more, nemogućnosti prolaza brodova itd. Jedan dio protivnika izgradnje mosta bit će, s pozivnicom, na svečanom otvaranju mosta, a puku se savjetuje da ostane kod kuće.
Hrvatski narod se zalagao za izgradnju mosta pa su političari zbog skupljanja glasova također bili za izgradnju mosta. Pred izbore se nešto radilo, vodila se kampanja, polagao se kamen temeljac pa se iza izbora sve zaboravljalo. Ulaskom u EU pružila se mogućnost dobivanja sredstava za izgradnju mosta od strane EU-a. Argumenti su uvijek bili na hrvatskoj strani i konačno je EK dala zeleno svjetlo i projekt je krenuo u realizaciju. Pelješki most je izgrađen!
Hrvatski čovjek, domoljub i katolik tijekom cijelog procesa pripreme i izgradnje podupirao je ideju izgradnje i bio je spreman na žrtvu, odricanje.
Udruga „Gradimo Pelješki most“ osnovana je nakon odluke Vlade premijera Milanovića (Kukuriku koalicija) da se most ne gradi kako bi utjecala na promjenu odluke, a potom, uz sve druge akcije, organizirala je prikupljanje novca za most.
U četvrtak, 31. siječnja 2013. godine u Zagrebu, Opatička ulica br. 10, u prelijepoj Zlatnoj dvorani ispod freske Celestina Medovića: “Dolazak Hrvata na more”, javnosti je predstavljena Udruga „Gradimo Pelješki most”. Tom su prigodom novinarima i uzvanicima članovi Udruge predstavili ovaj veliki projekt, koji bi povezao domovinsku i iseljenu Hrvatsku, jer želja je da se u projekt uđe zajedno za dobrobit nam Domovine Hrvatske.
Udruga „Gradimo Pelješki most„ započela je prikupljati sredstva za izgradnju mosta kada je Milanovićeva vlada (vlada Kukuriku koalicije) službeno objavila „da se most neće graditi jer nema novca“, Udruga je otvorila posebni račun na koji Hrvati iz zemlje i inozemstva mogu uplaćivati novac za gradnju mosta.
Nakon što je EK dala suglasnost za izgradnju odnosno financiranje izgradnje Pelješkoga mosta i nakon što su radovi odmakle Udruga „Gradimo Pelješki most“ je uplatila prikupljena sredstva u Državnu riznicu o čemu je predsjednica Udruge gospođa Branka Šeparović nedavno se zahvalila donatorima te obavijestila hrvatsku javnost da imena donatora javni mediji nisu htjeli objaviti, ni kao plaćeni oglas!
Uz veliku upornost i neizmjernu duhovnu pomoć Stepinčevih anđela čuvara mosta, hrvatska kopnena granica je spojena, a prikupljeni novac kao što je obećano uplaćen je u Državnu Riznicu 26. svibnja 2021. godine.
Kako niti jedna redakcija tiskanih medija nije željela objaviti popis tih časnih domoljuba, čak ni u formi plaćenog oglasa, objavljujemo ovim putem uz zahvalu, poručuje Branka Šeparović, predsjednica Udruge. (narod.hr)
I na ovaj način mediji u Hrvatskoj izražavaj svoju mržnju prema domoljubnim Hrvatima.
> Znate li da Pelješki most ima svoje anđele čuvare, replike iz Lepoglave gdje je Stepinac robijao?
Ovom prilikom podsjećamo na jedan možda zaboravljen detalj – činjenicu da Pelješki most ima svoje anđele čuvare! Naime, još 2015. pokrenuta je inicijativa da se s obje strane budućeg Pelješkog mosta postave skulpture anđela čuvara. Riječ je o Anđelu sv. Duje s neretvanske strane mosta, bliže Komarni i Splitu, koje pripadaju Splitskoj nadbiskupiji, i Anđelu sv. Vlaha s dubrovačke strane.
Oba anđela replike su originalnih, manjih anđela iz lepoglavske crkve koju su ukrasili pavlini, a koja je europski spomenik baroka 18. stoljeća nulte kategorije. Replike su izrađene od bronce, a visoke su oko metar i pol.
Originalne skulpture u lepoglavskoj crkvi djelo su baroknih umjetnika 18. stoljeća i rezultat mara kojeg su pavlini, djelujući u Hrvatskoj, uložili u ovu crkvu. Uz crkvu u kojoj se nalazi ovaj oltar stoji stari pavlinski samostan kojega su komunisti bili pretvorili u zatvor. U jednoj od ćelija bio je zatočen i zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, čije proglašenje svetim hrvatski narod željno iščekuje.
Stepinac je iz ćelije poslao poruku: “Kada vam sve uzmu, ostaju vam dvije ruke, ako ih sklopite na molitvu, onda ste najjači”.
Upravo ta njegova poruka uklesana je na kamenu ispod postamenta anđela Duje. Na drugoj pak strani, ispod postamenta anđela Vlaha, stoji moto udruge “Gradimo Pelješki most“, a on glasi: “Anđeli su naše dvije ruke, a most je molitva da nam se poveže kopnena granica domovine”.
Ideja postavljanja anđela potekla je od udruge “Gradimo Pelješki most” i njezine predsjednice Branke Šeparović. U veljači 2015., na blagdan Stepinčeva, skulpture su bile izložene u Zagrebu ispred katedrale, a u srpnju su postavljeni su u Komarni i na Brijesti – sa svake strane budućeg Pelješkog mosta.
Svečanosti otkrivanja i blagoslova skulptura Stepinčevih anđela Duje i Vlaha 2015. nazočili su splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja i dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić.
> Hrvatski inženjeri ugradili krunicu u Pelješki most: Pomolili smo se i stavili je na vrh
Uz stotine tisuća tona betona, željeza i asfalta u Pelješki je most ugrađena i jedna krunica. Na taj su se potez prije godinu dana odlučila dvojica inženjera Ivica Granić i Franko Berović, a to su sada podijelili s javnošću.
“Božja prisutnost u svemu što radimo!”
“Poruka ovog našeg poteza bila je da jednog dana kada se ovoga sjetimo možemo reći svojoj djeci da smo tako nešto učinili i da im možemo reći da su te male sitnice važne kao i ljudi oko nas, ali posebno i Božja prisutnost u svemu što mi jesmo i što mi radimo”, rekao je inženjer Ivica Granić za Hrvatski katolički radio, prenosi HKM.
Ivica Granić na poklon je dobio Domovinsku krunicu, s križem kneza Branimira, od obiteljske prijateljice i upravo je tu krunicu odlučio staviti u Pelješki most. “Domovinska krunica mi se učinila jako lijepa i simbolična jer ima crveno-bijela zrnca koja podsjećaju na našu šahovnicu. Osim križa kneza Branimira na njoj se nalaze i Gospine slike iz svih većih marijanskih svetišta kako u Hrvatskoj tako u Bosni i Hercegovini”, naglasio je.
Podsjećamo, Domovinska krunica je i međunarodno zaštićena.
Tu gestu Granić nije učinio sam, nego s kolegom inženjerom Frankom Berovićem.
“Predložio sam kolegi Beroviću da se popnemo na vrh pilona S7, koji se nalazi sto metara nad morem te da se pomolimo i stavimo krunicu kao jedan mali znak Božje prisutnosti u tome što mi radimo. To smo napravili prije godinu dana i nekako se nismo htjeli hvaliti time.
Uoči otvaranja, Pelješki most dobio svoju pjesmu
Početkom mjeseca u kojemu će službeno za promet biti otvoren najduži hrvatski most, objavljena je nova pjesma i video spot pod naslovom “Pelješki most”. Stihove pjesnika Ante Nadomira Tadića Šutre uglazbio je hercegovački svećenik don Dragan Filipović, u čijem se skladateljskom radu ističe i opera Diva Grabovčeva.
Djelo je snimila skupina mladih pjevača koji su članovi ili suradnici Akademskoga zbora Pro musica iz Mostara. Instrumentalnu pratnju pružio je Tamburaški orkestar Mostar, pod vodstvom Davora Kožula. Na snimanju i izradi spota radili su Mario Beljo, Matea Beljo i Toni Nikolić.
Gornji primjeri pokazuju kako hrvatski narod gleda na izgradnju Pelješkog mosta, kako se veseli povezivanju hrvatskoga sjevera i juga, pokazuju silno domoljublje i ljubav prema Domovini. Domoljublje i ljubav hrvatskoga puka Krešimir Dolenčić opet nije prepoznao pa narod nije uključen u svečanost otvaranja mosta. Žalosno i sramotno!
Divi se Krešimir Dolenčić sebi pa kaže: “Pelješki je most ogromna stvar. To znam iz prve ruke. Bio sam ondje kad su ga spojili i u Dubrovniku je nastalo spontano veselje. Cijeli je grad tulumario. Nakon 304 godine Dubrovnik će biti spojen s tim dijelom zaleđa. Vidio sam što to znači stanovnicima tog dijela Hrvatske. I zato će vrhunac svečanosti otvorenja u izravnom prijenosu HTV-a biti prekrasna scenografija sa stotinama brodica koje će okružiti most, uistinu raskošan vatromet te glazbeni program uz Dubrovački simfonijski orkestar, klapu Libertas i zbor HNK Split uz Gotovčevu ‘Himnu slobodi‘”.
“Most će tijekom dana biti jednim dijelom otvoren za građanstvo. Naravno, uz puno osiguranja i kontrole, samo pješice i ne cijelom trasom. U planu su i fešte po gradovima iako most nije građen za fešte, nego za prolazak vozila, pa je to i najzahtjevniji dio tog dana. Bit će pirotehnike, a očekujemo i barke i brodove ispod mosta.”
Zaboravio Dolenčić na narod i na dubrovačke branitelje (Odred naoružanih brodova).
Upravo je odluka redatelja ceremonije Dolenčića da među one koji povezuju Dubrovnik i Hrvatsku ne uvrsti i dubrovačke branitelje ponukala dozapovjednika dubrovačkog Odreda naoružanih brodova dr. sc. Vladimira Onofria da nam se obrati:
„Gdje su na otvaranju Pelješkog mosta dubrovački branitelji? Dozapovjednik dubrovačkog Odreda naoružanih brodova Vladimir Onofri: ‘ Most je simbol povezivanja, ako ONB u ratu nije bio jedina veza Dubrovnika s Hrvatskom i ostatkom svijeta, ne znam tko je?“
Žalosno i sramotno!
Nakon objave programa otvaranja Pelješkoga mosta hrvatski domoljub i branitelj piše (zna da ne će dobiti odgovor ali…) Ministarstvu prometa, mora i infrastrukture te Uredu ministra:
„Neshvatljivo je i žalosno da je narod isključen iz programa otvaranja mosta. Žalosno je da se tijekom dana ne će moći propješačiti od jedne do druge strane mosta kao što je bilo najavljeno. Za takvo ponašanje organizatora nema nikakvog opravdanja jer most je financirao narod (15% plus 50% od EU sredstava). Ograničiti, zabraniti, narodu (puku) pristup mostu tijekom dana (npr. od 8 do 17 sati) je sramotno.
Nije jasno gdje će se moći parkirati osobna vozila s jedne niti s druge strane mosta. Hoće li minibusevi voziti od tog parkirališta do mosta. Kako će obični smrtnik (domoljub i donator) uopće moći doći do mosta tijekom dana (ne odnosi se na svečanost otvaranja koja je za uhljebe, uzvanike, one koji su bili protiv izgradnje mosta i goste izvan Hrvatske)?“
Bez odgovora! Božanstvo ne odgovara običnim smrtnicima koji ih plaćaju!
Dolenčić i neokomunistička vlast zaboravili da je narod izgradio most, da će most služiti narodu i da je otvaranje mosta za promet narodna fešta. Mi (narod, pučanstvo) veselimo se otvaranju mosta, povezivanju sjevera i juga i na neki način nam je čast što su nas uhljebi, izdajnici i veleizdajnici zaboravili pozvati na svečanost otvaranja.
Sursum corda (gore srca) moj hrvatski narode!
Dr. Marko Jukić
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
-
Vijesti1 tjedan ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti3 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti4 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti3 tjedna ago
“Obitelj je temelj naše budućnosti, Hasanbegović možda ipak bude dio izvršne vlasti”
-
Vijesti1 dan ago
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’