CARL GUSTAV JUNG U ovo opako vrijeme, kada se psihijatrija ponovno koristi za političke obračune, dobro je podsjetiti kako psihoanalizu kao znanost ne možemo svesti na zidine zagrebačke Zatvorske bolnice. Psihoanaliza ima svoju veliku kulturnu povijest, odnosno svoje široko civilizacijsko utemeljenje, što je najbolje prezentirao švicarski znanstvenik Carl Gustav Jung.
Utemeljitelj psihoanalize Sigmund Freud, austrijanac židovskog podrijetla, šokirao je svoje poklonike knjigom o Mojsiju, u kojoj je elaborirao tvrdnju da Mojsije nije bio Židov.
Ipak, Jung je glede religioznih tema bio raznovrsniji od Freuda. Prokušanim znanstvenim metodama dodavao je parapsihologiju, ezoteriju i seanse. Svoje pacijente uspješno je liječio pomoću hipnoze.
Jungovo osobno iskustvo na granici života i smrti ostat će jedina pouzdana konfrontacija s nesvjesnim. Jednog dana odlučio je na sebi isprobati stanje hipnoze. Hipnotička ekstaza trajala je tri dana. Toliko je trebalo Nietzshceu da napiše svoju Zoru, ali u posve prisebnom stanju, uz okrepljujuće šetnje sunčanom Venecijom. Nakon tri dana Jungovog ludila i hipnoze, pojavili su se zapisi Sedam propovijedi mrtvima, koji dokazuju da su neki kolosi znanosti mogli podsvjesno dohvatiti religijsko iskustvo starih civilizacija. Kao što je Freud znanstveno pošteno pisao o Mojsiju, tako je i Jung iznio svoje trancedentalno iskustvo, pošteno prezentirajući svoj doživljaj, koji nije naknadno prepravljao, da ispadne prorok ili genije.
1. propovijed Mrtvi su se vratili iz Jeruzalema. Nisu našli ono što su tražili, pa su došli po moju riječ. Harken: počeo sam sa prazninom. Ništavilo-praznina je isto što i punina. U beskraju-neograničenosti punina nije bolja od praznine. Prazninu ili puninu zovemo pleroma. U pleromi je ništa i sve. Biće nije u pleromi, nego u sebi. Pleroma prodire u biće kao što sunčeva svjetlost prolazi kroz zrak. Odijeljeni smo od plerome, od beskrajnog i vječnog, kao bića ograničena vremenom i prostorom. Pleroma je nedjeljiva, jer je praznina. Svaka “stalna” stvar je relativna, a bićem ju čini podložnost promjenama. Pleroma ima osobitost (biće, promjena, različitost) i neosobitost. Glede naše osobitosti, moramo uočiti kvalitetu, inače padamo u neosobitost, koja pripada punini plerome, ali za nas je to rastapanje u praznini. To je smrt bića. Tu leži tajna naše težnje prema osobitosti. To je borba protiv primarne poništavajuće jednakosti – princip individualnosti. Kvalitete plerome su parovi suprotnosti: živo/mrtvo, svjetlo/tama, dobro/zlo, ljepota/ružnoća, … Pleroma je razdor u nama. Kada težite bilo različitosti, bilo jednakosti, slijedite misao koja dolazi iz plerome. Ipak, osobitost nije razmišljanje, nego postojanje. U suštini, za nas postoji samo jedna težnja: prema vlastitom postojanju. Bitno je dostići znanje kojim držite misao na uzici.
2. Bog nije mrtav. On je biće, različit od plerome, kvaliteta plerome. Bog je manje definiran i određen od nas. Temelj njegovog postojanja je djelotvorna potpunost. Djelotvorna praznina pripada Sotoni (Primarne manifestacije plerome su non-diskretan topološki prostor nad samo jednim skupom X: {ø,X} – takva topologija uvije postoji, za svaki skup X – egzistenciju Vraga [=ø, praznina] i Boga [=X, potpunost] ne treba dokazivati). Boga i Sotonu spaja djelotvornost. Dobro je iznad Boga, jer sjedinjuje prazninu i puninu. Postoji božanska kategorija iznad Boga i Vraga, koja je još neodređena, a nazvat ćemo je Abraxas* (munja, grom, iznad Heliosa, Sunca). Abraxas je nevjerojatna vjerojatnost i nestvarna stvarnost. Kada bi pleroma postojala, Abraxas bi bio njena manifestacija. Abraxas se razlikuje od plerome i po tome je Biće. Vrag je djelotvorniji od neodređenog Abraxasa. On je i trajanje i promjena (mrtve duše bile su uznemirene ovom tvrdnjom). Abraxas = 1+2+100+1+60+1+200 = 365 = Abrasax. Naziv je preuzet je iz helenskih ili perzijskih magijskih zapisa.
3. Teško je spoznati božanstvo Abraxas. Njegova je moć najveća. Imamo summum bonum Heliosa i infinum malum Vraga, a Abraxas daje Život, koji je majka Dobra i Zla. Abraxas je strahota, koja je opet lijepa kao proljetni dan. Prožima istinu i laž, dobro i zlo, svjetlo i tamu. Abraxas je hermafrodit prvotnog postanka. On je ljubav i ubojica ljubavi. Abraxas je svijet, njegovo postojanje i njegov nestanak.
4. Postoje dva boga, a Vrag je dvojak: gorući i rastući. Gorući je drvo života. Eros je izgorio i umro, a drvo života je dugo raslo. Dobro i zlo sjedinjeni su u plamenu i u rastu drveta života. Život i ljubav stajali su jedno nasuprot drugome. Kao što su četiri mjere u svijetu, četiri je broj najvećih bogova: prvotni Helios, Eros, Drvo života i Vrag, koji uništava sve što je tjelesne prirode i pretvara to u ništavilo. Čovjek dijeli prirodu bogova. Od bogova dolazi i u bogove se vraća. Vrag je najniži gospodar zemaljskog svijeta.
5. Božanski svijet pojavljuje se kao duhovnost, a zemaljski kao seksualnost. Duhovnost je začeće i primanje, poput žene, pa je zovemo Mater coelestis – božanska Majka. Seksualnost uzrokuje i stvara, ona je Phallos, zemaljski otac. Seksualnost muškarca je više zemaljska, a žene više duhovna. Stoga je duhovnost muškarca nebeska. Majka i Phallos su demoni. Zajedništvo je dubina, osama je visina. Zajedništvo daje toplinu, a osama svjetlost.
6. Demoni seksualnosti prilaze duši kao zmija, a demoni duhovnosti kao bijela ptica, koja je priroda čovjeka. Zmija je ženska priroda, bludnica, koja traži društvo mrtvih koji su zarobljeni zemaljskom čarolijom onih koji nisu svećenici (Jung spominje celibat i nepotrebno sve vuče u drugi milenij). Bijela ptica iziskuje celibat.
7. Čovjek je prolaz iz vanjskog svijeta bogova, demona i duša u nutarnji svijet. Malen je, prolazan. U svome malom svijetu čovjek je Abraxas. Stvoritelj i razoritelj svog svijeta. U njemu počinje dugačko putovanje duše nakon smrti, prema svojoj zvijezdi. Molitva pojačava sjaj te zvijezde, koja je most preko smrti. Ublažava beznađe izvanjskog svijeta, koji je vječna stvaralačka snaga. Iza čovjeka u njegovom svijetu ostaje tama. Sunce je izvan našeg svijeta.
Iznad famoznih sedam propovijedi, Jung je u svome ludilu dopisao ime autora: Basilides. Klement Aleksandrijski reče da je gnostik Basilides djelovao u Aleksandriji za Hadrijana (117-138). Prema Jeronimu, Baislides je umro za Hadrijana. A opet, za vrijeme Hadrijana je umro Agrippa Castor, kritičar Basilidesa! Sve to može biti dio namjere crkvenih autoriteta da Basilidesa udalje od Isusa, uz drugi židovsko-rimski rat. Problem je i Basilidesov sin Isidor, kojega neke reference guraju u vrijeme evanđeliste Mateja, čime sam Basilides kliže prema apostolu Mateju. Naime, Basilides je bio prvi poznati kršćanin Aleksandrije i prvi egipatski kršćanin iza kojeg su ostali fragmenti. Stigao je u Aleksandriju iz Antiohije, pa sveukupno možemo pretpostaviti snažan helenski utjecaj, posebno Aristotela. Njegovo kršćanstvo početno je samaritansko, gdje stoje i Šimun Mag i njegov sljedbenik Menander, a u samoj Antiohiji ne smijemo previdjeti Satorninusa i njegovo vrijeme. Hippolyt svjedoči da je Basilides od Mateja primio tajne riječi koje mu je privatno izrekao Spasitelj, a moglo je biti i obrnuto – apostolstvo je mit. Basilides je zajedno sa Glaucijem bio Petrov tumač. Navodno je nosio sa sobom tajnu koju mu je osobno povjerio Petar.
Ovdje ne smijemo zaboraviti Egipatskog lažnog proroka (Josephus, De bello Judaico) niti egipatske terapeute (Philo, De vita contemplativa). U fragmentima je sačuvana Basilidesova Exegetica – 24 knjige komentara Isusovog evanđelja! Ostao je zapisan njegov nauk o prividnosti Kristova tijela: Krist ulazi u tijelo Isusovo po krštenju u rijeci Jordan, a napušta ga prije raspeća. Vjerojatno je glede toga stajao uz docetizam – nije razapet Krist, nego Šimun Cirenac. Da bi iskupio čovjeka, Abraxas je poslao svoj Um (nus, logos) u obličju Krista. Basilides je odbacio Otkrovenje i ljudsku prirodu Krista, kao i čuda. Jahve pripada najnižem rangu duhovnih bića. To je bilo vrijeme traganja za univerzalnom genealogijom: Zaratustra je bio sin Noe.
Antropološki gledano, Basilides je bio pesimist. Svaka je bol posljedica nekog grijeha ili neke predispozicije na grijeh. Grijeh je posljedica kozmičkih sila koje djeluju na čovjeka. Iako zahtijeva okajanje grijeha, Basilides je bio protivnik askeze. Njegova je maksima: upoznaj druge, ali ne dozvoli da itko upozna tebe! Navodno je osuđivao rađanje, ali to je vjerojatno krivo shvaćeno, jer su svi gnostički sustavi imali referentnu emanaciju eona, gdje odlazak eona iz plerome možemo gledati kao izgon, protjerivanje. Origen svjedoči da je Basilides napisao vlastito evanđelje. Vjerojatno je radio prilagodbu Isusovog nauka za pripadnike budizma i zoroastrijanizma. Djela Archelausa spominju ga kao propovjednika među Perzijancima. Nekako izlazi da je Basilides bio raniji Mani.
Glede kozmologije, svijet je nastao iz sjemena u kojem su bile sadržane sve stvari. Sve dolazi od nepostojećeg Boga, Boga koji je ne-biće, za razliku od bogova iz 4. propovijedi. Možemo reći da je Basilides praotac današnje Teorije praska o porijeklu kozmosa. Početak je ništa. Beskonačna praznina koja je sve, punina. Pleroma, koju je nemoguće pojmiti razumom. Basilides je tvrdio da Bog može biti opisan samo kroz negaciju. Apsolut je Abraxas, djelotvornost nasuprot nedjelovanju. Posljedično je nedjelotvornost suprotnog djelotvornog mehanizma koji je ništa. Pleroma je osobitost i neosobitost (nirvana?), koja osobitu kreaciju vodi sjedinjenju sa neosobitošću. Život je prelazak iz individualnosti u puninu. Neki se zovu ljudima, a nemaju duha. Nemaju nikakvu transcedentalnu čežnju. Basilides proriče vrijeme kada neće biti duhovnih ljudi, nego će biti samo psihičko bivanje koje ništa neće znati (o pravoj stvarnosti) i paradoksalno, odbijati sve što pripada duhu.
Nije zgorega podsjetiti se kako se gnosticizam javlja još u vrijeme Isusova propovijedanja, da bi se nakon njegove Muke na križu raspao na brojne sekte. Grčka riječ gnoza je spoznaja, znanje i mistična intuicija. Za Pavla je ona viši stupanj vjere. Prožeta je ljubavlju (agapa). Kod samih gnostika ona je duhovno prosvjetljenje, put spasenja, odnosno povratak u pleromu, kozmičku duhovnost. Pomoću gnoze čovjek/duh se spašava iz tijela i kozmosa (kenoma) i vraća u pleromu, koja je duhovnost iznad kozmosa. Aleksandrijski gnosticizam temelji se na dualizmu duha i materije, dobra i zla. Starozavjetnom stvaranju svijeta suprotstavljena je emanacija eona od zlog Demiurga (Jaldabaoth) do produhovljenog čovjeka. Zlo je kozmičkog porijekla, pa je čovjek time amnestiran. Dva su puta izbjegavanja zla: asketizam (odricanje) i libertinizam (duh ostaje čist, bez obzira na grijehe). Tri su glavne skupine gnostika/vjernika: hilici (materijalni), psihici(duševni) i pneumatici (duhovni). Gnosticizam je zastupao ezoterizam, koji je podario brojnu hermetičku literaturu i epigrafiku. Time ponovno dolazimo do bogatstva kršćanske tradicije, kojega se Crkva nepotrebno odrekla. Povijest je postupni pad. Bog bi se najradije odrekao nekih svojih aplikacija. Tijelo treba prezirati. Stupovi gnosticizma su Isus, Petar, Pavao, Karpokrat iz Aleksandrije, Basilides iz Sirije i Valentin iz Egipta. Gnosticizam je imao određen utjecaj na renesansu i prosvjetiteljstvo, posebno u teozofiji i antropozofiji. Glede islama, djelovao je na sufizam i ismailite. Iako se mnogim “stručnjacima” čini da su psihoanaliza i psihijatrija strogo empirijske discipline, one su uklopljene u cjelokupno iskustvo ljudske civilizacije. U protivnom se psihijatrija svodi na golu represiju nad “devijantnom” osobom.
Tvrtko Dolić