Kišni prošli tjedan, vlažan i ljigav, moje životinje depresivne, pitaju kada će proljeće i zašto ga ljudi ne mogu dozvati jednostavnim pomicanjem kazaljka na satu kao što čine s vremenom u ovo doba godine. Ma ništa ljudi ne pomiču, gluposti su to, kažem im, izlazi sunce kada ono hoće i zalazi kada želi, znaju to ptice i pijetlovi (i oni ptice ali trkačice), znaju čak i ljudi, ali se ljudi prave važnima. Gospodari vremena. A nisu u stanju gospodariti ni sami sobom ni planetom, pa im vrijeme istječe. I njemu, planetu, i njima.

I tako mi, neraspoloženi, gledamo kroz prozor i slušamo huk potoka, kojemu nedostaje još samo desetak centimetara do trenutka kada će se preliti. U subotu ujutro proglasio sam izvanredno stanje, Toru objesio oko vrata kutiju s prvom pomoći, a Maku vrećicu s mačjom hranom i soli na rep.

U nedjelju još huči, ali je bolje. Čitamo novine i vidimo da može biti i puno gore – neka gospođa iz europskih struktura dijeli savjete kako preživjeti 72 sata nakon velike frke, valjda ratne i slične. Što poslije tih 72 sata, nije rečeno. Kažem životinjama da je naš scenarij ovaj: Tor će pojesti Maka, a ja Tora. Ne kuže moj humor, a nisu jedini, izbjegavaju me neko vrijeme. Ipak, velim ozbiljno, geosituacija je gadna, i nemojte mi o Trumpu, kojega Mak simpatizira samo zato što je narančast kao i komični Neron iz Washingtona, a taj je u kratko vrijeme gotovo rusificirao SAD, zavidan i nadalje drugu svojemu moskovskom Kaliguli, koji je doduše imao više vremena za stvaranje autokratskog režima, kontrolu medija i čišćenje protivnika. Zato Neron mora raditi brzo, izvršnim naredbama, odnosno dekretima, tako kaubojski silovito da je već doveo do nama poznatoga stanja, zvanoga šutnja. U ovom slučaju američka šutnja. Pa je dosadanji navodni svjetionik slobode naglo potamnio, lađe koje su se prema njegovu svjetlu neoprezno orijentirale udaraju o hridine očaja, ne pomažu im ni radijski uređaji, jer ih je Neron isključio. Slobodna Europa ugašena, na radost Kaligule. Ostavljena na cjedilu, još više ili manje slobodna Europa pokušava se dovinuti kako preživjeti bez Velikoga brata, vadi svoje pištolje, ali usporedo i pomalo uplašeno nastoji uvjeriti šerifa da ga i dalje drži saveznikom. Nekada davno, u jednom trenutku srednjega vijeka, sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta se nit zvala Karlo Debeli. Sada visi o nekoliko tankih niti a ni jedna nije Karlo. Traži se Karlo. Nije dobro.

Da nema Milanovića, još bismo se i mi zabrinuli. On onako ležerno i blagoglagoljivo, infantilno bajkovito ismijava sve koji misle da su stvari ozbiljne a nisu, kaže, leti radije u Crnu Goru i ondje izvalja toliko toga da ni pas s maslom ne bi pojeo, ni bliža mu povijest (Konavle) nije poznata, ali jest bliska, mirna i blistava budućnost. A nije jedini iz Hrvatske i u Hrvatskoj koji relativizira očito, a očito je da bi slom Ukrajine otvorio nove apetite ne samo ruske, nego i srbijanske, klasične. Kako mi u Hrvatskoj možemo pomoći braći srbijanskoj u ovom trenutku kada još čekaju rasplet ruske agresije na Ukrajinu i pripremaju možda svoju? Eto ovako recimo: produžimo mi Hrvati! koncesiju nekoj „našoj“ televiziji u rukama kragujevačkoga vlasnika.“ Nacionalnu“ koncesiju. Sjajno. Upozoravaju me, međutim, da se to već dogodilo nedavnih dana, usprkos tomu što je ta nova a u biti po prirodi stara televizijska kuća u prošlim godinama, neizravno pa ponekad i izravno, pokazivala srdačne osjećaje koje bi netko mogao nazvati protuhrvatskim, s nježnim animozitetima prema hrvatskim braniteljima, recimo. A vremena su teška i zgusnuta, te bi kada postanu još težima opisana naša čuvena tolerantnost, da ne velim glupost, mogla postati sigurnosnom ugrozom. Baš tako.

Svakakva se čuda događaju kod nas i oko nas – osim Koalicije voljnih postoji i koalicija mrzovoljnih, osobito onih s različitih tjeralica. Pa kako ne mogu gdje bi htjeli, likovi s Wanted tjeralica tjeraju mak na konac i rugaju se, posjećuju jedni druge i smiju se, malo u Moskvu i iz Moskve, malo u Jeruzalem i drugdje, lete bez problema i slijeću, za neke se ne zna ni gdje su napokon sletjeli, kao za Dodika koji u Izraelu sjedne pokraj Netanyahua, na snimci se vidi da ovaj nema ništa protiv, ali dolazi netko iz protokola i uljudno zamoli Milorada da ustane i ode. Valjda neki protokolarni povjesničar, koji zna što je bilo u vrijeme Nedića i uopće duhovnih otaca Miloševića, Vučića i Dodika.

Kad sam već kod toga što je bilo, moram zabilježiti u Hrvatskim kronikama i opću narodnu (da ne velim općenarodnu) čak prosvjednu pomamu za hipodromskim koncertom Marka Thompsona. „Pa dobro“, pita me mačak Mak, „kakav je to lik? Jel dolazi k nama iz Vatikana, ili odakle?“ „Kakve su to gluposti“, srdim se, „nije on Papa, nego običan čovjek iz naroda, iz Čavoglava, a ne iz Rima.“ „Pa kako on može napuniti Hipodrom, malo je to čudno“, mudruje Mak. U pomoć mu priskače Tor, i on grozno neobaviješten, pa iz neznanja nabraja ovako: prvo Ivan Pavao, pa Benedikt i sada Marko, jer je Franjo spriječen. Izbacio sam životinje na dvorište, ne će oni meni tako, neškolovane zvijeri, brkati lončiće. Nakon dva sata mijaukanja i lajanja pustio sam ih opet u kuću, hladni im je zrak razbistrio misli i počeli postavljati razumnija pitanja. „Dobro, kaj nije u Zagrebu na vlasti Možemo!“, reče Mak, „pa kak oni to daju Thompsonu cijelu livadu uz Savu? Kaj nisu ti možemovci revolucionarni hiperljevičari, da ne kažem hipoljevičari?“ „Jesu“, velim, „ali dolaze lokalni izbori i nema toga što ne će učiniti da ostanu, da se prikažu tolerantnim i prema groznoj nacionalističkoj poludesnici i domoljubnoj desnici uopće, to jest prema hrvatskom narodu i lakovjernim purgerima, te će potonji, odavno kolebljivi, opet nasjesti, kao što nasjedaju od početka stoljeća, ovako ili onako… A ima tu i jedna caka koju nitko nije opazio: lokalni su izbori u svibnju, ako se ne varam, a hipodromski koncert početkom srpnja, je li. Pa ako Možemo nedajbože pobijedi na zagrebačkim, mogao! bi svršetkom lipnja reći da se koncert otkazuje iz humanitarnih ili sličnih razloga, da su se konji pobunili jer nemaju gdje trčati, da u GUP-u nije predviđen Thompsonov koncert. Samo nagađam. Vjerojatno je to nemoguć scenarij, izbili bi neredi, ipak se radi o svjetskom rekordu. Možda bi organizatori u krajnjoj nevolji dopustili zamjenski koncert, recimo s Darom Bubamarom.“

Bubamare bi Zagreb mogao angažirati i za središnju proslavu 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, ako je uopće predviđena. Ako i nije, postoji opravdanje: godine Gospodnje 925. Zagreb je bio nevažno malo naselje preko puta Hipodroma, ispod Medvednice, na dva brežuljka a ne na sedam, pa, znači, središnja treba biti na jugu, gdje je i nastala hrvatska država u peterokutu Nin-Bijaći-Klis-Solin-Knin. Onodobni Zagrepčani bijahu vjerojatno neutralni u vrijeme kada se Tomislav uputio u Slavoniju da otjera Mađare, čak sam u romanu Rex Croatorum (još pišem) vrlo neugodno ironizirao – da je Tomislav poslao delegaciju, što bismo danas rekli, u Zagreb, a Zagrepčani rekli da se ne bi htjeli miješati. Pametni dečki, znali su da će kad-tad biti orbanizirani, vidjeli su kartu velike Mađarske na Zoltanovu sedlu.

Previše sam se bavio Zagrebom, još samo ovo: jako mi se svidio nedjeljni životni novinski razgovor s Puntijarom – zagrebačka kronika, u stvari, od 16. do 21. stoljeća, s detaljima izvan gastronomskih okvira, podatcima koji ni nama Zagrepčanima nisu baš bili poznati, recimo o hotelu Palača Croatia, poslije samo Palasu. Svašta čovjek nauči čitajući novine, i ne kažem to maliciozno, štoviše: ako pročitate samo subotnja i nedjeljna izdanja naših dnevnih novina, možete štošta naučiti o bližoj i davnijoj povijesti, o umjetnostima itd. (Gdje drugdje možete naći, primjerice, do sada uglavnom nepoznate podatke o antiboljševičkoj internacionali, iz pera povjesničara Ivana Tepeša?). I tu je (možda se ponavljam) budućnost novinstva i novinarstva, u opširnijim feljtonističko-esejističkim i analitičkim formama, što na paradoksalan način vodi prema modernoj inačici starih narodnih čitaonica iz vremena Hrvatskoga preporoda. Jer, u svemu drugom novine se jednostavno ne mogu natjecati s drugim medijima i pametnim telefonima, koji u (pre)kratkim tekstovima i sličicama imaju prednost, ali njihova površnost zaglupljuje i može odvesti u lažne sfere. Sve do adolescentnih emotikona, koji dovode i do tragedija – eto smo vidjeli (jesmo li) sjajnu britansku seriju Adolescencija, s vrlo, vrlo mladim glumcem koji bi mogao predavati glumu na Akademiji.

Ne mislim samo na zagrebačku ili koju drugu domaću. Ima zagrebačka dva ili tri odlična profesora, nakon što je ne baš davno imala dva ili tri nikakva, a ostali sjajni. Što se to događa, ne znam, ali malo sam žalostan, posebno kada vidim mlade feminizirane dečke i pitam se tko će igrati muškarce u klasicima. Sam Bog zna da volim kazalište, ili da sam ga volio. Kada me je majka prvi put odvela na kazališnu predstavu, bio sam toliko zatravljen da tri dana nisam mogao hodati, mislili su da imam dječju paralizu. Sada se teško odlučujem, primjerice na kakav dramski komad u zgb HNK, gdje s vremena na vrijeme ima zločina nad teatrom, ali ne i kazne, pa sam opet paraliziran.

O jeziku, rode…

Čitam u novinama o jeziku, o tome hoće li hrvatski jezik izumrijeti. U naslovu se govori o izumrlom „dalmatinskom jeziku“, čijim bi stopama mogao poći hrvatski. Neupućeni naš čitatelj možda je zaključio da se u Dalmaciji govorilo jezikom koji nije hrvatski, nego neki drugi, dalmatinski. I krivo bi zaključio. Jezik kojim se služilo romansko stanovništvo nepovezanih gradova uz obalu i na otocima u ranom srednjem vijeku (ponegdje i nadalje) nikako se ne može nazvati dalmatinskim, nego eventualno dalmatoromanskim, odnosno sirovijom inačicom profinjenoga latinskog jezika. Osim toga, Dalmacija je velik prostor, koji su nastavali pretežito Hrvati i govorili svojim jezikom. Ulazili su pomalo u latinske gradove, preuzimali ih (papa Aleksandar III. u Zadru 1199. dočekan hrvatskim pjesmama) i tako dalje do Marulića, oca hrvatske književnosti – književnosti na čakavskom narječju hrvatskoga jezika, koje bi narječje nevježe možda nazvali dalmatinskim jezikom, kao što neki opet pokušavaju. Ne postoji (osim u neobvezujućem kolokvijalnom izričaju) kajkavski jezik, ni čakavski jezik ni štokavski jezik, ni zagorski, ni slavonski ni lički, tek jedan i po svemu jedinstven hrvatski jezik. Koji ne će izumrijeti. U svim je ratovima pobijedio, ako je koju bitku izgubio, brzo se vraćao na bojišnicu. Amen.

Hrvoje Hitrec/HKV

Moja supruga, djeca i ja živjeli smo više od dva sata od najbliže tradicionalne latinske mise, koja se održavala u 8:00 ujutro, u velikom gradu – prema standardima Saskatchewana. Dolazak tamo je bio težak, ali smo se trudili dolaziti često.

S godinama su ti pokušaji postajali sve opterećujući. Cijene goriva smetaju – hotelski računi, kad je potrebno, još više. Djeca su mrzila ići u grad. Vikend je uvijek bio pucan, a cijeli tjedan proveden na oporavku. I mislim da smo moja žena i ja oduvijek imali dvogodišnjaka koji putuje smireno poput bijesnog jazavca zarobljenog u kavezu uz glazbu Taylor Swift. Ipak, pokušali smo. Za bogate ili siromašne. Za razum ili psihički slom.

Kroz ovo vrijeme vidjeli smo i čuli sve, iz svih izvora, pokrivajući sve aspekte. Razgovori. Homilije. knjige. SMS poruke. Osobni razgovori. Sve samo ne san u stilu svetog Josipa. I poruka je bila dosljedna: Približite se TLM-u.

“Morate prisustvovati tradicionalnoj latinskoj misi.”

“Približi se što bliže jednom, Bog će osigurati ostalo.”

“Vaša će djeca izgubiti katoličku vjeru ako to ne učinite.”

“Bog te poziva da to učiniš. Očito je!”

“Kako ne želiš prinijeti ovu žrtvu? Nije li misa vrijedna toga?”

Nije da nas je trebalo uvjeravati da pokušamo takav potez. Vjerujem da je TLM dio našeg katoličkog prava po rođenju – kao drugačija religija od one s kojom sam ja odrastao. Ljepota, svetost, misterij i istina prožimaju se svuda. Ne šteti ni odsutnost pjesmica Dana Schuttea, djevojaka s oltara i propovjedničkih Molitvi vjernika.

Pokušali smo se pomaknuti. Gotovo desetljeće, zapravo. Ali uvijek se nešto ispriječilo. Kao da su šanse bile protiv nas. Često smo smatrali da je to naša krivnja, da je Božja volja jasna i da je nismo dovoljno herojski slijedili.

Zapravo, jednostavno rješenje za približavanje TLM-u bilo je sve samo ne jednostavno. Financijski, to bi bio strašan udarac. Gdje bih radio? Je li bilo mudro postati učitelj na zamjeni i gladovati nekoliko godina dok ne dobijem ugovor za puno radno vrijeme? Također, naša prodaja kuće bi nas potopila. Kuće u malom gradu Saskatchewanu prodaju se za djelić cijene bilo čega u blizini grada. Imajte na umu da sam rekao blizu grada. Uvijek smo odbijali živjeti u pravom gradu. To bi nas ubilo. Mi smo ljudi sa sela skroz. Ali dok sam ispitivao cijene, shvatio sam da bi površine u blizini grada mogle biti pristupačne… ako prodamo dijete ili troje. Ni naši najstroži kritičari nisu zagovarali da je to volja Božja, barem ne nama u lice.

Ipak, godinama smo se i dalje trudili da to uspije. Razgovori za posao. Pretrage nekretnina. Sesije drobljenja brojeva. Bebe. Devetnice. Frustracije. Suze. Više beba — nisam sigurna kako to što imaju bebe pomaže, ali slatke su. Svojoj sam ženi govorio: “Znam da nam je odgovor ispred nosa! Samo ga još ne možemo vidjeti.” Bog često tako djeluje u mom životu. Gledam u punu vrećicu brašna i praznu posudu za kruh i žalim se: “Gospode, gladan sam! Zašto me nikad ne opskrbiš? Zašto skrivaš odgovore?”

On je pružio.

Prošla godina imala je jedan od onih rijetkih životnih trenutaka u kojima sve dolazi na svoje mjesto, besprijekorno, u rekordnom roku i s neodoljivim osjećajem mira. Zaposlili su me za savršen učiteljski posao sa sjajnim šefom – posao za koji još uvijek ne mogu vjerovati da ga imam. Iskrcali smo se na dvanaest prekrasnih, pristupačnih jutara šume, vrtova, hokejaških terena, garaža i otvorenih polja, tik uz vrhunsko lovište i kratku vožnju do bogate rupe za lovište. Nevjerojatno, ovo je mjesto imalo obitelj u blizini—savršeno za našu djecu. Prodaja kuća prošla je bez problema. Bog je imao svoj prst na svakom koraku. Selidba je bila naporna i stresna, ali veliki blagoslov.

Postojao je samo jedan problem.

Lokacija je bila dalje od TLM-a. Zašto? Jer smo preuzeli obiteljsku zemlju od mojih roditelja. Domaćinstvo Millette zadržat će svoje ime, iako je sada pod novim, manje kompetentnim vlasništvom. Mogao bih satima pričati o prednostima ovog poteza, ali za sada ću naglasiti jednu stvar: sada živimo tri sata udaljeni od tradicionalne latinske mise.

Otkrivamo da je dolazak do TLM-a teži nego ikad. Poteškoće i troškovi smještaja i putovanja su veliki. Ove zime imali smo četiri mjeseca pauze između pohađanja TLM-a. Tjedni vremena s temperaturom ispod 40 stupnjeva, paklene mećave, zaleđene ceste, problemi s vozilima i, kad se vrijeme konačno sredilo, bolesna djeca, držali su nas blizu kuće. Rekao bih da će biti lakše prisustvovati ovog ljeta, ali dolazi nova beba i, pa, znate kako to ide – ali su slatki. Ukratko, naš preseljenje je bio blagoslov, osim osiromašenog liturgijskog života.

Može li Bog zapravo htjeti da se mlada katolička obitelj preseli dalje od TLM-a? I to obitelj koja toliko voli ovu misu? Nemoguće, zar ne? Sigurno je da je naš potez bio samo slabost s moje strane, uzrokovana nedostatkom hrabrosti, hrabrosti i vjere, s mojom djecom osuđenom da završe u paklu, ili barem osuđenom da izdrže paklenu glazbu na lokalnoj misi.

Treba istaknuti dvije stvari. Prvo, potrebno je odmaknuti se i ispitati širu sliku. Sada ne razumijem trenutno stanje Katoličke crkve. Ne shvaćam kako je Tradicija anatema, a banalni liturgijski bumerizam obavezan – ostavljajući pitanje nedjeljnih obveza za sada po strani. Ne shvaćam kako će nam moj lokalni biskup ovog ljeta odbiti tradicionalno krštenje – “Možeš ići drugdje” – kao da natjerati moju ženu da putuje tako daleko odmah nakon poroda nije žalosno i psihotično. Ne razumijem kako se nekoliko starijih ljudi može držati mise koja je potpuno propala u njihovoj župi, dok su moja djeca prisiljena prigrliti njezino samonametnuto uništenje. Ne razumijem ništa od ovoga. Zašto, Bože, zašto?

Ostaje činjenica da većina katolika ne prisustvuje, ili čak ne može, prisustvovati tradicionalnoj latinskoj misi. Zahvaljujući vatikanskim slamanjima TLM-a, to je jednostavna igra brojeva. Na Zemlji postoje milijarde ljudi sa stotinama milijuna katolika. Postoje što, samo stotine tradicionalnih svećenika? Žetve je mnogo, a radnika premalo. Tradicionalni svećenici ne mogu biti posvuda. Zemlja je veliko, ogromno mjesto. Na primjer, najbliži svećenik FSSP udaljen je tri sata od mene — i nije dobrodošao u mojoj vlastitoj biskupiji — dok je najbliži svećenik SSPX udaljen osam sati. Takve udaljenosti, za neke daleko veće, uobičajena su stvarnost za mnoge katolike diljem svijeta.

Čak i za mjesta koja imaju TLM, uvijek postoji problem prenapučenosti i ozbiljnih neugodnosti. Zamislite da se morate pojaviti 45 minuta ranije na poslijepodnevnoj misi u centru grada prepunom kriminala samo da shvatite da, budući da nema mjesta u gostionici, vaša obitelj mora gledati misu na ekranu u podrumu crkve. Poznajem obitelji u blizini TLM-a koje su prestale pohađati jednostavno zbog pogoršanja i ekstremnih neugodnosti koje uzrokuje.

Štoviše, koliko još do ozbiljnijeg napada na TLM-ove? Mislite li da je sada situacija strašna? Siguran sam da bi neki grabljivi vukovi u Vatikanu rado odgovorili: “Mislite da je ovo loše? Pričekajte moje pivo…” Zamislite da iskorijenite svoju obitelj, prigrlite život u siromaštvu i teškoćama, sve kako biste bili blizu TLM-a, a onda vam se ova misa iznenada izvuče ispod glave? Ovo su tragična vremena puna neizvjesnosti. Činjenica je da, ako se netko pridržava osnovne razboritosti, TLM-ovi jednostavno nisu mogući za previše katolika.

Sve to dovodi do moje konačne točke: Bog nije čudovište.

Moja žena i ja uvijek se mučimo s pitanjem kako preživjeti bez tradicionalne latinske mise. Više od toga, kako napredujemo? Kako možemo odgajati svece? Osporavam tvrdnju da svi katolici dobre vjere moraju prisustvovati TLM-u ili riskirati svoje spasenje. Svakako mislim da bi svi katolici trebali prisustvovati TLM-u i čak se žrtvovati da bi prisustvovali. Ali ako žrtve postanu nerazumne, može li se reći da takvi katolici gotovo sigurno neće moći živjeti svetim životom? Da je svetost samo za nekolicinu favoriziranih na temelju lokacije? Pripisati ovo Bogu znači učiniti Ga čudovištem.

Mogu tvrditi čistog uma i mirna srca da je Bog doveo našu obitelj da se preseli tu gdje jesmo, unatoč velikoj udaljenosti od TLM-a. Vjerujem da Bog nije neko zlobno božanstvo. On će se pobrinuti za nas, ako ostanemo vjerni, i dovesti nas do svetosti. Bit će to težak križ za nositi. Onaj koji ne možemo nositi sami. Ali On nas neće napustiti.

Do tada, molite se za sve, uključujući i moju djecu, koja trpe u rukama ove moderne Crkve milosrđa.

Dan Millette/OnePeterFive

Dan Millette je suprug i otac petero djece. Predaje u Saskatchewanu, Kanada. Millette je diplomiralo na Our Lady Seat of Wisdom College u Ontariju i ima diplomu magistra umjetnosti iz teologije na koledžu Holy Apostles College u Connecticutu. Njegov osobni blog je bravestthing.com.

Bivši saborski zastupnik, general Ante Prkačin u jednom prošlogodišnjem Podcastu Bura govorio je o budućnosti, sadašnjosti i prošlosti BiH. Istaknuo je kako ovakva BiH nema smisla ni budućnosti te kako je nužno drastično promijeniti situaciju u BiH.

Interesi BiH i hrvatskog naroda u BiH su često dijametralno suprotni, rekao je, te dodao kako su Hrvatska i BiH jedinstveni geopolitički prostor. Govoreći o naravi rata u BiH, istaknuo je kako se u BiH dogodio i građanski rat i agresija Srbije ali kako je građanski rat bio neusporedivo žešći. Također, govorio je o razlikama između rata u Hrvatskoj i BiH te o ulozi Srba u tim ratovima.

Otkrio je i zašto voli Bošnjake kao narod te zbog čega je uvijek bio i danas jest blagonaklon prema tom bh. narodu. Govorio je i o razlikama između Bošnjaka i Bosanaca te o svom dobrom odnosu s akademikom Suadom Kurtćehajićem.

Namjera je bila, objasnio je, da se pod imenom Bošnjaci integriraju svi muslimani s prostora bivše Jugoslavije u jedan nacionalni korpus. No, veli kako je protokom vremena tu nastao problem jer danas treba na drugi način graditi BiH.

Govorio je o tomu kako akademik Kurtćehajić pokušava sad “prevesti” dovoljan broj Bošnjaka u nacionalne Bosance kako bi se stvorile pretpostavke za izgradnju građanske BiH. Problem u tom procesu je, veli, što se tomu opire jak muslimanski faktor.

Iznio je i pikanteriju kako je noć prije snimanja podcasta, u Sarajevu s akademikom Kurtćehajićem u striptiz baru raspravljao o povijesnim temama.

“One se vrte a nas dva pametujemo”, rekao je te dodao kako je “barska ptica”.

Prkačin je u razgovoru s urednikom i voditeljem Podcasta Bura Juricom Gudeljom naveo i kako se pojavljivanje Željka Komšića najviše razbija o glavu upravo Bošnjacima jer njegova pojava dovodi do erodiranja države BiH.

Također, osvrnuo se i na ulogu međunarodnog faktora u BiH, posebice Washingtona i Bruxellesa, kazavši kako su u BiH napravili nesagledive greške.

U dijelu emisije u kojem se osvrnuo na povijest BiH, Hrvatske i Srbije, između ostaloga, rekao je kako BiH nikad nije bila povijesna država. Naveo je i kako je Bošnjacima najlakše vladati, posebice u odnosu na Srbe ali i Hrvate. Stoga je potrebno “razbiti” bošnjačku akademsku zajednicu za koju smatra da nije kvalitetna.

Istaknuo je i kako srpski nacionalistički pokret najuspješniji nacionalistički projekt u povijesti jer su “Srbi iz ničega stvorili i naciju i državu”. Naveo je i razloge zbog kojih Srbi nisu bježali pred naletom Osmanlija.

Govoreći o bošnjačkom nacionalizmu, ocijenio je kako bi moglo doći do unutarbošnjačkog sukoba između sekularnog i muslimanskog elementa. BiH se lako može urediti, dodao je, ako međunarodni faktor to želi.

Objasnio je zašto se razočarao u Domovinski pokret, iznio planove za predstojeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj te implicitno najavio povratak u politiku bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka.

Također, iznio i svoje mišljenje o Zlatku Hasanbegoviću, Andreju Plenkoviću, Gordanu Grliću Radmanu, Gordanu Jandrokoviću i drugim ličnostima iz svijeta politike.