Kako priča ide, početkom 19. stoljeća francuski astronom Pierre-Simon de Laplace razgovarao je s francuskim carem Napoleonom, objašnjavajući mu svoju teoriju o počecima svemira.

“Gdje se Bog uklapa u sve ovo?”, navodno je upitao Napoleon.

“Nemam potrebe za takvom hipotezom”, odgovorio je Laplace.

Bog je, prema ateistima, nepotrebna hipoteza. Svemir jednostavno jest.

Mi jednostavno jesmo.

Nema razloga tražiti Stvoritelja, tvrditi da Mu je stalo do nas, sugerirati da postoji nekakva Viša sila koja premošćuje jaz od onoga što jest do onoga kako bi stvari trebale biti.

Sad, ateizam je više od pukog agnosticizma, koji sugerira da je jednostavno nemoguće znati postoji li Bog. Prema takvoj definiciji agnosticizma, mnogi religiozni ljudi su agnostici — iako smo agnosticizam shvatili kao općenitu ravnodušnost prema pitanju Boga. Ateizam se, međutim, nepopustljivo protivi ideji Boga koji stoji iza prirode. Ateizam često tvrdi da religija kvari čovječanstvo, da ideja Boga zasljepljuje ljude u vezi istina oko njih, da je znanost izravno suprotstavljena ideji Stvoritelja. U stvarnosti, niti jedna od ovih stvari nije točna.

Bog: Nepotrebna hipoteza?

Započnimo s idejom da je Bog nepotrebna hipoteza. Teško je zamisliti raspravu u kojoj je Bog u potpunosti nepotreban. To je zato što je sva ljudska logika ukorijenjena u određenim temeljnim pretpostavkama o prirodi svijeta i razumu koji su u potpunosti nevezani za diktate evolucijske biologije. Razmotrimo samo neke od njih.

Prvo, mi iznosimo tvrdnje objektivne istine — istine koja postoji neovisno o ljudskim umovima. Kako takva istina postoji? Na temelju diktata evolucijske biologije, naša sposobnost shvaćanja “istine” zapravo ne bi trebala biti ništa više od naše sposobnosti da mislimo što god je evolucijski najkorisnije za nas i naše genetske potomke. Ali mi ne vjerujemo da je 2+2=4 zato što je to evolucijski najkorisnije. Mi vjerujemo da je 2+2=4 uvijek i svugdje istina. A to nagovješćuje istinu izvan samog materijalnog.

Drugo, mi iznosimo tvrdnje u pogledu morala. Ali što je moral bez osnovne pretpostavke da ljudska bića imaju inherentnu vrijednost? Čak i utilitarne filozofije — pokušaj ignoriranja moralno ispravnog i neispravnog u korist konzekvencijalističkog ishoda — moraju pretpostaviti nešto o tome što ishod čini dobrim ili lošim. A to za sobom nosi moralne premise koje se moraju pretpostaviti. Vjerovanje u bilo kakve moralne vrijednosti zahtijeva od nas da vjerujemo u nedokazive istine koje moraju potjecati izvan nas samih.

Treće, mi živimo kao da vjerujemo u izbor — kao da smo sposobni donositi odluke koje su na neki način temeljene na našoj vlastitoj volji. Što bi u materijalizmu dopuštalo takav izbor? Kako bi došlo do takvog izbora?

Bog je neophodan za takve misli — ili barem mogućnost Boga. Odbacite Boga u potpunosti i ne možete objasniti zašto biste vjerovali u objektivnu istinu ili moralnost ili vlastitu sposobnost izbora.

Zabranjuje li Bog logiku?

Postoje oni ateisti koji tvrde da bi logika trebala zabraniti Boga — da vjera u Boga nije samo nedokazana, već je zapravo iracionalna. Riječima Adama Gopnika koji piše za New Yorker, oni koji su ateisti imaju “monopol na legitimne oblike znanja o prirodnom svijetu”. Ali to nije istina. Postoje mnogi religiozni vjernici koji priznaju znanstvene temelje znanja, ali i spoznaju da je sama znanstvena metoda nedokaziva, osim ako ne uzmete zdravo za gotovo da je potraga za objektivnom istinom moguća — pretpostavka koju sama znanstvena metoda zabranjuje.

Kako se ispostavilo, postoji mnoštvo logički dosljednih argumenata koji se nude u korist Boga. Uzmite, na primjer, dokaz Prvog uzroka koji je iznio Aristotel, a razradio Toma Akvinski. Edward Feser iznosi argument u svojoj knjizi Pet dokaza za postojanje Boga. Argument ide otprilike ovako:

• Promjena postoji na svijetu.
• Ali svaka promjena je aktualizacija potencijala za tu promjenu.
• To znači da je aktualizacija potencijala obilježje svijeta.
• Niti jedan potencijal se ne može aktualizirati osim ako ga već nešto stvarno ne aktualizira.
• Stoga su sve promjene uzrokovane nečim već aktualnim.
• Ako postoji promjena, onda se mora nešto promijeniti.
• Postojanje toga nečega pretpostavlja nekakvu istodobnu aktualizaciju potencijala toga nečega za postojanje.
• To znači da svaka tvar u svakom trenutku ima aktualizator svog postojanja.
• Ili taj aktualizator pretpostavlja ostvarenje tog aktualizatora ili je aktualizator čisto aktualan.
• To znači da postoji ili beskonačan regres aktualizatora ili da postoji čisto aktualan aktualizator.
• Ali beskonačni regres je nemoguć jer mora postojati nešto na dnu hijerarhijskog lanca uzročnosti.

Ovo su početni koraci argumenta. Ali ovo nije jedini argument. Postoji nekoliko logički koherentnih argumenata u korist Boga. To ne znači da su argumenti odlučujući. Ali ideja da je nelogično vjerovati u Boga je neistinita.,

Je li znanost ubila Boga?

Ateisti često sugeriraju da je znanost ubila Boga. Ali kao što smo vidjeli, sama znanost zahtijeva određene pretpostavke izvan znanosti; kao što je izjavio matematičar Kurt Godel, svaki interno dosljedan sustav matematičkih aksioma ne može biti u potpunosti sveobuhvatan. Moraju postojati pretpostavke izvan sustava.

Ateisti tvrde da nas je evolucijski proces oslobodio potrebe za Bogom. Uostalom, ako Bog nije upravljao procesom stvaranja ljudskog bića u doslovnom tumačenju biblijske priče o stvaranju, kome je Bog potreban? Problem je, naravno, u tome što je evolucija nevjerojatno složen proces koji ne isključuje mogućnost usmjerivačke ruke. Stephen Meyer, zagovornik inteligentnog dizajna, ističe da prijenos informacija putem staničnih procesa užasno nalikuje inteligentnom kreatoru koji prenosi informacije. “Velika književna dijela prvo su nastala kao ideje u glavama pisaca — Tolstoja, Austen ili Donnea”, ističe on. “Naše iskustvo svijeta pokazuje da ono što prepoznajemo kao informaciju nepromjenjivo odražava prethodnu aktivnost svjesnih i inteligentnih osoba. Što, dakle, trebamo misliti o prisutnosti informacija u živim organizmima?” Čak i najateističkiji mislioci uobičajeno koriste teološki jezik u opisivanju bioloških procesa. Na primjer, Richard Dawkins govori o “sebičnom genu”. Ali, naravno, geni nemaju interese, zar ne? Barem ako nisu usmjereni vanjskom namjerom.

Najveći znanstveni problem za ateiste leži u prirodi samog svemira. Veliki prasak je teorija koja tvrdi da je svemir započeo eksplozijom točke materije visoke gustoće, što prilično zvuči poput priče o Stvaranju na početku Biblije. Zapravo, izvorni skepticizam teorije Velikog praska u velikoj je mjeri bio vođen prigovorima na tu sličnost. Vrlo specifične uvjete pod kojima je stvoren naš svemir koji su omogućili razvoj inteligentnog ljudskog života često koriste vjernici kao dokaz Božje ruke — takozvano “fino ugađanje” svemira za život je nevjerojatno. Ateisti tvrde da samo zato što ste dobili na lutriji, a imali ste male šanse za to, ne znači da ste je dobili jer je to netko namjeravao — netko je trebao dobiti. Ali to ne daje odgovor na pitanje da li je vjerojatno režirano ako biste iznova dobivali na lutriji. U jednom trenutku mogli biste pretpostaviti da netko vara.

Kako bi odgovorili na to pitanje, ateisti često razmišljaju o ideji multiverzuma — u kojem slučaju postoji mnogo ljudi koji dobivaju na lutriji, stoga naš svemir nije naročito poseban. Problem je u tome što je to u potpunosti nedokaziva teorija. Vjerovati u to zahtijeva isti skok vjere kao i vjera u fino ugađanje od strane više sile.

Onda je tu i pitanje ljudske svijesti. Znanstvenici su iznijeli mnoge teorije o tome, ali niti jedna nije bila dovoljna da objasni kako svijest nastaje iz fizičkih procesa u mozgu. Fizičar Roger Penrose objašnjava: “Potrebna nam je velika revolucija u našem razumijevanju fizičkog svijeta kako bismo uklopili svijest.” Čak i slavni ateist Richard Dawkins priznaje da je razvoj svijesti “za mene najdublja misterija s kojom se susreće moderna biologija”.

Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?

Ateisti se često protive Bogu na temelju toga da ako je Bog dobar, onda se loše stvari ne bi trebale događati dobrim ljudima. Oni ovaj argument tretiraju kao na neki način dispozitivan. Ali, naravno, pitanje teodiceje obrađivalo je niz velikih religijskih mislilaca tijekom tisućljeća. Odgovori se kreću od jednostavnih — mi ne razumijemo u potpunosti Božji um, pa naša definicija dobra nije njegova — do složenijih — da je zlo zapravo samo nedostatak savršenstva u dobru, a Božja odluka da stvori slobodnu volju u svojim kreacijama mora dopustiti upravo takvu nesavršenost. Dovoljno je reći da pitanje Božje motivacije sigurno nije dovoljno snažno kako bi odbacilo samog Boga, kao što se dijete ne može pretvarati da njegovi roditelji ne postoje samo zato što roditelji ponekad ne mogu spriječiti da se loše stvari dogode djetetu.

Zašto su religiozni vjernici loši?

Ateisti se uobičajeno okreću grijesima vjernika kako bi objasnili zašto se protive vjeri u Boga. Ovo je ključna točka kod osoba poput Sama Harrisa ili Richarda Dawkinsa — ako je religija dobra, zašto su religiozni vjernici često toliko loši? Naravno, to bi mogli pitati o bilo kojoj filozofiji — većina ljudi su zapravo grješni i nevaljali i imaju sposobnost za dobro. Pitanje je postoji li filozofska veza između religije i onoga što njezini navodni vjernici rade — i još dublje, kako možemo procijeniti promiče li religija nešto moralno dobro ili loše bez drugog okvira moralne reference. I tu leži najdublji problem ateizma: on ne može uspostaviti moralni okvir. Ne postoji način koji bi premostio jaz između onoga što jest i onoga što bi trebalo biti. Ateisti mogu davati prijedloge, naravno; oni mogu izraziti mišljenje o stvari; oni mogu djelovati moralno i pristojno po parametrima svog društva. Ali sam ateizam ne može postavljati samoodržive moralne zahtjeve na ljudska bića. Nije slučajnost da su najmilitantnije ateističke vlade — komunističke i fašističke vlade 20. stoljeća — bile daleko ubojitije i tiranske od bilo koje vjerske teokracije u povijesti. Ateizam promiče viziju čovječanstva koje je potpuno u suprotnosti s izgradnjom produktivnog društva; on predlaže materijalizam, što znači nedostatak slobodne volje; on potkopava jedinstvenu vrijednost ljudskih bića, što potkopava slobodu i prava; on odbacuje vrijednost tradicije u korist razuma koji ne može braniti prema vlastitim uvjetima.

Ateizam, ukratko, ne može održati samog sebe. Bog nije nepotrebna hipoteza. U najboljem slučaju, mogli bismo tvrditi da su dokazi o Bogu nedostatni kako biste osobno vjerovali u njega. Ali Bog zasigurno nije nepotrebna hipoteza. Nedostatak Boga predstavlja ozbiljnu društvenu opasnost — a zamjena Boga u ljudskom srcu s bogovima drugih vrsta, od države do potrage za sebičnom autentičnošću, završava najgorim grabežljivcima koji se mogu zamisliti.

IZVOR: Ben Shapiro/The Daily Wire | Konzerva.hr

Ben Shapiro je američki odvjetnik, novinar, politolog, publicist i konzervativni aktivist te pravni savjetnik. Autor je desetak knjiga i jedan je od osnivača konzervativnog portala The Daily Wire.