Ćutuk je za Slobodnu Dalmaciju okupio skupinu svojih studentskih kolega iz ’71.- Borislav Maričić, Vanja Mladina, Drago Ćutuk, Marica Vidović, Petar Bosnić, Mate Raboteg i Miroslav Veić

Sinko, mi smo te očekivali kući, a kako nisi došao, znao sam da je neki opravdan razlog. Čuo sam o štrajku i bio siguran da si uključen. Došao sam busom i na kolodvoru nisam znao gdje ići prvo, na fakultet ili u zatvor.

S tim je riječima Nikola Ćutuk pohitao iz Hercegovine sinu Dragi u Split kad je vidio da za tadašnji državni praznik 29. studenoga, nije došao kući. Bilo je to 1971. godine. Vrijeme Hrvatskog proljeća – donosi Slobodna Dalmacija, tekst čije djelove prenosimo.

BRIGA ZA SINA

Otac je dobro mislio. Sin je bio itekako uključen u štrajk studenata. Kako i ne bi kad je Drago u svojim formativnim godinama, s ocem uvečer potajno slušao radiopostaje na hrvatskom jeziku, Radio Madrid i Radio Glas Amerike, što je u njemu pobuđivalo interes za zabranjene teme. Već kao gimnazijalac znao je za Bleiburg i Križni put, a kad je s 19 godina došao na studij prava u Split, već je, ističe, bio osviješten nacionalno i politički.

Sretan što mu je sin dobro, otac se istog dana vraća kući…

– Ispraćam ga i rastajemo se kod Pazara, on ide prema autobusnom kolodvoru, jer “mostarac” ide u 12 sati, a ja idem na “dužnost”, u Predsjedništvo Saveza studenata (SS). Pitam se sada, što li se rojilo u mislima moga oca, koji je trebao ustati u dva sata u noći, pješačiti sedam kilometara do Klobuka, da bi “mostarskim busom” stigao u Split, oko devet sati ujutro. Koliko je tu bilo strahova i briga za svoje dijete? – zapisao je Drago Ćutuk.

To je tek jedan ulomak iz Ćutukovih sjećanja na dane studentskog štrajka 1971. godine na Pravnom fakultetu u Splitu, kad su i splitski studenti, solidarizirajući se s kolegama u Zagrebu digli svoj glas protiv hegemonije nad Hrvatskom u Jugoslaviji.

Upravo su Drago Ćutuk i Vanja Mladina, splitski proljećari, pokrenuli inicijativu za obilježavanje 50. obljetnice Hrvatskog proljeća u Splitu i šire s posebnim naglaskom na studentski štrajk.

Pripremaju “Zbornik sjećanja na 1971. – 50 godina poslije”, čije je izdavanje planirano krajem godine – zbornik radova živućih splitskih proljećara koji se prisjećaju tih dana 1971. godine i sve ono što se, kao posljedica Hrvatskog proljeća, događalo kasnije u njihovim životima i obiteljima.

Ćutuk je tada bio student Pravnog fakulteta (PF) i član Štrajkaškog odbora Saveza studenata Splita.

– Više desetaka obitelji diplomiranih pravnika s Pravnog fakulteta u Splitu, a i kolegica i kolega ostalih zvanja, pretežno društvenih znanosti, doživjelo je svojevrstan “križni put”, razne oblike neugodnosti i progona nakon Karađorđeva, od montiranog sudskog postupka četvorici najistaknutijih splitskih proljećara do nemogućnosti zapošljavanja, učestalih Udbinih poziva na informativne razgovore.

BASTION JEDNOUMLJA

Posebno su stradale obitelji tada procesuiranih kolega od kojih je jedan još među živima i on će dati osvrt na tada montirani politički proces na Okružnom sudu u Splitu, te traume koje je prošao u kasnijem traženju posla i napredovanju u poslu.

Bit će omogućeno i drugim tadašnjim domoljubima, da prilože svoja pisana svjedočanstva o vremenima jednoumlja koje je zavladalo u Splitu, a i šire, od prosinca 1971. do višestranačkih izbora u RH 1990. godine – kaže Ćutuk koji poziva sve iz toga vremena da pripreme svoje materijale i dostave ih u Maticu hrvatsku u Splitu koja će biti nakladnik Zbornika o Hrvatskom proljeću.

– Split je bio bastion jednoumlja! – ocjenjuje Ćutuk.

Brine ga posebno što se i danas u hrvatskoj državi, kao nekada u onoj, teško dolazi do posla, osim ako imaš vezu, barbu ili kako on kaže, partijsku knjižicu HDZ-a ili SDP-a ili koje slične.

Sjećanja na Hrvatsko proljeće iznosi u nadi da Hrvati više nikada neće morati bježati iz svoje države i da nikada neće biti, kako su neki bivši predsjednici RH govorili, legitimne mete.

Kao uvertiru u susret za 50. godišnjicu studentskog štrajka, Ćutuk je samo za Slobodnu Dalmaciju okupio skupinu svojih studentskih kolega iz ’71. godine ispred Pravnog fakulteta u Splitu u znak sjećanja na dane prkosa i otpora, kad su studenti 24. studenoga 1971. izglasali štrajk u znak solidarnosti sa zahtjevima studenata zagrebačkih i ostalih fakulteta u Hrvatskoj.

HTJELI ČISTE RAČUNE

Tražili su, objašnjava Ćutuk, ravnopravniji gospodarski status SRH u okviru SFRJ, a zapravo su htjeli čiste račune, jer im je bilo dosta da hrvatske devize od turizma i hrvatskih iseljenika, idu u Beograd umjesto da ostaju u Hrvatskoj.

Dvije trećine studenata aklamacijom je izglasalo štrajk, imenovan je Štrajkaški odbor koji je u dogovoru s dekanom preuzeo upravljanje fakultetom. Na našoj su strani bili prof. Bosnić, Rudolf, Bilić, Petrinović i dva asistenta – Petar Šunjić i Ivica Škarić – podsjeća Ćutuk.

– Osim što sam bio isprepadan kad sam vidio tko je sve tu, a govorilo se da je bila i policija iako je ja nisam vidio, održan je Savjet fakultetskog vijeća kao Vrhovnog tijela na kojem je bila održana prodika da se pripazimo kako ćemo glasati. Mene je Andrija Dujić upozorio: Ne igraj se s time! A ja sam k’o budala glasao za štrajk – sjeća se Ivica Škarić, koji je tada bio asistent Srđanu Vrcanu. Iako me je upozorio, Dujić je bio na našoj strani. Šunjić, prof. Bosnić i on su bili za štrajk, a Vrcan, Visković i Bačić protiv štrajka – sjeća se Škarić.

– Bio sam mlad, lud i – heroj – smijući se danas govori o tome, a to ga je herojstvo koštalo posla, jer je nakon toga sklonjen u zavjetrinu, u biblioteku, kao i Dražen Budiša i još neki drugi ljudi, pa su se tako, puno godina kasnije našli zajedno u HSLS-u, da bi u samostalnoj RH, Škarić postao gradonačelnik Splita!

FOTOKOPIJA I SUĐENJE

Vanja Mladina (75) taman je bio diplomirao kod prof. Bosnića.

– Kao odvjetnički vježbenik priključio sam se akciji splitskih odvjetnika za podršku štrajku prikupljajući potpise po hodniku Općinskog, te Okružnog suda, što je svemu davalo posebnu težinu. Kad sam tu potporu donio na Peristil gdje je bilo sjedište predsjedništva Saveza studenata, i kad su je Damir Petrić i Ante Štambuk javno pročitali na skupu na Pedagoškoj akademiji, da su splitski odvjetnici podržali štrajk studenata, studenti su dugo aplaudirali – sjeća se Mladina. Tada je bilo svega devet odvjetničkih vježbenika i 48 odvjetnika, od kojih se njih 30, što je značajan broj, izjasnilo za potporu štrajku. Svratio sam namjerno i kod onih za koje sam znao da će me odbiti, ali sam htio da odbiju baš mene. Nisu živi, pa ih neću spominjati.

To je itekako odjeknulo, pa je Udba pohitala u Savez studenata, ali je našim momcima netko javio da dolazi tajna policija, pa su oni sve spalili uključujući i originale. Samo je fotokopija već bila otišla u Zagreb, pa je Udba kod studenata u Zagrebu našla fotokopiju. Ta je fotokopija poslužila za kompletno splitsko suđenje Branku Sekulu, inicijatoru skupljanja potpisa, a i meni su sudili na temelju nje. A danas za fotokopiju nitko ne želi ni čut, ali u ono doba, bila je sasvim dovoljna za optužbu – kazuje Mladina.

Sjeća se kako je jedan odvjetnik koji je tog dana bio na Braču, kad je saznao za potpise, silno želio staviti i svoj potpis potpore i tražio ih ne znajući da je sve već poslano u Zagreb. Bio je i jedan odvjetnik koji nije bio dva dana na sudu, a kad je doznao za skupljanje potpisa, otišao je u okružnog javnog tužioca Rebića, otvorio njegova vrata i rekao: Nisam se potpisao, ali tražim da me tretirate kao da jesam!

– Kažnjen sam sa šest mjeseci zatvora koje sam odslužio u KPD-u Lepoglava gdje su me dva puta pokušali ubiti! Petrić i Štambuk su morali bježati jer je njihovim roditeljima netko javio: Sin ti ne smije dočekati zoru! Pa su njih dvojica, te noći prešli granicu i otišli u inozemstvo da bi spasili živu glavu. Isto je bilo i s odvjetnikom Sekulom koji je napustio zemlju. Od te četvorice kojima je suđeno, samo sam ja ostao ovdje i među živima. Nije to bilo lako – zaključuje Mladina.

NIKAKO DO POSLA

Borislav Maričić, tada student PF-a, bio je član Štrajkaškog odbora kojeg je, zbog toga, vječito pratila oznaka “moralno politički negativne osobe”. To je danas smiješno, ali tada je značilo smrtnu kaznu.

Miroslav Veić, sav u crnom, nosio je stigmu crnokošuljaša, a bio je u osiguranju mirnog održavanja štrajka i tamo gdje su bili on i ekipa, nije bilo ni nemira…

– Splitski PF izabrao me je za delegata u Skupštinu u Zagrebu i sudjelovao sam u izboru Ivana Zvonimira Čička za prorektora i Ivana Supeka za rektora. I po mojim informacijama, moj je glas bio presudan za njihov izbor, jer je glasanje bilo vrlo tijesno. Zbog toga sam bio progonjen sve do pada komunizma, nisam mogao dobiti posao ni u sinjskoj Trnovači, ni u Biogradu na Moru ni u Blatu na Korčuli. Prvi posao dobio sam u bolnici na Vrapču u Zagrebu. Moj je problem bio što se nisam primirio nego sam se borio protiv toga režima sve do njegova pada, što me je koštalo tako da me je državna sigurnost pokušala i likvidirati.

Uspio sam 1985. srušiti moralno-političku podobnost (MPP) bez koje se niste mogli nigdje zaposliti i koja vas je stalno pratila. Upao sam u Ustavni sud nepozvan, napravio diverziju i rusvaj i uspio je srušiti kao neustavnu kategoriju! Sve su novine o tome pisale, to je bila prava bomba – kazuje Veić. Rušenje MPP-a pomoglo je mnogim proskribiranim Hrvatima ne samo u RH nego i u BiH kad su ti progoni popustili.

Svoje je progone detaljno opisao, ali imena nije htio iznositi, ali kaže da su neki njegovi progonitelji sada podobniji od njega, i u činovima generala i pukovnika!

Njegov je krimen bio što je nosio crnu košulju, križ i tvrdio da je Čičak legalno izabran za prorektora.

STIGMA NEPODOBNOSTI

Tu su i dvije dame, Neda Nižetić, rođena Mudnić, tada studentica 2. godine prava i Marica Vidović, supruga pokojnog Mladena Vidovića, predsjednika Fakultetskog odbora studenata (FOS) PF-a u vrijeme studentskog štrajka koja je s njim sve godine trpjela posljedice progona.

Neda Nižetić kaže kako je bila slobodno misleća osoba i apolitična sve dok nije bila pozvana na neki skup studenata gdje se napadalo kandidata za studenta-prorektora I.Z. Čička, jer, da je tobože nacionalist i vjernik.

U toj činjenici ona nije vidjela ništa sporno. Bila je i sudionica štrajka, a onda su je nakon Karađorđeva, pokušali prinuditi na ostavku u FOS-u.

Kad je to odbila, partijske i druge strukture PF-a, stavljaju je na dnevni red, pa joj, kad je već bila na 4. godini studija prava, izriču suspenziju u trajanju od godine dana, ukidaju studentska prava i zabranjuju polaganje ispita! Po isteku suspenzije je diplomirala, ali nigdje nije mogla dobiti radno mjesto jer je svugdje pratila stigma iz studentskog štrajka. Nakratko se zaposlila u Rijeci, ali je ubrzo dobila otkaz čim su za njom s PF-a u Splitu u Rijeku stigle karakteristike o moralno-političkoj podobnosti, odnosno nepodobnosti.

Pravo joj se zbog svega toga zgadilo, a nakon stvaranja hrvatske države 1991. godine, završila je Teološko-katehetski studij i radila kao profesorica vjeronauka.

Zbog uskrate građanskih i studentskih prava na PF-u, tražila je materijalnu odštetu i dobila je tek 2017. godine odlukom Ustavnog suda RH.

OPOMENA PRED OTKAZ

Iz svoga maslinika pred zgradu Pravnog fakulteta svratio je i Mate Raboteg, tada student 4. godine Elektrotehničkog fakulteta u Splitu, koji je o tom vremenu romantike i preporodnog zanosa također napisao prilog za zbornik.

Na susret proljećara stigao je i prof. dr. Petar Bosnić, tada profesor na Pravnom fakultetu koji je dao potporu studentskom štrajku:

– Većina zagrebačkih fakulteta, te skup dekana i Rektorat Sveučilišta u Zagrebu pružaju podršku studentskom štrajku. Istodobno studentski štrajk zahvaća i splitske fakultete koji su u to vrijeme bili sastavni dio Sveučilišta u Zagrebu. Spontano sam istupio da prihvatimo ono što se dogodilo u Zagrebu. Ništa hrabro, ništa posebno – kaže danas prof. dr. Bosnić nad kojim će potpora studentima visjeti kao Damoklov mač sve do pada bivšeg režima, jer mu je izrečena opomena pred otkaz. Tek 1991. bit će, zajedno s ostalim kolegama, rehabilitiran, pa će na putu kući pjevuckati “smrt komunizmu, sloboda narodu” i još dodati: “Hvala ti, Bože!”, Na tom istom fakultetu, ali sada u hrvatskoj državi, jednoglasno je izabran za dekana, a kad je prvi put ušao u dekansku sobu, pogled mu je zastao na policama ormara gdje su, u dužini od preko dva metra, bile poredane knjige komunističkih autora! Tek što je postao dekan, Hrvatska je napadnuta, a do njega je stigla vijest kako je na ratištu, braneći Hrvatsku, poginuo njihov student 2. godine prava Ante Jerković iz Runovića, pa dekan odlazi na sprovod.

PROGONI I PRAĆENJA

Rat za Hrvatsku traje, a ideali i nade Hrvatskog proljeća, često nazivanog i samo maspok, zbog masovnog pokreta studenata koji su tražili demokratizaciju društva i države, predodredili su i životno-politički put profesora Petra Bosnića.

I ne samo njegov. Jer svi koji su bili tek samo viđeni sa studentima, a kamoli da su bili u studentskom pokretu, progonjeni su i praćeni, a za njih nije bilo ni posla ni života u komunističkom jugoslavenskom režimu.Svijeće za preminule

Proljećari planiraju okupljanje ispred Pravnog fakulteta u Splitu na 50. godišnjicu štrajka u studenom ove godine, a potom će zapaliti svijeće na grobovima preminulih, glavnih aktera štrajka, Zvonimira Puljića, Damira Petrića, Ante Štambuka, Mladena Vidovića i Tome Matkovića, te, tada asistenta na Pravnom fakultetu, Petra Šunjića.

Donijet će cvijeće i zapaliti svijeće pred spomenikom prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu i pred križem na braniteljskom groblju na Lovrincu:

– Bez hrvatskih branitelja i dr. Tuđmana, imali bismo “hrvatsku jesen”, a, vjerojatnije i novi Bleiburg – tvrdi Ćutuk.

U planu je i misa zadušnica za sve umrle sudionike Hrvatskog proljeća.

PIŠE SNJEŽANA ŠETKA/Slobodna Dalmacija