Nastavak… članka “POSAO SINAGODE Sotonin dim…”

“Koliko je prljavštine u Crkvi, osobito među onima koji bi u svećeništvu morali pripadati potpuno Njemu (Kristu)”.[73]

Nakon što je bio onemogućen u svojim pokušajima da istraži Groera i Maciela, novoizabrani papa Benedikt XVI. vjerojatno je bio svjestan značajnog problema s homoseksualcima i pedofilima na najvišim razinama Crkve kada je govorio o toj prljavštini u svećeništvu, ali vjerojatno nije bio svjestan točnog opsega gnijezda stršljenova na koje se spremao kročiti. Često u medijima opisivan kao nekarizmatični rigorist, Benedikt XVI. nije ni želio postati Papa i molio se Bogu: “Molim te, nemoj mi to učiniti”, kada je shvatio da će biti izabran. Unatoč poodmakloj dobi i suzdržanosti prema svojoj novoj ulozi, Benedikt XVI. ubrzo je pokrenuo niz izravnih izazova protiv onoga što je postalo židovski pritisak na Crkvu, bio on svjestan te situacije ili ne. Nakon njegove ostavke, ADL je izdao sljedeće iskreno upozorenje:

“Bilo je poteškoća na putu tijekom ovog papinstva: prepisivanje stare molitve Velikog petka za Židove što je čini još problematičnijim za Židove, pokretanje pregovora s antisemitskom skupinom Družbom sv. Pija X, Pio XII. korak naprijed prema svetosti dok je Vatikanski tajni arhiv još skriven”.[74]

POSAO SINAGOGE? “Sotonin dim ušao je u Božji hram kroz neku pukotinu.”

Već smo raspravljali o tome kako je Benedikt XVI. ukidanje ograničenja latinske mise izazvalo bijesan odgovor ADL-a, a ironično je da se Benedikt XVI. prikazuje kao “prepravljač” molitve Velikog petka, unatoč činjenici da ju je prepisao II. vatikanski sabor na prvom mjestu. Uz pritužbe o “retrogradnim” silama u Crkvi o kojima smo govorili gore, ADL se malo trudio sakriti da sve to vide kao izravnu prijetnju svom utjecaju na Crkvu:

“Glavni razlog za zabrinutost zbog povratka ove molitve koju je odobrio Vatikan je taj što prijeti potkopavanjem konceptualne osnove toliko toga što se dogodilo u 40 godina – elokventna izjava pape Ivana Pavla II da je judaizam “veliki brat” kršćanstva; koji ima svoj legitimitet i valjanost; koji ima neprekinuti savez s Bogom. Upravo je taj konceptualni iskorak – koji je dao okvir za sve specifične i pozitivne korake koji su se pojavili – sada doveden u pitanje.”[75]

Godine 2009. Benedikt XVI. također je ukinuo ekskomunikaciju četvorice biskupa iz skupine SSPX, koja se naširoko smatrala antisemitskom, a jedan od tih biskupa zanijekao je holokaust. Odluka je izazvala bijes među židovskim vođama, a glavni izraelski rabinat prekinuo je službene veze s Vatikanom u znak protesta protiv papine odluke.[76] Odluka Benedikta XVI. ovdje je možda bila Mea Culpa zbog njegove uloge u donošenju ekskomunikacije SSPX-a. Poznato je da obavještajne agencije identificiraju prijeteće ekstremiste i pokušavaju ih potaknuti na nezakonite radnje kako bi ih se moglo uhititi. Iako je čin neposluha nadbiskupa Lefebvrea bio očito pogrešan prema crkvenom kanonskom pravu, pritisak iz Vatikana možda ga je namjerno isprovocirao na ovaj nepromišljeni potez, koji je zgodno doveo do uklanjanja “antisemita” iz Crkve.

Iste je godine Benedikt XVI. održao govor o holokaustu u Izraelu koji su židovske organizacije naširoko kritizirale kao obvezan i banalan, nedovoljno osuđujući Njemačku i naciste, te nedovoljno apologetski s obzirom na sudjelovanje Benedikta XVI. u Hitlerovoj mladeži.[77] Slično tome, molitva koju je Benedikt XVI. postavio na “Zid plača” bila je relativno generički apel za mir, za razliku od isprike Ivana Pavla Židovima II. [78] Benedikt XVI. također je odbio posjetiti glavni muzej holokausta Yad Vashem zbog portretiranja pape Pija XII. s nepoštovanjem. [79] Židovske organizacije često prikazuju Pija XII. kao negativca, zbog onoga za što kažu da je bilo njegovo nedovoljno djelovanje tijekom navodnog holokausta. Kad je Benedikt XVI. proglasio Pija XII. časnim, približivši ga svecu, i to je izazvalo val bijesa uglednih Židova.

Kako bi dodao svom popisu zločina, Benedikt XVI. također je pozvao na prekid izraelske invazije na Gazu 2009. godine, samo nekoliko dana nakon što je počela. Visoki dužnosnik Vatikana nazvao je Gazu “koncentracijskim logorom”, što je izazvalo još jednu osudu Izraela. [80]

ŠOKANTNO Deklasificirani dokumenti SAD: Državni udar Washingtona i slobodnih zidara koji su “pokrenuli II. Vatikanski”

Dok su ovi potezi razljutili židovske organizacije i državu Izrael, najprijeteća akcija Benedikta XVI. došla je u obliku borbe protiv seksualnog zlostavljanja, radnje koja bi potencijalno mogla ukloniti s vlasti svećenike ucijenjene i kontrolirane od strane Izraela, okončavši podložnost Crkve Židovima. Benedikt XVI. brzo je uklonio Marciala Maciela iz službe i smijenio kardinala Sodana s mjesta državnog tajnika. McCarricka je također smijenio s mjesta nadbiskupa Washington DC-a i “protjerao na pašu” od strane Benedikta XVI., prije nego što se nakon izbora pape Franje našao “ponovo u borbi i zauzetiji nego ikad”.[81] Sydney Morning Herald opisuje agresivnost Benedikta XVI. pokušaji uklanjanja počinitelja seksualnog zlostavljanja:

“Pod Ratzingerovim nadzorom kao kardinala i pape, Vatikan je odobrio ubrzane administrativne postupke za uklanjanje počinitelja ozbiljnog zlostavljanja. Promjene crkvenog zakona dopuštaju da se zastara seksualnog zlostavljanja odustane od slučaja do slučaja; podigao dob za pristanak na 18 godina; i proširio pravila koja štite maloljetnike kako bi obuhvatila i “ranjive odrasle osobe”. Promjene su imale trenutačni učinak: između 2004. i 2014. – osam godina Benediktova papinstva plus godinu dana s obje strane – Vatikan je primio oko 3400 slučajeva, otpustio 848 svećenika i sankcionirao još 2572 s manjim kaznama, prema jedinoj vatikanskoj statistici ikada napravljenoj javnost. pušten na slobodu. Gotovo polovica otpuštanja dogodila se tijekom posljednje dvije godine Benediktova papinstva”.[82]

Na kraju je Benedikt XVI. otišao predaleko. Prisjetimo se o čemu smo govorili u prethodnom dijelu vezano uz Orlandijev nestanak:

“Papa Benedikt XVI. naredio je 2012. istragu o curenju osjetljivih dokumenata i navodno otkrio mrežu homoseksualaca u Vatikanu, koji su organizirali seks zabave i bili ucjenjivani izvana. Ova mreža uključivala je visoke prelate. Atlantic sažima izvješće: “Vatikan ima baršunastu mafiju – i baršunasta mafija je ucijenjena. U dosjeu se tvrdi da unutar Crkve postoji gay lobi koji vrši neku vrstu kontrole nad karijerama onih koji rade u Vatikanu. U dosjeu se također tvrdi da ova skupina nije tako tajna kao što misli i da su je ucjenjivali autsajderi. “Vatikan nije demantirao vijest, a kasnije je došlo do još jednog privatnog komentara pape Franje, koji je potvrdio istinitost te vijesti. Članak The Atlantic također izvještava kako je “2010. Ginedhu Ehiem, nigerijski svećenik iz prestižnih vatikanskih zborova, dobio je otkaz nakon što su policijska prisluškivanja otkrila da se cjenkao za muške prostitutke.”

Ubrzo nakon što je Benedikt XVI. upao u ovaj nesagledivo dubok bunar korupcije, počeo je primati anonimne prijetnje smrću, a kardinal Romeo je predvidio da će biti mrtav u roku od 12 mjeseci.[83]

Također je vrijedno zapamtiti da su prijetnje smrću samo one javne, privatne prijetnje Crkvi mogle su biti znatno gore. Uostalom, tvrdilo se da je B’nai B’rith obećao masovni progon Crkve u Istočnom bloku tijekom Konklave 1963., a kada je Elon Musk ublažio politiku cenzure Twittera, ADL je poveo bojkot oglašivača koji je smanjio prihod Twittera za 60% , što je dovelo do toga da je najbogatiji čovjek na svijetu bio prisiljen na ponižavajuće putovanje u Auschwitz. Židovske organizacije i izraelska obavještajna služba vjerojatno su se uključile u pravi blitzkrieg protiv Crkve da je Benedict nastavio s ovim istragama. Benedikt XVI. tada je imao 84 godine i vjerojatno nije vjerovao da se može uspješno oduprijeti tom golemom napadu koji je potencijalno za sobom povlačio i uništenje ugleda Ivana Pavla II., a možda nije ni znao tko ga uzrokuje. Kakvo god bilo njegovo obrazloženje, Benedikt XVI. stavio je stvar u Božje ruke i podnio ostavku, a čini se da novoizabrani papa Franjo više nije pokušao istražiti ovaj homoseksualni ucjenjivački lanac, unatoč tome što je bio svjestan njegovog postojanja.

Kad se zapitamo što se krije iza duboke korupcije, brojnih čudnih događaja i slabljenja vjere koji su se dogodili u poslijeratnom razdoblju, citat Independenta u tekstu o vatikanskim “krticama” kaže: “Vjeruje se da se papa uvodi u ekstremističko i antisemitsko društvo svetog Pija, s kojim papa dijeli ljubav za tradicionalnu misu? Odgovor na ovo pitanje očito je da moraju biti, ne bi li židovske organizacije otkrile njihove tajne i poslale ih u zatvor zbog toga što su pedofili ili obeščašćene zbog toga što su homoseksualci. Ova metoda infiltracije pokazala se nevjerojatno učinkovitom za Izrael pri korištenju agenata kao što su Epstein u američkoj vladi ili Eli Cohen u sirijskoj vladi. Ne čudi da ne skidaju pogled s Katoličke crkve, neprijatelja koji ih progoni od raspeća Gospodina Isusa Krista. Iako bih mogao još jednom izvijestiti o golemom interesu koji Židovi imaju za Katoličku Crkvu i koliko su neizmjerno imali koristi od promjena koje su se dogodile od Drugog vatikanskog sabora, mislim da je najbolje pustiti ih da to kažu svojim riječima, u Los Angeles Timesu:

“Dok se milijuni rimokatolika raduju vijesti da će dvojica papa postati sveci, mnogi se Židovi smješkaju s njima. Papa Franjo odobrio je Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. za najvišu čast Crkve u procesu koji uključuje brzi protokol. Židovi će, s druge strane, obojicu ovih ljudi pamtiti po tome što su poduzeli korake koji su nastajali tisućljećima.

Tijekom stoljeća, antisemitizam inspiriran Katoličkom crkvom iznjedrio je demonizaciju i ubojstvo bezbrojnih Židova. Diljem Europe i gdje god je crkveno učenje dospjelo, vjernici su poučavani da Židovima nije mjesto među pristojnim ljudskim bićima, da je kršćanstvo poništilo savezništvo židovskog naroda sa Svemogućim i da su Židovi prokleti na vječnu nevolju zbog razapinjanja Isusa. Budući da su Europljane generacijama učili ovim floskulama, Adolf Hitler (koji nije bio pobožan religiozan čovjek) i nacisti mogli su biti uvjereni u podršku koju će dobiti diljem kontinenta kada pokrenu njihovo konačno rješenje “židovskog pitanja” – genocid nad narodom…

Tijekom posljednje bolesti Ivana Pavla II., voditelji Centra Simon Wiesenthal zamolili su ga za audijenciju. Vatikan je odgovorio da se već jednom susreo s Papom. “Da,” odgovorio je rabin Marvin Hier, “ali ovaj put vam samo želimo reći hvala.”[85]

Od ovih židovskih organizacija zaista treba doći velika zahvalnost. Vičite njihovom obavještajnom aparatu koji je u svoju mrežu zarobio korumpirane i izopačene crkvene dužnosnike. Još jedno hvala tom aparatu koji je, čini se, iskoristio te dužnosnike da postavi Ivana XXIII., da sazove i zatim manipulira Drugim Vatikanskim saborom, da eliminira Ivana Pavla I. i postavi Ivana Pavla II., i na kraju da prisili Benedikta na ostavku. Međutim, ne bi bilo mudro da se previše zahvaljuju. Kad su židovske vlasti Velikog vijeća osudile Krista na smrt, i oni su uživali u moći i samopouzdanju. Ipak, kada su umrli, bilo je to usred ruševina njihova Hrama i slomljenih dijelova njihova saveza. Koliko god vrata paklena bila ojačana, uvijek će se razbiti pred Isusom Kristom i Njegovom Crkvom.

Pročitajte (prethodni) članak, kojemu je aktualni članak nastavak

POSAO SINAGOGE? “Sotonin dim ušao je u Božji hram kroz neku pukotinu.”

Marco Brotto/X

Napomena: Redakcija portala croativ.net nije suglasna sa stavovima autora, ali će se boriti da svako mišljenje bude slobodno zastupljeno na Platformi

Bilješke:

[1] https:/ /www.vatican.va/content/paul-vi/it/homilies/1972/documents/hf_p-vi_hom_19720629.html
[2] https:// http://newadvent.org/summa/3033.htm#article5
[3] https:/ /www.ncronline.org/news/accountability/multiple-resignations-bishop-barrons-word-fire-after-allegations-staffers
[4] https:/ /cleanthechurch.com/bishop-robert-barrons-disturbing-musclemen-fetish-is-a-scandal-by-itself/
[5] https: //www.theroot.com/we-ve-got-to-talk-about-this-jerry-falwell-jr-cuckold-1844843452
[6] https: //www.unz.com/runz/american-pravda-john-mccain-jeffrey-epstein-and-pizzagate/
[7] https:/ /www.thedailybeast.com/jeffrey-epsteins-sick-story-played-out-for-years-in-plain-sight
[8] https:/ /www.washingtonpost.com/archive/politics/1991/11/11/israel-gives-maxwell-farewell-fit-for-hero/1773995a-0eac-4a3e-abed-1d3254cc0baa/
[9] Thomas, Gordon (1999). Le spie di Gideon: la storia segreta del Mossad. New York City: St. Martin’s Press. P. 23. ISBN 978-0312252847.
[10] https:/ /www.nytimes.com/2018/07/05/world/middleeast/israel-cohen-watch-spy.html
[11] https:/ /www.washingtonpost.com/archive/politics/1993/10/19/jewish-groups-tactics-investigated/96daef6a-a325-4a8a-ba09-da211fc1ba8a/
[12] https: //www.theatlantic.com/ideas/archive/2021/08/catholic-priest-jeffrey-burrill-grindr-pillar/619758/
[13] https: //www.ushmm.org/research/about-the-mandel-center/initiatives/ethics-religion-holocaust/articles-and-resources/christian-persecution-of-jews-over-the-centuries /la-persecuzione-cristiana-degli-ebrei-nel-corso-dei-secoli
[14] https: //web.archive.org/web/20070715141249/http://www.adl.org/ADL_Opinions/Interfaith/JTA_071107.htm
[15] https: //www.bnaibrith.org/about-us/history-of-service/
[16] https: //archive.ph/jLHbg
[17] https: //www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/vaticancityandholysee/9283407/Emanuela-Orlandi-was-kidnapped-for-sex-parties-for-Vatican-police.html
[18] https: //www.lastampa.it/vatican-insider/it/2017/09/27/news/caso-orlandi-quella-ricerca-di-padre-lombardi-1.34427020/
https: //archive.ph/i71a2#selection-1251.0-1264.0
[19] https: //www.newsweek.com/what-happened-emanuela-orlandi-vatican-girl-theories-netflix-1753925
[20] https:/ /www.catholicnewsagency.com/news/255973/senato-italiano-launches-inquiry-into-disappearance-of-vatican-girl-and-another-missing-teen
[21] https:/ /www.theatlantic.com/international/archive/2013/02/secret-vatican-report/318079/
[22] https:/ /www.theguardian.com/world/2013/jun/12/reports-pope-gay-prelate-network
[23] https:/ /international.la-croix.com/news/letter-from-rome/surprise-announcement-of-an-elderly-pope-continues-to-reverberate-today/9312
[24] https:/ /www.investors.com/news/management/leaders-and-success/pope-john-xxiii-instituted-reforms/
[25] https: //books.google.com/books?id=Ms_SyCLNpuAC&pg=PA308#v=onepage&q&f=false
[26] https ://www.npr.org/sections/thetwo-way/2014/04/25/306842737/saint-who-john-xxiii-overshadowed-by-john-paul-ii
[27] http s://insidethevatican.com/magazine/vatican-watch/incomparable-pope-john-xxiii-jews-long/
[28] htt ps://insidethevatican.com/magazine/vatican-watch/incomparable-pope-john-xxiii-jews-long/
[29] htt ps://www.commentary.org/articles/fe-cartus/vatican-ii-the-jews/
[30] http s://www.ajc.org/history-of-ajc-and-the-vatican
[31] http s://insidethevatican.com/magazine/vatican-watch/incomparable-pope-john-xxiii-jews-long/
[32] htt ps://www.businessinsider.com/jesuits-with-history-of-sessuale-misconduct-sent-to-live-at-gonzaga-2018-12
[33] https ://content.jewishagency.org/bp/#/folder/6118727/92776998
[34] http s://slate.com/news-and-politics/2014/09/how-ira-hirschmann-and-the-future-pope-john-xxiii-ushered-jewish-refugees-through-turkey-to -palestina-durante-la-seconda-guerra-mondiale.html
[35] https:/ /www.nytimes.com/1958/10/27/archives/cardinals-ballot-4-times-but-fail-to-elect-a-pope-voting-to.html
[36] https:/ /insidethevatican.com/product/september-2004/ Pg. 41

[38] Estratto della Newsletter francese, Introibo, n. 61, luglio-agosto-settembre 1988, Associazione Noel Pinot, Angers, Francia, p. 3.
[39] https:/ /novusordowatch.org/wp-content/uploads/siri_election.pdf
[40] https:/ /books.google.com/books?id=W3CbCiHj-ZEC&pg=PA608#v=onepage&q&f=false
[41] https: //books.google.com/books?id=Gx2Niv1VU4AC&pg=PA92#v=onepage&q&f=false
[42] https:/ /www.academia.edu/79049262/Jews_in_the_Communist_movement_in_the_Second_Polish_Republic_1918_1938_an_outline_of_the_issue
[43] https: //www.bnaibrith.org/about-us/history-of-service/
[44] https:/ /apps.dtic.mil/sti/tr/pdf/ADA009933.pdf
Iscriviti a nuove colonne
[45] https: //archive.ph/5Iu1U#selection-2257.0-2262.0 \
[46] https:/ /www.refworld.org/reference/countryrep/irbc/1994/en/22048
[47] https:/ /www.nytimes.com/1982/05/02/magazine/the-neo-conservative-anguish-over-reagan-s-foreign-policy.html
[48] ​​https: //web.archive.org/web/20070904155150/http://aijac.org.au/updates/Apr-05/040405.html#Article%202
[49] https:/ /web.archive.org/web/20070715141249/http://www.adl.org/ADL_Opinions/Interfaith/JTA_071107.htm
[50] https: //www.vatican.va/content/john-paul-ii/en/speeches/1981/may/documents/hf_jp-ii_spe_19810507_rinnovamento-carismatico.html
https: //digitalshowcase.oru.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1277&context=spiritus#:~:text=John%20Paul%20II%20and%20the,promosso%20dal%20Cardinal%20Leo%20Suenens. pag. 219
[51] https:/ /www.catholicnewsagency.com/news/255804/pope-francis-on-women-deacons-holy-orders-is-reserved-for-men
[52] https: //time.com/4280602/pope-john-paul-synagogue-visit/
[53] https: //www.worldjewishcongress.org/en/news/this-week-in-jewish-history–pope-john-paul-ii-makes-first-ever-pontifical-visit-to-israel
[54] https:/ /time.com/4417450/pope-francis-auschwitz-history/
[55] https:/ /www.cfr.org/ backgrounder/ vatican-israel-relations
[56] https:/ /www.nytimes.com/1993/04/15/world/pope-orders-nuns-out-of-auschwitz.html
[57] https:/ /www.jewishvirtuallibrary.org/auschwitz-convent
[58] https: //web.archive.org/web/20070904155150/http://aijac.org.au/updates/Apr-05/040405.html#Article%202
[59] https: //web.archive.org/web/20070904155150/http://aijac.org.au/updates/Apr-05/040405.html#Article%202
[60] https:/ /www.nytimes.com/2018/07/16/us/cardinal-mccarrick-abuse-priest.html
[61] https:/ /apnews.com/article/international-news-pope-francis-sessuali-abuse-by-clergy-pope-john-paul-ii-pope-benedict-xvi-ce7b2302498ff21fa8cdbcdb89b0fb4c
[62] https ://www.vatican.va/content/john-paul-ii/en/speeches/2000/jan-mar.index.html
[63] htt ps://abcnews.go.com/GMA/story?id=126945&page=1
[64] https: //www.theguardian.com/world/2008/apr/29/catholicism.mexico
[65] New York Times, “Il Papa potrebbe ancora correggere i torti” https: //archive.ph/MulHJ#selection-581.0-584.0
[66] BBC, “Esilio per il cardinale austriaco caduto in disgrazia” http:/ /news.bbc.co.uk/2/hi/78503.stm
[67] http s://www.cbsnews.com/news/john-paul-ii-former-pope-sainthood-debate-accusations-protecting-pedophiles-poland/
[68] https ://www.irishtimes.com/world/europe/2023/04/01/how-much-did-pope-john-paul-ii-know-about-abuse-poland-is-stuggling-with -risposta-di-un-libro/
[69] https ://www.ncronline.org/news/vaticans-mccarrick-report-roster-likely-figures
[70] https ://catholicherald.co.uk/was-john-paul-i-the-last-italian-pope/
[71] http s://catholicherald.co.uk/was-john-paul-i-the-last-italian-pope/
[72] http:/ /edition.cnn.com/SPECIALS/2005/pope/stories/bio1/index.html
[73] https:/ /www.smh.com.au/world/europe/benedict-fought-sex-abuse-more-than-past-popes-survivors-say-he-was-part-of-the-problem -20230102-p5c9sw.html
[74] https:/ /www.adl.org/resources/press-release/adl-wishes-pope-benedict-well-he-moves-retirement
[75] https ://web.archive.org/web/20070715141249/http://www.adl.org/ADL_Opinions/Interfaith/JTA_071107.htm
[76] http: //news.bbc.co.uk/2/hi/europe/7855816.stm
[77] New York Times, “Le attività del Papa in tempo di guerra riemergono durante il viaggio israeliano” http s://archive.ph/eO6g6#selection-699.0-708.0
[78] http s://www.ynetnews.com/articles/0,7340,L-4523890,00.html
[79] New York Times, “Le attività del Papa in tempo di guerra riemergono durante il viaggio israeliano” http s://archive.ph/eO6g6#selection-699.0-708.0
[80] http s://www.nytimes.com/2009/01/09/world/middleeast/09vatican.html
[81] htt ps://www.ncronline.org/news/people/globe-trotting-cardinal-theodore-mccarrick-almost-84-and-working-harder-ever
[82] Sydney Morning Herald: “Benedetto ha combattuto gli abusi sessuali più dei Papi del passato. I sopravvissuti dicono che era parte del problema” http s://archive.ph/Vf2Z7#selection-3277.0-3284.0
[83] Cinque domande sullo scandalo delle fughe di notizie del Vaticano | Reporter cattolico nazionale
http s://www.ncronline.org/blogs/all-things-catholic/five-questions-about-vaticans-leaks-scandal
[84] http s://www.independent.co.uk/news/world/europe/vatileaks-hunt-is-on-to-find-vatican-moles-7794193.html
[85] htt ps://www.latimes.com/opinion/la-xpm-2013-jul-13-la-oe-cooper-saints-vatican-jews-20130714-story.html

Razgovor s povjesničarom dr. Robinom Harrisom, čovjekom koji je bio savjetnik u vladi Margaret Thatcher, a koji od ranih devedesetih prati razvoj situacije u Hrvatskoj – za Glas Koncila, prenosimo.

O novoj knjizi o hrvatskoj povijesti, posljedicama komunizma i Domovinskom ratu govori dr. Robin Harris

Nova knjiga britanskoga povjesničara sa zagrebačkom adresom dr. Robina Harrisa »Croatia: A History – From Revolution to Independence« (Hrvatska: Povijest – od revolucije do nezavisnosti; Školska knjiga) predstavljena je u utorak 12. studenoga na Interliberu. Knjiga koja od vremena bana Josipa Jelačića do Franje Tuđmana prati dug i težak put hrvatske samostalnosti bila je povod da dr. Harris podijeli s čitateljima Glasa Koncila svoje poglede na ključne epizode i protagoniste novije hrvatske prošlosti.

Povijest Dubrovnika, biografija bl. Alojzija Stepinca, a sada i knjiga koja prikazuje hrvatsku povijest od sredine 19. stoljeća naovamo. Što Vas je toliko privuklo u Hrvatskoj da ste postali ne samo »kroničar« najvažnijih epizoda u njezinoj povijesti, nego također jedan od njezinih stanovnika?

Moja uključenost u zbivanja u Hrvatskoj započela je ranih devedesetih, u vrijeme kada je Domovinski rat išao vrlo loše. I dalje sam u to vrijeme bio savjetnik Margaret Thatcher iako smo oboje već napustili Downing street 10. Oboje smo bili osupnuti cinizmom i slabošću Zapada na toj prekretnici. I oboje nas je taj dio svijeta – koji ja dotad nisam posjetio, iako gospođa Thatcher jest u vrijeme Tita – počeo pobliže zanimati.

Ako se netko uključi u rat – u mojem slučaju to je još uvijek bilo izvana, jer imao sam sreće – koji izgleda kao da će biti izgubljen, razvija se i određena emocionalna povezanost, možda čak i snažnija nego u slučajevima u kojima pobjeda izgleda vjerojatna. I tada sam vidio, a to držim i danas, da je to bio na jednoj razini i rat protiv Katoličke Crkve.

Pamtim da sam Ivi Bancu u Washingtonu 1991. godine, kada smo se upoznali, rekao da je takvo što dijabolično, s čime se i on složio. Tada, kao nedavnoga obraćenika na katolištvo, posebno me pogađala takva spoznaja.

Tako je jedna stvar vodila drugoj – dolazio sam u Hrvatsku, učio jezik, počeo pisati članke o Hrvatskoj, onda i knjige, postao sam i hrvatski državljanin, a kada više nisam imao obveza u Britaniji, došao sam živjeti u Hrvatsku. Osim stvari koje su stale u dva kombija koji su se zaputili prema Hrvatskoj, sve sam rasprodao. I bila je to druga najbolja odluka koju sam donio. Prva najbolja odluka bilo je moje opredjeljenje za katolištvo. Uživam živjeti u Hrvatskoj, svakoga dana sve više. Sviđa mi se ovdašnji način života, prirodne ljepote, arhitektura, posebno prijateljstva koja sam stekao. Jasno, želim živjeti i jednoga dana umrijeti u zemlji koja je katolička, iako i ovdje ponekad postoje žalosne površnosti u prakticiranju vjere. No Hrvatska je katolička. Ponekad me i iznenađuje zašto toliki Hrvati biraju živjeti negdje drugdje. Hrvatska država jest često disfunkcionalna. No društvo je snažno i zdravo. A to je ono što na kraju najviše vrijedi.

Iz naslova Vaše najnovije knjige »Hrvatska: Povijest – od revolucije do nezavisnosti« jasno je da se bavite nimalo jednostavnom temom. Rijetko je kada hrvatska povijest išla linearnim smjerom.

Središnja je tema moje knjige kako su Hrvati isprva propustili priliku za ostvarenje državnosti, a onda u tome uspjeli uz veliku cijenu. No knjiga pokriva i mnogo više. Zamišljena je kao cjelovita povijest – ne u smislu prepričavanja svake činjenice – nego u smislu opisivanja društvenoga, ekonomskoga, kulturnoga, intelektualnoga i vjerskoga razvoja, koji su međusobno povezani u tom razdoblju, ne zaustavljajući se pritom samo na središnjoj Hrvatskoj, nego i na dijelovima poput Istre i Dalmacije.

Ispravno primjećujete da tijek razvoja hrvatske državnosti nije bio linearan. Zapravo, stvari su puno kompleksnije od toga jer izgradnja nacije i izgradnja državnosti u hrvatskom su slučaju, kao i u slučaju brojnih drugih naroda, morali ići zajedno. Isprva i nije bilo moguće da jedan narod koji je bio siromašan i slabo razvijen dođe u poziciju da upravlja svojim poslovima.

Ovdje se razilazim sa svojim prijateljima pravašima, a većina mojih prijatelja na jedan ili drugi način su pravaši. Ante Starčević možda je bio prorok – baš poput onih proroka o kojima slušamo na nedjeljnim misama – i ono što je on prorokovao nije se moglo dogoditi u vremenu u kojem je on to zagovarao. Iliri – Ljudevit Gaj, biskup Strossmayer i drugi, kao i Ivan Mažuranić koji je prema mojem mišljenju bio najmudriji političar toga vremena, danas su podcijenjeni zbog svoje južnoslavenske retorike, koja bi na duge staze stvorila prilično drugačiju sliku Jugoslavije. Iliri i ban Jelačić ispravno su u svoje vrijeme prepoznali da je za Hrvatsku u prekretnici sredinom 19. stoljeća bolje da se veže uz Beč nego uz Budimpeštu. Jer puna nezavisnost u to je vrijeme bila nemoguća. Kasnije je ta opcija »subdualizma« pod Bečom ukinuta s austro-ugarskim »Ausgleichom«, a novi »subdualizam« pod Budimpeštom utvrđen je Hrvatsko-ugarskom nagodbom. Ali čak i tada podređenost Budimpešti, unatoč brojnim teškoćama, imala je brojne prednosti. Razdoblje prije Prvoga svjetskoga rata u Europi je bilo vrijeme velikoga civilizacijskoga razvoja i Hrvatska je u tome sudjelovala.

A 1918. Hrvatska je postala dio Balkana. Treba zapamtiti da su njezini političari, računajući i Stjepana Radića (njegova fraza »ne srljajte kao guske u maglu« odnosila se ipak samo na taktiku u pregovorima), odlučili o tome samostalno, iako su bili pod inozemnim pritiskom. Tek je 1990. Hrvatska napokon uspjela poništiti takvu odluku i vratiti se u krilo srednje Europe. Hrvatska srednjoeuropska orijentacija bila je, po mojem mišljenju, jednako važan dobitak kao i mogućnost samostalnoga upravljanja vlastitim poslovima.

Većina razdoblja kojim se bavi Vaša knjiga vrijeme je velikih diskontinuiteta. Primjerice u 20. stoljeću dogodile su se tri dramatične promjene elita – slom Austro-Ugarske, ulazak u Kraljevinu Jugoslaviju i kasnije Titova Jugoslavija…. Svaku tu promjenu pratili su i »aristocidi« – eliminacije hrvatske inteligencije, onih koji su trebali postati predvodnici. Osjećaju li se i danas posljedice toga?

To je vrlo važna i aktualna tema i izravno se nadovezuje na moj prethodni odgovor. Ni jedna država ne može samostalno i uspješno voditi svoje poslove a da nema neku elitu. Kvaliteta i propusti te elite uvelike određuju kako država vodi svoje poslove te oni jamče ili ugrožavaju dobar život pojedine nacije. To je po mojem mišljenju daleko važnije od vrste vlasti u bilo kojem razdoblju. To je stara zamisao koja je, jasno, neshvatljiva današnjim ljevičarskim kulturnim revolucionarima i desničarskim populistima, što je i jedan od razloga zbog kojih se danas javlja široko nezadovoljstvo demokracijama.

Ljudi se fokusiraju na forme, a zaboravljaju na sadržaj. Uzmimo sada primjer od lokalnoga značaja. Plemićke obitelji koje su činile upravljačke elite u Dubrovačkoj Republici glavno su objašnjenje zašto je grad prosperirao. Umanjivanje njihove uloge i izumiranje značilo je da od njihovih društvenih, ekonomskih i političkih postignuća ništa nije ostalo osim uspomena – i ponešto propagande.

Narod kao što su Hrvati, u kojem je sve do modernih vremena prevladavalo ruralno stanovništvo, imao je velikih teškoća u stvaranju elita. Elite su u Hrvatskoj isprva bila aristokratskoga podrijetla i kao takva bila je odana Beču ili Budimpešti koliko i Zagrebu. Između dvaju svjetskih ratova srednja se klasa razvijala u Zagrebu i u drugim gradovima. No interesi su je, barem neizravno, vodili do režima kojim su dominirali Srbi, monarhiji dinastije Karađorđević. Ali čim se iziđe iz neposrednoga središta Zagreba može se vidjeti velik broj atraktivnih urbanih vila i novih stambenih naselja iz razdoblja dvadesetih i tridesetih. Bilo je to društvo koje je brzo napredovalo, unatoč brutalnostima i glupostima koje su dolazile iz Beograda. Dovoljno je na groblju Mirogoju pogledati stare grobove da bi se shvatilo koliko je raznolika bila tadašnja hrvatska elita. Iznenađuje i broj židovskih grobova, koje nije uništavao ni režim NDH, samo su komunisti prakticirali sustavno uništavanje grobova svojih neprijatelja.

Ustaški je režim zajedno s nacistima uništio židovski udio te elite (a Jugoslavija je odbila vratiti vlasništva tih židovskih obitelji). No komunisti su proveli najdalekosežnije uništavanje hrvatske elite u cjelini. Hrvatska se nikada nije oporavila – vjerojatno i nikada ne će u cijelosti – od štete koju su ti »osloboditelji« učinili.

Prisjetimo se i pojedinih elemenata. Prije svega bio je to revolucionarni program pokolja – i to ne samo takozvanih suradnika okupatora, nego svih klasnih neprijatelja. Slijedila je konfiskacija imovine, koja je ponovno bila fokusirana na »narodne neprijatelje«, a zapravo klasno određena. U školama i na sveučilištima ideologija je uvedena na štetu učenja. Profesionalni nekomunistički novinari gurnuti su sa strane, ako prije toga nisu ubijeni, zatvoreni ili su se morali iseliti. Došli su oni koji su bili spremni ponavljati partizanske fraze. Useljenje u otetu urbanu imovinu, pozicije u nacionaliziranim tvrtkama i državna zapošljavanja neobrazovanih i nesposobnih osigurali su napredak nove revolucionarne klase. Sustavno favoriziranje koje je uključivalo državne stipendije i druge povlastice, uključujući i mogućnost studiranja u inozemstvu djece i unuka te nove klase, s vremenom je stvorilo ono što imamo danas u Hrvatskoj i u ostatku zemalja bivše Jugoslavije. To nije zapravo elita, mogli bismo je nazvati antielitom, koja je možda i stvorila neke respektabilne, poštene i talentirane članove. Ali njezini korijeni leže u sustavnom i nepovratnom uništenju hrvatske pretkomunističke prošlosti.

Zašto je Zapad odgađao pružiti potporu Hrvatskoj u početku Domovinskoga rata?

Rat za jugoslavensko nasljeđe – kako bi se svi ratovi devedesetih mogli nazvati – bila je prva velika kriza u svijetu nakon završetka hladnoga rata. Od samih je početaka bilo jasno da je međunarodna zajednica nesposobna nositi se s time. Ono što je Jacques Poos nazvao »vremenom Europe« pokazalo se kao nešto sasvim suprotno. U slučaju Britanije, Francuske i u početku Sjedinjenih Država zapadna je politika u praksi značila osigurati brzu pobjedu JNA da bi se osiguralo ono što je nazvano stabilnošću. Na štetu takve strategije, Hrvati su odbili prihvatiti da su poraženi, a JNA se ponašala na tako barbarski način da je to naposljetku zapazilo i zapadno javno mnijenje. Uz ulogu Njemačke, ne trebamo zaboraviti na papu Ivana Pavla II. Bog je bio dobar i prema Hrvatskoj kada se na toj prekretnici na čelu Katoličke Crkve našao slavenski borac za slobodu.

Često se govori i o neostvarenoj lustraciji nakon pada komunizma. Kako »baština« komunizma danas konkretno živi u hrvatskom društvu?

Jugoslavenska komunistička prošlost prisutna je u hrvatskoj svakidašnjici. Njezine su dvije najgore manifestacije endemska korupcija i dominantnost antifašističke ideologije. Reći ću ponešto o svakoj prije nego što se osvrnem na lustraciju.

Sve postkomunističke zemlje iskusile su masovnu korupciju. To je važan pokazatelj. Može se s različitim stupnjevima točnosti upozoriti na različite političke stranke i različite skupine u Hrvatskoj koje su povezane s pošašću korupcije, no ostaje činjenica da je u svakom socijalističkom načinu razmišljanja sveprisutna pretpostavka da je imovina tu da se ukrade, a ne da se legalno stekne teškim radom ili nasljeđivanjem. Pristup državnim zajmovima i utjecaj dobro umreženih komunističkih aparatčika devedesetih učinio je ostalo.

Drugi je problem antifašizam. Taj je koncept od početka do kraja kolosalna prijevara. Antifašizam je komunistička konstrukcija, osim Istre i u manjoj mjeri Dalmacije gdje je antifašizam uglavnom značio otpor talijanskoj okupaciji. Antifašizam je bio korisna fronta i kao sve druge fronte služio je samo interesima partije. Ideja da antifašizam treba imati važnost u današnjem hrvatskom društvu još je apsurdnija. Ako u Hrvatskoj i postoje neki fašisti, ja ih nikad nisam susreo. Ili smo svi mi koji nismo na ljevici današnji fašisti? Neprijatelji naroda? Tko to zna?

Antifašizam je i dalje fronta, no u današnjim se okolnostima uglavnom svodi na držanje Hrvatske u narativu SRH i nedopuštanje da se RH temelji na Domovinskom ratu, nego na 1945. i svemu što dolazi s njom. Također se antifašizmom ide u napad i na Katoličku Crkvu. Klevete i vrijeđanja koja bi drugdje bila naširoko osuđivana smatraju se prihvatljivima jer one koji ih iznose utjecajni »antifa« mediji ne smatraju problematičnima.

Antifašizam još određuje što jest i što nije prihvatljivo kada je riječ o ljudima, sadržajima i događajima koji se odvijaju na javnim površinama hrvatskih gradova. Zato u Zagrebu imamo trg koji je posvećen žrtvama fašizma, no ne i žrtvama komunizma. Nemamo ulicu ili trg koji su posvećeni bl. Alojziju Stepincu. Ali na Jarunu imamo ulicu nazvanu po Vladi Ranogajcu, čija nogometna slava ne može sakriti činjenicu da je on bio jedan od najkrvavijih sudaca na vojnim sudovima koji su osudili na smrt tolike Hrvate, uključujući i djevojčice.

Lustracija, da se vratimo Vašemu pitanju, nikada i nije bila vjerojatna iz jednostavnoga razloga što bi i predsjednik Tuđman i oni koji bi je morali provesti trebali lustrirati sami sebe. Dogodilo se upravo suprotno. Oni koji nisu bili komunisti, uključujući i hrvatsko iseljeništvo, smatrani su sumnjivima. Napredovali su oni s partijskim vezama. Arhivi Udbe bili su ili uništeni ili učinjeni nedostupnima. Kada je dio tih materijala premješten u Hrvatski državni arhiv, dosjei agenata i suradnika bili su ispušteni. Gdje se oni nalaze, nitko ne zna, a čini se da se nitko to i ne usudi pitati.

Razlog zašto treba utvrditi tko je u vrijeme komunizma činio takva nedjela nije u tome da bi se nekoga kaznilo, ili čak da bi se tražilo ispriku. Treba osigurati da istina iziđe na vidjelo. Istina o Bleiburgu i brojnim neotkrivenim masovnim grobnicama diljem Hrvatske također će prosvijetliti javno mnijenje o stvarnosti komunističkoga »oslobođenja«. Kada se cijela povijesna istina kaže, mislim da će se prekinuti i s proslavom Dana antifašističke borbe 22. lipnja, s grahom i petokrakom.

Kako ste u svojoj knjizi vrjednovali utjecaj i doprinose Katoličke Crkve tijekom svih dramatičnih događanja u 19. i 20. stoljeću?

Hrvati su zagledani prema Rimu i Zapadu od najranijih stoljeća. Katolička je vjera integralni dio kulture hrvatskoga naroda. Snažna vjera bila je ključna zaprjeka promjeni Hrvatske u vrijeme socijalističke Jugoslavije prema bezličnomu jugoslavenskomu proletarijatu, bez kolektivnoga pamćenja i identiteta, bez ponosa na svoju prošlost ili nade u svoju budućnost. Što više čitam o Crkvi u Hrvatskoj, to više vrjednujem važnost bl. Alojzija Stepinca u preživljavanju vjere i nacije.

Stepinac nikada nije pokleknuo pred totalitarizmom. Ustrajao je na pravima Crkve. Na svojem je suđenju, kada je to mogao i izbjeći, govorio o pravima Hrvata na svoju državu, pojašnjavajući i zašto je dao svoju potporu stvaranju NDH 1941. godine.

Iako je sve navedeno istina, trebamo učiniti i neka razlikovanja. Nisu sve vodeće crkvene figure slijedile Stepinčev primjer. Mnogi su izabrali drugačiji put, onaj mons. Svetozara Rittiga, Titova vodećega savjetnika za pitanja odnosa s Crkvom. Komunistička je partija znala da se nakon što je HSS slomljen treba infiltrirati u Katoličku Crkvu, manipulirati i neutralizirati je. Odatle je došlo i djelovanje Ozne i Udbe, čiji su poneki biskupi i brojni svećenici postali suradnici. Stvorena su i svećenička udruženja kao komunistička fronta i usporedna Crkva, koja je osudio kao takva i Stepinac. Kasnije je Partija iskoristila podjele u Crkvi nakon Drugoga vatikanskoga koncila da bi »liberale« stavila nasuprot teološkim »konzervativcima«. Vatikan je sklon obnovi diplomatskih odnosa koje je Tito prekinuo 1952., no uvjeti Protokola iz 1966. ponizili su Crkvu u Hrvatskoj. Crkva se držala po strani i u vrijeme hrvatskoga proljeća. To nije bilo sretno razdoblje. Nadbiskup Kuharić, kako doznajemo iz njegovih dnevnika, u to je vrijeme razmišljao i o odstupanju. Čitava se atmosfera u Hrvatskoj i drugdje preobrazila kada je došao papa Ivan Pavao II. Crkva je prije svega bila važnija u otporu komunizmu nego što je bila u promicanju hrvatske državnosti. No drugo je u konačnici ovisilo o prvom.

Bližimo se i 25. godišnjici smrti prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana. Čini se da generacije koje će ispravno vrjednovati njegovo djelo još nisu došle.

Ne mogu reći da je predsjednik Tuđman zapostavljen. Mislim da su kao i u slučaju drugih važnih političkih figura njegovi podupiratelji i osporavatelji stvorili nerealnu sliku o njemu. Isto vrijedi i za Churchila, primjerice. Tuđmana uzvisuje HDZ koji Hrvatsku danas želi integrirati što je više moguće u Europu, a sam je Tuđman bio euroskeptični nacionalist koji se nikada ne bi odrekao kune. Tuđmanovo je povijesno ostvarenje nezanemarivo. No on nije bio strateški genij. To pokazuje politika prema Bosni i Hercegovini koja očito nije bila uspješna. Treba samo pogledati poziciju tamošnjih Hrvata danas. Drugi je problem njegova vlastita prošlost. On je čak 1989. sebe opisivao kao »marksista i revolucionara« i on osobno nije mogao zamisliti nedvojbeni raskid sa starim sustavom, osim u hrvatskih nacionalnim okvirima. No to ne osporava činjenicu da natpis na njegovu nadgrobnom spomeniku na Mirogoju – »Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što« – ujedno sažimlje i njegov život. Naposljetku, za razliku od svih njegovih prethodnika od bana Jelačića nadalje, on je utemeljio demokratsku i suverenu hrvatsku državu.

BIOGRAFIJA • Povjesničar dr. Robin Harris rođen je u Falmouthu u Velikoj Britaniji 1952. godine. Doktorirao je modernu povijest na Sveučilištu Oxford. U vrijeme hladnoga rata kao politički savjetnik blisko je surađivao s britanskom premijerkom Margaret Thatcher. U svojem historiografskom radu tri knjige posvetio je temama iz Hrvatske: knjigu o povijesti Dubrovnika, biografiju bl. Alojzija Stepinca i najnoviju knjigu, »Croatia: A History – From Revolution to Independence«. Hrvatski je državljanin od 2006. godine i živi u Zagrebu. Aktivan je i kao potpredsjednik Centra za obnovu kulture.

Marino Erceg/Glas Koncila

Izabrani predsjednik Donald Trump zatražio je 10 milijardi dolara odštete od New York Timesa (NYT) i Penguin Random Housea (PRH) zbog objavljivanja “lažnih i klevetničkih izjava” protiv njega.

Zahtjev, opisan u 10-straničnom pismu koje je potpisao Trumpov odvjetnik Edward Andrew Paltzik, optužuje NYT i PRH za objavljivanje “lažnih i klevetničkih izjava” u člancima i knjizi koji ispituju financijske poslove i javnu osobnost Trumpa – prenosi Saša. F. u Logicno.

Prema Columbia Journalism Reviewu, pismo poslano tjedan dana prije predsjedničkih izbora 2024. posebno je ciljalo na priče novinara NYT-a Petera Bakera, Michaela S. Schmidta, Susanne Craig i Russa Buettnera.

Buettner i Craig napisali su dvije priče vezane uz njihovu knjigu o Trumpu pod naslovom “Sretni gubitnik: Kako je Donald Trump protratio očevo bogatstvo i stvorio iluziju uspjeha”, koju je PRH objavio 17. rujna; Baker je napisao “Za Trumpa, život pun skandala ide prema trenutku presude” 20. listopada; a Schmidt je napisao “Kako se izbori približavaju, Kelly upozorava da bi Trump vladao kao diktator” 22. listopada.

“Bilo je vrijeme, davno, kada se New York Times smatrao ‘novinama za arhivu’”, piše u pismu. “Ti idilični dani su prošli.” Dodatno, pismo optužuje publikaciju da je “glasnogovornik Demokratske stranke punim glasom” koji provodi “klevetu industrijskih razmjera protiv političkih protivnika.”

Pismo optužuje NYT za namjerno klevetanje Trumpa, njegovog brenda i njegove kandidature za predsjednika SAD-a prikazujući ga negativno unatoč njegovim opsežnim postignućima u poslovanju, medijima, nekretninama i kao kulturnoj figuri. Također tvrdi da su novine lažno omalovažavale Trumpa podrivajući njegov ugled i nanoseći financijsku štetu Trump Mediji.

Pismo ističe utjecaj na siluetu New York Cityja, njegovo autorstvo 23 knjige i značajne medijske nastupe kako bi pobilo lažne tvrdnje novina i izdavača knjige. Opisuje njegova postignuća kao simbolična za Američki san i kritizira novine zbog navodnog pogrešnog tumačenja njegovih postignuća i naslijeđa.

Trumpova kampanja pokreće niz pravnih akcija protiv medijskih kuća

Osim NYT-a i PRH-a, Trumpova kampanja pokrenula je i niz pravnih akcija protiv drugih medijskih kuća.

31. listopada Paltzik je također podnio tužbu od 10 milijardi dolara protiv CBS Newsa zbog uređivanja intervjua “60 Minutes” s odlazećom potpredsjednicom Kamalom Harris u njenu korist. Slučaj je podnesen u teksaškoj jurisdikciji poznatoj po sudu s jednim sucem. CBS News odbacio je optužbe, nazvao tužbu “potpuno neutemeljenom” i obećao energičnu obranu.

Istog dana, Trumpova kampanja također je podnijela šestostranični prigovor Saveznoj izbornoj komisiji optužujući Washington Post za davanje ilegalnih nenovčanih doprinosa Harrisinoj kampanji promoviranjem priča koje su joj išle u prilog. Post je odbacio optužbe i ustvrdio da su tvrdnje neutemeljene.

Pravni sporovi proširili su se i na Daily Beast, pri čemu je suvoditelj Trumpove kampanje Chris LaCivita zatražio povlačenje i ispravke izvještaja da je “zgrnuo” 22 milijuna dolara sredstava kampanje. Publikacija je izdala uredničku bilješku pojašnjavajući da je točan iznos bio 19,2 milijuna dolara i da su plaćanja izvršena LaCivitinoj LLC tvrtki, a ne njemu osobno.

Međutim, LaCivita i njegov odvjetnik Mark Geragos smatrali su pojašnjenje nedovoljnim. Tvrdili su da izvještavanje i dalje implicira obmanjujuće prakse. Geragos je 12. studenog poslao još jedan pravni zahtjev za potpunim povlačenjem i ustvrdio da je izvještavanje naštetilo LaCivitinom ugledu donosi Logicno.