U početku rujna u hrvatskim medijima odjeknula je kao „bomba“ izjava Džafera Alića, člana najveće bosanskohercegovačke stranke, SDA, kako su Bošnjaci „vlasnici“ BiH, a „Hrvati i Srbi podstanari“. Konkretno, kako su prenijeli mediji, u jednoj televizijskoj emisiji kojom upravlja Islamska zajednica BiH rekao je: „Mi (Bošnjaci) smo vlasnici BiH, ali imamo vrlo neugodne podstanare (Hrvate i Srbe) iza kojih moramo uvijek čistiti i mesti.“
Hrvatske političke elite nisu se puno bavile tom izjavom, iako ju je javno izgovorio predsjedavajući Hercegovačko-neretvanske županije, udarivši na Hrvate, povijesni i konstitutivni narod te države. Tom prilikom kritizirao je nazočnost hrvatskog premijera otvaranju mosta Hercegovina, iako na sve načine podupire BiH, osobito na njezinu putu prema EU-u. Nije nezanemariva činjenica da Hrvatska i BiH imaju jednu od najdužih vanjskih granica u Europi, pa bi dobrosusjedske odnose trebalo graditi, a ne potkopavati. U povodu navedene izjave razgovarali smo sa stručnjakom za BiH, dr. sc. Sašom Mrduljašem, voditeljem splitskoga Centra zagrebačkoga Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ koji je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 2007. doktorirao disertacijom „Politička dimenzija hrvatsko-muslimanskih/bošnjačkih odnosa do međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine (travanj 1992)“.
Što znači navedena izjava samo nekoliko dana nakon što je visoki američki dužnosnik William Burns posjetio Sarajevo?
Ništa to nije novo samo je ovaj put znatnije odjeknulo u javnosti. Usudio bi se reći da je takav doživljaj BiH naširoko proširen unutar bošnjačkog društva. Samo što se tome u Hrvatskoj ne pridaje odgovarajuća pozornost. Gotovo da se nema uvida ili interesa za uvidom u bošnjačku nacionalno-afirmativnu literaturu, ne prati se bošnjačke medije, ono što se izjavljuje na društvenim mrežama itd. Pa se u tim i takvim prilikama izjave Džafera Alića doživljavaju kao nekakvo iznenađenje. No činjenica je da se iz prevladavajuće bošnjačke perspektive BiH primarno doživljava kao bošnjački nacionalni okvir te da se teži da to ona i efektivno bude. I to ponajprije putem njezina preustroja kojim bi se politički kapitalizirala bošnjačka brojčana nadmoć nad Hrvatima i Srbima. U duhu takvih težnja je i kontinuirano „poučavanje“ bosanskohercegovačkih Hrvata, a i Srba, o tome da zapravo nisu to što jesu već Bošnjaci katolici i pravoslavci.
Malo ironično, ali logično: znači li to da „vlasnik“ može otkazati kad hoće „podstanarstvo“ Hrvatima?
Bošnjaci jednostavno nisu „vlasnici“ BiH. Ako ćemo o tome tko je na tlu te zemlje povijesno i identitetno najukorjenjeniji, onda su to Hrvati. Kao prvo nekih 40-ak posto BiH je izravno pripadalo Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji praktički do kraja srednjeg vijeka. Hrvati same Bosne proizišli su iz one kulturne osnove koju su u nju inkorporirali sami Kotromanići i druga bosanska vlastela. Oni su sljednici te i takve, Zapadu okrenute Bosne. Druga je stvar bošnjačka brojčana nadmoć koja gotovo do nedavno i nije bila ovako izrazita. Primjerice po popisu iz 1921. u BiH je bilo 588.173 ili 31 posto muslimana, ali i 453.617 ili 24 posto katolika, uključujući malobrojne grkokatolike. Da, svakako da bi se prikazana, (veliko)bošnjačka politika rado riješila onih Hrvata koji joj nisu po volji, a to bi bili svi oni koji ne pristaju na transformaciju BiH u de facto bošnjačku nacionalnu tvorevinu. I tu se velike nade polažu u postupno iseljavanje Hrvata iz BiH. I iz tog razloga bi bilo očekivano da se sveukupna hrvatska politika zalaže za opstojnost Hrvata u toj zemlji i u stvaranju uvjeta za povratak u nju.
Od 1990. godine iskazuje se namjera preoblikovanja BiH iz države triju naroda u tzv. građansku BiH
Zapad pokušava na sve načine stabilizirati BiH. Nakon posjeta direktora CIA-e, Dodik se izgleda smirio, neki kažu da je uzdrman, ali sada imate jasno iskazane težnje koje BiH žele pretvoriti u isključivo bošnjačku državu?
Te težnje nisu od jučer. Jasno su očitovane odmah po demokratizaciji ovdašnjih društava, tj. još 1990. godine. Od tada se iskazuje namjera za preoblikovanjem BiH iz države triju naroda – što je po svom utemeljenju 1943./1945. i Ustavu iz 1974. trebala biti – u tzv. „građansku“ BiH u kojoj bi se putem načela jedan čovjek jedan glas omogućilo da Bošnjaci budu presudnim čimbenikom u kreaciji političko-pravnog identiteta BiH. I taj se projekt ustrajno i uvelike uspješno provodi ponajprije na razini Federacije nametanjem bošnjačke političke volje malobrojnijim Hrvatima.
Na Zapadu se percipira Republiku Srpsku kao čimbenik rušenja suvereniteta BiH. No, zar i navedena izjava nije zapravo na tragu razbijanja cjelovite BiH, i to od strane pripadnika najbrojnijeg naroda?
Mislim da ta izjava, zajedno sa prevladavajućom bošnjačkom politikom ipak nije na liniji razbijanja cjelovitosti BiH s obzirom na to da se teži uspostavljanju, kako je još Carl Bildt dobro uočio, 100 posto bošnjačke vlasti nad 100 posto teritorija BiH. Ta je politika na tragu urušavanja svakog pa i daytonsko-washingtonskoga ustroja BiH po kojem bi ta zemlja funkcionirala kao država triju ravnopravnih naroda od kojih svaki raspolaže sa odgovarajućim političkim subjektivitetom.
Preko ovakvih izjava lakše se uočava stvarni karakter odnosa i prilika u kojima žive Hrvati u BiH
Komu onda ovakva izjava, zapravo gledište, u ovom trenutku najviše odgovara?
Uz ostalo odgovara i samom hrvatskom društvu. Naime, upravo se ovakvim, radikalnim izjavama senzibilizira i one njegove, znatne segmente koji ne obraćaju posebnu pozornost zbivanjima u BiH ili su skloni prihvaćati propagandne, u celofan umotane poruke iz (veliko)bošnjačkoga političkoga miljea. Preko ovakvih izjava lakše se uočava stvarni karakter odnosa u BiH i prilika u kojima žive Hrvati u njoj.
Povijesno gledajući, kuljaju li iz ovakve izjave neka davna, osvajačka vremena, koja su uzrokom mnogim i hrvatskim nevoljama?
Unutar hrvatskoga društva napokon se i u potpunosti mora shvatiti da su Bošnjaci samo i jedino Bošnjaci. Sve one priče, povijesne konstrukcije, argumentacije kojima se pokušavalo istaknuti njihovo hrvatstvo više nemaju nikakva smisla. Možda je pod određenim uvjetima nacionalna konstitucija bosanskohercegovačkih muslimana uistinu i mogla poći smjerom nacionalnoga hrvatstva, ali to se u konačnici jednostavno nije dogodilo. Stoga Bošnjaci, poput svake druge nacije, imaju vlastitu točku gledanja na sebe, svoju povijest, sadašnjost i budućnost. I po svim se tim točkama u bitnome razlikuju od Hrvata. Primjerice dovoljno je otvoriti knjige bošnjačkih autora koji se bave razdobljem osmanske dominacije te će se lako uočiti da postoji identifikacija s osmanskim pobjedama i porazima. Drukčije se u nacionalnom bošnjaštvu i hrvatstvu doživljava Krbavsku bitku iz 1493. ili onu kod Siska iz 1593. Pri tome se nema što komu zamjeriti. Jednostavno je riječ o dvjema nacijama pri čemu svaka od njih ima i svoje ciljeve. Oni se u pojedinim slučajevima preklapaju, a u drugim ne. I o tome treba voditi računa.
Mogu li ovakve izjave pomoći Zapadu da se riješi iluzija kako je podrškom bošnjačkoj nacionalnoj platformi preustroja BiH moguće stvoriti funkcionalnu multietničku državu?
Ured visokoga predstavnika u BiH pravodobno je osudio rečenu izjavu. No što ona zapravo poručuje Hrvatima?
Ta je osuda dobrodošla i budi određenu nadu. Ponajprije u to da će se Zapad riješiti iluzija o tome da je podrškom de facto bošnjačkoj nacionalnoj platformi preustroja BiH od te zemlje moguće stvoriti funkcionalnu multietničku državu. Tom je podrškom u poslijeratnoj BiH samo dodatno i to u znatnoj mjeri produbljen jaz između Hrvata i Bošnjaka. Jer u prvom redu je Zapad odgovoran za to što već relativno dugo Bošnjaci biraju hrvatskoga člana Predsjedništva BiH te dio zastupnika za hrvatski klub Doma naroda Federacije BiH. Takvo što je ne samo kontraproduktivno za hrvatsko-bošnjačke relacije već i ponižavajuće za hrvatski narod. I to nije put kojim treba ići ako se želi stvoriti nešto pozitivno i izbjeći destrukciju.
Kako komentirate izjave u BiH da hrvatskom premijeru Plenkoviću nije „mjesto na otvaranju mosta Hercegovina“ koji je spojio BiH s hrvatskom glavnom cestovnom poveznicom sjevera i juga?
Pa u bošnjačkom društvenom miljeu je očigledno poticana određena averzija prema Hrvatskoj i Hrvatima i to općenito. Stoga smeta i kad hrvatski premijer nazoči otvaranju mosta u dominantno Hrvatima nastanjenom dijelu BiH koji je ujedno „naslonjen“ na hrvatsku mrežu prometnica. S tim da ne smeta nešto ranije održana parada janjičara u Tuzli. Dakle, osmanske formacije nastale otimanjem kršćanske djece. Pri tome se ne razmišlja što to znači za kršćane u BiH koji u svom povijesnom iskustvu akumuliraju traume iz tog doba (Nikola Lašvanin, Ljetopis: „nitko sam ne ode, niti dade po volji svog diteta i nika u vodu izskakaše“).
Bilo bi bolje kad bi Zapad svoju nazočnost u BiH iskoristio za iznalaženje balansiranoga, funkcionalnoga ustrojstvenoga modela te države
Srbijanski povjesničar Aleksandar Raković, jedan od koautora „srpskoga sveta“ ovih je dana izjavio da BiH treba nestati, da se Republika Srpska treba razdružiti od BiH kad se stvore okolnosti te ako je Jugoslavija „bila mala za Srbe, Hrvate i Muslimane, kako je tek BiH“. Imaju li protagonisti „srpskoga sveta“, kojima je u planu „rasturanje“ BiH, bolji argument za svoj naum od navedene izjave člana Izetbegovićeve stranke?
Pa dobro, Srbi bi i uz ovu izjavu i bez nje još jučer „rasturili“ BiH da kojim slučajem mogu. Njihov bi cilj bio i ostao u tome da u prvoj pogodnoj prilici, koju s nestrpljenjem iščekuju odvoje Republiku Srpsku i pripoje Srbiji. Na taj bi način s tri strane „opkolili“ Bošnjake u Federaciji i učinili im život besperspektivnim bez oslonca na Srbiju koji bi im rado ponudili. Kad bi do njega došlo, uspjeli bi se dodatno „prišuljati“ Hrvatskoj pa jednoga dana – tko zna. To su ti neki srpski planovi od kojih, po već ustaljenom običaju ne će biti ništa jer ćemo se svi potruditi da ne bude ništa.
Što zaključiti: prijeti li opasnost za opstojnost, odnosno prijeti li novi sukob u BiH?
Mislim da BiH ne prijeti opasnost od raspada, da je međunarodna zajednica o tom pitanju izričita, no nije uspjela stvoriti funkcionalan ustrojstveni model za BiH. Dakle, model koji bi približno bio sličan švicarskom. Koji bi svakoj od nacionalnih zajednica u BiH osigurao politički subjektivitet, uz ostalo i putem kantonalne teritorijalne organizacije bez dovođenja u pitanje državnoga suvereniteta i cjelovitosti zemlje. Bez nazočnosti međunarodne zajednice u BiH, bez njezina pritiska, prilike u njoj bi zasigurno iznova dovele do oružanih pa i ratnih sukoba. Činjenica je da međunarodna zajednica, zapravo Zapad, može trajno osiguravati mir u BiH svojom nazočnošću u toj zemlji, no bilo bi bolje da se ta nazočnost iskoristi za iznalaženje balansiranoga, funkcionalnoga ustrojstvenoga modela koji bi ljudima u BiH trajno omogućio miran, od svakodnevne politike i napetosti koju nosi, rasterećen život.
Gospodine Mrduljaš, hvala na razgovoru!
Razgovarao: Marko Curać/HKV
Vijesti2 tjedna ago
Vijesti6 dana ago
Vijesti1 tjedan ago