Dr. John Lamont teolog je dobro poznat u tradicionalnim katoličkim krugovima po svojim elokventnim i britkim analizama mnogih kritičkih doktrinarnih kontroverzi koje su se pojavile tijekom pontifikata pape Franje.

Čitatelji OnePeterFivea koji su vidjeli nedavni esej dr. Josepha Shawa bit će svjesni da je Lamont nedavno dodao svoj prilično snažan glas glasu nadbiskupa Viganòa i drugih koji nedvosmisleno potvrđuju da Jorge Mario Bergoglio nije papa, tako da je Petrova stolica trenutačno prazna. Nudim ova razmišljanja kao potporu Shaw-ovu odgovoru Lamontu, dodajući neke daljnje točke koje se mogu iznijeti za koje mislim da su posebno relevantne za svećenike poput mene i mnoge druge zaređene čitatelje OnePeterFive.

Argument Johna Lamonta, slijedeći gledište sv. Roberta Bellarmina, može se izraziti kao sljedeći silogizam:

Major: Papa koji je ozloglašeni heretik prestaje biti članom Katoličke crkve, te stoga ipso facto pada s papinske službe.
Minor: Franjo/Bergoglio je ozloglašeni heretik.
Zaključak: Franjo/Bergoglio je otpao s papinske službe i Petrova je stolica upražnjena.

Prije svega, glavna, čak i ako je sama po sebi istinita, čini mi se kanonski neprimjenjivom na slučaj pape Franje, čak i ako se Lamontova sporedna premisa također pokaže istinitom. Kanon 194 §1, br. 2 Zakonika kanonskog prava doista propisuje da se “osoba koja je javno odmetnula od katoličke vjere” “samim zakonom uklanja iz crkvene službe”. I ovaj crkveni zakon također utjelovljuje božanski zakon, jer netko tko krivovjerjem ili otpadom više nije ni član Katoličke crkve nikako ne bi mogao obnašati službu u njoj s Božjim odobrenjem.

Međutim, c. 194 §2 dalje kaže: „Uklanjanje spomenuto u §1 br. 2 . . . može se izvršiti samo ako je to utvrđeno izjavom nadležnog tijela.” Ovo je čisto ljudski, crkveni zakon; ali ovdje se primjenjuje jer nameće ograničenje ne papinoj moći nego nižim autoritetima koji bi imali nadležnost u ovom slučaju, naime (ako slijedimo Bellarmina), preostalim katoličkim biskupima. Budući da nikada nisu izdali nikakvu izjavu da je papa Franjo javno odstupio od katoličke vjere i tako izgubio dužnost, ni biskupi niti bilo tko drugi u ovoj fazi ne bi imao moć nametnuti njegovu smjenu i nastaviti sa sazivanjem konklave za novog papu izbora. A u međuvremenu, iako bi zbog svoje (navodne) ozloglašene hereze Franjo izazvao latae sententiae ekskomunikaciju istog trenutka nakon što je izgubio papinsku službu, njegova daljnja djela papinskog upravljanja i dalje bi bila valjana, iako nedopuštena. Zašto? Jer prema c. 1331, § 2, br. 2, te će radnje, koliko god bile nezakonite, biti nevaljane tek nakon što nadležna vlast proglasi njegovu ekskomunikaciju.

Ukratko, čak i pod pretpostavkom da je Franjo doista odstupio od dužnosti kao ozloglašeni heretik, svi vjerni katolici, paradoksalno, i dalje će ga biti prisiljeni tretirati kao papu za sve praktične svrhe sve dok naši drugi pastiri, kolegij biskupa, to čine. Sve dok oni ne proglase i ne provedu Franjino uklanjanje s dužnosti, mi ćemo, kao i oni, biti obvezni poslušati njegove pravedne zapovijedi, pristati na njegove pravovjerne učiteljske izjave i priznati valjanost njegovih imenovanja i drugih akata crkvenog upravljanja.

To nas dovodi do manje važne premise: je li Franjo doista notorni heretik? Dr. Lamont otvara to pitanje u smislu: “Postoji li javno dostupan dokaz koji izvan razumne sumnje potvrđuje da on uporno odbacuje jedno ili više učenja za koja zna da ih Crkva podučava kao božanski objavljena?”. Na ovo pitanje odgovara ‘Da’; ali i dalje me ne uvjerava njegova argumentacija, te sam gore stavio kurzivom određene riječi kako bih označio ključne točke za koje mislim da Lamontova interpretacija i procjena onoga što je Francis rekao nije nimalo konačna. Međutim, neću sada ulaziti u te točke. Jer dok sam razmišljao o ovim prilično rekonditivnim točkama teologije i prava (posebno o pitanju zakonitog postupka) palo mi je na pamet da bi usredotočivanje na njih moglo riskirati gubitak iz vida drva za drveće.

Umjesto toga, zatekao sam se kako se pitam: Što je ovdje velika slika? Kako bezbrojni milijuni običnih katolika laika u klupama mogu razborito odlučiti o ovom pitanju, s obzirom na to da nemaju teološku i kanonsku formaciju potrebnu za vaganje i procjenu odgovarajućih argumenata dr. Lamonta i znanstvenika koji se s njim ne slažu? Doista, što je s običnim svećenikom, koji nije stručnjak za te stvari? Vjerojatno nije imao vremena čitati mnogo teologije otkako je napustio sjemenište; i u svakom slučaju njegovi seminarski tečajevi definitivno se ne bi bavili teškim i složenim pitanjem je li, i ako je tako pod kojim uvjetima, papa može pasti s dužnosti zbog krivovjerja – i biti poznato da je pao. Svaki svećenik, za razliku od katolika laika, svaki dan se suočava s oštrom alternativom da kaže ili ne izgovori, u kanonu mise, riječi: “Una cum Papa nostro Francisco”. Za razliku od laika, on ne može sjediti na ogradi ili obustaviti osudu. On ili izgovara te svečane riječi, potvrđujući time Franjin status pravog pape i vlastitu podložnost njemu, ili ih ne izgovara, odvajajući se od Franje i čineći teški zločin raskola ako u tome pogriješi. (Prije nekoliko tjedana vidio sam na jednoj katoličkoj novinskoj kući da se talijanskom karmelićanskom svećeniku koji javno niječe da je Franjo papa sada prijeti izbacivanjem iz reda i ekskomunikacijom zbog raskola osim ako se ne povuče u roku od tjedan ili dva.)

Dakle, što treba učiniti razboritom i pobožnom katoliku s tek prosječnim znanjem o vjeri i moralu? Budući da će shvatiti da će ga morati voditi neki autoritet koji o tim stvarima zna više od njega, čini mi se da će, čak i ako ima tradicionalističke sklonosti, biti sasvim razuman ako sam sebi raspravlja o ovim stvarima linije:

“Pa, vidim da nadbiskup Viganò, John Lamont, Matthew McCusker, Edmond Mazza, pisci u ‘Novus Ordo Watchu’ i neki drugi inteligentni znanstvenici sada kažu da Franjo nije pravi papa. Ali s druge strane, niti jedan drugi katolički nasljednik apostola za kojeg ja znam, među njih oko 4000 koji sada upravljaju Božjom Crkvom, ne poriče Franjin status pravog Petrovog nasljednika. Biskup Schneider me uvjerava da je Franjo papa; Biskup Strickland prihvaća ga za papu – kao i svi biskupi SSPX-a. I cijeli zbor kardinala prihvaća ga za papu, uključujući moje heroje pravovjerja kardinale Burkea, Müllera, Sarah i Brandmüllera. Može li biti da je Bog ne samo dopustio Petrovom nasljedniku da ode s dužnosti zbog ozloglašenog krivovjerja, nego je također dopustio cijelom kardinalskom zboru i svim katoličkim biskupima da nitko ne ostane slijep na Bergogliovo uporno krivovjerje i tako nastavi prepoznavati bezvjerni varalica i protupapa kao pravi papa? Ne izgleda li taj scenarij kao da su vrata pakla nadvladala Kristovu Crkvu? Neću li stoga biti razborit slijediti maksimu securus iudicat orbis terrarum – ‘sud cijelog svijeta je siguran’ – i tako nastaviti priznavati Franju kao papu (i stoga, ako sam svećenik, nastaviti izgovoriti njegovo ime u kanonu mise)?

“Također, ako su Viganó, Lamont itd. u pravu, kako će se stvari odvijati za nekoliko godina kada Francis umre? Budući da Lamont tvrdi – u suprotnosti sa svim kardinalima i gotovo svim biskupima – da je Franjo prestao s dužnosti neko vrijeme nakon izbora 2013. i nema valjanih prava na našu poslušnost, dužan nam je reći kada je, točno, prestao, pa ćemo znati koji su od kardinala koje je on imenovao (ako ih ima) pravi kardinali s pravom izbora novoga Pape. Ali u svakom slučaju, budući da se imena onih koji su glasovali za ovog ili onog kandidata tijekom konklave nikada ne obznanjuju javno, i budući da će nakon konzistorija u prosincu 2024. 80% svih kardinala s pravom glasa biti imenovano od strane Franje, postojat će golema vjerojatnost da će onaj tko bude izabran svoj izbor djelomično zahvaliti glasovima ljudi koji su dobili svoje crvene kape nakon što je Bergoglio prestao s dužnosti, nije istina kardinali.

“Ukratko, ako su Lamont, Viganó i ostali u pravu, sljedeći čovjek izabran na Petrovu stolicu na sljedećoj konklavi gotovo sigurno neće biti pravi papa. A budući da kardinali koje on imenuje također neće biti pravi kardinali, i budući da biskupi koje on imenuje neće imati stvarnu jurisdikciju nad vjernicima u svojim biskupijama, neće biti izlaza iz ove zečje rupe u doglednoj budućnosti. Crkva kao prepoznatljiva, vidljiva cjelina prestat će postojati, jer nijedna buduća konklava neće imati sigurno valjane papinske izbornike. A ekleziologija implicirana tvrdnjom da je cijeli kolegij biskupa ikada mogao biti, i zapravo je bio, zaveden da slijedi protupapu je sigurno heterodoksna. To implicira protestantsku ekleziologiju da je prava Crkva nevidljiva, da joj ne treba prepoznatljivi zemaljski poglavar i da se sastoji od svih onih raspršenih pojedinaca koji imaju ortodoksno kršćansko vjerovanje. To se kosi s dogmom o nepogrešivosti Crkve i dogmom koju je definirao Prvi vatikanski sabor da će blaženi Petar imati vječne nasljednike, tj. sve do Drugog dolaska.

“S obzirom na sva gore navedena razmatranja, s poštovanjem ću odbiti Viganóa, Lamonta i njihove saveznike. Vjerujem da Kristova obećanja impliciraju da on nikada neće dopustiti Crkvi tako ozbiljnu nesreću kao što je ona za koju kažu da ju je sada zadesila. To znači da ću i dalje držati da je Franjo pravi papa. Usprkos njegovim brojnim nedostacima, ispovjedit ću svoje jedinstvo s njim u kanonu mise (ako sam svećenik), osjećam se dužnim slušati njegove pravedne zapovijedi i priznajem pravu jurisdikciju biskupa kojeg je Franjo imenovao da upravlja mojom biskupijom, kao i kardinala koje je imenovao da izaberu njegova nasljednika.”

O. Brian Harrison, dr. teologije/OnePeterFive

Velečasni Brian W. Harrison, O.S., M.A., S.T.D., svećenik Društva Oblata Mudrosti, umirovljeni je izvanredni profesor teologije Papinskog katoličkog sveučilišta Puerto Rico u Ponceu, PR. Godine 1997. stekao je doktorat u sustavnoj teologiji, summa cum laude, od Papinska Atena Svetog Križa u Rimu.

Nakon petnaest godina provedenih kao stipendist u studijskom centru Oblata u St. Louisu, Missouri, povukao se u svoju rodnu Australiju 2022. Fr. Harrison je poznat kao govornik i pisac te je autor tri knjige i preko 140 članaka u katoličkim knjigama, časopisima i časopisima u SAD-u, Australiji, Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj i Portoriku.

Oxfordski antropolog J.D. Unwin proučavao je 86 društava i civilizacija kako bi vidio zašto neka propadnu, a druga ne.

Što je pronašao?

Seksualni razvrat dovodi do propasti jedne civilizacije unutar 3 generacije.

Unwin je definirao četiri kategorije kultura. Svaki se razlikuje u svojoj potrazi za umjetnošću, inženjerstvom, književnošću, poljoprivredom itd.

1. Mrtve – ove su kulture usmjerene samo na svakodnevne životne potrebe. Ne mare za viša pitanja i stoga ne napreduju.
2. Praznovjerje – ove kulture razvijaju vjerovanja koja im pomažu objasniti prirodni svijet. To se može prikazati u posebnom tretmanu mrtvih.
3. Deistički – karakterizira ga vjerovanje u bogove ili Boga. To zahtijeva više mašte i razmišljanja višeg reda
4. Racionalistički – karakterizira ga racionalno razmišljanje. To je bila kategorija s najvećim ljudskim procvatom.

Zatim je Unwin definirao seksualnu etiku i suzdržanost u dvije kategorije.

Unwinove dvije kategorije seksualne etike i suzdržanosti:

• Predbračni – ovo se mjerilo na ljestvici od potpune seksualne slobode do “ostati djevica do vjenčanja”.
• Postbračni – koliko je lako doći do razvoda? Koliko žena može imati muškarac? Koliko se od žena očekuje da budu vjerne?

Što je pronašao?

Jedini najutjecajniji čimbenik u dugovječnosti i uspjehu civilizacije je predbračna čistoća. Ako se od ljudi očekivalo da ostanu djevice do braka, vjerojatnije je da će kultura imati sve pokazatelje ljudskog procvata.

Vjerojatnije je da su bili “napredna” civilizacija.

Koja je bila najbolja kombinacija koja je rezultirala kulturom koja nadmašuje druge kulture?

Vjerojatno se nećete iznenaditi. Predbračna čistoća u kombinaciji s apsolutnom monogamijom. Apsolutna monogamija znači jedan supružnik za cijeli život.

Zašto je predbračna čistoća bila najvažnija?

U kulturama u kojima se djevičanstvo više nije očekivalo, unutar tri generacije nestalo je sljedeće:

• apsolutna monogamija
• deizam
• racionalno razmišljanje

-Bez predbračne čistoće, ljudi obično nazaduju u najnižu kategoriju “mrtvih” jer se počnu zanimati samo za vlastite želje i potrebe.
-Postaju robovi svojih apetita.
-Kulture koje su prihvatile potpunu seksualnu slobodu propadaju unutar tri generacije.
-Oni bi mogli šepati neko vrijeme, potaknuti nekim zamahom, ali na kraju bivaju osvojeni ili preuzeti od strane druge kulture.

Na Zapadu je seksualna revolucija započela kasnih 1960-ih.

Tri generacije (~40 godina svaka) od tada dovele bi nas u 2070-e. Jesmo li na putu kolapsa?

Dokazi ukazuju na “da”.

Ne možete imati i seksualnu slobodu i napredak.

Unwin: “Svako ljudsko društvo slobodno bira hoće li pokazati veliku energiju ili uživati ​​u seksualnoj slobodi; dokaz je da ne može činiti oboje dulje od jedne generacije.”

Seksualna sloboda oslobađa sve vrste demona u društvu. Spojite to s modernom medicinom, koja u osnovi krsti seksualnu razuzdanost antibioticima i pobačajem, i dobit ćete ubrzanje kolapsa.

Robovi su previše zauzeti orgijama da bi bili istinski produktivni.

Ispostavilo se da brak nije samo privatni ugovor između dvije osobe. Ima posljedice za cijelu zajednicu i kulturu.

Način na koji društvo gleda na brak i odnosi se prema njemu ovisi o tome hoće li ono zadržati stvari poput kućnog vodovoda i moderne stomatologije.

Ono što dvoje (ili više) ljudi rade zajedno u spavaćoj sobi doista nije privatna stvar. Uveliko, to ima posljedice za cijelu tu civilizaciju.

Isto tako, pornografija je kulturni rak. Trune kosti. Zdrava civilizacija, ili ona koja želi napredovati, željet će ju iskorijeniti ili gurnuti na rub društva.

Pornografija vodi drugim razvratima.

Gledajući trenutno stanje naše kulture, ima li nade da se izbjegne kolaps? Izgleda sumorno.

Čak i nedavno, blizu pandemije, imamo čak i ljude koji se upuštaju u orgije i druga rizična seksualna ponašanja, unatoč novoj bolesti zvanoj majmunske boginje. Oni su stvarno robovi svojih strasti.

Dobra vijest: kultura se može preokrenuti. Masovno pokajanje može uroditi plodom. Ali na temelju podataka, također su potrebne tri generacije da se poboljšanja počnu prikazivati.

Seksualna etika moćno je kormilo, ali je još uvijek kormilo na golemom, glomaznom brodu. Bolje počni okretati volan.

Ako vam se sviđa članak možete se prijaviti na:

Posljednih dana vidim da je neka obljetnica kojom pravoslavni manastir Krka u Hrvatskoj ponovno služi kao lightmotiv srpskoj mitomaniji za sjetne objave o „svjetioniku pravoslavlja u Dalmaciji“.

Već sam pisao o toj temi i bila je relativno dobro popraćena, no možda nije zgorega ponoviti jer „ponavljanje je majka znanja“ – piše Ante Krištić na X mreži.

U sljedećim recima argumentirano ću nastojati objasniti kroz utvrđene povijesne činjenice apsurdnost temelja za mitomaniju. Ovo bi trebao znati svatko tko je željan povijesne istine, a pogotovo svaki za tu temu zainteresirani Hrvat kako bi mogao valjano ušutkati mitomane, na lijep ili grub način.

Činjenica

Pravoslavni manastir Svetog Arhanđela Mihajla nalazi se 3,5 kilometra istočno od Kistanja i u okviru je Dalmatinske eparhije (današnje tzv. – op. Ur.) Srpske Pravoslavne Crkve.

Mit

NOVA BOMBA IZ HT-a: Austrijska Srbija ili kako su svi Srbi bili podređeni Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi

Samostan je tobože izgrađen u 14. st. od strane Jelene Nemanjić koja je bila udana za hrvatskog velikaša Mladena III Bribirca (Šubića) i koja je za brojne Srbe koji su tada živjeli u Dalmaciji poželjela izgraditi manastir. Time se plasira mit kako je Dalmacija od najranijih njezinih vremena bila naseljena Srbima, čime se plasira i mit o, tzv. „srpskoj Dalmaciji“.

O tome tko plasira taj mit ne bih ovom prilikom; to je preopširna tematika. Jedino što se može reći on nije od jučer, traje sad već i stoljećima i zahvatio je stanje uma velikih masa koje nemaju zanimanje i interes za stvarnu povijesnu istinu. Kada bih upro prst u Srpsku Pravoslavnu Crkvu kao jednog od sudionika ili glavnog propagatora širenja tog mita, navukao bih se na tanak led. Vjerojatno niti u jednom službenom aktu samostana ne stoji gore izneseni podatak (jer je on laž), no zato laž cirkulira eterom i perfidno se pušta da djeluje na mase. Često dolaze i iz redova ljudi s brdama u crnim haljinama. Jer to je opće prihvaćena laž. Mit.

Činjenice.

1. Položaj
Područje današnjih Kistanja u srednjem vijeku bilo je dijelom hrvatske županije Bribir. Glavno središte te županije bio je grad Skradin, a tu su još od vremena hrvatske narodne kraljevske dinastije nasljednu vlast držali plemići koji su po njoj i poznati u povijesnim izvorima kao Bribirci. Nama su poznatiji pod imenom Šubići. Za vrijeme najslavnijeg njezinog člana Pavla I Bribirskog ova je plemićka dinastija uspostavila nasljednu bansku vlast nad Hrvatskom i Bosnom (do 1322.g.).

2. Mladen III Bribirski i Jelena Nemanjić

Mladen III Bribirski (rođen 1310-ih) bio je unuk slavnog bana Pavla I, a u vremenu o kojem je ovdje riječ bio je knez gradova #Skradin, #Klis i #Omiš. Godine 1347. za ženu je uzeo Jelenu Nemanjić.

Jelena bila je princeza iz srpske kraljevske dinastije #Nemanjić; kći bivšeg srpskog kralja Stefana Uroša III Dečanskog (vladao do 1331.) i polusestra (tad) aktualnog samoproglašenog cara Srba i Grka Stefana Uroša IV Dušana (1331.-1355.). Rođena je 20-ih godina 14. st., umrla 1355.g.

Svadba se, dakle, dogodila 1347.g. Jelena je došla u Hrvatsku i odmah zatrudnjela, a njezin suprug Mladen III odmah se razbolio od kuge i već u svibnju 1348.g. umro u Trogiru. Poslije Mladenove smrti u Klisu je rođen njihov sin Mladen IV.

3. Kontekst

Kako smo već ukratko naveli, knez Mladen III Bribirac bio je unuk bana Pavla I i nećak bana Mladena II koji su imali gotovo pa neograničenu vlast u Hrvatskoj, Bosni i Humu. Kada se na dvoru u Budimu stabilizirala vlast nove dinastije Anjou (ca. 1310.g.), njima nije odgovarala takva neograničena vlast ijednog oligarha u bilo kojem dijelu kraljevstva. Iako je ban Pavao I bio jedna od ključnih figura koja je preko Hrvatske dovela novog kralja Karla Roberta u Zagreb i dalje za Budim, nova dinastija nije imala pretjeranih milosti prema Šubićima stoga su počeli raditi na raslojavanju njihove moći. Konačni „pad“ Bribirci su doživjeli 1322.g. kada su bana Mladena II zajedničkim snagama svrgnuli neki hrvatski velikaši, slavonski ban Ivan Babonić i bosanski ban Stjepan II Kotromanić. Ban Mladen II pošao je pred kralja, kojeg nije smatrao neprijateljem i protiv kojega nije počinio nikakav potez koji bi upućivao na nevjeru ili nešto slično, a ovaj ga je u Kninu zatočio i odveo sa sobom u Ugarsku, gdje je i umro. To je sigurno bilo u živom sjećanju kod njegova nećaka Mladena III Bribirca koji je kao oligarh vodio protuugarsku politiku, odnosno protiv kralja Ludovika I Anžuvinca koji je nastojao provoditi istu politiku oca – uspostavu apsolutne kraljevske vlasti u svim dijelovima Kraljevstva.

Upravo te 1347.g. kada se Mladen III ženio Jelenom kralj Ludovik I postigao je veliki diplomatski uspjeh; nagovorio je Mladenovog rođaka Jurja II da mu preda utvrdu Ostrovicu i zauzvrat mu dao bivšu utvrdu Babonića Zrin u Slavoniji (o tome sam pisao https://x.com/Antimon_Zg/status/1244057764147724293).

Knez Mladen III tada još nije spadao u red velikaša koje je stavio pod svoju kontrolu.

Na koga se knez Mladen III tada mogao osloniti? Na Republiku Veneciju. Mlečani su tada imali vlast u dalmatinskim gradovima Zadru, Splitu i Trogiru te hrvatskom Šibeniku. Spomenuti gradovi vječito su bili predmet međusobnog osvajanja Venecije i Budima. Obzirom da su svi oni bili dijelom Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, koje je bilo krunska zemlja krune Sv. Stjepana, bilo je pitanje kad će se kralj Ludovik I Anjou zakačiti s Venecijom oko vlasti u njima. Mlečani su to znali i zato su bili oprezni s knezom Mladenom III. S jedne strane im je žestoko pasao velikaš koji im je odan i koji im je svojevrsna tampon zona prema Mađarima za njihov posjed nad Šibenikom, Splitom i Trogirom; s druge strane nisu ga smjeli primiti pod svoju zaštitu jer bi to značilo novi izravan udar na teritorij ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I i potencijalni rat. Ali su zato Mladena III podupirali da zarati na kraljeve predstavnike u Hrvatskoj.

U takvim je okolnostima princeza Jelena Nemanjić 1347.g. došla u Hrvatsku, na teritorij pod upravom kneza Mladena III. i udala se za nj. Već iduće godine rodila mu je sina Mladena IV, ali je 1. svibnja 1348.g. njezin muž Mladen III umro u Trogiru od kuge.

Tu je važan kontekst. U kakvoj je sad ona bila situaciji? Kao Mladenova udovica Jelena je držala njegove tri utvrde (Skradin, Klis i Omiš) na koje kao žena nije imala nikakva prava, a njezin sin Mladen IV koji je imao pravo na nasljedstvo bio je tek rođen. A za njezine tri utvrde sada se stvorila prava jagma.

Prvi je pretendent svakako bio kralj Ludovik I Anjou koji je to vidio kao priliku da svojim kraljevskim autoritetom nametne apsolutnu kraljevsku vlast smatrajući da pripadaju Kruni. Još u svibnju te 1348.g. mletački knezovi su iz Dalmacije javljali u Veneciju da se u Hrvatsku s vojskom spustio slavonski ban Nikola Seč s tim ciljem. Mlečanima, naravno, nikako nije odgovaralo da se ti gradovi stave u apsolutnu kontrolu Budima jer su onda Split i Trogir sigurno sljedeći. Stoga su i oni svim silama nastojali ovladati istima nagovarajući Jelenu da gradove preda njima.

A Jelena je samo željela sačuvati iste za svoga sina Mladena IV.
I kome se onda ona obratila za pomoć? Naravno, svom bratu srpskom caru Dušanu.

Dušan joj je poslao kao podršku dvojicu zapovjednika i nešto vojske, koji su se smjestili u Klis i Skradin, braneći njezine interese. To, naravno, nije značilo da je to postalo vlasništvo ili dijelom tadašnje Srbije. Dušan je bio svjestan da nema apsolutno nikakvo pravo vladati tim gradovima i bilo kakav pokušaj u tom smislu značio bi izazivanje rata s Ugarskim kraljevstvom.

U takvoj situaciji neizvjesnosti za svoje sutra Jelena je provela u Hrvatskoj 8 godina. Njezin brat i zaštitnik car Dušan umro je 1355.g., njegovi kaštelani predali su utvrde predstavnicima kralja Ludovika i vratili se u Rašku, a s njima je pošla i kneginja Jelena. Skradin je kratko pripao Veneciji, a mladi knez Mladen IV ostavljen je u Hrvatskoj.

To su utvrđene činjenice.

Na činjenici da je princeza Jelena boravila u Hrvatskoj od 1347. do 1355.g. mitomani su stvorili konstrukciju kako je ona tada za brojne Srbe „po Dalmaciji“ izgradila manastir na rijeci Krki. Tu je kontrukciju trebala poduprijeti i jedna (dokazano je) arheološka krivotvorina koja tobože dokazuje da je taj samostan tamo postojao 1402.g. Sve su te konstrukcije u službi i aktualne srpske političke vlasti koja nastoji progurati neistinu (mit) o tome kako je tada (sredinom 14. st.) srpsko stanovništvo po Dalmaciji bilo brojno i kako je Dalmacija, ako ne srpska, onda jednako srpska kao i hrvatska.

Bribir je (tada bio) Hrvatska, ne Dalmacija

U to vrijeme Bribirska županija niti je bila, niti je smatrana Dalmacijom – to je bila Hrvatska! Jest bila dijelom jedne administrativne cjeline, bivšeg Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, ali se uvijek jasno i precizno znalo što predstavlja Dalmaciju, a što Hrvatsku. Općenito, trokut gradova Klis-Nin-Knin (današnji Ravni kotari) u srednjem vijeku nerijetko je imao i geografsku oznaku „Hrvati“. To je bilo ishodište srednjovjekovne Hrvatske.

O nekom brojnom srpskom stanovništvu u tadašnjoj Hrvatskoj nema nikakvih dokaza u povijesnim izvorima.

Čak i da je bilo, boravak od samo 7 godina u Hrvatskoj u političkim uvjetima koji su gore objašnjeni apsolutno nisu pogodno tlo za gradnju bilo kakve crkve. Pogotovo pravoslavne…

Vjerska (ne)tolerancija

U to vrijeme nije postojala vjerska tolerancija u obliku kakvom postoji danas. Zapravo, na snazi je bila netolerancija. Šubići su bili izrazito katoličko plemstvo koje je imalo povijest izravnih kontakata s papom.

Tako su u izravnoj korelaciji s papom svi Šubići za vrijeme bana Pavla I radili na instaliranju dinastije Anjou na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Na račun tih odličnih i tijesnih veza uspjeli su 1298.g. ishoditi da papa pristane uzdići šibensku crkvu na razinu biskupije, čime se tada njihov Šibenik istrgnuo ispod crkvene jurisdikcije Trogira.

Uzevši to u obzir, kakva je vjerojatnost da je knez Mladen III Šubić iz nekakve ljubavi prema svojoj ženi dozvolio gradnju pravoslavnog manastira u svojoj djedovini Bribiru?!
Kao prvo, za tako nešto nema apsolutno nikakvih dokaza. I zato se možemo baviti vjerojatnostima.

S velikom dozom sigurnosti možemo reći da je vjerojatnost za to ravna nuli. Veća je vjerojatnost da je princeza Jelena prešla na vjeru svoga muža i prije vjenčanja postala katolkinjom. Puno veća.
Naravno, ni za to ne postoji potvrda u izvorima i zato to nitko ni ne tvrdi.

Što znamo o manastiru?

Kada je ovaj dio Hrvatske pao pod Turke [a Klis je pao zadnji 1537.g.], prema turskom [p]opisu Kliškog sandžaka iz 1550.g. na mjestu [budućeg] manastira nalazila se crkvena, ali nenaseljena zemlja! Dakle [još] 1550.g. nikakav manastir.

Već 1574.g. Kliški sandžak bilježi neke pravoslavne manastire, a prvi izravni spomen koji nam svjedoči o manastiru Krka je iz 1578.g.

Dakle, znanstveno prihvatljiv zaključak jest da je manastir prema dostupnim izvorima mogao biti sagrađen negdje između 1550.g. i 1578.g.

Kad politika umiješa svoje prste

Samostan je 1702.g. obnovljen te je o tome ugravirana ploča iznad vrata. Netko neutvrđen naknadnom je intervencijom to nastojao prepraviti u 1402.g., čime bi mit o gradnji “oko 1350.g.” bio arheološki potkrijepljen.

To datiranje u 1402.g. znanstveno je odbačeno! ČAK I U SRBIJI, moram to istaknuti! Postoje znanstveni radovi u Srbiji koji jasno tvrde da se radi o 1702.g., odnosno da je 1402.g. arheolški falsifikat. Ali nekome [i u SPC] odgovara da se o tome šuti i da neslužbenim medijima i portalima dominiraju isključivo mitomanske laži koje starost samostana protežu daleko u 14. st.

Da višestruko ponovljena laž dobije karakter istine svjedoči i naš Nacionalni park Krka (
@npkrka) koji na svojim službenim stranicama portala također prenose ovu laž o starosti samostana iz 14. st. Možda je u interesu parka da u svom “portfelju” ima tako stare povijesne objekte, no ova je laž bila dijelom politike koja je na tim prostorima rezultirala brojnim ratnim žrtvama i odseljavanju stanovništva i svakako bi se od istih trebala ograditi. Pogotovo što postoje znanstveni radovi koji dokazuju da se radi o laži.

Mitovi na mitove nisu poželjni

Već sam pisao i prvi puta pa nije zgorega ponoviti; protiv mitomanije gore objašnjene treba(mo) se boriti argumentima i istinom, a ne upadati u zamke jeftinim i lošim kontraargumentima, a kamoli vlastitom mitomanijom.
Dajem primjer zvonika samostana, čiji je oblik tobože svjedočanstvo katoličke prošlosti tog objekta. To je apsolutna neistina. Zvonik je izgrađen tek 1790.g. i takvog je oblika jer je građen prema propisima Republike Venecije.

Znanost je o toj temi dovoljno rekla da se lampani koji šire ovakve laži poklope kao insekti, a ne da zujimo kao i oni.

Zaključak:
1⃣ Princeza Jelena udala se za kneza Mladena III Šubića i došla u Hrvatsku 1347.g.

2⃣ Knez Mladen III držao je utvrde Skradin, Klis i Omiš i bio je neprijatelj kralja Ludovika I Anjoua.

3⃣ Knez Mladen III umro je 1348.g. od kuge. Kneginja Jelena održala je utvrde u svojoj vlasti do 1355.g. kada se vratila u Rašku nakon smrti svog brata, cara Dušana.

4⃣ U tih 8 godina nije mogla napraviti nikakav manastir na lokaciji koja nije bila pod njezinom izravnom kontrolom. Jedva se borila da održi ono što ima i nakon gubitka zaštite svog brata odlazi iz Hrvatske.

5⃣ Turski popisi Kliškog sandžaka još 1550.g. bilježe lokaciju samostana kao nenaseljenu zemlju.

6⃣ Samostan je nastao u periodu od 1550.g. do 1574.g., kada su ovi krajevi već odavno pali pod Turke i kada su se počelo doseljavati pravoslavno stanovništvo.

Rušenje mita o manastiru Krka
Posljednih dana vidim da je neka obljetnica kojom pravoslavni manastir Krka u Hrvatskoj ponovno služi kao lightmotiv srpskoj mitomaniji za sjetne objave o „svjetnioniku pravoslavlja u Dalmaciji“.

Već sam pisao o toj temi i bila je relativno dobro… pic.twitter.com/RmJvHgR1vv

— Ante Krištić ⛪ (@Antimon_Zg) November 24, 2024