Knjigu ‘Četničke postrojbe u službi Nezavisne Države Hrvatske’ treba pažljivo čitati. Ako se zadržite samo na naslovu, donijet ćete pogrješan zaključak. Naime, četnici su bili zakleti neprijatelji Hrvata, prema tome i ustaša.

Naslovna ilustracija: Autori Vlatka Vukelić i Vladimir Šumanović

No kako sve nije crno i bijelo, tako se u ovom izvornom znanstvenom radu možemo upoznati s činjenicama o kojima smo vrlo malo znali. U posljednjoj rečenici u knjizi autori kažu: „Ova knjiga nema pretenziju dati cjelovitu i temeljitu, posebice ne konačnu analizu odnosa vlasti NDH i četnika koji su djelovali unutar njezinih granica, nego samo otvara to važno, ali neistraženo, neobjašnjeno i nepoznato poglavlje povijesti dvadesetog stoljeća’. Prema tome, za one koji knjigu još nisu pročitali, u knjizi je riječ o četnicima, a ne o pravoslavcima i Srbima u nekoj od regularnih postrojbi NDH.

Autori knjige našli su ukupno petnaest sporazuma koje su vlasti NDH sklopile sa zapovjednicima različitih četničkih postrojba. S obzirom na to da autori prilično detaljno obrađuju sporazume četnika s vlastima NDH, savjetovao bih čitateljima da prije čitanja knjige pročitaju njezin zaključak.

Oružana pobuna koja je na području NDH počela i prije ljeta 1941. godine znatno je oslabjela u proljeće 1942. godine. Razlog tomu bila je činjenica što je dio pobunjenika odustao od svojih dotadašnjih ciljeva te je s predstavnicima vlasti postigao sporazumni prekid vatre, odnosno primirje. Pobunjenici su od strane vlasti NDH bili podijeljeni po političkoj osnovi te su se dijelili na četnike i partizane. Unutar granice NDH djelovale su tri skupine četnika. Četnici – suborci priznali su vlast NDH, četnici – odmetnici bili su neprijatelji NDH i četnici pod talijanskom kontrolom (MVAC – Milizia Volontaria Anticomunista), tzv. Dobrovoljna protukomunistička milicija, koja je ostala poznata u Dalmaciji po klanju civila. Da bi čitatelji shvatili razliku između četnika – suborca i četnika – odmetnika, reći ću da je četnik – suborac onaj tko je u vladi, a onaj tko slavi genocid jest četnik – odmetnik.

Četnici – suborci imali su, možemo slobodno reći, ista prava kao i ostali građani NDH (zapošljavanje u javnim ustanovama NDH, plaće, mirovine, pomoć u hrani itd.). Zbog brojnosti neprijatelja (četnika i partizana) i velike površine NDH u odnosu na vojni potencijal NDH, a i zbog dvoličnosti fašista i nacista, vlasti NDH pokušale su od neprijatelja (četnika) stvoriti neku vrstu suradnika koji nisu više rušili pruge, nego su ih štitili. Riječ je bila o zajedničkoj borbi četnika i ustaša protiv komunista. Taj je sporazum vrijedio od proljeća 1942. Broj četnika – suboraca nije bio velik (ispod deset tisuća), za razliku od velikog broja četnika koji su mrzili Hrvatsku i sve što je vezano uz nju. Odnosi između četnika – suboraca i vlasti NDH uglavnom su bili (kako kažu autori) korektni, no ne uvijek, ali znalo se četničke zločine tolerirati zbog ‘viših’ interesa. Moglo bi se reći da se neke stvari na ovim područjima ne mijenjaju zbog neznanja, tj. ignorantskoga pristupa povijesnim činjenicama.

Ovdje treba spomenuti i četnike koji su pod njemačkim nadzorom od proljeća 1944. godine djelovali pod imenom Kroatische Kampfgemeinschaften (KKG), odnosno ‘Hrvatske borbene skupine’. Vlasti NDH bile su protiv tog sporazuma jer je nastanak te vojne formacije ujedno označio da su prethodno sklopljeni sporazumi o četničkom priznanju vrhovništva NDH zapravo izgubili učinak i djelotvornost. Važno je istaknuti da su se koljačkim uslugama četnika nacisti koristili po potrebi.

Zanimljivo je da su muslimani uglavnom bili protiv saveza između četnika i ustaša, no ne i oni u tijelima vlasti NDH (autori navode moguće razloge).

Isto tako je interesantno to što su se i u Srbiji četnici dijelili na one legalne i ilegalne, no značajka svih četnika, ma gdje bili, bila je ta što se nikad nije moglo pouzdati u njih. Čak i četnici među sobom nisu vjerovali jedni drugima. Prema mojem mišljenju, na temelju svega što sam do sada pročitao, četnici su koljači koji su se proslavili masakriranjem civila. Društva u kojima je dopušteno veličanje i slavljenje četnika ne mogu biti dio zapadne civilizacije i kulture.

Knjiga ‘Četničke postrojbe u službi Nezavisne Države Hrvatske’ vrijedna je čitanja, a autore knjige, doktore znanosti Vlatku Vukelić i Vladimira Šumanovića, pohvaljujem jer su spremni činjenicama ukazati na nepreciznosti i netočnosti povijesne literature. To je ispravan put u reviziji onoga dijela povijesti u kojem su povjesničari zakazali.

Kako bismo se upoznali s određenim dijelom povijesti, nije potrebno biti posebno inteligentan. Treba samo mnogo čitati, a to može ama baš svatko prosječne inteligencije. Što više čitaš, manja je mogućnost pogriješiti tako da ti tu pogrješku povijest ne će zaboraviti. Upravo je nedovoljno čitanje razlog našega neznanja ili nedostatnoga znanja. Kad svoju povijest ili neprijateljevu ne znaš ili slabo znaš, a pruža ti se prilika da u određenom trenutku odlučuješ o sudbini naroda, onda je to tvoja osobna tragedija i zločin nesagledivih posljedica prema narodu koji predstavljaš. Želim reći da su naši politički ‘uglednici’ koji nam sustavno oduzimaju budućnost tamo gdje sam i ja bio prije više od trideset godina, u potpunom mraku glede hrvatske povijesti. Kako je povijest vrlo ozbiljna znanstvena disciplina koja nije ni u čijem vlasništvu, povjesničari moraju uvijek biti svjesni da se njihov rad može provjeriti. Zbog toga je odgovornost povjesničara znatno veća od npr. projektanta neke građevine, recimo mosta. Premda, promašaji obojice (projektanta i povjesničara) mogu biti katastrofalni, ipak je znatna razlika između jednoga srušenoga mosta i lažnih kleveta o nekom narodu zbog kojih su stotine tisuća nevino stradale.

Ako izostavimo monstruma Tita, tri sam osobe identificirao kao razloge zbog kojih Hrvati već 100 godina prolaze kroz pakao. To su Trumbić, Pavelić i Račan. Za učene koji mnogo čitaju nisu potrebna objašnjenja zašto upravo te tri osobe.

dr. sc. Ivica Tijardović/HKV