Vijesti
Šokantan turski novinar: „Smrt hegemonije na Baliju“!
To neće biti ni malo lak zadatak, a puno prije je i krajnje neizvjestan, o čemu 18. studenog otvoreno piše i utjecajni američki medij Foreign Affairs kada kaže da se Washington odlučio natjecati istovremeno s Rusijom i Kinom jer obje države smatra svojom neposrednom prijetnjom
Kuda ide Turska, pitanje je koje već dugo intrigira zapadne stručne i medijske krugove.
U više smo navrata na ovom portalu ukazivali na jasni turski strateški smjer vođenja „turkocentrične“ politike, politike okrenute sebi i svojim geopolitičkim interesima – najbolje vidljivim kroz pokušaj formiranja tzv. turskog svijeta, s Turskom kao gravitacijskim sjedištem (pogledaj poveznicu ovdje ili ispod teksta), ali i jasnim distanciranjem od zapadne sankcijske politike prema Rusiji nakon njene invazije na Ukrajinu 24. veljače ove godine.
Štoviše, nakon nje intenzivirali su se kontakti između Ankare i Moskve, kao i oni između dvaju predsjednika: Recepa Tayyipa Erdogana i Vladimira Putina, u više smjerova (od jačanja energetske suradnje i namjere stvaranja turskog plinskog huba (čvorišta) za prodaju ruskog plina nakon nedavnog „torpediranja“ plinovoda Sjeverni tok, preko sporazuma o izvozu ukrajinskog žita kao i ruskog žita i umjetnih gnojiva, do intenzivirane kupnje ruske nafte i njezine daljnje preprodaje, te posredničkih usluga turskih tvrtki za plasman proizvoda zapadnih tvrtki na rusko tržište, a koje su se s njega privremeno ili trajno povukle nakon spomenutih sankcija).
Pri svemu tome Ankara i dalje vodi i proaktivnu politiku suradnje sa Zapadom, poglavito u sferi visoke tehnologije, kao i unutar NATO saveza čiji je ponajvažniji član. Ali upravo u kontekstu ovog posljednjeg najbolje je i vidljiva kriza turskih odnosa sa Zapadom, jer si Ankara ostavlja za pravo blokadu prijama dviju novih članica – Finske i Švedske, usprkos činjenici da su sve ostale članice, uključno i onu najvažniju – SAD, za to u potpunosti spremne i odlučne. Naravno, formalno-pravno gledano, svaka članica NATO saveza samostalno odlučuje o prijamu novih država u savez, ali svi dobro znaju kako to u praksi funkcionira, poglavito u sadašnjim – krajnje složenim geopolitičkim okolnostima. Jer jednaku težinu, složit će se svatko, ipak nema glas SAD-a i jedne Litve.
Koliko su loši američko-turski odnosi možda najbolje ukazuju i optužbe pojedinih visokopozicioniranih turskih dužnosnika o , kako kažu, ključnoj američkoj ulozi oko terorističkih akcija koje pokreću različiti militanti, poput nedavnog terorističkog napada u središtu Istanbula, i za koji je turski ministar unutarnjih poslova Suleyman Soylu čak odbio prihvatiti sućut američke strane zbog poginulih osoba.
Međutim, jedan tekst turskog medija ovih dana itekako plijeni pozornost. Pa iako je riječ o mediju, odnosno autorskom tekstu a ne službeno izrečenom stavu Ankare, jasno je kako ovakvi tekstovi u turskom medijskom prostoru – pri tamošnjem poimanju demokracije i slobode govora – ne bi mogli prolaziti ukoliko bi bili u suprotnosti s interesima vlade te zemlje. Zato ga i vrijedi prikazati, jer je ključno prenositi što misle vladajuće strukture, koje i kreiraju službene politike, a ne različite, više ili manje neutjecajne oporbene organizacije ili pojedinci – ma koliko njihove riječi nečijem uhu bile mile i drage. Evo o čemu je riječ.
„SAD u procesu ‘hegemonijske smrti’ više ne može držati pod kontrolom sve što učini. „U kratkom roku propao je i novi hladnoratovski projekt pokrenut protiv Rusije i Kine nakon rata protiv terorizma. Amerika je morala odustati od svih svojih zahtjeva, kao što se vidjelo na summitu G20 na indonezijskom otoku Bali. Konsenzus se nije mogao postići niti na sastancima na vrhu niti u završnoj deklaraciji samita. Suparništvo između globalnog sjevera predvođenog SAD-om i globalnog juga predvođenog Rusijom, Kinom i Turskom obilježilo je summit,“ – navodi se u tekstu turskog medija Sabah od 17. studenog.
Osim Italije, EU komisije te Kanade, Australije, Japana i Južne Koreje, nitko nije podržao američki rat protiv Rusije zbog Ukrajine. Zemlje globalnog juga (autor očito dijeli svijet po staroj razdjelnici sjever-jug, u kojoj sjever označava razvijene zemlje, a jug zemlje u razvoju, op.ZM.) poput Argentine, Brazila, Kine, Indonezije, Južne Afrike, Indije, Meksika, Saudijske Arabije i Turske odbile su sve zahtjeve koje je nametnuo globalni sjever pod vodstvom Anglosaksonaca. Naglasak “Današnje doba ne bi trebalo biti doba rata” došao je u prvi plan u deklaraciji od 52 točke dvodnevnog summita. U deklaraciji je uvažen sporazum o žitnom koridoru koji je okončao globalnu prehrambenu krizu.
***
„Stoga SAD, čiji je projekt okruživanja i izolacije Rusije propao, doživljava tragediju nesposobnosti u potpunosti privući svoje saveznike u Europi, a kamoli Kinu, Indiju i Tursku, na svoju stranu protiv Rusije. SAD i njegovi saveznici sada traže načine za pomirenje s Rusijom preko Turske i Kine. Poznata po svojoj ulozi u sporazumu o žitnom koridoru, Turska je i prva adresa za mirovne pregovore između Ukrajine i Rusije. Kao najvažniji i najpouzdaniji akter-posrednik ne samo između Rusije i Ukrajine, već i između SAD-a i Rusije,“ – navodi se dalje u tekstu.
„Najočitiji pokazatelj da je Turska jedna od ključnih zemalja kako u aktualnoj globalnoj politici tako i u novom svjetskom sustavu, je kada su se šefovi obavještajnih službi SAD-a i Rusije susreli u Ankari i razgovarali o najvažnijim temama međunarodnih odnosa prethodnih dana. Osim toga, činjenica da će se u Ankari vršiti isporuka i planiranje cijena ruskog plina koji će se distribuirati u svijet, našu će zemlju u idućem razdoblju i u svjetskim bilancama podići na važno mjesto“, navodi turski medij.
***
„Jedan od najutjecajnijih aktera na Baliju bila je Kina. Zapravo, tri i pol-satni sastanak američkog predsjednika Joea Bidena i njegovog kineskog kolege Xi Jinpinga može se tumačiti kao bacanje ručnika Anglosaksonaca protiv rusko-kineskog bloka. Jer i obavještajni summit u Ankari i maraton razgovora između Bidena i Xija pokazuju da je nova hladnoratovska strategija propala kao i američki projekt udaljavanja Kine od Rusije. Ne zaboravimo da je prije summita na Baliju Peking naglasio da su njegovi odnosi s Rusijom ‘čvrsti kao stijena’.
Bio je to odgovor na tvrdnju da “odnosi Kine i Rusije nisu na razini savezništva”, navodi dalje medij Sabah.
Izjavljujući da Peking neće dovoditi u pitanje “Jednu Kinu” i druge crvene linije, poglavito Tajvan, Biden je također morao prihvatiti zahtjeve kineskog čelnika Xija da se “NATO, EU i SAD trebaju uključiti u sveobuhvatni dijalog s Rusijom”. Kako sada stoji, to će se dogoditi Volodimiru Zelenskom, koji je … zapalio svoju zemlju i narod. Čak i dešifriranje provokacije projektila protiv Poljske od strane Bidena i samog NATO-a – označava novu prekretnicu. To će ga sa svih strana primorati da sjedne za mirovni stol s Rusijom. A čini se da s tim neće imati puno problema,“, zaključuje turski medij.
Priznat ćete: ne postoji medij na Zapadu ili tzv, ujedinjenom Zapadu koji obuhvaća i Australiju, Novi Zeland, kao i glavne američke saveznike u Aziji – Japan i Južnu Koreju, koji bi danas mogao objaviti sličan autorski tekst ovom turskom. To jasno ukazuje koliko se proteklih godina promijenila ne samo ta zemlja, a ta je promjena – logički – uvjetovana promjenom i čitavog svijeta. Jer da nije ovog drugog – i Ankara bi, posve sigurno – bila puno opreznija i umjerenija u svom vanjskopolitičkom nastupu.
Ali proces turskog geopolitičkog zaokreta samoj sebi i svojim interesima, za što joj je multipolarni svijet kudikamo povoljnije okružje od jednopolarnog, nije počeo sada, već davno prije – dolaskom na vlast Recepa Tayyipa Erdogana. Ruska invazija na Ukrajinu samo ga je dodatno dinamizirala, kao, uostalom – i čitav proces globalnog preobražaja s unilateralizma na policentričnost, koji je prije toga bio samo „stidljivo“ najavljivan kao dugoročni proces.
Zbog toga i nije došlo do očekivane međunarodne izolacije Rusije izvan samog Zapada, a što je očekivao Washington nakon pokretanja invazije od strane Moskve. Razlog je jasan – i nikako ne leži u nekakvoj simpatiji „ostatka svijeta“ prema Rusiji, a još manje njenim vojnim potezima u odnosu na svog zapadnog susjeda – čega nema! Stvar je jednostavna: svi su oni (globalni Istok i Jug) rusku invaziju doživjeli kao mogućnost za pokušaj onoga što su dugo željeli a nisu se usuđivali provesti: smanjiti svoju financijsku, gospodarsku, sigurnosnu i svaku drugo ovisnost o Zapadu, i na neki je način diverzificirati prema načelu „nismo protiv suradnje sa Zapadom ali pokazujemo kako bez njega možemo ako to zatreba“.
I to je sukus čitave ove priče. Multipolarnost je, nedavno, i službeno priznao sam Washington objavom svoje nove nacionalne sigurnosne strategije, pri čemu sada traži najpovoljnije modalitete (ako takvih uopće ima) kojima bi se u novonastalim uvjetima mogao dugoročno suprotstaviti državama koje je determinirao kao svoje najveće globalne geopolitičke suparnike – Kini i Rusiji.
To neće biti ni malo lak zadatak, a puno prije je i krajnje neizvjestan, o čemu 18. studenog otvoreno piše i utjecajni američki medij Foreign Affairs kada kaže da se Washington odlučio natjecati istovremeno s Rusijom i Kinom, jer obje države smatra svojom neposrednom prijetnjom.
Turska vanjska politika, koja upravo sada najviše i plijeni pozornost s obzirom kako je svijet ovih dana i „službeno“ postao drukčiji – nije nikakav Erdoganov hir, već strateška odluka Ankare. Nju, zato, neće značajnije promijeniti niti eventualna politička smjena na vrhu te zemlje nakon idućih izbora. A ukoliko bi to eventualno i mogao biti slučaj, teško je onda da će do takve promjene uopće i doći.
Autor: Zoran Meter
Vijesti
Dr. Anđelko Milardović: Europa je razapinjući samu sebe odustala od svojega identiteta
Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“
Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.
U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?
Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.
Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.
Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.
Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?
Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.
Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?
Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.
U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“
Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.
Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?
Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.
Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?
Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.
Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?
Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.
Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?
Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.
Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?
Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa.
Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?
Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.
Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.
Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.
Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).
Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?
Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.
Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.
Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV
Vijesti
Spomen na 1145. obljetnicu PRVOG PRIZNANJA HRVATSKE (879. – 2024.)
Spomen na 1145. obljetnicu Branimirove godine (879. – 2024.)
Spomen na 1145. godišnjicu Branimirove godine. To je spomen na međunarodno priznanje Hrvatske 7. lipnja 879., na pismo Pape Ivana VIII. knezu Branimiru, biskupu Teodoziju i hrvatskom narodu.
Pronalaskom oltarne pregrade u crkvi sv. Petra Apostola u Muću Gornjem 1871. započelo je istraživanje srednjovjekovnih lokaliteta na području Hrvatske. Oltarna pregrada iz Muća Gornjeg spade u najvažnije spomenike rana hrvatske povijesti jer je na njemu uklesano ime hrvatskog vladara kneza Branimira i godina 888. Osim u Muću Gornjem pronađeno je još pet kamenih natpisa koji spominju kneza Branimira. Kameni natpisi nađeni su u Ninu, Ždrapnju, Šopotu, Otresu, Lepuru i lokalitetu Bribirska Glavica.
Početkom 879. godine Branimir postaje hrvatskim knezom koji uspostavlja kontakt sa Svetom Stolicom. Papa Ivan VIII. obavještava Branimira da je na blagdan Uzašašća, 21. svibnja, blagoslovio njega i njegov narod na oltaru u bazilici Sv. Petra:
“Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu pred žrtvenikom sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da uzmogneš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.”
Papa sv. Ivan Pavao II. je 30. travnja 1979. u spomen na 1100. obljetnicu pisma pape Ivana VIII slavio s hrvatskim biskupima, svećenicima i hodočasnicioma na glavnom oltaru bazilike Sv. Petra SVEČANU SVETU MISU NA HRVATSKOM JEZIKU, što je bio prvi takav slučaj u povijesti.
Godine 1979. Održano je prva proslava Branimirove godine u gradu Ninu, 1100.-a godišnjica. Svečanu sv. Misu slavio je kardinal Franjo Šeper kao papin delegat uz sudjelovanje oko 500 svećenika, 1000 časnih sestara i velikoga mnoštva od oko 250.000 vjerničkog puka. Mnogi su došli iz svih krajeva ondašnje države u narodnim nošnjama. Opći je dojam svih izvjestitelja iz Nina bio je da se je “dogodilo čudo na Grguru”!
U nedjelju 10. lipnja 1979. na blagdan Presvetog Trojstva bio je dan zahvalnosti Presvetom Trojstvu za dar vjere u zajedništvu Katoličke Crkve. U Muću Gornjem, gdje se nalazi Branimirova zadužbina, sv. misu slavio je biskup Ivo Gugić u koncelebraciji sa 70 svećenika i u prisutnost 7000 hodočasnika.
U zagrebačkoj nadbiskupiji središnja proslava je bila u zagrebačkoj katedrali koju je slavio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz sudjelovanje oko 6000 vjernika.
Danas se (7. lipnja) obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.
izvor: Marko Jukić/Hrvatski spomenar
Vijesti
Danas je Presveto Srce Isusovo
Presveto Srce Isusovo: Poticaj za uvođenje ovog blagdana došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine.
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi – donosi Josip Antolović, SJ u Bitno.net.
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine. Ali tek je 1765. godine papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.
Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegova slavljenja, papa Pio IX. je 1856. godine posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765., a općevažeći postali 1856. godine.
Blagdan Presvetog Srca Isusova slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova.
Uoči Svete godine 1900. papa Leon XIII. uputio je cijeloj Crkvi posebnu encikliku kojom poziva sve biskupe i vjernike da se te godine 1899. svi posvete na blagdan Srca Isusova njegovu Božanskom Srcu.
Svi mi vjernici znamo vrijednost Srca Isusova. Ono je bilo darivano od vječnog Oca za nas da nas otkupi od grijeha, Ono je bilo probodeno za nas na Križu da nas iscijeli i okupa u svojoj Svetoj Kupelji za vječni život… To Presveto Srce mora uvijek kucati u nama!
Josip Antolović, SJ
Posvetna molitva Presvetom Srcu Isusovu
Preslatki Isuse, Otkupitelju roda ljudskoga, pogledaj na nas, koji klečimo ponizno pred Tvojim oltarom. Tvoji smo i Tvoji hoćemo biti; a da uzmognemo biti što tješnje s Tobom združeni, evo se svaki od nas danas dragovoljno posvećuje Presvetom Srcu Tvomu.
Mnogi Te doduše nisu nikad upoznali; a mnogi su Te odbili prezrevši zapovijedi Tvoje. Smiluj se, predobri Isuse, jednima i drugima, pa ih privini na sveto Srce Tvoje. Budi kraljem, Gospodine, ne samo vjernicima koji se nikad nisu od Tebe rastali, nego i rasipnim sinovima koji su Te ostavili. Učini da se oni što prije povrate u očinsku kuću; da od nevolje i gladi ne poginu. Budi kraljem i onima koje je zavela zabluda mišljenja ili ih rastavila nesloga; pa ih privedi u luku spasa i k jedinstvu Crkve da uskoro bude jedno stado i jedan pastir. Budi napokon kraljem i svim onima koji se nalaze u praznovjerju starih pogana; izbavi ih iz tmina i privedi ih u svjetlo i Kraljevstvo Božje.
Podaj, Gospodine, Crkvi svojoj sigurnu i stalnu slobodu; daj svim narodima mir poretka, učini da se od jednog do drugog kraja zemlje čuje jedan glas: Hvala budi Božanskom Srcu po kom nam je dano spasenje. Njemu budi slava, Njemu čast u vijeke. Amen!
Bitno.net
-
Vijesti2 tjedna ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti1 tjedan ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti1 tjedan ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
DUŠE SVETI – DOBRODOŠAO! OBJAVA DUHA — DUH SVETI I CRKVA
-
Vijesti3 tjedna ago
“Obitelj je temelj naše budućnosti, Hasanbegović možda ipak bude dio izvršne vlasti”
-
Vijesti1 tjedan ago
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’