Vijesti

Split DANAS: Sveta misa povodom Stepinčeva

Published

1 godina ago

1 veljače, 2023

Hrvatska udruga Benedikt

Vas poziva na svetu misu povodom Stepinčeva, godišnjice smrti blaženog Alojzija Stepinca, koja će se održati 10. veljače 2023., petak, s početkom u 17.30 sati u kapeli samostana Školskih sestara franjevki na Lovretu u Splitu.

Misno slavlje služit će fra Kristian Stipanović, župnik Župe Gospa od Zdravlja.

Životopis blaženog Alojzija Stepinca

Djetinjstvo i mladost

Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor.

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Svećeničko ređenje

Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.

Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi biskup

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.

Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji.

Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Ratni vrtlog

Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva.

I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”

Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.

Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd.

Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici.

To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana.

Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Montirani sudski proces

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.
19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.

Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.

Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Uzništvo i smrt

U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700.

U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale.

Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.

Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli.

Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca.

Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

Izvor: http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr

Vijesti

Mirotvorci u stoljeću svjetskih ratova i revolucija

Published

3 sata ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Pred predstojeće europske parlamentarne izbore, Hrvatska paneuropska unija – Ogranak Split i Hrvatska udruga Benedikt pozivaju vas sutra (četvrtak), 6. lipnja s početkom u 18 sati na tribinu: Mirotvorci u stoljeću svjetskih ratova i revolucija: Coudenhove-Kalergi, Stjepan Radić, Mahatma Gandhi. Razmišljanja pred Europske izbore u XXI. stoljeću.

Glavni govornik: akademik Mislav Ježić, počasni predsjednik Hrvatske paneuropske unije. Prisutnima će se obratiti: prof. dr. sc. Pavo Barišić, predsjednik Hrvatske paneuropske unije, prof. dr. sc. Ivan Pavić, predsjednik splitskog ogranka Hrvatske paneuropske unije i Radoslav Zaradić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.

Tribinu će voditi Marija Barić Đurđević, Hrvatska paneuropska unija.

U konferencijskoj dvorani hotela Dioklecijan u Splitu (Splitska kuća zdravlja), Kranjčevićeva 45.

Hrvatska udruga Benedikt

Vijesti

PONOSAN NA KORJENE Najtrofejniji američki trener jučer dobio hrvatsko državljanstvo

Published

9 sati ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Bill Belichick posjetio Vatrene: “Ponosan na hrvatske korijene”

Gost hrvatske nogometne reprezentacije danas je bio Bill Belichick, najtrofejniji trener u povijesti američkog nogometa s osam osvojenih naslova Super Bowla.

Foto: Drago Sopta/HNS

Nakon što je uoči prijateljske utakmice između Hrvatske i Sjeverne Makedonije dobio na dar uokvireni dres s brojem osam i prezimenom Biličić na leđima, kao podsjetnik na njegove hrvatske korijene, Belichick je posjetio Vatrene poslije ručka i u ugodnom druženju usporedio neke svoje najveće uspjehe s onim hrvatske nogometne reprezentacije.

Belichick je kao pomoćni trener osvojio dva prstena s New York Giantsima, a potom je kao glavni trener poveo New England Patriotse do šest naslova prvaka. Nakon kratkog videa o njegovoj karijeri, Belichicku je dobrodošlicu ispred Saveza poželio glasnogovornik Saveza, Tomislav Pacak:

“Među nama ima dosta ljubitelja NFL-a, ali za one koji manje prate football, danas je s nama najveći trener američkog nogometa u povijesti, ili možda jednostavnije, Guardiola, Ancelotti i Mourinho u jednoj osobi. Lijepo je vidjeti koliko ističete svoje hrvatske korijene i privilegija nam je ugostiti vas ovdje u Rijeci”.

Belichick je u Hrvatsku stigao na poziv Petea Radovicha, još jednog izuzetnog uspješnog Hrvata u Americi koji je kao TV producent osvojio čak 45 Emmyja. Radovich je kratko predstavio Belichicka i dao uvod u nekoliko anegdota koje je proslavljeni trener podijelio s igračima:

“Kad su 2014. godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu igrali Hrvatska i Meksiko, kladio sam se kondicijskim trenerom New England Patriotsa, koji je Meksikanac, i izgubio okladu jer je Hrvatska doživjela poraz pa sam morao biti odjeven tipično meksikanski, s velikim sombrerom na glavi. Tri godine poslije vi ste, dečki, pobijedili Meksiko 2:1 pa je on morao nositi hrvatsku kapu, hrvatsku zastavu i dres Luke Modrića. Bila je to slatka osveta, ha, ha, ha…“, istaknuo je Belichick, od jučer državljanin Republike Hrvatske, koji je redovito u svojim medijskim nastupima isticao svoje hrvatsko podrijetlo i tijekom nekih najvažnijih utakmica u svojoj karijeri nosio na rukavu hrvatsku trobojnicu.

Foto: Drago Sopta/HNS

“Ponosan sam na svoje hrvatske korijene, moji djed i baka su došli u SAD 1910. godine iz Draganića i imali težak život, ali je zato moj otac, također trener američkog nogometa, uspio doživjeti svoj američki san. Jučer sam postao hrvatski državljanin, sad sam jedan od vas, bez obzira na to što ne pričam hrvatski. Čast mi je biti u vašem društvu, gledao sam jučerašnju utakmicu i zaista ste bili fantastični”.

Belichick je iz prve ruke mogao objasniti kako je u sportu najzahtjevnije uzastopno postizati vrijedne rezultate, poput Vatrenih, koji su se s dva posljednja svjetska prvenstva vraćali s odličjima.

“Često u sportu znamo čuti kako momčadi koje su došle do samog kraja, a nisu uspjele, kažu da će se vratiti sljedeće sezone, a to nije jednostavno jer moraš proći sve iznova. Jednako tako, naravno da je lakše doći do vrha, nego ostati na vrhu jer postaneš meta i jer si postavio standarde svima drugima i svi žele dostići tvoju razinu. Za mene je sve u izgradnji momčadi iz sezone u sezonu i postizanju prave razine forme kad je to najpotrebnije, u mom slučaju tijekom studenoga, prosinca i siječnja, u vašem slučaju uoči velikih natjecanja”, objasnio je Belichick.

Izbornik Dalić i kapetan Modrić uručili su Belichicku potpisani dres i potpisanu loptu, a Belichick je uzvratio potpisanim loptama za američki nogomet.

U nekoliko rečenica objasnio je i svoj odnos s najvećim quarterbackom u povijesti NFL-a, Tomom Bradyjem.

“Tom je nevjerojatan igrač, vrlo pametan, onaj koji pokreće momčad i gradi uspjehe momčadi. Međutim, on je zadužen samo za jedan segment igre, jer kad odvojeno igraju obrana i napad. Dakle, ako momčad želi uspjeti, mora biti dobra u svim segmentima igre. Tom Brady je bio sjajan igrač u sjajnim momčadima, u društvu ostalih odličnih igrača”, zaključio je Belichick, koji se poslije obraćanja Vatrenima zadržao u kratkom razgovoru s kapetanom Lukom Modrićem, koji u hrvatskim, ali i svjetskim okvirima zaslužuje usporedbe s Tomom Bradyjem. Zbog svega što je napravio s Hrvatskom i Real Madridom. Neki će reći i zbog godina, ali u slučaju obojice, i Bradyja i Modrića, one su bile i ostale samo broj.

Ipak ima jedna razlika. Brady je u 46. rekao zbogom aktivnom igranju, Luka je još uvijek na velikoj sceni. I tek mu je 38!

Foto: Drago Sopta/HNS izvor: HNS

Vijesti

Nova knjiga o Chestertonovom pogledu na katoličko socijalno učenje

Published

11 sati ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Uredio predsjednik Društva Gilberta Keitha Chestertona, ‘Lokalizam’ postavlja pitanje bi li Chestertonove ideje za organiziranje društva doista funkcionirale – piše Fr. Michael Rennier

U burnim studentskim danima, kad sam bolno tražio svoj odrasli identitet, isprobao sam puno novih filozofija. Izludio bih svoje roditelje nasumičnom izjavom da sam postao socijalist ili monarhist ili anarhist. Otprilike u to vrijeme sam saznao za nešto što se zove “distributizam”. Nisam imao pojma što je to bilo osim da je imalo neke veze s ekonomijom i da su ljudi koji su bili u katoličkim krugovima bili skloni tome.

Kad god sam čuo da se govori o distributizmu, to je uvijek bilo povezano s katoličkim socijalnim učenjem, srednjim vijekom i G.K. Chestertonom. Tijekom tog vremena prije mog obraćenja, sve katoličko još mi je bilo tajanstveno i donekle odbojno. Iz tog razloga, iako sam čitao nešto Chestertona i sviđao mi se njegov rad, nikad se nisam potrudio dublje čitati o njegovim idejama o distribuciji.

Promjena imena i nova knjiga

Pretpostavljam da čak ni unutar same Katoličke crkve koncepti koji leže u osnovi distribucije nisu široko shvaćeni. Samo ime je čudno. Je li distribucija politička filozofija? Neka vrsta krštene verzije socijalizma? Zahtijeva li to okretanje protiv bogatih i raspodjelu njihove imovine drugima putem kaznenih poreza ili sile? Možda ova nerazriješena pitanja pomažu objasniti zašto bi nestalo malo katolika izvan predanih chestertonovaca označilo sebe kao distributiste.

Chesterton Society želi sve to promijeniti. Konkretno, Dale Alquist predvodi inicijativu za točnije preimenovanje distributivnih načela kako bi ljudi zapravo mogli shvatiti o čemu se radi. Njegov prijedlog je da se to jednostavno nazove “lokalizam”.

Alquist objašnjava svoje razmišljanje u uvodu u Localism: Coming Home to Catholic Social Teaching (Lokalizam: Povratak doma katoličkom socijalnom nauku) iz Sophia Institute Pressa. To je jedna od knjiga na Aleteijinoj ljetnoj listi knjiga za odrasle 2024.

Nije politička filozofija nego način života

Prvo, iako se lokalizam bavi načinom na koji su ljudske zajednice uređene, to nije politička filozofija koja bi se mogla naći u bilo kojoj knjizi ili kojoj bi se pridržavala određena politička stranka. Lokalizam ne zagovara nikakav određeni oblik vlasti ili političara. To je način života namijenjen svima, bez obzira na društvene slojeve, društvene klase, količinu bogatstva i nacije.

Općenito govoreći, ideja iza lokalizma prilično je jednostavna, toliko da mi se, kad sam je prvi put čuo, učinilo da nije ništa više od zdravog razuma. Lokalizam je ideja da vlasništvo nad dobrima, zemljom, poslom, imovinom i slobodom treba distribuirati što je moguće šire na što je moguće više ljudi. Ova zajednička dobra ne bi trebala biti prikupljena u posjed vrlo malobrojnih.

U praksi se ova ideja pretvara u podršku lokalnim zajednicama, obiteljima i vlasništvu malog poduzetništva. Izgleda kao da imate vlastiti vrt, snažnu lokalnu zajednicu, inicijativu da budete kreativni i štedljivi kako biste svoj dom učinili lijepim i sposobnost da zaradite za pristojan život bez nepotrebnog miješanja vlade. Lokalizam djeluje po katoličkom principu supsidijarnosti, što znači da sve što se može učiniti na lokalnoj razini treba ostati na lokalnoj razini.

Iz tog razloga, lokalizam se suprotstavlja socijalističkoj kolektivizaciji ili drugim oblicima društvene organizacije gdje bi sile poput nacionalnih vlada, globalističke kontrole gospodarstava ili velikih kapitalističkih poduzeća koncentrirale vlasništvo među manje ljudi.

Korijeni lokalizma

Mnogi su iznenađeni kada otkriju da lokalistička načela postoje već dugo vremena i imaju katolički pedigre. Papa Lav XIII tvrdi u svom iznimno utjecajnom društvenom dokumentu, Rerum Novarum, napisanom 1891., da što više ljudi zaslužuje imati priliku postati vlasnicima. Ovaj koncept vlasništva uključuje posjedovanje dijela proizvodne imovine, mjesto u sindikatu, malo poduzeće i, da, čak i vlasništvo nad donošenjem zakona, izborom političkog vodstva i načinom na koji zajednica upravlja sama sobom.

Kako objašnjava Lav XIII., Crkva podupire promicanje ljudskog dostojanstva, što uključuje ali nije ograničeno na ekonomsku i društvenu slobodu. Obitelj i mjesna župa naša je najvažnija društvena jedinica. Svaka politička intervencija koja ih slabi je preuzimanje vlasti koja nije pošteno zaslužena.

Pozivanje na razgovor

Lokalizam je pokušaj da se Chestertonove zdravorazumske ideje ponovno učine široko dostupnima. Namijenjeno je potaknuti razgovor. Ne razgovor o određenoj političkoj teoriji ili političkoj stranci, već o tome kako mi kao pojedinci živimo svoje živote. Svi bismo trebali imati pravo glasa u tome što će nam se dogoditi i kako ćemo koristiti svoje slobode doprinosa općem dobru.

Za mene to znači ulaganje velike većine moje energije u moju obitelj, moj brak, moju župu, moj grad i dobro djelo koje mi je Bog osobno dao da izvršim. Ne gubim vrijeme brinući se o stvarima koje su izvan moje mogućnosti promjene. Umjesto toga, uzgajam maline, kupujem lokalno, podržavam privatno katoličko školovanje i školovanje kod kuće i glasam na lokalnim izborima. Ova mala mjesta, naši domovi i obitelji, kaže Chesterton, mjesto su gdje će se “sačuvati sjeme civilizacije”.

Vrijednost štedljivosti

Zbog potpune transparentnosti, napisao sam esej koji je uključen u Localism. Moj esej govori o tome kako je štedljivost kreativna i lijepa. Kada koristimo svoje talente za izradu dobrih i korisnih predmeta za naše domove i župe, oni na kraju ispadaju puno ljepši od ekvivalenta masovne proizvodnje. Lokalni napori, na primjer, izravno su odgovorni za zapanjujuće veličanstvene katedrale gotičke Europe. Te su bogomolje uglavnom rezultat lokalnih obrtnika koji su radili u zajednicama koje su njegovali, i kao takve te katedrale stoje kao spomenici ljubavi.

Pročitao sam sva poglavlja u Localismu i potpuno sam uživao u svakom prilogu. Eseji su različiti, ali postoji zajednička tema: da lokalizam nije apstraktan, kompliciran, okrenut unatrag ili naivan. Upravo suprotno, to je put naprijed. To je najpotpuniji zagrljaj našeg upravljanja kako bi ova zemlja procvjetala i odražavala Božju ljepotu. Pročitajte ovu knjigu ako ste zainteresirani za praktične savjete kako živjeti kreativnije, s više slobode i više radosti u životu koji vam je dan i koji je jedinstveno vaš.

Fr. Michael Rennier/Altea