Svjedoci smo urušavanja režima Aleksandra Vučića i njegove ‘Srpske Napredne Stranke’. Već tjednima traju prosvjedi diljem užesrbijanskih i vojvođanskih gradova. Osobito se u njima ističu studenti, a odnedavno i srednjoškolci. Blokirani su fakulteti, škole… Nema održavanja predavanja i nastave u obrazovnim i visokoobrazovnim ustanovama.
Resorna ministrica, stanovita Zagorka, se sakrila u ured na fakultetu i ne izlazi van. A studenti joj pjevaju hrvatsku pjesmu ‘Izađi mala’.
Čuje se da bi Vučić mogao ‘ubaciti’ jedinicu ‘Kobre’ da rastjeruju studente. Prokušane metode putem ‘režimskih’ batinaša nisu urodile plodom. Narod spontano pruža otpor režimu. I oporba je zasjenjena.
Povod svoj ovoj gunguli je rušenje nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu u Vojvodini usljed čega je smrtno stradalo 15 ljudi.
Spominju se i tajne obavještajne službe u ovim događanjima. Ali, što zapravo sve to znači za nas, za susjede toj Srbiji s Vojvodinom? Prve susjede ljudi koji diljem te zemlje prosvjeduju?
Što bi zaista trebao donijeti pad Vučićevog režima? Samo pad jednog režima i dolazak neke druge garniture, ili mnogo korjenitije promjene? Padne li sadašnji režim u Srbiji a ostane i dalje agenda ‘srpski svet’ mijenja li se nešto radikalno? Naravno da ne!
Stoga, vrlo izgledni pad režima Aleksandra Vučića bi trebao značiti i pad spomenute agende. I to ne samo simbolično već stvarno i trajno.
A ima li volje za to? Jesu li tamošnji prosvjednici suglasni s tim? Osobito studenti, đaci te njihove profesorice i profesori? Trebali bi.
A što ako nisu? Ili su zdvojni oko toga? E onda mi, tj. njihovi susjedi ili oni iz njihovog ‘komšiluka’, kako oni kažu, trebamo im ‘pomoći’ glede toga. Sviđalo im se to ili ne? Ili kome drugome.
Valja nam razgranati promičbu pred domaćom i međunarodnom javnosti o potrebi trajnog anuliranja agende ‘srpski svet’. I da je to ‘zadnji lijes u čavao’ tome režimu.
Valja i nama na ulice, trgove i pred kamerama to jasno i glasno reći. A što bismo trebali reći? Trebamo reći da je osim prekida opće korupcije i manijakalnog vladanja režima Aleksandra Vučića bezodvlačno potrebita i develikosrbizacija srbijanskog (vojvođanskog također) društva. Kao i svesrpske zajednice pa onda i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Ta develikosrbizacija se ima očitovati u trajnom povlačenju agende ‘srpski svet’ iz tamošnjeg političkog života s javnim odreknućem. I zakonski, dakako, potpuno odbacivanje bilo kakvog svojatanja onoga što pripada Srbiji susjednim državama, od kulturne baštine pa do teritorija i svekolikog identiteta. Usklađivanje obrazovnog sustava u skladu s tim. Uklanjanje svih onih iz političkog i javnog života koji su radili te promovirali kao i podržavali agendu ‘srpski svet’ te općenito velikosrpski projekt u bilo kojem obliku. Bilo manje ili više radikalnom.
Jednostavno, transformacija Srbije, a i u njenom sastavu Autonomne pokrajine Vojvodine, a koja se sastoji u odsustvu, tj. iščeznuću, aveti velikosrpstva iz društvenog i političkog života u njima. I kao najvažnije iz njihovih mozgova, također!
Ukoliko se budu pravili otpori glede odbacivanja agende ‘srpski svet’ onda unatoč tome treba ustrajavati na procesu develikosrbizacije pa i radikalnijim putem. Kojim? Putem njemačkog modela denacifikacije nakon Drugog svjetskog rata.
A to znači i moguće ponovno umanjivanje Srbije nakon 1999.-2008. Pa i kroz obeštećenje na taj način susjednih zemalja u vidu satisfakcije za boli i štetu nanesenu im kroz agendu ‘srpski svet’.
Ili daljnja regionalizacija, odnosno federalizacija Srbije, na više jedinica među kojima bi svakako bila Vojvodina ali i bivši Novopazarski sandžak s Preševskom dolinom. Moguće i analogno podjeli Njemačke na dvije države, isto i sa Srbijom na užu Srbiju i Vojvodinu.
Ili da Srbija bude pod strogom kontrolom međunarodne zajednice uz nezaobilaznu njezinu široku decentralizaciju radi odreknuća od postavki velikosrpstva, odnosno agende ‘srpski svet’.
To i mi i tamošnji ljudi trebamo shvatiti ako želimo graditi normalne međusobne odnose na recipročnim osnovama. Inače, neće baš ići u tom smjeru.
Isto se odnosi i na današnju izrazito destruktivnu BiH. I to poglavito u njezinom odnosu spram Hrvata koji su u njoj jedan od triju konstitutivnih i državotvornih naroda na cijelom njezinom teritoriju. Dakako i u odnosu na njezina većinska hrvatska područja, odnosno Herceg-Bosnu. Naravno i većinske hrvatske kantone tj. federalne jedinice-države i općine s hrvatskom većinom.
Dakle, shvatimo ozbiljnost sadašnjeg trenutka i krenimo u konkretne akcije kako je u ovom tekstu i naznačeno. I postignimo rezultat, tj. ciljeve koji su također izrečeni kao i objašnjeni u istom ovom tekstu.
Udruga Hrvatski Ratnik