Na istoku ništa novoga, nastavlja se posezanjem za hrvatskim piscima i hrvatskim teritorijem. Republika Srbije donijela je 23. prosinca 2021. godine Zakon o kulturnom nasljeđukojim svojata dubrovačku književnost. To je novi (obnovljeni) nasrtaj na hrvatsku kulturu ali i na hrvatski teritorij. Velikosrpski jezični imperijalizam nastavak je velikosrpske agresije koja traje desetljećima. Srpski projekt „Deset vekova srpske književnosti” u režiji Matice srpske pokrenut je godine 2007. Planira se edicija više od 150 knjiga. Godine 2010. Srbi su u okviru spomenutog projekta objavili knjigu „Poezija Dubrovnika i Boke kotorske“. Srpsku krađu hrvatske književne baštine tada su osudili HAZU, DHK i malobrojni pojedinci. Nakon toga Srbi su u biblioteci „Deset vekova srpske književnosti“ u nakladi Matice srpske iz Novog Sada (tamo je sjedište Matice srpske) posegnuli za hrvatskim piscima Ivanom Gundulićem i Marinom Držićem te ih svrstali u srpske pisce. Matica srpska je u okviru nevedene biblioteke objavila (2014.) knjigu “Osman” i “Suze sina razmetnoga” hrvatskog pisca Ivana Gundulića (urednica Zlata Bojović). Nakon toga je 2015. Zlata Bojović objavila knjigu “Istorija dubrovačke književnosti” kojom je hrvatske pisce proglasila srpskim piscima. Nakon Gundulića slijedila je srpska verzija Marina Držića.

Glavni urednik antologijskog izdanja “Deset vekova srpske književnosti” je akademik Miro Vuksanović koji tvrdi: “Smatramo da književnost koja je nastajala u Dubrovačkoj Republici, prema specifičnim obilježjima i jezičnoj osnovi štokavskog narječja, ima dvojnu pripadnost, da je istodobno i hrvatska i srpska. Takvo krajnje pomirljivo stajalište proistječe iz znanstvenih radova povjesničara književnosti među kojima su ugledni Dubrovčani Milan Rešetar i Petar Kolendić. Zato smo u našu ediciju uvrstili poeziju starog Dubrovnika, Gundulića i Držića. Također su uvršteni Ivo Ćipiko, Ivo Vojnović, Vladan Desnica i drugi Srbi iz Hrvatske čije djelo pripada i srpskoj i hrvatskoj književnosti. Takva pitanja bolje rješava znanost od politike.”

O svrsi i smislu „Deset vekova…“ pisao je u analitičkom znanstvenom članku prof. dr. Mario Grčević: “Dubrovačka književnost ni u kojem smislu nije sastavni dio srpske književnosti, Vijenac, br. 516 – 517, 12. prosinca 2013.

“Jovan Popov tvrdi da je u srednjem vijeku iz „srpskih zemalja“ došao znatan dio dubrovačkih žitelja, „koji su doneli svoju tradiciju, običaje i jezik“. Uporabu ćiriličnoga pisma smatra specifičnom tradicijom „srpskih zemalja“ pa spominje da je ćirilicom napisan najstariji sačuvani dubrovački pjesnički fragment iz 1421. Popovljeva argumentacija tipična je velikosrpska argumentacija koja nema uporišta u činjenicama. Srba katolika u Dubrovniku prije 1815. nije bilo”

“U Dubrovačkoj Republici jedino je Židovima osim katolika bilo dopušteno ispovijedati svoju vjeru i stalno boraviti unutar gradskih zidina.”

Treba istaknuti dvije činjenice: prva: Ćirilično pismo ne označava srpski jezik idruga: Kulturne pretenzije lako postaju teritorijalne pretenzije, kako smo vidjeli u Domovinskom ratu.

Grčević na kraju članka piše: ”Možemo zaključiti: dubrovačka književnost ni po jednom kriteriju nije sastavni dio srpske književnosti. Tijekom rasprave na lingvističko-književnoj večeri u Dubrovniku veliki hrvatski glumac i gospar Miše Martinović stoga je dobro rekao da uvrštavanje dubrovačkih pisaca u ediciju Deset vekova srpske književnosti nije ništa drugo nego nastavak velikosrpske agresije na Hrvatsku prema kojoj hrvatska država ne smije ostati ravnodušna.”

U javnu diskusiju pri donošenju Zakona o srpskom kulturnom naslijeđu uključio se i patrijarh SPC-a Porfirije koji je u svibnju prošle godine tražio da se odgodi donošenje zakona jer se u njemu ne spominje Kosovo i Metohija i jer bi njime Srpskoj pravoslavnoj crkvi bila uskraćena osnovna vlasnička prava.

No ministrica kulture i informiranja Maja Gojković umirila je patrijarha pismom u kojem je istaknula da će se zakon s posebnom pažnjom odnositi prema zaštiti kulturnog nasljeđa koje se nalazi na teritoriju Kosova i Metohije koji je svakodnevno izloženo napadima i uništenju.

Očito nikome u Srbiji nije bila sporna odredba da se dubrovačka književnost do 1867. godine uvrsti među stare srpske knjige koje su novim zakonom dobile i specijalni status i specijalnu zaštitu te će biti uvrštene u evidenciju pokretnih kulturnih dobara Srbije.

Kada je u Novom Sadu prije dvije godine objavljena knjiga s Držićevim dramama u već spomenutoj biblioteci Deset vekova srpske književnosti, hrvatsko Ministarstvo kulture je u pisanoj izjavi navelo “da se posezanje za hrvatskom kulturom i tradicijom temelji na jezično-kulturnom imperijalizmu koji je inaugurirao Vuk Karadžić tezom po kojoj su svi štokavci Srbi, Iako znanstveno osporena i u praksi neprimjenjiva, ta je teza bila i ostala temelj srpske nacionalne integracijske ideologije”.

Srbi ignoriraju sve prigovore i donose Zakonom o kulturnom nasljeđu (23. Prosinca 2021.).

U članku 23. Zakona o kulturnom nasljeđu pod brojem 3. i 4. Navodi se: 

Članak 23.

Staru i retku bibliotečku građu čine, pod brojem 3. i 4.

(3) rukopisne i štampane knjige na stranim jezicima čiji je autor pripadnik srpskog naroda, zaključno sa 1867. godinom,

(4) izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom;

Reagiralo je Ministarstvo kulture i medija: “Taj je stavak potpuno neprihvatljiv iz više razloga, jer ponajprije ne postoji nikakva dvojna pripadnost dubrovačke renesansne (Držić) i barokne književnosti (Gundulić) već je to isključivo hrvatska književnost. Srpska književnost nema pisanih djela na svom narodnom jeziku do pojave Dositeja Obradovića, a taj svoj nedostatak žele popuniti prisvajanjem Držića i Gundulića, odnosno djela naše književnosti koja je umjetnički put na svom, hrvatskom jeziku počela s Juditom Marka Marulića 1501. godine. Spominjanje 1867. odnosi se na godinu službenog prihvaćanja pravopisa Vuka Karadžića, što može dovesti do potencijalnog negiranja hrvatskoga identiteta brojnih pisaca, jer su po Vukovoj jednadžbi svi štokavci Srbi”.

Jasno je da je navedeno dokaz kako se nastavlja srpska imperijalistička politika prema susjednim državama. Na srpsko posezanje naše kulturne baštine i negiranje hrvatskoga jezika hrvatska vlast reagira beskorisnim priopćenjima koja ne služe ničemu jer “srpski svet” ide naprijed. 

Ministarka kulture i medija Nina Obuljen Koržinek radi u Ministartvu kulture od 2006. godine pa dobro poznaje problematiku. Bila je desna ruka petoro ministara (Vujić, Biškupić, J. Mesić, Zlatar-Violić, Šipuš) ali nije shvatila koji je njen zadatak (moguće da je shvatila i da radi protiv Hrvatske) kao ministrice kulture i medija. Umjesto zaštite hrvatskog identiteta i kulture, promocije Domovinskog rata i hrvatskih pisaca ona je u prvi plan stavila one koji negiraju hrvatsku kulturu i hrvatski identitet (sufinancirale je protuhrvatske knjige kao „Jezik i nacionalizam“ autorice J. Kordić, financirala je filmove i uratke kojima se blatio Domovinski rat (HAVC) kao i filmove koji su širili srpske laži o Drugom svjetskom ratu.

Što Ministartvo kulture i medija (čitaj ministrica) financira može se pročitati: https://projektvelebit.com/velike-podvale-male-ministrice/ (Mate Bašić).

Umjesto blokade Srbije u pristupnim pregovorima s Europskom unijom zbog svojatanja hrvatske kulture, negiranja hrvatskoga jezika ministarka daje izjave, priopćenja koja ne služe ničemu. Nažalost, drug Plenković je podržava umjesto da je smjeni. Takvim postupanjem drug Plenković i njegova ministraka Obuljen Koržinek promoviraju “srpski svet” (veliku Srbiju) u Republici Hrvatskoj.

Ministarka kulture i medija primjenjuje načelo komunističke podobnosti u raspodjeli proračunskih sredstava umjesto načelo pravednosti i zaštite kulturnoga identiteta Hrvata. Bila je predsjednica Programskog vijeća HRT-a (2012. – 12015.) kada je HRT vodio Goran Radman, a to vrijeme obilježeno je nizom skandala i velikom cenzurom na HRT-u

Vidi Nenad Piskač. https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/nenad-piskac/25099-n-piskac-deset-vekova-srpske-knjizevnosti-u-kontekstu-izbora-ministra-kulture.html)

O srpskim posezanjima govorili su i pisali Slobodan Prosperov Novak (o knjizi Zlate Bojović “Istorija dubrovačke književnosti”), prof. dr. Mario Grčević, Hrvoje Hitrec, Nenad Piskač te drugi intelektualci-domoljubi.

Lijepo i točno je o drugarici ministarki Obuljen Koržinek pisao Nanad Piskač, 2016. godine:

U međuvremenu „Deset vekova…“ ide dalje bez ikakvoga otpora hrvatske države. Osim što je propustila reagirati na velikosrpski projekt prisvajanja dubrovačke književnosti, alarmirati hrvatsku vladu i domaću i međunarodnu javnost, što svakako ne ide u prilog njezinim europskim dimenzijama, ona se istaknula kao društvenopolitička radnica gostujući među samoupravljačima po vijećima udruženog rada siz-ova i usiz-ova. Pri tom je zapostavila temeljnu struku. Nigdje, naime, podatka o nekakvom violinističkom koncertu.”

Očekuje se diplomatska reakcija hrvatske države zbog najnovijeg posezanje za hrvatskom dubrovačkom kulturnom baštinom. Posezanje je osudila ministarka kulture i medija (inače promotorica “srpskog sveta” preko HACV-a i financiranja antihrvatskih uradaka), zatim Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ), hrvatski P.E.N te nekolicina intelektualaca. Uslijedit će neka jadna protestna nota i time će sve završiti a “srpski svet” će nastaviti s novim posezanjima hrvatske kulturne baštine. 

Reakcije na doneseni zakon su mlake i zakašnjele, prošlo je tri tjedna od objave Zakona prije nego je ministarka reagirala. “Ovom je zakonskom intervencijom na koju hrvatska diplomacija i politika nije reagirala puna tri tjedna stavljena je točka na i na višedesetljetna službena srpska prisvajanja dubrovačke književnosti putem brojnih publikacija, knjiga, istupa, ali i izdanja Matice srpske u kojima su objavljivani stari dubrovački pjesnici i pisci.”

Srpsko negiranje hrvatskoga jezika

Najnovije negiranje hrvatskoga jezika temelji se na Odluci srpskog Zavoda za unapređivanje obrazovanja i odgojakoji je odgovoran za školske programe. Stav da je hrvatski jezik zapravo srpski donio je tamošnji Odbor za standardizaciju srpskog jezika.

Srpske tvrdnje da Hrvati srpski jezik nazivaju hrvatskim objavljenje su u udžbeniku “S reči na dela – Gramatika srpskog jezika za osmi razred osnovne škole”. Udžbenik je odobren od tamošnjeg Zavoda za unapređivanje obrazovanja i odgoja, a po naputku Odbor za standardizaciju srpskog jezika. Odbor za standardizaciju srpskog jezika smatra da su južnoslavenski jezici samo srpski, slovenski, bugarski i makedonski. Tek uz srpski jezik stoji napomena da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci ovaj jezik nazivaju hrvatskim, bosanskim/bošnjačkim i crnogorskim.

Navedeni Zavod za unapređivanje obrazovanja i odgoja te Odbor za standardizaciju srpskog jezika provode državnu politiku Aleksanda Vučića koji je izjavio: “Ubuduće udžbenike iz srpskog, povijesti i geografije može pisati samo država” pa se temeljem državne intervencije negira hrvatski jezik.

Također treba dodati da je srbijanska politika nedavno proglasila posebnim, bunjevačkim jezikom i hrvatski novoštokavski ikavski dijalekt kojim već stoljećima i na tlu Vojvodine govore Hrvati Bunjevci.

Zanimljivo je da je izdavač  “S reči na dela” “BIGZ školstvo” iza kojeg stoji “Nova školska knjiga”, tvrtka kći zagrebačke “Školske knjige” poduzetnika Ante Žužula!

Još je zanimljivije da postoji književnost (hrvatska) na nepostojećem jeziku i da u Srbiji postoji nastava na “nepostojećem hrvatskom jeziku”.

Po pitanju srpskog negiranja hrvatskoga jezika drug Vučić je drugu Plenkoviću odgovorio da to nije njegov stav već stav njihove akademije SANU. Vučić je lagao kao i obično. Znači to je tako i nikako drugačije, a Plenković i njegov ministar vanjskih poslova i europskih integracija pričaju o napretku Srbije i daju suglasnost za otvaranje pristupnih poglavlja. Plenković i Grgić Radman lupetaju o napretku Srbije na putu prema članstvu u EU! Pričati o napretku Srbije, koja je rehabilitirala četništvo, je veleizdajnički čin!

Na negiranje hrvatskog standardnog (književnog) jezika reagiralo je novo vodstvo Matice hrvatske pa je formiralo Radnu skupinu za izradu nacrta Zakona o hrvatskome jeziku. Odmah su uslijedili napadi jugočetnika na Maticu hrvatsku pa se Matica očitovala:

“Podsjećamo javnost da je hrvatski jezik službeno priznat kao 24. jezik u Europskoj Uniji te međunarodno priznat kao samostalni 1. rujna 2008. i njegova kodna oznaka je „hrv“ pri Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 „Registration Authority“ u Washingtonu. Vrijeme je da napokon hrvatskom jeziku damo priliku da ostvari sve svoje mogućnosti, te da se i u našim medijima počne koristiti bogatstvo toga jezika, izbjegavajući nepotrebne zabrane i restrikcije. Radna skupina Matice hrvatske nastojat će ponuditi okvir kojim se javna uporaba jezika podiže na dostojnu razinu. Dakle, u pitanju je uporaba hrvatskog jezika u službenoj komunikaciji, a nikakvi inspektorati koji bi ispisivali kazne. Takvo je tumačenje banalno i zlonamjerno.”

Zanimljivo je da hrvatska domoljubna (“domoljubna”) oporba šuti i na taj način odobrava srpska posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom i hrvatskim teritorijem. Saborski uhljebi koji se diče svojim domljubljem nisu tražili smjenu ministarke kulture koja vodi antihrvatsku kulturnu politiku. Nisu osudili srpsko posezanje za hrvatskom baštinom i teritorijem pa se postavlja pitanje: Kakvi su to domoljubi?

Dr. Marko Jukić